Evropa je u panici, jer se zbog nekoliko stotina hiljada izbeglica za samo mesec dana pokazala nesposobnom da odbrani elementarne vrednosti na kojima je decenijama počivala, a to je princip slobodnog kretanja i humanosti.

Na stranu činjenica da će unutrašnja dekompozicija Evrope, pre svega humanistička, ljudska, biti sjajan teren za neverovatno ubrzano jačanje desnice, i to one najstrašnije do fašizma, rekao je bosanski publicista i bivši diplomata Zlatko Dizdarević u emisiji „Svet sa Sputnjikom“.

— Živi bili pa videli u narednih mesec dana kako će to sve skupa da se prelomi ukoliko Evropa — mada mislim da je taj trenutak već izgubljen — ne nađe snage da se pridržava principa koje je dosta dubiozno proklamovala.

Šta je pravi uzrok sirijskog haosa?

— Sirijski haos je samo nastavak sveukupnog haosa na Bliskom istoku, koji je sastavni deo projekta rasturanja tog regiona u interesu korporacija, banaka i zapadnih sila da bi se dovršila pljačka tamošnjih energetskih potencija. Po mom dubokom uverenju i iskustvu, sve što se proizvodi kao proces destabilizacije Bliskog istoka i metode koje se za to koriste, od terorizma, sukoba šiita i sunita, hrišćana i muslimana, samo su alati u rušenju dosadašnjeg poretka koji je tamo postojao kako bi se obezbedila bolja kontrola nad geostrategijom energije. Stvar je počela još u Avganistanu sa talibanima, preko Osame bin Ladena i Al Kaide, zatim je sledeći bio Irak, pa Libija. I došla je na red Sirija, ali problem je nastao što, prvo, Asad nije hteo da padne, drugo što je dobio podršku većine ljudi unutar Sirije, bez obzira na to šta se o tome govori. A uz činjenicu da su mu pomagali i pomažu mu iz svojih geostrateških razloga i Rusija i Iran, u pozadini i Kina, postojala je potpuna nesvesnost onih koji su ušli u operaciju rušenja Asada da vi ne možete umesto autokrate, u ime demokratije i slobode, da ponudite koljače i teroriste kakvi su ISIL.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je četvrtog rujna, nakon brojnih ponavljanja, još jednom izjavio kako pokušava pronaći način za stvaranje američko ruskog saveza koji bi stao na kraj islamsko džihadijskom pokretu u Siriji, Iraku i drugim dijelovima svijeta.

Nakon toga je osmog rujna Yahoo News među udarnim vijestima objavio naslov „Austrija se pridružuje onima koji smatraju kako Assad treba biti dio „sirijskog rješenja,“ te je izvješteno da je austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz rekao slijedeće: „Po mojem osobnom mišljenju, prioritet je borba protiv terorizma. Takva borba neće biti moguća bez sila poput Rusije i Irana.“ Njemačke „Economic news“ su navele kako je „Španjolski ministar vanjskih poslova Jose Manuel Garcia Margallo već u ponedjeljak pozvao na pregovore s Assadom kako bi se završio rat.“

Unatoč tome, vlada SAD-a se snažno protivi prihvaćanju Putinovog prijedloga za savezništvo kako bi se uništio islamistički džihad.

Putinovi vanjskopolitički ciljevi su nepromjenjivi; oni su u posljednjem mandatu direktni nastavak svega onoga što je Putin do sada učinio i na čemu se stalno fokusirao od kada je postao lider Rusije u 2000. godini: pobjeda nad globalnom prijetnjom islamističkog džihada. Taj cilj je bio i ostao glavna preokupacija Ruskog vojnog stožera, još od Prvog čečenskog rata koji se odvijao između 1994. do 1996. On je nastao kada su se radikalizirali čečenski muslimani suniti (zahvaljujući Saudijskoj potpori), da bi se odvojili od većinskih ortodoksnih kršćana iz Rusije. Do predsjedničkih izbora iz 2000. godine, Putin je tvrdokornu borbu protiv religijskog fanatizma postavio za vodeći čimbenik predizborne kampanje, te mu je takvo stajalište i donijelo predsjedničku pobjedu.

Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galameći uglas - drž'te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti... Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri.

