chucky
© web
"Djeca su anđeli. Djeca su iskrena. Djeca su tako slatka,"... oh, da, većina jesu, ali što s djecom od koje vam se diže kosa na glavi? Vrište ako ne dobiju ono što žele, muče životinje, nasilna su prema ukućanima i na igralištu... Horor filmovi u kojima su zli akteri mala djeca su vjerojatno najjeziviji: kontrast između očekivanog i onog što gledate je toliko snažan da vam pogled na hladan i bećutan izraz lica djeteta koje je upravo izmasakriralo kućnog ljubimca ledi krv u žilama.

Kad potraže mišljenje stručnjaka, roditeljima mogu biti servirane sve moguće dijagnoze, prije no što im netko ne odluči reći istinu, a to je da je njihovo dijete vrlo vjerojatno psihopat. Takva dijagnoza može biti izrečena nakon što je nedvojbeno utvrđeno da promatrano dijete pokazuje izraziti nedostatak afekta, grižnje savjesti ili empatije.

Takav su put prošli roditelji dječaka Michaela, o kojem je svojedobno pisao i New York Times. Nakon bezuspješnog pokušaja da se nose s njegovim nasilnim ponašanjem, odveli su ga na niz pregleda. Jedni su mu dijagnosticirali ADHD, drugi depresiju, treći poremećaj senzorne integracije itd.. Nakon testiranja, nitko od stručnjaka nije mogao reći koja je karakteristika prevladavajuća, što je onemogućavalo eventualno liječenje. Roditelji su bili frustrirani, a on je i dalje radio što ga je volja, bez ikakvih natruha srama ili kajanja. Njegov cilj je uvijek bio samo jedan: dobiti ono što želi, uz uobičajenu dozu neposluha i agresije. Naposljetku je jedan psiholog koji ga je liječio, uputio njegove roditelje na Dana Waschbuscha, istraživača na Međunarodnom sveučilištu Florida. Nakon niza procjena, roditelji su dobili još jednu moguću dijagnozu: njihov sin Michael mogao bi biti psihopat.

Waschbusch je dugi niz godina proučavao djecu koja pokazuju izrazit nedostatak afekta, grižnje savjesti ili empatije i za koju se smatra da su u opasnosti da postanu psihopati kao odrasli. Da bi procijenio Michaela, Waschbusch je koristio sve alate dizajnirane za mjerenje hladnog, grabežljivog ponašanja najbliskije povezanog s psihopatijom odraslih. Istraživački asistent intervjuirao je Michaelove roditelje i učitelje o njegovom ponašanju kod kuće i u školi. Kada su svi pregledi i izvještaji bili tablični, pokazalo se da je Waschbusch bio u pravu - Michael je imao karakteristike psihopata.

NEUROLOŠKA PODLOGA

Inače, sve veći broj psihologa vjeruje da je psihopatija posebno neurološko stanje koje se može identificirati u djece od 5 godina. Velik broj djece ima poremećaje ponašanja: impulzivna su, teško ih je kontrolirati i pokazuju neprijateljsko ili nasilno ponašanje, no ne može ih se sve svrstati među psihopate. Iznimno je teško postaviti tako tešku dijagnozu jer su narcizam i impulzivnost, koji su dio dijagnostičkih kriterija odraslih, teško primjenjivi na djecu koja su po prirodi narcisoidna i impulzivna.

Paul Frick, psiholog sa Sveučilišta New Orleans koji je dva desetljeća proučavao čimbenike rizika za psihopatiju kod djece, opisao je jednog dječaka koji je nožem odsijecao rep mački malo po malo, tijekom nekoliko tjedana. Dječak je bio ponosan na serijske amputacije. "Kad smo razgovarali o tome, bio je vrlo otvoren", prisjeća se Frick. "Rekao je: "Želim biti znanstvenik, eksperimentirao sam. Htio sam vidjeti kako će mačka reagirati." U drugom poznatom slučaju, a opisuje ga NYT, 9-godišnji dječak po imenu Jeffrey Bailey gurnuo je dijete u duboki dio bazena motela na Floridi. Dok se dječak borio i tonuo na dno, Bailey je privukao stolicu da bi ga promatrao. Nakon što ga je policija ispitala, Bailey je objasnio da je samo htio vidjeti kako izgleda kad se netko utapa. Kad je odveden u pritvor, činilo se da ga ne uznemiruje mogućnost zatvora, ali je bio zadovoljan što je bio u centru pažnje.

