© Škola NapolaUčenici i osoblje u nacističkoj elitnoj školi u Ballenstedtu pripremaju se za nogometnu utakmicu s privatnim školskim timom iz UK-a, proljeće 1937.
Istoričarka Helen Roche napisala je prvu opsežnu istoriju nacističkih elitnih škola, poznatih kao Napolas. Oslanjajući se na istraživanje provedeno u 80 arhiva, u šest zemalja, kao i na svjedočanstva više od 100 bivših učenika, Roche je otkrila koliko su nacisti željeli učiti iz primjera britanskog sistema koji je "formirao karakter", donosi britanski The Guardian.
Između 1934. i 1939. vladao je haos recipročne razmjene između britanskih i njemačkih škola, s dječacima iz najprestižnijih britanskih privatnih škola koji su dugo vremena provodili u Napolasu.
Vladari hiljadugodišnjeg Rajha
Roche, vanredna profesorica na Univerzitetu Durham, rekla je je da su vlasti željele učiti od britanskog sistema, u konačnici nadajući se da će stvoriti superioran model za svoje vlastite škole. Dok su britanske privatne škole obrazovale "vladare stoljetnog britanskog carstva ", predviđeno je "da Napolas obučava vladare 'hiljadugodišnjeg Reicha'."
Prve tri Napole napravljene su 1933. godine kao rođendanski dar Hitleru, i to je djelo tadašnjeg pruskog ministra kulture Bernharda Rust. Do kraja rata bilo je 40 Napola, uključujući četiri za djevojčice.
To su bila teška mjesta. Jedan od Rocheovih svjedoka opisao je režim u Napolasu Rügen u Putbusu. Jedna uobičajena muka na prijemnom ispitu, ispričala je svjedokinja, bila je tjerati desetogodišnje neplivače da hodaju 80 metara duž mola i skaču s daske za skok u vodu dubine tri metra na Baltičkom moru.
- Mi stariji smo ih vadili iz vode. Niko ne bi trebao oklijevati! Plivači su morali skočiti kroz prozor na trećem spratu u deku. Svako ko je oklijevao mogao je otići kući.
© THE GURADIANAugust Heissmeyer, inspektor napolanskih vlasti, često je hvalio britanski privatni školski sistem kao paradigmu par excellence tog obrazovanja za "oblikovanje karaktera", što je bio najviši cilj Napola
Količina školskih razmjena otvara oči. Između 1935. i 1938. Oranienstein Napola, na primjer, sudjelovala je u razmjeni sa Westminsterom, St Paul's, Tonbridge, Dauntsey's i Bingley školom u Yorkshireu.
Direktori i učitelji bi se sjajno zabaljali na razmjeni iz Shrewsburyja, Dauntseyja i Boltona. Održani su i sportski turniri s Etonom, Harrowom, Westminsterom, Winchesterom, Shrewsburyjem, Bradfieldom i Bryanstonom.
- Idealni ishod programa bio bi da učenici i osoblje Napole nauče kako se stvari rade u Engleskoj, a zatim koriste to znanje za poboljšanje vlastitih obrazovnih tehnika, rekla je Roche, koja istražuje Napola više od desetljeća.
August Heissmeyer, inspektor napolanskih vlasti, često je hvalio britanski privatni školski sistem kao paradigmu par excellence tog obrazovanja za "oblikovanje karaktera", što je bio najviši cilj Napola.
Heissmeyer je vjerovao da će "nakon takvih putovanja mladić vidjeti Njemačku novim očima; vratit će se bogati iskustvima; njegovi će se horizonti proširiti... on će kod kuće otkriti slabosti koje mora pomoći u otklanjanju. Naučit će dublje voljeti svoju domovinu."
On je također vidio uglavnom neovisnu ulogu direktora privatne škole kao utjelovljenje "Führerovog principa", rekla je Roche. Napola dečki koji su sudjelovali u razmjenama smatrani su "kulturnim ambasadorima" za "novu Njemačku".
Roche je rekla da su mnogi britanski dječaci i majstori bili impresionirani onim što su vidjeli u Njemačkoj, iako su se stavovi promijenili kako su se odnosi pogoršavali.
- Ovaj program razmjene možemo vidjeti kao mikrokosmos za općenitije stavove britanske javnosti srednje i više klase prema nacionalsocijalističkom režimu. Nisu u potpunosti uvjereni u ciljeve i ideale Trećeg Reicha, ali su ipak spremni dati svojim njemačkim kolegama prednost sve dok nacistička ratobornost nije dosegla svoj fatalni vrhunac, kazala je Roche.
Komentari čitatelja
na naše novosti