imran khan
© AFPBivši pakistanski premijer Imran Khan na fotografiji u Lahoreu 21. rujna 2022. Dok Khan radi na političkom povratku, sljedeći zapovjednik vojske zemlje možda će morati revidirati pristup institucije
Jedinstvena politička historija Pakistana učinila je da je odnos između izvršne vlasti i vojske jednom od ključnih karakteristika nacije. Vojni establišment je obično bio dominantan posrednik u moći, a većina civilnih vladara mu je ustupila prostor u domenima vanjske politike i nacionalne sigurnosti. Svaki pokušaj da se ospori ovaj status quo nailazi na ozbiljne institucionalne reakcije.

Civilni lideri nisu u stanju održati svoj politički položaj bez postizanja kompromisa sa vojnim vrhom. No, postoje znaci potencijalnih promjena, budući da je bivši premijer Imran Khan odbio napustiti političku scenu nakon što je smijenjen.

Kao rezultat toga, Khan je već mjesecima u laganoj konfrontaciji s vojskom zemlje. Kako su svi drugi pokušaji da se on ukloni iz političkog života propali, izborna komisija zemlje ga je na kraju diskvalificirala sa obavljanja javne funkcije.

Ova diskvalifikacija može na kraju biti poništena od strane sudova u zemlji, međutim to je zaista još jedna epizoda u sagi koja se odvija između Khana i vojnog establišmenta.

Civilno-vojni odnos Pakistana vezan je za postkolonijalnu prirodu države. Nakon što je 1947. stekla nezavisnost od Britanije, novoj državi Pakistan nedostajala je funkcionalna institucionalna infrastruktura, što znači da se morala obnavljati od nule. Jedini izuzetak bilo je naslijeđe jake vojske, što je doprinijelo evoluciji Pakistana ka tome da postane pretorijanska država.

Tokom prve decenije nakon nezavisnosti, kada je vladala politička neizvjesnost, vojska je izvela državni udar u ime obnove političkog poretka i ekonomske stabilnosti. Ovo je utrlo put budućim vojnim intervencijama, dajući vojsci okušani politički raison d'etre.

Vlade predvođene vojskom vladaju Pakistanom ukupno više od tri decenije. Kada bi civilni partneri bili postavljeni, bili su samo druga violina vojsci. Čak i tokom demokratskog iskustva 1990-ih i nakon obnove demokratije 2008. godine, uzastopne civilne vlade nikada nisu imale apsolutnu vlast, jer su bile prisiljene postići dogovore s vojnim establišmentom.
Posebna uloga

Politička scena koja se otvorila nakon odlaska s predsjedničkog položaja generala Perveza Musharrafa 2008. godine pokazala je kako je vojska konačno napravila korak unatrag, dopuštajući demokratski izabranoj vladi da vrši svoje političke ovlasti. Ipak, zbog pogoršane sigurnosne situacije u zemlji i tekućih vojnih operacija na sjeverozapadu, posebna uloga vojske u domeni kreiranja politike ostala je netaknuta.

Godine 2010. vlada predvođena Pakistanskom narodnom strankom odlučila je tadašnjem načelniku vojske generalu Ashfaqu Parvezu Kayaniju produžiti rok od tri godine. Ali ova dobra volja nije daleko odmakla jer su civilno-vojni odnosi ponovno postali napeti nakon takozvanog memogate skandala, koji je doveo do svrgavanja Husaina Haqqanija, bivšeg amabasadora Pakistana u SAD-u i ključnog povjerenika tadašnjeg predsjednika Asif Ali Zardari.