Ovo što danas imamo po svijetu kao posljedice tragedije Bliskog istoka i gromoglasnu zabrinutost Evrope tim povodom odgovara poprilično, u mnogo čemu, spomenutoj storiji. Znaju se lopove i ubojice, naručioci i dželati u strašnim kriminalima, ali niti su dotični u bijegu, niti ih itko istinski juri. Samo se tu i tamo uz sabiranje profita od njihovih zločina ponekad podvikne - drž'te ih! Koga? E to se javno ne spominje, to se "ne zna", ne smije se kazati, a ako se netko i oglasi pojedinačno ovim povodom, najblaže kazano, hladno ga se prešuti.

Svjetske preparirane mase zauzvrat se filaju nebrojenim informacijama o jadnim žrtvama koje kao da su pale s neba. I zabrinutim pitanjima, što ćemo s njima. Desila im se nesreća, bili u krivom trenutku na krivom mjestu, što li. Pojedinim nesretnicima kao kolateralnom posljedicom proizvedene strave, za koje se procijeni da mogu poslužiti nekoliko dana raznom probitku, bave se razne diplomacije, premijeri i ministri, nabildavajući svoju važnost i navodni značaj države koju predstavljaju. Mediji ne gase reflektore kopajući po intimnim sudbinama žrtve, porodičnim pričama, fotografijama, storijama iz djetinjstva, iz komšiluka, škole ili crkve. I tako nekoliko dana do ponovnog utapanja u indiferenciju uz tek pokoji povik, "drž'te lopova".

Devojka sa nadimkom SyrianGirlpartisan objavila je video snimak u kojem analizira izbegličku krizu i tvrdi da je za sve kriva Amerika!

Lepotica sa zastavom Sirije iza sebe veoma argumentovano govori o uzrocima krize i manipulacijama koje sprovode američki i evropski mediji.

Pogledajte video i procenite da li je u pravu:

Ako Evropljane zaista brine sudbina izbeglica, onda neka prestanu da podržavaju teroriste, izjavio je danas predsednik Sirije Bašar el Asad u razgovoru sa ruskim novinarima.

„Nije pitanje da li će Evropa primiti izbeglice ili ne, radi se o tome da se ukloni primarni uzrok ovog problema“, istakao je Asad.

On je rekao da se dijalog mora nastaviti u ime postizanja konsenzusa.

„Ipak, ako želimo konkretan uspeh, njega je nemoguće postići dok ginu ljudi i dok se nastavlja krvoproliće. Ljudi moraju da se osećaju bezbedno... Na taj način možemo da dođemo do konsenzusa, ali ga ne možemo realizovati dok ne pobedimo terorizam u Siriji“, dodao je predsednik Sirije.

Takođe, Bašar el Asad je iskoristio današnji susret sa ruskim novinarima i uputio poziv „da se snage ujedine u borbi protiv terorizma“ jer, kako je dodao, „put ka postizanju političkih ciljeva koje su zacrtali Sirijci, jedino je moguć kroz dijalog i politički proces“.

„Ako danas pitate bilo kog Sirijca šta on upravo sad želi — na prvom mestu će odgovor biti bezbednost i stabilnost za sve i svakog“, rekao je Asad i dodao da su političke snage, kako one unutar Vlade, tako i one van vlasti, obavezne da konsoliduju svoje snage za potrebe sirijskog naroda.

Prema njegovim rečima, Kurdi su deo sirijskog društva i nisu nekakvi tuđinci, već u Siriji žive kao i Arapi, Čerkezi, Jermeni i mnoge druge nacije i pripadnici drugih vera od davnina.

„Za mnoge se nacije ni ne zna kada su se pojavile u regionu. U Siriji je bez svih njih nemoguće je stvoriti jedinstveno društvo“, zaključio je Asad.

Emotivna inteligencija je vjerovatno najvažnija, ali istovremeno i prilično podcijenjena vrijednost u našem društvu.

Najčešće vjerujemo da se naše svakodnevno funkcioniranje mora bazirati na logici i razumu, pa ipak dugi periodi kontemplacije dovest će nas do istih zaključaka kao i kad procjenjujemo ”u treptaju oka” tj. na prvi pogled. Naši političari najčešće previđaju ljudski element u društvenim problemima, a sigurno vam ni ne trebam citirati statistike o učestalosti razvoda da bih vas uvjerila da nikad ne izaberemo partnere koji su dobri za nas (niti da uopće imamo sposobnost održavanja bliskih odnosa kroz duži vremenski period).

Čini se da ljudi vjeruju da je najpametnije što možete uraditi - uopće ne imati emocije. Biti efektivan, znači biti mašina, to je proizvod našeg vremena. Dobro nauljen, digitalno priključen, sasvim nesvjesan ali izrazito operativan robot koji služi konzumerizmu. I tako patimo.

