Irak - 19. ožujka 2003.
Irak - 19. ožujka 2003.
Intenzivni raketni napadi iz zraka i mora, koje su protiv Iraka izvele snage koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, pod nazivom operacija "Pustinjska lisica", bili su usmjereni na vojne kampove i iračke državne institucije. Međutim, posmatrači kažu da je cilj ovih napada bio likvidacija pokojnog iračkog predsjednika Sadama Husseina.

Napad koji je započeo 16. decembra 1998. godine, i trajao je četiri dana, pokrenut je pod izgovorom da irački režim nije sarađivao s međunarodnim agencijama zaduženim za otkrivanje oružja za masovno uništavanje.

Izgovori za napad

Dr. Bashar Fathi al-Akidi, profesor moderne i savremene povijesti Iraka na Univerzitetu u Mosulu, izrazio je iznenađenje zbog optužbi Richarda Butlera, predsjednika međunarodne komisije za inspekciju, da Irak nije sarađivao s njegovom komisijom. Irak je u to vrijeme bio opterećen višegodišnjom ekonomskom blokadom koja ga je iscrpljivala, pa je iračka vlada nastojala smanjiti taj pritisak prihvatajući zahtjeve inspekcijskih odbora, kazao je.

Sa svoje strane, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Mosulu Mahmud Ezzo smatra da je operacija Pustinjska lisica bila sastavni dio američkog kontinuiranog vršenja pritiska na irački režim prije 2003. godine i da je prvenstveno imala za cilj prisiliti Irak na dodatne ustupke.

Prema njegovim riječima, glavni problem koji je postojao između Iraka i komisija za inspekciju u to vrijeme bile su posjete ili inspekcije na pojedinim mjestima u Iraku, pogotovo vrlo osjetljivim, kao što su zgrade sa predsjedničkim uredima, predsjedničke palate i kompleksi palata koji su se nalazili u svim iračkim pokrajinama.

Afera Billa Clintona

Ezzo ističe da je osnova za pokretanje ove operacija bila pokušaj da se pronađe izlaz za bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji se suočavao sa skandalom unutar Bijele kuće. Pažnju američkih medija trebala je zaokupirati najava bombardiranja Iraka i bavljenje temom biološkog i hemijskog oružja i njihovim programima u Iraku.

Dodao je da je Clinton bio pod velikim pritiskom američkog Kongresa, zbog afere sa Monicom Lewinsky, tadašnjom pripravnicom u Ovalnom uredu. Pored toga, ističe Ezzo, drugi cilj je bio vratiti Irak pod američki čekić, kroz stalne pritiske na tu zemlju u to vrijeme.

Reklama

Umirovljeni general-major Majid al-Qaisi, direktor Programa za sigurnost i odbranu u Centru za izradu politika u Istanbulu, rekao je da je, pored afere Clinton-Lewinsky, postojala žalba Iraka da su se američki obavještajci infiltrirali u međunarodnu agenciju za inspekciju. U Bagdadu je uspostavljena takozvana "crna kutija" radi prisluškivanja iračkih poziva i određivanja lokacija. Kada je Irak to otkrio, protjerao je inspektore za oružje za masovno uništavanje.

Ciljane mete

U operaciji Pustinjska lisica (Desert Fox), navodi Al-Qaisi, američki ratni avioni su izveli 623 leta protiv 100 ciljeva i bacili 540 bombi. Britanci su izveli 28 letova protiv 11 ciljeva. U bombardiranju su ubijena oko 62 iračka vojnika, a ranjeno je dvostruko više od tog broja. Živote su izgubila i 82 civila.

Dodaje da je u bombardiranju uništena poljoprivredna i 12 drugih škola, osnovnih i srednjih. Uništeni su rezervoari s vodom koje je koristilo oko 300 hiljada Iračana u Bagdadu. Bombardirana je i jedna rafinerije nafte u Basri, jer je navodno krijumčarila naftu i time kršila američke i zapadne sankcije nametnute Iraku, dok su SAD i Britanija tvrdile da će operacije biti usmjerene samo na vojne objekte.

Uništeni su i vojni položaji, radarske stanice i položaji raketa zemlja-zrak. Prema Al-Qaisiju, rakete zemlja-zemlja su uništene nakon 1991. godine, a uništena su i sva postrojenja sa ovim raketama. Irak je imao rakete Scud, a neke od njih su imale domet do 650 km.

Umirovljeni general-major nastavlja da su američki avioni bombardirali i protubrodske raketne baterije na poluotoku Al-Faw (krajnji jug Iraka), pod izgovorom da predstavljaju prijetnju za morski saobraćaj u Zaljevu.