Na izborima 2013. Khanov Pakistan Tehreek-e-Insaf (PTI) predstavljao je značajan izazov Pakistanskoj muslimanskoj ligi-Nawaz (PML-N), koja je na kraju pobijedila na izborima. Sljedeće godine, navodno uz podršku vojske, PTI je organizirao protest u Islamabadu, a 2016. afera "Dawn Leaks" dodatno je ocrnila odnos vlade s vojskom. Tadašnji premijer Nawaz Sharif naposljetku je smijenjen s dužnosti 2017. godine zbog odluke
Vrhovnog suda u vezi s korupcijskim skandalom koji proizlazi iz Panamskih dokumenata.
pakistan
© AFPPakistanski vojnici pozdravljaju tijekom vojne parade u Islamabadu 23. ožujka 2022.
S Khanovim izborom u julu 2018., civilno-vojni odnos krenuo je pozitivnom putanjom, budući da je između vojske i izvršne vlasti uspostavljen novi odnos izgrađen na uzajamnom povjerenju. Ta dinamika bla je uvjeotvana osobnom hemijom između Khana i zapovjednika vojske generala Qamara Javeda Bajwe. Savršena usklađenost Khanove vlade s vojskom pokazala se tijekom krize u Balakotu 2019., indijske aneksije Kašmira 2019. i sukoba u Afganistanu. Ovo je usklađivanje uračunato u odluku vlade da Bajwiju produži mandat na tri godine.

Na unutarnjem planu, Khanova je vlada uspjela ustrajati usprkos političkim preprekama, zahvaljujući premijerovoj bliskosti s bivšim čelnikom pakistanske obavještajne službe, general-pukovnikom Faizom Hameedom. Oni su praktički postali oči i uši premijera, što je na kraju izazvalo nelagodu kod zapovjednika vojske, jer je Hameeda sve više doživljavao kao Khanova čovjeka, a ne kao svog podređenog.
Politički kapital

Nadalje, Khanova populistička i antizapadna vanjskopolitička retorika usred američkog odlaska iz Afganistana u avgustu 2021., zajedno s njegovim kategoričkim odbijanjem da dopusti Amerikancima korištenje pakistanskog tla za bilo kakve buduće vojne operacije u Afganistanu, potkopala je šire institucionalne interese pakistanskog vojnog establišmenta.

Kako je vojska odlučila maknuti Hameeda s njegova obavještajnog položaja, bilo je jasno da vojska više ne podržava vladu. To je dovelo do otvaranja blokiranih političkih putova za opoziciju, a početkom ove godine, Khan je prilično neprikladno uklonjen s vlasti.

Nova vlada premijera Shehbaza Sharifa uživa punu podršku pakistanske vojske, kao što pokazuju izjave njezinog medijskog krila. Ali Sharifova koalicijska vlada dosad nije uspjela stabilizirati ekonomiju zemlje, niti uvesti eru političke sigurnosti. Sve je to išlo izravno na ruku Khanu, čiji se politički kapital monumentalno povećao.

Khan je uspješno brendirao svoj tip populizma, koji se uvelike oslanja na etos nacionalnog suvereniteta i antizapadnjačku retoriku.

To je bilo očito jer je njegova stranka osvojila sveobuhvatnu pobjedu na dopunskim izborima u julu u politički ključnoj pokrajini Punjab, povrativši vlast od PML-N-a. To je dodatno oslabilo moć središnje vlade, koja više ne može kontrolirati svoju političku bazu moći u Punjabu.

U trenutnom ozračju, Khan ostaje samouvjeren, dok se Sharifova vlada suočava s nizom ekonomskih, političkih i ekoloških izazova. Ipak, Sharif uživa punu podršku vojnog establišmenta zemlje, koji Khana i dalje gleda kao bezobzirnu političku figuru čiji bi povratak na vlast bio katastrofalan.


Komentar: Katastrofalno za interese SAD-a, možda.


Ova bi se računica mogla razviti u novembru, kako se u vojsci bude događala promjena zapovjedništva. Novi načelnik vojske mogao bi odlučiti distancirati se od naslijeđa načelnika u odlasku i revidirati politički pristup institucije. Takav razvoj događaja mogao bi u konačnici otvoriti put općim izborima koji bi mogli ponovno uspostaviti pakistansku političku i civilno-vojnu ravnotežu.
Umer Karim je istraživač na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Sveučilištu u Birminghamu i suradnik projekta SEPAD na Institutu Richardson Sveučilišta Lancaster.