Mohamed Bouazizi

Mohamed Bouazizi
Njegov očajnički čin samozapaljenja prije 10 godina i dalje potresa arapski svijet. Avenija u glavnom gradu Tunisa nosi njegovo ime, a njegov lik krasi veliki mural ispred vijećnice rodnog grada Sidi Bouzida. Riječ je o prodavaču voća Mohamedu Bouaziziju, 26-godišnjem Tunižaninu koji je potaknuo Revoluciju jasmina u Tunisu, a posljedično i Arapsko proljeće.

Bouazizi se zapalio u očaju i nemoći pred zgradom lokalne vlasti jer mu je oduzeta dozvola za prodavanje povrća, a nije imao novca platiti mito policiji koja ga je usput tukla i vrijeđala.

Deset godina nakon njegova prosvjednog samozapaljenja, Bouazizi više nije popularan u Tunisu, kao niti revolucija koja je krenula nakon njegove smrti. Njegova obitelj preselila se u Kanadu i prekinula sve veze s rodnim gradom.

Mještani proklinju pokojnog trgovca. Na pitanje što misli o Bouaziziju 54-godišnja mještanka gleda na mural i govori:

- Psujem ga, želim ga srušiti, on je taj koji nas je uništio, kaže Fathiya Iman (54) u reportaži novinara The Guardiana iz Tunisa.

Mohamedov rođak Qais Bouazizi kaže da je njegovo prezime nekada bilo simbol tuniskog ponosa.

- Sada se grad Sidi Bouzid i prezime Bouazizi smatra se prokletstvom, rekao je.

Mitovi o Tunisu

Mitovi o Tunisu, kolijevci prosvjednih pokreta, usamljenoj priči o uspjehu, nositelju arapske demokracije, raspadaju se dok napuštamo mediteransku obalu Tunisa prema zapuštenoj unutrašnjosti gdje žive građani čiji je bijes pomogao svrgavanje s vlasti tiranina Zinea al-Abidinea Ben Alija u siječnju 2011. godine.

Deset godina kasnije, Tunis je demokracija. Izdržali su atentate, terorističke napade i ideološke izljeve svojih čelnika, te se u ključnim trenucima povukli s provalije povratka autoritarnoj vlasti, kao što se dogodilo u Egiptu, kao i iz građanskog rata, kao što se dogodilo u Siriji, Jemenu i Libiji.

Tunižani sada mogu slobodnije kritizirati svoje čelnike nego prije, a njihovi izbori su iskreni. Ipak, ljudi su jasni i razočarani, pridružuju se džihadističkim skupinama u najvećem postotku po glavi stanovnika u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, a većina migranata koji brodovima pristižu u Italiju su upravo Tunižani.

Većina građana je revoluciju doživjela kroz pad životnog standarda. Ekonomski rast se više nego prepolovio od 2010., a mladi čine 85% nezaposlenih.

- Ništa se nije promijenilo, tvrdi Ashraf Hani (35) koji je iz svog kioska vidio kada se Bouazizi zapalio nakon što su mu zaplijenili voće i kolica.

- Stvari se mijenjaju na gore, rekao je.

Korupcija nije nestala

Top teme u Tunisu ovih dana su trebaju li žene imati jednak tretman prilikom nasljeđivanja ili treba li predsjedništvo biti rezervirano samo za muslimane, i nisu bliske ljudima u Sidi Bouzidu, kaže Qais Bouazizi (32).

- To je daleko od socijalnih pitanja zbog kojih je pokrenuta revolucija. Naši najvažniji slogani u revoluciji bili su o radu i dostojanstvu.

U predgrađu Kairouana, pustinjskog grada udaljenog tek sat vremena od Sidija Aisha Quraishi (60) smatra da je korupcija koja je karakterizirala eru Ben Alija još uvijek prisutna.

Pomoć iz inozemstva koja je bila namijenjena njoj i drugim ženama za izgradnju malenih kućica od opeke za prodaju kruha, uglavnom je nestala. Ona i dalje radi iz nastambe od drveta i cerade.

- Dobili smo malo slobode. Kada je Ben Ali bio na vlasti nismo mogli govoriti. Ali utječe li to na moj život? Želim slobodu i dostojanstvo. Mogu li imati oboje?, komentira pad Ben Alijeva režima.

Plodovi revolucije najočitiji su u palači Bardo, muzeju i parlamentu iz 15. stoljeća gdje prosvjednici organiziraju sjedeljke, a zakonodavci se prepiru ispod stropova ukrašenih zlatnim listićima.

Lako spajanje različitih kultura i razdoblja koji čine Tunis modernom državom navodi se kao jedan od razloga zašto se održao demokratski eksperiment koji je drugdje bio kratkotrajan ili ga uopće nije bilo.

Je li Tunis "spašen"?

Analitičari također ukazuju na malenu, apolitičnu vojsku i civilno društvo koje je pronašlo načine da procvjeta unatoč autoritarnosti, dajući naciji balast nakon Ben Alijeva pada.

Pomogla je i geografija. Tunis je uvijek nekako bio udaljen od centra gravitacije u arapskom svijetu i bio je manje važan zbog svoje veličine i manjka prirodnih resursa, kaže Safwan Masri, viši istraživač sa Sveučilišta Columbia.

- Ostatak arapskog svijeta ga je marginalizirao i nije bilo značajan u kontekstu većih geopolitičkih igara, rekao je.

