Moje kolega s Discovery Institutea i ja smo primijetili da nedavna Nobelova nagrada za kemiju, dodjeljena doktorima Frances H. Arnoldu, George P. Smithu i Gregory P. Winteru za genijalni inženjering biomolekula, nagrađuje istraživanje za koje je presudno ovisan zaključak o dizajnu u biokemiji i inteligentnom dizajnu kao metodi znanosti. Dobitnici Nobelove nagrade (implicitno ili eksplicitno) zaključili su dizajn u staničnoj strukturi i funkciji i koristili nasumičnu genetsku varijaciju molekula kako bi dizajnirali visoko učinkovite biomolekule. To je prekrasan bioinženjering - korištenjem nasumične varijacije u biomolekulama za dizajniranje boljih molekula. To je prekrasan rad u znanosti o inteligentnom dizajnu.

Sonda "Trace Gas Orbiter" snimila je zapanjujuću fotografiju drevne rečne delte na Marsu, što je još jedan dokaz da je na površini Crvene planete nekada davno tekla voda.

Panoramsku fotografiju kratera Ebersvalde na južnoj polulopti Marsa objavila je Evropska agencija za istraživanje svemira (Esa) i njene ruske kolege iz "Roskosmosa".

Na levoj strani fotografije se jasno vidi rečna delta, koja umnogome podseća na deltu Nila u severnoj Africi.

Uprkos tome što voda u tečnom stanju na Marsu trenutno ne postoji, nova fotografija je još jedan od dokaza o evoluciji Crvene planete.

Letelicu "Trace Gas Orbiter" lansirala je Esa 2016. godine u okviru svog programa "Egzo Mars". Njen zadatak je proučavanje gasova u atmosferi.

Esa proučava Crvenu planetu još od 2003. godine, a u saradnji sa "Roskosmosom" planira da 2020. godine na Mars pošalje rovera.

NASA-ini znanstvenici posjetili su prošle godine u listopadu novonastali otok u Južnom Pacifiku u blizini otoka Tonga u Južnom Pacifiku i ondje otkrili misteriozno, ljepljivo blato.

Riječ je o otoku, koji je nastao između prosinca 2014. i siječnja 2015, kao rezultat vulkanske erupcije u blizini Tonge, smještene u polinezijskom arhipelagu. Novonastali otok nazvan Hunga Tonga-Hunga Ha'apai smješten je između dva otoka i tek je jedan od tri otoka koja se nastala vulkanskom erupcijom u zadnjih 150 godina, a preživjela su duže od nekoliko mjeseci iako se očekivalo da će se urušiti natrag u ocean, izvijestili su znanstvenici NASA-e u blogu.

- Bili smo uzbuđeni poput školaraca. Uglavnom je sve prekriveno crnim šljunkom, neću to nazvati pijeskom, jer kamenčići su bili veličine graška, a mi smo nosili sandale. Bilo je prilično bolno jer nam se zavlačilo pod stopala. Odmah sam uočio da tlo nije ravno kao što se čini iz satelita. Postoje neravnine, a valovi su od crnog šljunka stvorili zanimljive uzorke, napisao je znanstvenik Dan Slayback.

- Na satelitskim slikama vidite svjetle boje, riječ je o blatu svjetle boje. Vrlo je ljepljiv. Pa iako smo to vidjeli, nismo doista znali što je to, i još uvijek sam malo zbunjen odakle dolazi. Zato što nije pepeo, napisao je.

Osim misterioznog blata, znanstvenike je razveselila vijest o postojanju vegetacije na otoku, pa čak i nekoliko životinja, uključujući sovu i stotine čaplji koje se gnijezde.

Slayback i njegovi kolege prikupili su nekoliko uzoraka tla kako bi ga istražili i pokušali odgonetnuti koliko dugo će otok preživjeti.

Otok je osobito zanimljiv znanstvenicima NASA-e jer podsjeća na drevni Mars pa mogu svemirskoj agenciji možda ponuditi odgovore kako su vulkanski pejzaži izgledali u interakciji sa vodom na Crvenom planetu.

Koliko javnost može vjerovati pouzdanim tvrdnjama znanstvenika? Osobito o moralno ili politički ili filozofski nabijenim temama? Nažalost, ne mnogo, kako nas "New York Times Magazine" još jednom podsjeća u nedavnom članku "Kako ljepota dovodi do toga da znanstvenici preispituju evoluciju". U podnaslovu se pita: "Ekstravagantna divota životinjskog carstva ne može se objasniti samo prirodnom selekcijom - pa kako je ona onda nastala?"