To su ekstremni slučajevi, dok su kod mnoge djece znakovi suptilniji. Bešćutna i neemotivna djeca su vrlo manipulativna. Oni također često lažu - ne samo da bi izbjegli kaznu, kao što to čine sva djeca, već iz bilo kojeg razloga, ili bez ikakvog razloga. Dok većina djece koja čine nešto loše, kad su otkrivena osjećaju sram i žao im je, bešćutno - neemocionalna djeca se ne kaju. Njih nije briga ako je netko ljut na njih i nije ih briga hoće li povrijediti nečije osjećaje.

Ideja da bi malo dijete moglo imati psihopatske sklonosti i dalje je kontroverzna među psiholozima. Laurence Steinberg, psiholog sa Sveučilišta Temple, tvrdi da je psihopatiju, kao i druge poremećaje osobnosti, gotovo nemoguće točno dijagnosticirati kod djece jer se njihov mozak još uvijek razvija i zato što se normalno ponašanje u ovoj dobi može pogrešno protumačiti kao psihopatsko. Situacija je lakša sa starijom djecom ili mladima. Tako su istraživanja na adolescentima koji su pokazivali znakove psihopatije, pokazali značajne anatomske razlike u mozgu u odnosu na one bez tih problema. Kako su istraživači zaključili, to bi mogao biti pokazatelj da je ta osobina možda urođena.


Drugo istraživanje, koje je pratilo psihološki razvoj 3.000 djece u razdoblju od 25 godina, pokazalo je da se znaci psihopatije mogu otkriti kod djece od 3 godine. Mali, ali sve veći broj psihologa, među njima i Waschbusch, kaže da rano suočavanje s ovim problemom može predstavljati priliku da se ovoj djeci pomogne da se promijene. Istraživači se nadaju, primjerice, da bi sposobnost empatije, koju kontroliraju određeni dijelovi mozga, još uvijek mogla slabo postojati kod bešćutno - neemocionalne djece i da bi se mogla ojačati. Prednosti uspješnog liječenja mogu biti ogromne.

Procjenjuje se da psihopate čine 1 posto populacije, ali čine otprilike 15 do 25 posto počinitelja u zatvoru i odgovorni su za ogroman broj brutalnih zločina i ubojstava. Procijenjeno je da psihopatija SAD godišnje košta 460 milijardi dolara, što je 10 puta više od "cijene" depresije. To je dijelom zato što su psihopate često uhićivani. S druge strane, Robert Hare, koautor knjige "Zmije u odijelima", koji opisuje dokaze o psihopatiji među nekim financijerima i poslovnim ljudima, tvrdi da nenasilna psihopatija društvo košta još i više.

Jedan od izazova rada s teško poremećenom djecom otkrivanje je korijena njihovih problema u ponašanju. To posebno vrijedi za bešćutno - neemocionalnu djecu jer se njihovo ponašanje - mješavina impulzivnosti, agresije, manipulativnosti i prkosa - često preklapa s drugim poremećajima. To može biti ADHD, bipolarnost ili nešto treće.

ANATOMSKE RAZLIKE NA MOZGU

Nije jasno zašto neka bešćutno - neemocionalna djeca odrastaju u duboko problematične odrasle osobe, dok druga ne. Magnetska rezonancija na mozgu odraslih psihopata pokazala je ono što se čini značajnim anatomskim razlikama: manji subgenualni korteks i smanjenje gustoće mozga od 5 do 10 posto u dijelovima paralimbičkog sustava, regijama mozga povezanim s empatijom i društvenim vrijednostima koji je aktivan u moralnom odlučivanju.


Komentar: Snimke mozga pokazuju abnormalnosti kod psihopata
mozak psihopata
Mozak skenirane normalne kontrolne osobe (lijevo) i ubojice (desno) koji pokazuje malo ili nimalo aktivnosti u prefrontalnom korteksu, oblasti koja se dovodi u vezu s etičkim ponašanjem, moralnim odlučivanjem i kontrolom impulsa.

Prema Jamesu Blairu, kognitivnom neuroznanstveniku s Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, dva od ovih područja, orbitofrontalni korteks i kaudat, kritična su za jačanje pozitivnih ishoda i obeshrabrivanje negativnih. Blair kaže da kod bešćutno - neemocionalne djece ta veza može biti defektna, s negativnim povratnim informacijama koje se ne bilježe kao u normalnom mozgu.

