© Youtube screenshotČovek koji vodi Sirijsku opservatoriju za ljudska prava nije bio u Siriji 15 godina
Godinama unazad, većina zapadnih medija — između ostalih i Si-En-En, Al Džazira, londonski Gardijan — zbog rizika koje sa sobom nosi slanje „živih“ izveštača u ratnu zonu u Siriji, oslanja se na takozvane „izvore sa terena“, aktiviste i volontere koji već žive u ratnoj zoni, pa im izveštavanje iz iste dođe kao dodatna aktivnost.
Niko se ne pita da li je tačno ono što javljaTi aktivisti, naravno, što je princip oproban u mnogim kriznim područjima u svetu, ne komuniciraju sa medijima direktno, već sa nevladinom organizacijom koja u zemlji koja je predmet interesovanja medija ima svoju „ispostavu“ — ona ih organizuje, prikuplja podatke o dešavanjima u različitim oblastima i od tih podataka proizvodi vesti.
Svi pomenuti mediji, što primećuju gotovo svi koji se bave novinarstvom, a verovatno i mnogi čitaoci i slušaoci, kada je reč o Siriji najčešće citiraju samo jedan izvor vesti sa terena. Taj izvor zove se Sirijska opservatorija za ljudska prava čije je, kako se u brojnim vestima navodi, sedište u Londonu.
Vesti koje Opservatorija plasira — po inerciji — prenose i svi srpski mediji, i do sada niko nije postavio pitanje u vezi sa verodostojnošću informacija koje iz te organizacije stižu.
Međutim, od početka ruske vojne akcije u Siriji, Opservatorija je svetskim agencijama dostavila nekoliko, u najmanju ruku kontroverznih izveštaja o napadima ruske avijacije i o žrtvama, pa su reporteri televizije Raša tudej rešili da istraže ko stoji iza Sirijske opservatorije za ljudska prava, gde se ona nalazi, koliko ljudi u njoj radi i kakvom mrežom aktivista na terenu u Siriji raspolaže.
Rezultati istrage bili su iznenađujući.
Sirijska opservatorija za ljudska prava je nevladina organizacija. Osnovana je u maju 2006. godine. Medijima širom sveta putem svog internet portala besplatno dostavlja vesti iz svih delova Sirije, gde se, kako se navodi u opisu posla kojim se bavi, na terenu nalazi veliki broj aktivista koji joj svakodnevno različitim kanalima dojavljuju kakva je situacija u određenom gradu ili delu Sirije.
U svim vestima koje ovaj alternativni medij „emituje“ na internetu i društvenim mrežama, navodi se da je sedište organizacije u Londonu, pa je novinar i publicista Nimrod Kamerm u želji da porazgovara sa ljudima koji tamo rade krenuo u potragu po britanskoj prestonici.
Međutim, došao je do zanimljivih saznanja — nakon nekoliko dana traganja, shvativši da Opservatoriji u britanskoj prestonici nema ni traga ni glasa, prateći javno dostupne podatke sa interneta zaputio se u Koventri, industrijski grad u centralnoj Engleskoj.
Komentar: Koliko god iznenađeni pojavom ovakvog članka na hrvatskim portalima, ipak treba uočiti izostavljanje u biti "najsočnijeg" dijela Putinovog obraćanja, koji pokazuje da se ruski predsjednik nije šalio, te da nije ni puno pogriješio u svojoj "procjeni".
Naime, opažanje o ne baš najbistrijem razmišljanju zapadnjačkih partnera se temelji na odbijanju Zapada da podijeli strateške informacije. Kao što to saznajemo iz glasila na engleskom jeziku, Rusi su zamolili Washington da im pošalje popis meta za zračne udare. Odgovor je glasio: "Nismo spremni na takav korak." Potom su im Rusi rekli "OK, onda nam bar recite gdje ne bismo trebali gađati?" Odgovora na to nije bilo.
Strateški gledano, Moskva je nadigrala SAD pitanjem koja područja u Siriji se ne bi smjela dirati. Da su im Amerikanci odgovorili, te bi lokacije odmah postale "zanimljive" ruskim avionima, a u slučaju šutnje, što se i dogodilo, Putin može javno prozvati Washington za odbijanje suradnje u borbi protiv ISIL-a. Sportskim rječnikom, 1:0 za Putina!