Krila leptira

Odlično pitanje. Ali pričekajte malo - zar nam nisu svima rekli da je već pokazano da je Darvinova prirodna selekcija objašnjenje za otprilike većinu stvari? Zaboravite na lijepo cvijeće ili slatke štence. Napisane su cijele znanstvene knjige u kojima se tvrdi da Darvinova teorija objašnjava um, zakon, književnost, glazbu i drugo. Ipak, ako teorija može objasniti mnogo složenije teme koje uključuju čak i apstraktno razmišljanje, zašto ona ima probleme s jednostavnijim temama koje to ne uključuju? Ako objašnjava, recimo, Magna Cartu, zašto se onda muči s bojama krila leptira?

Mliječna staza je izvitoperena i uvrnuta, a ne oblika diska poput kakve nebeske palačinke ili ravne ploče, pokazala je dosad najtočnija 3D mapa naše galaksije, piše BBC.

Znanstvenici iz Australije i Kine stvorili su galaktičku mapu mjereći udaljenosti između više od 1.300 velikih, pulsirajućih zvijezda koje zajedno otkrivaju pravi oblik Mliječne staze.

Zvijezde poznate pod nazivom 'klasične Cepheide' sjaje svjetlošću 100.000 puta jačom od sunca, a njihova udaljenost od ruba galaksije može biti određena s 95-postotnom točnošću.

Richard de Grijs, astronom sa Sveučilišta Macquarie u Sydneyu rekao je da ove zvijezde otkrivaju kako je Mliječna staza s vremenom postala uvrnuta u vanjskim predjelima što je efekt najvjerojatnije prouzročen ogromnom snagom rotacije unutarnjeg diska.

Ovaj znanstveni rad objavljen je u časopisu Nature Astronomy.

Sudeći prema istraživanju koje je proveo TechCrunch, Facebook u tajnosti plaća osobama između 13 i 35 godina (najčešće tinejdžerima između 13 i 19) instaliranje i korištenje aplikacije za Android i iOS telefone pod nazivom Facebook Research VPN koja tvrtki omogućuje prikupljanje svih podataka s telefona i povijesti surfanja webom. Ova Android aplikacija je slična onoj za iOS telefone pod nazivom Onavo Protect koju je Apple prošle godine banao zbog kršenja pravila App Storea, obzirom da omogućuje društvenoj mreži dekriptiranje i analiziranje aktivnosti na iPhoneovima.

TechCrunch tvrdi da mu je Facebook priznao da je pokrenuo Research program s ciljem prikupljanja podataka i učenja o navikama korisnika, a između ostaloga od njih se tražilo i da skidaju screenshotove svojih narudžbi na Amazonu.

2019. godina trebala bi biti uistinu posebna za astronome i ljubitelje svemirskih istraživanja. Naime, ove godine trebali bi vidjeti prvu fotografiju horizonta događaja crne rupe, piše Science Alert.

Teleskop Event Horizon trebao bi tijekom ove godine objaviti prve snimke horizonta događaja supermasivne crne rupe u centru naše galaksije, koja se naziva Sagittarius A* (Sgr A*), dakle fotografiju nevidljive granice iza koje se više ništa, pa čak ni svjetlost, ne može otrgnuti privlačnoj gravitacijskoj sili crne rupe.

Nevidljiva rupa u svemiru

Iako smo različite rekonstrukcije ili vizualizacije crnih rupa vidjeli u mnogim filmovima ili dokumentarnim emisijama, zapravo još nikada nismo stvarno vidjeli ovaj jedinstven svemirski fenomen.

Na televizijskim ekranima ponekad nam je crna rupa bila prikazivana kao tamna mrlja u svemirskom prostranstvu, ponekad kao crni tunel, a ponekad kao kugla, no sve te forme proizvod su mašte koja je temelje uzela u aktualnim znanstvenim otkrićima.

Razlog tome zašto još uvijek nismo uistinu vidjeli kako crna rupa izgleda sasvim je banalan - crne rupe su nevidljive.

Ništa joj ne može pobjeći

Njihova gravitacija toliko je snažna da im, iza određene točke u prostoru, više ništa ne može pobjeći. Crnim rupama tako ne može pobjeći ni elektromagnetsko zračenje, poput rendgenskih zraka, radiovalova, svjetlosti i slično. Dakle, iz nje ne može prema nama doći ništa što mi možemo izravno opaziti, a što bi nam moglo pomoći otkriti kako crna rupa izgleda.

