Znanost i tehnologijaS


Evil Rays

Tvrtka za moždane čipove Elona Muska, Neuralink, objavila je video majmuna koji svojim umom igra video igre

majmun
Neuralink, jedna od mnogobrojnih visokotehnoloških kompanija koje je osnovao Elon Musk, objavila je u četvrtak nevjerojatan video koji pokazuje makakija koji igra videoigre koristeći mikročip s umjetnom inteligencijom koji mu je ugrađen u mozak. Musk se i ranije hvalio eksperimentima na primatima, ali ovo je prvi put da je sve javno otkriveno, piše Business Insider.

Tijekom jedne od prezentacija 2019. godine, Musk je tvrdio da je tvrtka omogućila majmunu da "mozgom kontrolira računalo". Majmunu Pageru tvrtka je u mozak ugradila mikročip prije šest tjedana. On je u videu igrao igricu u kojoj na obojeni kvadrat pomiče kursor. Kada uspješno obavi taj zadatak, kroz cijev dobije malo slatkiša od banane.


Komentar: Više o ovoj transhumanističkoj tehnologiji:


Microscope 2

Najstariji moderni genom čovjeka rekonstruiran pomoću DNK lobanje stare 45.000 godina

lobanja
© Martin FrouzBočni pogled na uglavnom cjelovitu lubanju Zlatý Kůň
Analiza lobanje žene otkrivene u Češkoj otkriva da je bila među prvim Homo sapiensima koja je živjela u Evroaziji nakon što se naša vrsta preselila iz Afrike.

Najstarija ljudska DNK ikada pronađena pripada ženi koja je živjela u današnjoj Češkoj Republici prije više od 45.000 godina, otkrilo je istraživanje objavljeno u časopisu Nature Ecology & Evolution.

Drevni ljudski genom, kao i onaj iz neandertalaca, pokazali su da su se prvi i drugi vjerovatno križali negdje na Bliskom istoku nakon što su rani Homo sapiensi napustili afrički kontinent prije nekih 50.000 godina.

Prema tome, svi ljudi koji žive izvan Afrike obično nose oko 2 % do 3 % neandertalnog genoma. Vremenom je postajao sve kraći, tako da se njihova dužina sada koristi za određivanje kada je tačno živio nosilac genoma.

Na primjer, DNK žene koja je istraživačima poznata kao Zlaty kun (zlatni konj na češkom) izgleda da pokazuje duže dijelove neandertalske DNK od 45.000 godina stare Ust'-Ishim individue iz Sibira, do sada najstarijeg modernog ljudskog genoma.

Analiza sugeriše da je ona bila dio populacije koja se formirala prije nego što su se grupe koje su stvorile današnje Evropljane i Azijate razdvojile.

Rainbow

Da li je Rover snimio dugu na Marsu?

Duga na Marsu
© NASA's Perseverance Mars Rover/TwitterDuga na Marsu
Rover "Istrajnost" koji je na Mars sleteo u februaru uslikao je, čini se, neverovatan prizor - dugu na Crvenoj planeti, navodi NASA u objavi na Tviteru.

Naučnici su verovali da je pojava duge u suvoj atmosferi Marsa nemoguća, jer ovaj optički raritet iziskuje postojanje nebrojeno mnogo sićušnih kapljice vode kroz koje se prelamaju zraci sunčeve svetlosti.

Atmosfera na Marsu je, pak, veoma suva i sačinjena je od oko 95 procenata toksičnog ugljen-dioksida, četiri procenta azota i argona, dok samo jedan procenat čine kiseonik i vodena para. Iako se hemijski i fizički pokazatelji značajno razlikuju od Zemlje, čini se da su neki prirodni fenomeni mogući u oba sveta.

Duga na Crvenoj planeti je možda odraz sunčeve svetlosti kroz čestice prašine unutar optike fotoaparata, što je analogno odsjaju sočiva, kako navodi Dejv Laveri, izvršni direktor za istraživanje solarnog sistema u NASA.

"Rover se nalazio severno od helikoptera, pa kamera gleda gotovo pravo na jug oko 14 sati po lokalnom Marsovom olarnom vremenu, što su idealni uslovi da zalutala svetlost "ometa" sočiva kamere", rekao je Laveri, preneo je Forbs.

Međutim, pojedini stručnjaci smatraju da bi dugu mogli da izazovu i "ledeni lukovi" pošto je sneg primećen na polarnim delovima Marsa.

Blue Planet

Udar asteroida koji je ubio dinosaure iznjedrio je prašumu Amazona

asteroid
© SPLUdar asteroida prije 66 milijuna godina doveo je ne samo do izumiranja dinosaura, već i do drugih oblika života
Znanstvenici smatraju da su današnje tropske kišne šume na području Amazonije nastale nakon ogromnog udara asteroida za kojeg se mislilo da je odgovoran za kraj ere dinosaura.

Prije nego što je asteroid pogodio poluotok Yucatan u današnjem Meksiku, kišne šume na području Južne Amerike sastojale su se od znatno drugačijeg bilja te nisu bile bogate raznim cvjetajućim biljkama kao što je to slučaj danas.