Te su razlike, kažu istraživači, najvjerojatnije genetskog porijekla. Jedna studija izračunala je nasljednost bešćutno - neemocionalnih osobina na 80 posto. Donald Lynam, psiholog sa Sveučilišta Purdue koji je proveo dva desetljeća proučavajući "mlade psihopate", kaže da bi se te razlike na kraju mogle učvrstiti i proizvesti neobičnu mješavinu inteligencije i hladnoće koja karakterizira odrasle psihopate. Većina ljudi se brine da će, rade li nešto loše, povrijediti druge jer osjećaju empatiju. Ili se brinu da ih drugi ljudi ne vole. Ili se brinu da ih ne uhvate. Kad oduzmete te inhibitore, dobijete psihopatiju.

Smatra se da je vjerojatnost nasljeđivanja predispozicija za psihopatiju velika, ali nije veća od nasljednosti predispozicija za anksioznost i depresiju, koji također imaju glavne genetske čimbenike rizika. To je razlog zašto neki stručnjaci drže da je loše zauzeti stav da je psihopatija neizlječiva samo zato što je genetski uvjetovana. Oni misle da fiziologija nije nečija sudbina.

U 1970 - ima, psihijatrijski istraživač Lee Robins proveo je niz studija o djeci s problemima u ponašanju, prateći ih u odrasloj dobi. Te su studije otkrile dvije stvari. Prvi je bio da je gotovo svaki psihopatski odrasli bio duboko asocijalan kao dijete. Drugi je bio da gotovo 50 posto djece koja su postigla visoke rezultate na mjerama antisocijalnih kvaliteta nisu postala psihopatične odrasle osobe. Drugim riječima, rani rezultati testova bili su neophodni, ali ne i dovoljni za predviđanje tko će u konačnici postati nasilni kriminalac.


Komentar: Ne dospiju svi psihopati u zatvore - opasniji su oni koje ne prepoznajemo kao takve:


NASLJEDNI FAKTOR

Taj je jaz ono što istraživačima daje nadu. Ako je genetska predispozicija za psihopatiju čimbenik rizika, logično je da se rizik može ublažiti utjecajima okoline - na isti način na koji se prehrana može koristiti za smanjenje nasljednog rizika od srčanih bolesti. Neki psiholozi također sumnjaju da je poznata "nerješiva" priroda psihopatije zapravo prenapuhana, što je proizvod loših strategija liječenja. Istraživači sada pažljivo razlikuju bešćutno - neemocionalne crte uočene u djece i potpune psihopatije odraslih, koju, kao i većinu psiholoških poremećaja, postaje teže liječiti što dulje traje.

Ipak, priznaju da još nije jasno kako najbolje intervenirati. "Prije nego što možete razviti učinkovite tretmane, potrebno vam je nekoliko desetljeća temeljnih istraživanja samo da shvatite kakva su ta djeca i na što reagiraju", rekao je jedan od istraživača. Na tome se radi, ali potrebno je vrijeme. A tu su i drugi izazovi. Budući da je psihopatija nasljedna, vjerojatnije je da će dijete koje je hladno ili bešćutno imati roditelja koji je isti. Neki roditelji takvu djecu češće kažnjavaju, više se ne brinu o njima i prirodna vezanost se gubi, a drugi jednostavno prestanu pokušavati promijeniti ih. Zato terapeuti pokušavaju postići da se roditelji ove djece ponovno angažiraju, premda se osjećaju kao da su sve probali, i to bez uspjeha.


