lubanja
© Mattias JakobssonLubanja Peştera Muierii 1, čiji je cijeli genom sada uspješno sekvenciran
Švedski istraživači uspeli su da mapiraju čitav genom praistorijske žene koja je živela pre oko 35.000 godina u pećini u današnjoj Rumuniji. Njihovi zaključci osporavaju preovlađujuću teoriju o onome što se dogodilo kada su ljudi emigrirali iz Afrike.

Prema Matijasu Jakobsonu i Emi Svenson sa Univerziteta Upsala, jedan od zuba žene koji je ostao u lobanji bio je tako dobro očuvan da je njegov uzorak omogućio mapiranje čitavog genoma.

Naknadna analiza otkrila je da je žena, zvana Peštera Muieri 1 imala predispoziciju za tamnu kožu i kosu, kao i za tamne oči. Njeni geni otkrili su da nije patila ni od jedne nasledne bolesti za koju znamo. Zanimljivo je da je takođe imala gotovo identično srodstvo sa neandertalcima kao današnji ljudi.

Međutim, ono što je evolucione genetičare najviše iznenadilo je to što je ona imala mnogo veće genetske varijacije nego što se ranije mislilo da imaju ljudi iz te ere.

To dovodi u pitanje takozvanu hipotezu o uskom grlu. Ljudi izvan Afrike danas imaju manje genetskih varijacija od onih koji žive u Africi. Smatra se da je moderni čovek evoluirao u Africi pre nekih 300.000 godina. Mala grupa emigrirala je sa kontinenta pre nekih 80.000 godina i proširila se širom sveta. Pretpostavlja se da se toliko malo pojedinaca iselilo da je mnogo genetskih varijanti nestalo. To je rezultiralo uskim grlom koje je iscrpilo genetske varijacije.

"Živela je pre skoro 35.000 godina i ima velike genetske varijacije, tako da pre 80.000 godina nije moglo postojati usko grlo koje je prouzrokovalo smanjenje genetskih varijacija", objasnio je Matijas Jakobson švedskom javnom servisu SVT.

Umesto toga, pad genetičkih varijacija povezan je sa surovim životnim uslovima. Potomci žene Peštera Muieri živeli su u teškim vremenima, jer je postajalo znatno hladnije, sa ledenim pokrivačima koji su prekrivali delove današnje Evrope.

"Smanjene genetske varijacije povezane su sa promenjenom životnom situacijom tokom ledenog doba. Za to vreme u Evropi je bilo malo mesta za život ljudi, a u jednom trenutku bilo je možda samo 1.000 do 10.000 pojedinaca", tvrdi Matijas Jakobson.

Sa tako malo živih jedinki, genetske varijacije se iscrpljuju, što povećava rizik od naslednih bolesti i, u najekstremnijem obliku, incesta.

Kako je klima ponovo postajala toplija, a ledeni pokrivač se povlačio čineći više mesta pogodnim za život, Evropa je doživela talase migracija koji su pojačali genetske varijacije. Još kasnije, doselila se grupa ljudi iz današnje Turske, koja je uvela potpuno drugačiji način života koji je podrazumevao poljoprivredu.