false memory
Možda uzimate zdravo za gotovo da osoba čijem sjećanju možete najviše vjerovati ste vi.

Ipak, psiholozi su otkrili da naše sjećanja svakodnevnih događaja možda i nisu toliko pouzdana koliko bismo željeli vjerovati. Nadalje, čak kad jednom informacija postane dio sjećanja, ona se može promijeniti. Naša sjećanja se mogu manipulirati i čak se cijeli niz događaja može konfabulírati. (Coan, 1997).1

Psiholozi istražuju lažna sjećanja još iz doba Freuda, ali su privukla značajnu pažnju tek zadnjih nekoliko desetljeća. Naše sjećanje na prošle događaje može utjecati ne samo na naše buduće odluke i mišljenja, već i na značajnije ishode, kao što su sudske presude, kad su temeljene na netočnim iskazima svjedoka. (Loftus, 1975).2

U ovom članku, istražit ćemo kako se stvaraju lažna sjećanja, utjecaj ispitivanja, jezika i drugih čimbenika na naše sjećanje te stvarne životne posljedice lažnih sjećanja.

Lažna sjećanja i sindrom lažnog sjećanja


Mnogi od nas su iskusili lažna sjećanja, a da nisu bili niti svjesni:

Zamislite da prolazite pored osobe na ulici i vidite je jasno samo djelić sekunde. Kad nestane iz vidokruga, možda ste primijetili da je nosila torbu. Ali koje je boje bila torba?

„Zelena“, pomislite, „Da, bila je zelena“.

No tada počnete sumnjati u samog sebe:

„Ili je to kaput bio zelen, nije li torba bila plava? Da, bila je svijetlo plava. Sad se sjećam“, počnete razmišljati.

Jednom kada ste sebi predložili tu alternativu, lažno sjećanje se može razviti i vaše prisjećanje događaja može postati iskrivljeno.

Lažna sjećanja su normalna pojava i općenito nemaju velik utjecaj na naše živote. U rijetkim pak slučajevima lažna sjećanja mogu smetati osobu.

Osoba može vjerovati u traumatične detalje lažnog sjećanja i to može utjecati na njezinu sposobnost normalnog funkcioniranja u svakodnevnom životu. U takvim rijetkim slučajevima to iskustvo se smatra sindromom lažnog sjećanja, iako postoje neke sumnje u postojanje istoga kao stanja.

Međutim, možete iskusiti i vjerovati u lažno sjećanje bez da patite od sindroma lažnog sjećanja. Možete se prisjetiti prošlog odmora i idealizirati ga - gledati ga kroz ružičaste naočale i sjećati se da ste cijelo vrijeme proveli na sunčanoj plaži. Previdjeli ste stres od letenja, pronalaženja hotela i kišne dane. U ovom slučaju vaša sjećanja u potpunosti ne odražavaju realnost, ali zbog toga ne patite od njih.

Formuliranje pitanja

Iako ih se zove "lažnim sjećanjima", često su naša sjećanja iskrivljena tek kad ih se pokušavamo prisjetiti. Možda su najpoznatiji primjeri ovoga dva eksperimenta koja su proveli američki psiholozi Elizabeth Loftus i John Palmer 1974. godine. 3

U prvom eksperimentu, Loftus i Palmer (1974) pokazali su različite video snimke sudara automobila različitim sudionicima. Neki su vidjeli video snimku na kojoj se automobil sudara pri brzini od 32km/h, drugi video snimku na kojoj se sudaraju pri brzini od 48km/h, a ostali pri brzini od 64km/h.

Sudionike su nakon toga anketirali o brzini sudara. Pitanje je bilo identično za svakoga sudionika osim glagola kojim se opisivao sudar. Neki glagoli su sugerirali da je to bio manji sudar, drugi da je u pitanju težak sudar.

Rezultati eksperimenta ukazali su da je glagol kojim je opisivan sudar imao više utjecaja na procjenu brzine nego stvarna brzina automobila kojoj su sudionici svjedočili na video snimci.

U drugom eksperimentu, sudionicima su pokazane slične video snimke automobila te su kasnije ispitivani o onome čemu su svjedočili. Pitanje je bilo o tome da li je sudionik vidio ili nije vidio razbijeno staklo nakon sudara te je ponovno glagol koji je opisivao sudar bio mjenjan sugerirajući različite stupnjeve jačine sudara.

Znanstvenici su otkrili da što se nesreća činila ozbiljnijom izborom riječi u pitanju, vjerojatnije je bilo da se sudionici prisjećaju razbijenog stakla okolo automobila.

Oba istraživanja pokazala su kako formuliranje pitanja nakon nekog događaja može utjecati na naše sjećanje istoga, čak i nakon što je zapamćen. Naizgled male promjene, kao što je promjena glagola u eksperimentu Loftusa i Palmera, mogu stvoriti lažna sjećanja na događaje. Zapravo, Loftus je otkrio u kasnijem eksperimentu da čak i promjena određenog i neodređenog člana (a i the u engleskom jeziku, op.prev.) u pitanju može utjecati na prisjećanje ispitanika na određenu stvar.

