sebastian haffner
Pročitajte ovaj odlomak iz memoara o tome kako je bilo biti mlada osoba u Njemačkoj 1920-ih, i usporedite sa 2020-om:

"Generacija mladih Nijemaca", piše [Sebastian] Haffner, "navikla se na to da im se sve u životu davalo besplatno, da tako kažem, kroz javnu sferu." Stabilnost koja je uslijedila nakon što je Gustav Stresemann postao kancelar 1923. i označila je "povratak političke slobode", koju su Nijemci, piše Haffner, smatrali "ne kao darom, već kao lišavanjem".

Haffner nastavlja: "Velika opasnost za život u Njemačkoj oduvijek su bili praznina i dosada. Prijetnja monotonije visi, kao što je uvijek visjela, nad velikim ravnicama sjeverne i istočne Njemačke, s njihovim bezbojnim gradovima i njihovim previše marljivim, učinkovitim i savjesnim poslovanjem i organizacijom. Uz to dolazi horror vacui (odnosno, kenofobija; grč. "strah od praznine", op.prev.) i čežnja za 'spasenjem': kroz alkohol, kroz praznovjerje ili, najbolje od svega, kroz golemu, nadmoćnu, jeftinu masovnu opijenost."

Napisao je Charles Tayler u svojoj recenziji knjige Sebastiana Haffnera Defying Hitler (hrv. Prkositi Hitleru, op.prev.) (Salon 2002). U recenziji čitamo i ovaj slogan: "Novootkriveni memoari Nijemca, klasificiranog kao 'arijevac', opisuju podmuklo rano širenje nacizma i koliko mu je bilo teško oduprijeti se."

(U 2021., primamljivo je "nacizam" zamijeniti sa "wokizam" i pogledati kako taj slogan sada izgleda. Doista, podmuklo širenje.)