Naročito u posljednjih nekoliko godina je mnogima nerazumljiva politička kratkovidnost i nepostojanje suvereniteta EU politike. Najveći udio uzroka nepostojanja vlastitog europskog puta leži u prirodi neoliberalnog kapitalizma u kojem je raspoređenost ekonomske snage i poslušnosti organizirana piramidalnom strukturom. Ona manjina najjačih na vrhu piramide odlučuju o pravcima gibanja a oni ispod poslušno tapkaju iza njih.

Poznato je tko za sada sjedi na vrhu piramide. SAD se polako i sistematski priprema na nadolazeću prijetnju jačanja kineskog gospodarstva. Očito je da gospoda ne čekaju skrštenih ruku da ih Kina prestigne i preuzme njihovo prijestolje, nego sistematično rade na osvajanju još veće gospodarske moći, odnosno planskom podvrgavanju EU pod svoju totalitarnu kontrolu. EU je poslušan vazal SAD-a ali je sve upadljivija vizija novog cilja, potpune ekonomske, a time i političke i vojne kolonizacije EU.

Za takav projekat je SAD-u potreban neki instrument porobljavanja i vezivanja, a to je TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership). Upravo uvlačenjem EU u taj robovski ugovor transatlantske slobodne trgovine je SAD-u jedan od dodatnih poriva za iniciranje što trajnijih ratnih žarišta na rubovima EU.

Tim ratnim žarištima, Ukrajina, Bliski Istok i Sjeverna Afrika, se pored ostalih ciljeva ostvaruje i gospodarsko slabljenje EU kao i slabljenje njenih veza sa Rusijom. Na taj način se nastoji ubrzati i natjerati EU da iz nužde ekonomskih potreba, lakše upadne u klopku TTIP ugovora. Sve je upadljivije ostvarenje planske strategije destabilizacije EU, koja je stvarana od strane nehumanih profitera preko Atlantika jer jedino njima odgovara ovaj krvavi scenarij događanja.

Od kada je u Beču potpisan nuklearni sporazum između Irana i Grupe 5+1 (pet članica SB UN sa pravom veta i Nemačke), svetom se šire olakšanje i optimizam. Veći deo planete se očigledno slaže sa procenom Američke asocijacije za kontrolu oružja da „ovaj plan pruža delotvornu formulu za blokiranje Irana da u periodu od jedne generacije nabavi materijal za nuklearno oružje, i obezbeđuje sistem za otkrivanje i sprečavanje pokušaja Irana da ovo oružje proizvede u tajnosti“.

Iznenađujući izuzeci od opšteg oduševljenja su SAD i njeni regionalni saveznici, Izrael i Saudijska Arabija. Zato američkim korporacijama, na njihovu veliku žalost, nije dozvoljeno da sa svojim evropskim kolegama pohrle u Teheran. Značajni delovi vlasti i javnog mnjenja u Americi i dalje histerično insistiraju na „iranskoj pretnji“. Uobičajeni komentar glasi da je Iran „najozbiljnija pretnja svetskom miru“. Zato su oprezni i oni koji podržavaju sporazum. I zaista, kako da verujemo Iranu, uz tolike dokaze o njegovoj agresivnosti i prevrtljivosti?

Ova opozicija je toliko jaka da se javno mnjenje, koje je većinom podržalo dogovor, sada podelilo na one za i protiv. Republikanci su jednoglasno protiv sporazuma. Senator Ted Kruz, koji se smatra jednim od bistrijih u gomili republikanskih kandidata za predsednika SAD, upozorava da Iran može da aktivira elektromagnetni impuls koji će „oboriti električnu mrežu na istočnoj obali“ i ubiti „desetine miliona Amerikanaca“.

Dvojica perspektivnih republikanskih kandidata, bivši guverner Floride Džeb Buš i guverner Viskonsina Skot Voker, raspravljaju da li Iran treba bombardovati odmah posle pobede na izborima ili posle prve sednice kabineta. Lindsi Grejam, koji ima neko iskustvo u spoljnoj politici, opisuje sporazum kao „smrtnu presudu Izraelu“ i kao vrhunsku glupost iza koje stoje prljavi motivi.

Fotografija beživotnog tela trogodišnjeg dečaka Ajlana Kurdija, koje je pronađeno na plaži u poznatom turskom letovalištu Bodrumu nakon što su se prevrnula dva čamca sa izbeglicama, uzdrmala je danas Evropu u kojoj raste napetost pred naletom desetina hiljada izbeglica i migranata.