Komentar: Kao što smo već pisali u članku Osnove ponerologije: Psihopatova maska zdravog razuma i kako je to komentirao Robert Hare (vodeći stručnjak po pitanju psihopatije):
Što se tiče uzroka tog uznemirujućeg poremećaja, znanstvenici su sada uvjereni da, suprotno uvriježenom mišljenju da psihopatija mora biti uzrokovana traumom iz djetinjstva, postoje značajni genetski i biološki temelji za psihopatiju. U svojoj dopuni 2007. godine o istraživanjima psihopatije zadnjih dvadeset godina, Robert Hare je komentirao:
"Mogu napomenuti da su rani rezultati istraživanja o genetici ponašanja u skladu s pogledom evolucijske psihologije koja tvrdi da je psihopatija manje rezultat neurobiološkog defekta nego nasljedne, adaptivne životne strategije." [24]
Ili, kako je napisao u knjizi Without Conscience:
Mislim da [iskustva iz djetinjstva] igraju veliku ulogu u oblikovanju onoga što je priroda dala [tj. "potpuna nesposobnost da se iskusi empatija i cijeli spektar emocija"]. Društveni faktori i roditeljska praksa utječu na način na koji se poremećaj razvija iizražava u ponašanju. Dakle, pojedinac s mješavinom osobnosti psihopatske ličnosti, koji odrasta u stabilnoj obitelji i ima pristup pozitivnim društvenim i obrazovnim resursima, može postati prevarant ili uredski kriminalac, ili možda nekakav mutni poduzetnik, političar ili profesionalac. Drugi pojedinac, s gotovo istim osobinama ličnosti, ali s teškom i uznemirujućom pozadinom, može postati lutalica, plaćenik ili nasilni kriminalac. ... Jedna implikacija tog gledišta za kazneno-pravni sustav je da kvaliteta obiteljskog života ima puno manje utjecaja na anti-društvena ponašanja psihopata nego što ima na ponašanje većine ljudi. [25]
U skladu s tim razumijevanjem, psihopatija se može otkriti u ranoj dobi. Do dobi od 10 ili 12 godina, većina psihopata pokazuje ozbiljne probleme u ponašanju, poput upornog laganja, varanja, krađe, izazivanja požara, markiranja, ometanja razreda, ovisnosti, vandalizma, nasilja, nasilja u školi, bijega, rane seksualnosti, okrutnosti prema životinjama. Jedan psihopat se nasmiješio kada je pričao Hareu o vezanju štenadi za prugu kako bi koristio njihove glave za vježbanje baseball udaraca.[26]

Međutim, točni uzroci (i mogući koraci da se spriječi u ranom djetinjstvu) su još uvijek nepoznati. Djeca s predispozicijama za psihopatiju koja ne pokazuju očite znakove kasnije u životu, vjerojatno postaju uspješni u izbjegavanju otkrivanja, zbog faktora kao što su povećana inteligencija i sposobnosti za bolje planiranje i kontrolu vlastitog ponašanja. Dok je većina istraživanja provedena na zatvorskoj populaciji zbog relativno jednostavnih istraživačkih mogućnosti, koncept uspješnog psihopata (bilo da to znači da nije kriminalac ili da ga se jednostavno ne može uhvatiti) je relativno nedavna tema interesa za specijaliste, te još nije jasno definirana ili javno shvaćena, kao što je to bilo s pojmom "psihopat" početkom dvadesetog stoljeća.

Iako je možda moguće izmijeniti ponašanje bešćutno-neemocionalnog djeteta, ono što je manje jasno je je li moguće nadoknaditi temeljne neurološke deficite - poput nedostatka empatije. U jednoj često citiranoj studiji, grupa za terapiju zatvorenika koja je prepolovila stopu recidivizma kod nasilnih zatvorenika je slavno povećala stopu "uspješnih" zločina kod psihopata, poboljšavajući njihovu sposobnost oponašanja žaljenja i samorefleksije. U povezanom članku nedavno se nagađalo da bi liječenje asocijalne djece Ritalinom moglo biti opasno jer lijek potiskuje njihovo impulzivno ponašanje i mogao bi im omogućiti da planiraju okrutnije i tajnije odmazde. Istraživač Mark Dadds otkrio je da su takva djeca, kako su sazrijevala, razvila sposobnost simuliranja interesa za osjećaje ljudi. Oni nemaju emocionalnu empatiju, ali imaju kognitivnu empatiju; mogu reći što drugi ljudi osjećaju, ali ih jednostavno nije briga.

Neki se nadaju da je ipak moguće razviti veću empatiju kod takve djece, kroz terapije koje ih podučavaju svemu, od identificiranja emocija (ta djeca imaju poteškoća u prepoznavanju straha u drugima) do osnova morala. Nitko još nije testirao takve tretmane, ali jedno je rano istraživanje pokazalo da toplo, ljubazno roditeljstvo smanjuje bešćutnost djece s tim poremećajem, čak i kod onih koji se u početku opiru bliskosti.

A Michael s početka naše priče? Je li postao nasilniji ili se primirio s odrastanjem? Prema riječima njegovog oca, koji je i sam u djetinjstvu imao slične poteškoće, postao je lukaviji. I dalje radi samo ono što želi, ali puno laže kako bi to prikrio.