Kažu da se povijest ponavlja, ali samo zato jer ne učimo iz nje. Pa pročitajmo ovu kratku povijesnu crticu. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna:

kuga
Kada je kuga pogodila Ženevu 1530. godine, sve je bilo spremno. Čak su otvorili cijelu bolnicu za žrtve kuge. S liječnicima, bolničarima i medicinskim sestrama. Trgovci su doprinosili novcima, a gradska vlast je davala potpore svaki mjesec. Pacijenti su također davali novac, a ako je neki od njih umro sam, sve je vlasništvo išlo bolnici.

Ali onda se za bolnicu dogodila katastrofa: kuga je počela jenjavati, a subvencije su ovisile o broju oboljelih.

Za osoblje bolnice u Ženevi 1530. godine nije bilo govora o tome što je ispravno ili moralno. Ako kuga donosi novac, onda je kuga dobra. A onda su se liječnici organizirali. Isprva su samo trovali pacijente kako bi podigli statistiku smrtnosti, ali su brzo shvatili da statistika ne mora biti samo zbog smrtnosti, već od smrtnosti od kuge. Tako su počeli rezati čireve s tijela mrtvih, sušiti ih, mljeti u mužaru i davati drugim bolesnicima kao lijek. Zatim su počeli brisati prašinu s odjeće, rupčića i podvezica.

No, kuga je nekako nastavila jenjavati. Očigledno, osušeni buboni nisu dobro djelovali.

Liječnici su otišli u grad i noću širili bubonski prah na kvake na vratima, birajući one domove u kojima bi onda mogli profitirati. Kako je o ovim događajima napisao jedan očevidac, "ovo je neko vrijeme ostalo skriveno, ali đavo se više bavi povećanjem broja grijeha nego njihovim skrivanjem".

Ukratko, jedan od liječnika postao je toliko drzak, nemaran i lijen da je odlučio ne lutati gradom noću, već je danju jednostavno bacio snop prašine u gomilu. Smrad se podigao u zrak i jedna od djevojaka, koja je igrom sreće nedavno izašla iz te bolnice, znala je kakav je to miris.

Doktor je bio vezan i stavljen u dobre ruke kompetentnih "obrtnika". Od njega su nastojali dobiti što više informacija.

Međutim, smaknuće je trajalo nekoliko dana. Genijalne hipokrate vezivali su za stupove na vagonima i nosili po gradu. Na svakom raskrižju krvnici (dželati) su im užarenim kliještima otkidali komade mesa. Zatim su odvedeni na javni trg, odrubljeni i rasječeni, a dijelovi su odnijeti u sve okruge Ženeve. Jedina iznimka bio je sin ravnatelja bolnice, koji nije sudjelovao u suđenju, ali je izbrbljao da zna spravljati napitke i pripremati prah bez straha od kontaminacije. Jednostavno mu je odrubljena glava "da spriječi širenje zla".

- François Bonivard, Ženevske kronike, drugi svezak, stranice 395 - 402