Slika malog dečaka kako nepomično leži na obali jedne od vodećih turističkih destinacija u Turskoj, u crvenoj majici i plavim pantalonicama, s licem u pesku, probudila je emocije, ali i gnev zbog ljudske cene aktuelne krize i, kako mnogi smatraju, nedovoljne aktivnosti evropskih lidera u izlaženju na kraj sa njom.

Fotografija, koju je objavila turska novinska agencija Dogan, brzinom munje se našla i na svim društvenim mrežama, a osvanula je i na naslovnim stranama mnogih evropskih listova, pa i onih koji su ranije imali tvrdokorniji stav u pogledu izbegličke krize.

I britanski list „Indipendent“ objavio je šokantnu fotografiju, zvoneći na uzbunu pred neizvesnom sudbinom migranata i izbeglica.

„Ako ove potresne slike sirijskog dečaka čije je telo voda izbacila na obalu ne izmene stav Evrope prema izbeglicama, šta će ga izmeniti?“, postavlja pitanje londonski dnevnik.

Italijanski list „Republika“ na Tviteru je opisao dirljivu sliku kao „fotografiju pred kojom je svet zanemeo„, a španski „El Pais“ je naziva „simbolom migrantske drame„.

Strah od izmišljenog neprijatelja

Svet je definitivno ušao u drugi čin hladnog rata i nije više pitanje da li treba nego kako menjati nastalu situaciju? Od Ukrajine, Bliskog istoka, Islamske države u Siriji i Iraku, destrukcije libijske države, pa do masovnog egzodusa izbeglica sa siromašnog evropskog juga prema severu, Evropa zajedno sa ostatkom sveta postaje prilično nelagodno mesto za život u budućnosti.

U centru ovog drugog čina hladnog rata je "američko pitanje". Čitav niz analitičara i na samom Zapadu smatra da sadašnje tenzije u svetu treba tumačiti upravo unutrašnjom prirodom američkih kontradikcija.

Američko društvo transformisalo se od nekadašnjeg demokratskog ideala osnivača Unije američkih država do policijske države koja operiše na osnovu dogme o stalnoj spoljnoj pretnji njenoj bezbednosti. Tom dogmom i iz te opsesije izvodi se teza prema kojoj se te navodne pretnje "američkom snu" od zlih spoljnih neprijatelja mogu suzbiti jedino jačanjem "discipline" na unutrašnjem frontu i superiornim oružjem koje će "preventivnim" intervencijama širom sveta u korenu da sprečava namere zlih antiameričkih sila.

Stalno se seje strah od potencijalne spoljne ugroženosti Amerike i njenog "američkog sna" koji u životu prosečnog Amerikanca, praktično nije ništa drugo nego ideal posedovanja kuće sa bazenom, dve limuzine, ručka u obližnjem Mekdonaldsu i godišnjeg odmora u nekoj "egzotičnoj zemlji" Evrope.

Za obezbeđenje ovakvog "američkog sna i odbranu od stalne spoljne ugroženosti prvi imperativ je potpuna kontrola nad potencijalnim unutrašnjim neprijateljem. Tako je za samo 200 godina počela da se rađa ova "Država Nacionalne bezbednosti". Njeno očuvanje je glomazan posao i ne može se ostvarivati bez politički, ekonomski i vojno superiorne američke sile.

Radi mobilizacije ljudi u opštem je interesu da se ograniče razmere unutrašnje političke debate o tome ko to stvarno preti Americi i šta je tu prava istina. Moćni mediji u svest Amerikanaca uteruju paničan strah od, na primer, nepostojećeg iračkog oružja za masovno uništenje, Islamske države koju Vašington i direktno pomaže u obaranju "proruskog" režima u Damasku, ruske okupacije Krima i ruske intervencije u Ukrajini.

Doktrina izuzetnosti

Za izvođenje ovakvih imperijalnih programa uvek je pri ruci Trumanova doktrina, formulisana još 1947: "totalitarni režimi u svetu ugrožavaju bezbednost SAD". Noam Čomski ovu teoriju naziva "doktrinom američke izuzetnosti" koja se pojavila posle Drugog svetskog rata a kulminirala u Bušovim i Obaminim godinama. Prava suština je, objašnjava Čomski, da je Amerika ne samo kvalitativno drugačija od drugih država, nego je 'bolja' od drugih, pa prema tome, prirodno predodređena da vlada svetom".