Kada su astronauti Apolla 14 ponijeli kamenje s Mjeseca i donijeli ga na Zemlju, možda su pritom na naš planet vratili i najstariji dio našeg planetarnog doma, piše New Scientist.

Komad granita koji je pronađen na Mjesecu mogao bi biti prvi dokaz da se kamenje sa Zemlje može otkrhnuti i završiti negdje drugdje u svemiru. Taj komad stijene također bi mogao biti jedna od najstarijih stijena s našeg planeta koju smo do sada pronašli, i na Zemlji, i u svemiru.

Stijene koje neki drugi objekt izbaci s Mjeseca svako malo završe na Zemlji u obliku meteorita, stoga je logično da bi trebalo vrijediti i obrnuto.

"Zemlju su pogodili mnogi veliki objekti pa je moguće da su prilikom udara izbacili materijal dovoljno daleko da je uspio pobjeći Zemljinoj gravitaciji i stići do Mjeseca", rekao je astrofizičar William Bottke s instituta Southwest Research Institute u Coloradu.

Na dubini od 167 kilometara

Jeremy Bellucci, iz švedskog Prirodoslovnog muzeja, i njegovi kolege pronašli su jedan takav objekt, sićušni komad granita koji se nalazio u kamenu s Mjeseca koji su donijeli NASA-ini astronauti iz misije Apollo 14.

Znanstvenici su analizirali kemijska i fizička svojstva kristala cirkona u komadu granita kako bi utvrdili kako su nastali. Otkrili su da su se kristali formirali u okruženju puno bogatijem kisikom od Mjeseca i na neuobičajeno niskim temperaturama te visokim tlakovima za Mjesec.

"Da bi se mogao formirati na Mjesecu, morao se nalaziti na dubini od 167 kilometara", rekao je Bellucci. "Čak i udar nekog jako masivnog tijela u Mjesečevu površinu, ne bi mogao iz te dubine izbaciti stijenu u svemir", dodao je.

Njemački naučnici sa Univerziteta Duizburg-Esen pronašli su u ljudskom tijelu prethodno nepoznatu mrežu malih krvnih sudova, koja se nalazi u kostima i doprinosi brzom i efikasnom širenju krvi i imunih ćelija po cijelom tijelu, piše list "Science Alert".

"Zaista je iznenađujuće pronaći novu centralnu anatomsku strukturu koja nije opisana ni u jednom udžbeniku u 21. vijeku", izjavio je jedan od istraživača, imunolog Matijas Guncer.

Naučnici su u eksperimentu koristili hemijsku supstancu zvanu etil cinamat na kostima glodara kako bi ih učinili transparentnim, a zatim su, koristeći svjetlosnu fluorescenciju i rendgensku mikroskopiju, uspjeli da detektuju nekoliko stotina kapilara koje su nazvali transkortikalnim krvnim sudovima.

Znanstvenici su genetski modificirali kokoši kako bi mogle nesti jaja koja u sebi sadrže tvari koje mogu pomoći pri liječenju artritisa i nekih vrsta raka, javlja BBC.

Tako proizvedeni lijekovi 100 puta su jeftiniji, nego da se proizvode u tvornicama. Znanstvenici smatraju kako će s vremenom moći povećati proizvodnju i proizvoditi lijekove u komercijalnim količinama.

"Kokoši pritom ne pate i na njih se mnogo više pazi nego na farmama za uzgoj", rekla je biokemičarka Lissa Herron iz tvrtke Roslin Technologies sa sjedištem u Edinburghu.

"One žive u vrlo prostranim kokošinjcima. Hrani ih se na dnevnoj bazi i žive prilično ugodno", dodala je.

"Što se kokoši tiče, one samo polažu jaja. Ova procedura ni na koji način ne utječe na njihovo zdravlje te one žive normalnim životom", objasnila je.

Mnogo isplativije

Naime, znanstvenici su već prije shvatili kako za proizvodnju proteinskih terapija mogu koristiti genetski modificirane koze, zečeve i kokoši, tj. njihovo mlijeko ili jaja, a istraživači smatraju kako je ovaj najnoviji pristup učinkovitiji i isplativiji od drugih metoda.

"Ako proteine dobivamo iz jaja, to je 10 do 100 puta jeftinije, nego da ih se proizvodi industrijskim putem", rekla je Herron.

Specijalna jaja

Mnoge bolesti nastaju jer naše tijelo ne proizvodi dovoljno određenih kemikalija ili proteina. Takve bolesti liječimo sintetički proizvedenim proteinima koji mogu biti jako skupi.