Profesor Al-Akidi je potvrdio da je pogođeno više od 70 vojnih lokacija i sjedišta iračkog rukovodstva, nekoliko palata pokojnog iračkog predsjednika Saddama Husseina i glavno sjedište stranke Baath u to vrijeme, kao i da su ciljane naftne bušotine na jugu Iraka.

Prenosi se da je Sandy Berger, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, izjavio u to vrijeme da je izravna meta ove operacije irački predsjednik Saddam Hussein i da je glavni cilj uništiti irački program hemijskog, biohemijskog i nuklearnog naoružavanja.

Žestok napad

Napad je započeo žestokim bombardiranjem raketama Tomahawk, sa oko 400 raketa (više nego što su američke snage ispalile 1991. godine). U operaciji su učestvovali i američki avioni B-52, sposobni da nose bombe od sedam tona koje su ciljale aerodrome i strateške lokacije u Iraku, prema Ibrahimu Ismailu al-Rawiju, generalnom direktoru kompanije Shaheed za vojnu iračku industriju tokom devedesetih godina prošlog vijeka.

Al-Rawi dodaje da je kampanja bila usmjerena na centre za obuku raketnih jedinica i druga područja u vojnoj bazi Taji na sjeveru Bagdada, ali ovi gubici nisu uzeti u obzir u vojnoj statistici i nisu imali značajniji utjecaj.

Vjeruje se da je napad trebao biti nastavljen sve do predaje predsjednika Saddama, ali nisu mogli doći do cilja, zbog prigovora koje su uputile zemlje svijeta, posebno Francuska, Kina i Rusija, na ovakav pristup.

Al-Akidi smatra da je cilj ove operacije bio pokušaj da se uništi iračka infrastruktura i izvrši priprema za novu etapu u kojoj će biti uništen politički sistem koji je bio na vlasti u to vrijeme. Napadi su, također, trebali uništiti preostale kapacitete iračke vojske, koja je još uvijek imala određenu snagu nakon što je restrukturiran dio brigade Republičke garde nakon 1991. godine, koju Amerikanci smatraju glavnim stupom iračke vojske.

Pokušaji da se izbjegne napad

Irak je pokušao izbjeći ove napade, na način da Francuska, Kina i Rusija razgovaraju s drugom stranom kako bi se spriječilo pokretanje operacije, prema Al-Rawiju.

Smatra da su planovi odranije bili zacrtani, jer je Amerika željela zapaliti rat u regiji, kako bi uništila iračku vojsku i dovela opoziciju.

Vezano za pokušaje Iraka unutar zemlje da se ublaže posljedice bombardiranja, Al-Rawi otkriva da su zaposlenici u vojnim proizvodnim pogonima ostali na svojim mjestima kao živi štitovi, ističući kako je to zaštitilo od napada oko 50 posto postrojenja povezanih s vojnom industrijom.

U istom kontekstu, Al-Qaisi ističe da Irak nije imao sposobnost da izbjegne napad i dodao: "Primali smo udarce, ali nismo mogli odgovoriti, jer su uništeni svi irački kapaciteti, bilo da je riječ o sposobnostima zračnih snaga koje su bile zakopane, avioni zrakoplovstva su bili otpad i bez rezervnih instrumenta. Nisu mogli letjeti čak ni u dozvoljenom području. Kopnene snage su izgubile oko dvije trećine kapaciteta na nivou oklopnih, motorizovanih i jedinica za podršku. Mi, također, nismo posjedovali te rakete, a postojao je irački ćorsokak izazvan ratom 1990. godine".

Priprema za invaziju

Ova operacija je bila uvod u veću vojnu kampanju te probna akcija kojom su se ispitivale iračke mogućnosti za suprotstavljanje Americi, kao i sposobnost Iraka da mobilizira domaće ili međunarodno javno mnijenje, kako bi se odgovorilo na moguću američku invaziju, smatra profesor političkih nauka Ezzo.

Sa svoje strane, Al-Akidi podržava mišljenje da je operacija Pustinjska lisica bila priprema za invaziju na Irak. U periodu između 1990. i 2003. radilo se na iscrpljivanju Iraka iznutra kako bi bio nesposoban za odupiranje bilo kojem novom napadu. Pored toga, Sjedinjene Američke Države počele su se pripremati za formiranje međunarodne koalicije koja će im dati legalno i zakonsko pokriće za napad na Irak.

Al-Qaisi napominje da je Irak kamen temeljac u sistemu regionalne sigurnosti. Amerikanci su možda dobili rat, ali su izgubili mir. Ono što Irak danas trpi kao rezultat invazije, potvrđuje da ne postoji jasna američka strategija za period nakon rata, čime je regija postala otvorena za sve regionalne sukobe.