Drugi tvrde da je jedinstvenost Tunisa pretjerana i da je u nekim trenucima mogao završiti poput drugih država iz Arapskog proljeća, te da je spašen zahvaljujući mudrim odlukama.

Za neke od njih zaslužna je Ouided Bouchamaoui, bivša šefica udruge poslodavaca i dobitnica Nobelove nagrade.

Do sredine 2013. godine sukobi između islamističke stranke Ennahda i sekularista zamrznuli su pregovore oko novog ustava. Kada su dvojica ljevičarskih čelnika ubijena od strane džihadista, Tunis je gorio zbog pobješnjelih prosvjednika.

Sličan pokret u Egiptu srušio je vladu Muslimanske braće, čiji su pristaše masakrirani na ulicama.

- Vjerujte mi, nakon prvog (atentata), pa drugog, mislili smo da ćemo izgubiti revoluciju, kaže Bouchamaoui.

- Bio bi to građanski rat ili zabuna posvuda, bili bismo poput Libije.

Život u demokraciji

Zajedno s još trojicom čelnika civilnog društva zamolio je političke protivnike u državi da zajedno sjednu za stol u zadnjoj rundi pregovora.

- Da vam budem iskrena, pomogla nam je situacija u Egiptu, Ennahda je strahovala da bismo u Tunisu mogli imati istu situaciju.

Ali četvorka je također morala uvjeriti protivnike islamista da ih ne mogu tek tako isključiti iz sustava.

- Demokracija je prihvaćanje drugih. Ne možemo tražiti demokraciju i onda reći da se ne slažemo s rezultatima izbora. Ovo je demokracija, prisjeća se što je rekla oporbenim čelnicima.

Njihov uspjeh otvorio je put slobodnim izborima i donio za Bouchamaoui i njezine kolege Nobelovu nagradu za mir 2015. godine. No godine borbe za identitet Tunisa ostavile su malo kisika za rješavanje ekonomskih problema koji su pokrenuli pobunu.

Saida Ounissi (33), bivša ministrica iz Ennahde, rekla je da je provođenje reformi u slobodnoj zemlji jako teško.

Prisjeća se sastanka s međunarodnim konzultantima koji su pritiskali Tunis da uvede fluktuirajući devizni tečaj kao što je to Egipat napravio 2016. da privuče strana ulaganja.

- Rekli su da je to u početku prilično pogodilo egipatsko stanovništvo, ali da sada nakon dvije godine daje rezultate, prisjeća se Ounissi.

- Rekla sam im da si ne možemo priuštiti dvije godine. Mi smo demokracija. Politička vlast ne može donijeti takvu odluku znajući da će to većina stanovnika teško podnijeti, jer imamo izbore, ljudi će prosvjedovati.

Nostalgija za starim režimom

Strani novac također znači miješanje demokracije s rizikom.

- Vidjeli smo često da investitori odlaze u inozemstvo ulagajući kapital u državama poput Maroka i Egipta gdje je na vlasti autoritarni režim i imaju istu jeftinu, kvalificiranu radnu snagu, ali s manje problema i socijalnih prohtjeva, pojašnjava Youssef Cherif, direktor tunižanskog centra pri Sveučilištu Columbia.

Osnaživanje stagnacije je rastuća nostalgija za starim režimom, utjelovljena u desničarskom populistu Abiru Moussiju, odvjetniku i zastupniku koji zaziva stabilnost režima Ben Alija i ima podršku na informativnim kanalima u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Odaziv birača je u opadanju u Sidi Bouzidu od prvih slobodnih izbora 2011. godine. Hichem Amri, društveni aktivist, kaže da grad nije impresioniran režimom. Ono što muči tunižansku demokraciju nije temeljna nekompatibilnost s islamom, niti autoritarna nit u arapskoj politici. Prije je riječ o nečemu što je u zadnjih 10 godina odjeknulo glasnije u Washingtonu i Londonu; osjećaj da demokracija kakva se primjenjuje ima učinka samo na elitu u Tunisu i uz obalu, a nikada ne dospije do zajednica poput onih u Sidi Bouzidu.

- Postoji demokracija oblika i demokracija dubine. U Tunisu prakticiramo demokraciju oblika. Svugdje u svijetu jaz između izabranih i građana je ogroman, a Tunis je dio ovog svijeta, objašnjava Amri.

Drugi su pobijedili

Nema puno obilježja na grobu Mohameda Bouazizija, koji se nalazi na groblju bez ograde u selu njegovih predaka.

- Prvi put sam ovdje od pogreba, kaže njegov bivši školski kolega Mohamed Tlili. Proveo je nekoliko minuta oblačnog poslijepodneva obilazeći bijele nadgrobne spomenike i tražeći ime svog prijatelja na njima.

Bouazizi je postao simbol koji je nadahnuo otpor milijuna ljudi, a kasnije i donio ogorčenje nekima. Kada je pronašao grob, Tlili je zastao, prisjećajući se Bouazizija.

- On je umro, a drugi ljudi su pobijedili, rekao je misleći na dužnosnike bivšeg režima i političke zatvorenike koji su došli zauzeti najvažnije političke položaje u Tunisu.

- Nikada nisu sanjali da će biti tamo gdje jesu. Ali zbog njega su tamo, rekao je.