Loftus, Miller i Burns (1978) pokazali su sudionicima nekoliko prikaza automobila na raskršću. Poslije su ispitivani u vezi scene. Jedne su pitali jesu li vidjeli znak stop koristeći neodređeni član (a stop sign), a druge koristeći određeni član (the stop sign). Lotus i ostali znanstvenici otkrili su da je veća vjerojatnost prisjećanja onih sudionika koje su pitali koristeći određeni član. Čini se da je korištenje određenog člana uvjerilo ljude u postojanje predmeta bez potrebe za preispitivanjem s njihove strane. 4

Svi ovi eksperimenti podupiru Loftusov dezinformacijski učinak na naša sjećanja - manipulacija prisjećanja prethodnog događaja koja dovodi u zabludu; takav slučaj njemački psiholog Georg Müller (1850. - 1934.) definirao je kao retroaktivna interferencija informacija u našem sjećanju (Lechner, Squire i Byrne, 1999). 5

Izmišljanje čitavog događaja

Iz ovih eksperimenata naučili smo da se ne možemo uvijek osloniti na sjećanje kako bismo se prisjetili određenih detalja nekog događaja. Ali znali bismo da smo bili vođeni do toga da vjerujemo da nam je cijeli događaj sugeriran, ili možda ipak ne? Na ovo pitanje odgovorio je jedan od studenata psihologije Elizabeth Loftus u eksperimentu za dodatne bodove na fakultetu:

James Coan (1997) napravio je četiri knjižice koje sadrže sjećanja na događaje iz djetinjstva i dao ih svakom članu obitelji. Priče u knjižicama su bile istinite osim u onoj koja je dana Coanovom bratu - opis da se kao dijete izgubio u trgovačkom centru, stariji čovjek ga je pronašao te je na kraju i on pronašao svoju obitelj. 1

Svaki član obitelji bio je zamoljen da pročita knjižicu i upozna se sa sadržajem. Nakon toga zamoljeni su da se prisjete priča. Coanov brat se prisjetio priče sa dodatnim detaljima koje je sam izmislio te nije mogao shvatiti da je njegova priča izmišljena.

Tehnika implantiranja lažnih sjećanja izgubljeni u trgovačkom centru dalje je testirana u formalnom eksperimentu Loftus i Jacqueline Pickrell (Loftus i Pickrell, 1995) te je pokazala kako možemo prisvojiti bogata lažna sjećanja koja su u potpunosti izmišljena. 6

Stvaranje lažnih sjećanja

Znanstvenici koji provode istraživanja koja uključuju ljudsko pamćenje često moraju implantirati izmišljenu informaciju i koristiti Deese-Roediger-McDermott paradigmu kako bi kreirali lažnja sjećanja. To podrazumijeva čitanje niza riječi osobi (npr. „sunce, vruće, opuštanje, plaža, preplanulost, nakon sunčanja“), a nakon toga osobu se zamoli da ih se prisjeti. Otkriveno je da će se ljudi često prisjetiti lažnih sjećanja riječi koje su semantički povezane, kao što su „odmor“ i „sunčanje“, a ne stvarnih riječi koje su im dane (Roediger i McDermott, 1995). 7

Deese-Roediger-McDermott paradigma korištena je kad su znanstvenici na Sveučilištu u Virginiji nastojali pronaći odgovor na pitanje: može li vaše raspoloženje utjecati na to koliko ste podložni lažnim sjećanjima?

Na početku su sudionici eksperimenta namamljeni na lažna sjećanja pomoću Deese-Roediger-McDermott paradigme. Nakon toga su znanstvenici pustili glazbu sudionicima kako bi pobudili pozitivnije ili negativnije raspoloženje. Otkrili su da je manja vjerojatnost da se sudionici u negativnijem raspoloženju prisjete lažnih sjećanja koja su im prethodno implantirana (Storbeck i Clore, 2005).8

Iskazi svjedoka: sjećanja na sudu

Otkriće lažnih sjećanja ima široke implikacije, posebice u sudskim slučajevima gdje su točni iskazi svjedoka ključni. Čimbenici kao što su prisutnost oružja prilikom počinjenja zločina može utjecati na našu sposobnost jasnog prisjećanja događaja. Johnson i Scott (1976) demonstrirali su ovaj slučaj pomoću dvije skupine sudionika. Svaku grupu su zamolili da pričeka u sobi. Prva grupa čula je razgovor u sobi pokraj i vidjela čovjeka kako odlazi iz sobe noseći kemijsku olovku u zamašćenim rukama. Druga grupa je čula agresivnu raspravu i svjedočila kako čovjek izlazi iz prostorije noseći krvav nož. Sudionici su potom trebali identificirati svakog čovjeka iz zbirke fotografija. 9

Članovi prve grupe, koji nisu svjedočili oružju, bili su u mogućnosti ispravnije identificirati čovjeka nego grupa koja je vidjela oružje.

Argument koji proistječe iz ovoga je da se prilikom iskaza svjedoka vezanog uz optuženika koji je imao oružje, točnost prisjećanja može dovesti u pitanje pozivajući se na efekt fokusa na oružje.

Također se navodi da se u slučajevima kao što su oni koji uključuju seksualno zlostavljanje, u kojima se treba prisjetiti prošlih događaja, tehnike koje se koriste kako bi pomogle osobi da prisjeti prošlih događaja mogu u nekim slučajevima stvoriti lažna sjećanja.

Hipnoza, na primjer, koja koristi sugestije i vizualizaciju za induciranje u stanje transa, može nenamjerno ometati proces prisjećanja. Primjerice, Susan Clancy (2005) je primjetila kako prije hipnoze, ljudi koji su tvrdili da su ih vanzemaljci oteli, nisu imali detaljna sjećanja toga iskustva. 10

Rasprave i istraživanja koja se tiču lažnih sjećanja i prisjećanja nastavljaju se i dalje, ukazujući na fluidnost naših sjećanja, podsjećajući nas kako mnogi čimbenici mogu utjecati na našu sposobnost prisjećanja događaja čak i nakon što su se oni dogodili. Psihologinja Elizabeth Loftus, koja je vodila neka od prvih istraživanja lažnih sjećanja, je od tada svjedočila stotinama sudskih slučajeva koji se tiču iskaza svjedoka ali s povećanim fokusom na problem koji je doveo do boljeg razumijevanja tehnika koje se koriste za vraćanje sjećanja.