Kako gore, tako dole
“Mudri su bili stari Lakote. Znali su da čovjekovo srce postaje tvrdo kada se udalji od prirode i da nepoštivanje živih, rastućih stvari također vodi nepoštivanju ljudi.”
Medvjed Koji Stoji, poglavica Oglala Siouxa
Iako ovaj uvodni citat prividno nema puno veze s temom, bez uvažavanja i poštivanja Prirode kao uređenog kozmosa u kojem vlada sklad, nećemo moći razumjeti i prepoznati važnost alkemije, te drevne ljudske potrebe za nadilaženjem granica, tu težnju za besmrtnošću i povratkom u stanje prvobitne čistoće i izvornog jedinstva te povezanosti ljudskog i božanskog.
Moderni čovjek, kao proizvođač i neumjereni potrošač, sve je veća prijetnja koja se nadvija nad cijelim našim planetom. Stoga je izuzetno važno osvijestiti put i način kako stvarati i živjeti u svijetu, a da ga pritom u potpunosti ne zatrujemo, djetinjasto se zavaravajući kako ćemo jednostavno pobjeći na neki drugi planet kada jednom uništimo ovaj naš. Možda ovo zvuči suviše katastrofično i pesimistično, no znajući da upravo na taj način razmišlja dio znanstvene elite i da od deset znanstvenika osmero radi na vojnim projektima, onda je jasno da ovdje ni nema previše mjesta za optimizam.
Iako je znanost, kao i alkemija, izvorno nastala kao rezultat čovjekove težnje za spoznajom zakonitosti u vidljivom i nevidljivom svijetu, ona danas uglavnom služi interesima moćne elite. Bez odgovornosti prema cjelini, lišena humanističkih vrijednosti zbog kojih se nekada gorjelo na lomačama, znanost danas vodi ovaj svijet po samom rubu propasti. Einsteinovo kajanje zbog uloge koju je imao u nastanku atomske bombe, kada je vidio posljedice svog otkrića, obilježilo je drugi dio njegovog života. Davanje potencijalno opasnog oružja u ruke nezrelih i okrutnih egoista koji neograničeno teže za povećanjem moći, zbog čega su opasni za cjelinu, oduvijek je bio osnovni razlog tajnosti alkemijskog znanja, prenošenog samo onima koji su potvrdili svoju moralnu čistoću i nesebičnost.
Moćnici koji gospodare svijetom svoju dominaciju održavaju poticanjem najnižih strasti i neznanja kod ljudi. No, ovo je naš svijet i naša se odgovornost za njega ne smanjuje bez obzira na okolnosti. U osnovi alkemije upravo je ta elementarna svijest o čovjekovoj ulozi i odgovornosti za svijet i shvaćanje da u korijenu svake promjene leži promjena nas samih.
Simbolički jezik alkemije
Bijeli labud
Alkemičari, u najboljem smislu te riječi, nikada nisu bili uhvaćeni u zamku želje za ostvarivanjem sna o stvaranju fizičkog zlata, koja im se uporno pripisuje, već su predano i vjerno slijedeći pravila vještine transformirali neplemenito i nesavršeno u ono čisto, vječno, besmrtno, simboličko zlato. No to simboličko nije izvan materijalne stvarnosti, već naprotiv duboko u korijenu svake stvarnosti. Samim time ono je i pokretač vidljivih, fizičkih procesa, pa tako i doslovne transformacije olova u zlato.
Etički prag i temeljno iskušenje za alkemičara jest da vještinu ne zloupotrijebi u sebične svrhe. Zato je vještina prenošena usmenim putem, tek nakon temeljitih provjera kandidata, a kada je zapisivana to je rađeno tako da tekstovi budu razumljivi samo onima koji su bili spremni transcendirati materijalne granice, nadići ponos i oholost, odoljeti samoobmani, tj. pročistiti neplemeniti egoizam da bi se moglo roditi novo stanje duše. Alkemijska literatura vrlo je hermetična i tajnovita, i ne otvara svoje blago intelektualnoj analizi. Njen simbolički jezik je jezik koji razumije jedino probuđena duša. Svaka racionalizacija i doslovnost ovdje nužno znače udaljavanje od biti stvari i gubljenje smisla. Zato su neupućene alkemijski tekstovi samo još više zbunjivali.
Alkemičar može postati onaj koji je shvatio da je preobražaj elemenata, koji je istovremeno duhovni i materijalni, opravdan samo radi pomoći svim bićima, tj. prirodi da se ubrza transformacija onog neplemenitog i nesavršenog u plemenito i savršeno.
Tradicionalna slika svijeta, tj. Philosophia perennis (vječna filozofija), koja je sve do pojave racionalizma bila zajednička Istoku i Zapadu, doživljava duh i tvar, aktivno i pasivno načelo prirode kao dvije Božje ruke. Čovjek se sa svojim potencijalima treba transmutirati i regenerirati u ono izgubljeno, božansko stanje jedinstva. To je osnova za opravdanost, važnost i korisnost svih tajnih znanosti, pa tako i alkemije.
Alkemijsko vjenčanje (brak)
U praktičnom životu to je aktivna ljudska sposobnost da živi u skladu sa sobom i koristan ljudskoj zajednici i svijetu kroz duboko jedinstvo čovjeka i kozmosa. Stari su vjerovali da se tako od filozofa postaje mudrac. A budući da nam je svima urođeno da težimo dobru i sreći, zadovoljstvu i ljubavi, onda se to i te kako tiče svakog ljudskog bića.
Taj proces podrazumijeva nadilaženje granica postojećeg stanja, stalnu težnju k onom što je najbolje u nama, a da bismo ostvarili najbolji način postojanja i življenja. On podrazumijeva napor i nastojanje oko etičkih i estetskih vrijednosti koje prepoznajemo kao dobre te ozbiljnu težnju da ih provedemo u djelo. Alkemija također podrazumijeva nadilaženje sebične, ograničene svijesti o vlastitoj izdvojenosti iz ljudske zajednice i svijeta, jer je to stanje temeljni uzrok naše boli i patnje.
Alkemija je ubrzana transformacija neplemenitog, animalnog u plemenito, humano kako bi se čovjek iz tromosti olova transmutirao u sjaj, čistoću i besmrtnost zlata. Evolucija je taj isti proces koji na dugi rok razvija tu težnju u svemu postojećem, od minerala do čovjeka.
Komentari čitatelja
na naše novosti