"Da se vratite dan prije pada meteorita, šume bi imale otvorene krošnje s puno paprati, mnogo četinjača i dinosaura. Šuma kakvu vidimo danas produkt je jednog događaja prije 66 milijuna godina", rekao je paleobotaničar Carlos Jaramillo s instituta Smithsonian Tropical Research Institute.

Jaramillo i njegovi kolege analizirali su desetke tisuća uzoraka fosilizirane peludi i lišća pronađenih na sjeveru Južne Amerike koji datiraju ili iz perioda krede neposredno prije udara asteroida ili neposredno nakon udara, iz epohe paleocena.

Otkrili su da se biljna raznolikost smanjila za 45 posto nakon udara i da joj je trebalo otprilike 6 milijuna godina da se oporavi. Ostaci ugriza insekta na fosiliziranim listovima pokazali su da je nakon udara asteroida došlo i do smanjenja raznolikosti insekta, piše New Scientist.

Kišne šume Južne Amerike promijenile su se nakon te katastrofe. Nestalo je većine četinjača i paprati, a pojavile su se cvjetajuće biljke zvane kritosjemenjače. Šume je ubrzo prekrila gusta krošnja koja je dopuštala samo malom dijelu svjetlosti da dopre do tla.

Komentar: Kao što Pierre Lescaudron zaključuje u svom članku Sedam destruktivnih prolaza komete Venere pokraj Zemlje, čini se da događaje na razini izumiranja prati eksplozija života na našem planetu:
Unatoč prividnoj udaljenosti, kometarni događaji su stvarni i zapravo mogu biti jedan od glavnih pokretača života i smrti na Zemlji. Većina masovnih izumiranja potaknuta su kometarnim događajima i, što je zanimljivo, pratila ih je pojava složenijih životnih oblika.

Ovom fenomenu možemo svjedočiti, na primjer, na granici eoceona i oligocena (EO) gdje su brojne eocenske vrste izumrle i "zamijenjene" složenijom oligocenskom faunom:
Čak i otvoreniji krajolik omogućio je da životinje narastu do većih veličina nego što su bile u paleolcenskoj epohi 30 milijuna godina ranije. Morske faune postale su prilično moderne, kao i faune kopnenih kralježnjaka na sjevernim kontinentima. To je vjerojatno više posljedica umiranja starijih oblika nego posljedica evolucije modernijih oblika.
Izvor
Sličan je obrazac na granici krede-paleogena (K-Pt) (koji se pripisuje udaru Chicxulub) gdje su brojne vrste krede izumrle i "zamijenjene" su složenijom paleogenom faunom:
Paleogen je najistaknutiji po vremenu tijekom kojeg su se sisavci razvili iz relativno malih, jednostavnih oblika u veliku skupinu raznolikih životinja nakon događaja izumiranja krede-paleogena koji je okončao prethodni period krede.
Izvor
Ako veliki kometarni udari uzrokuju skokove u složenosti života na našem planetu, pitanje je: kako? Jedan od mogućih mehanizama je putem virusa koji se prenose kometima. Mainstream znanost sada pretpostavlja prisutnost organskog materijala u kometama. A znamo da virusi mogu prenijeti DNK svojim domaćinima.

Pa, jesu li glavni kometarni događaji povoljna prilika koju 'inteligentni dizajn' koristi za uklanjanje zastarjelih životnih oblika (masovno izumiranje) i uvođenje složenijih životnih oblika (životna eksplozija) putem novih DNK kodova koje nose prateći virusi?

To će biti tema budućeg članka.
Pogledajte također: I na engl.jeziku:


Jupiter

NASA-ina svemirska letjelica Juno otkriva neobične nove aurore na Jupiteru

jupiter
© NASA / SWRI / JPL-Caltech / SwRI / V. Hue / GR Gladstone / B. BonfondPodaci NASA-ine letjelice Juno otkrili su slabe značajke polarne svjetlosti koje su vjerojatno pokrenute nabijenim česticama koje dolaze s ruba Jupiterove masivne magnetosfere
NASA-ina svemirska letjelica Juno snimila je prstenaste aurore koje se mreškaju nad polovima tog planeta.

Uređaj za analizu spektra elektromagnetskog zračenja, ultraljubičasti spektrograf (UVS), na letjelici Juno zabilježio je ovaj fenomen koji karakteriziraju slabe emisije u obliku prstena koje se šire brzinama između 3.3 i 7.7 kilometara u sekundi.

Vizualizacija aurora na Jupiteru koje se prstenasto šire

Znanstvenici s instituta Southwest Research Institute (SwRI), gdje je izgrađen UVS, smatraju da ove auroralne emisije uzrokuju nabijene čestice koje dolaze s ruba masivne magnetosfere na Jupiteru, piše Space.com.

"Mislimo da ove novootkrivene slabe ultraljubičaste emisije potječu milijunima kilometara daleko od Jupitera, u blizini njegove magnetosfere. Sunčev vjetar je struja nabijenih čestica koju emitira Sunce. Kada dođe do Jupitera, te čestice reagiraju s njegovom magnetosferom na način koji nama nije još sasvim jasan", rekao je planetarni znanstvenik Vincent Hue sa SwRI-ja.

Microscope 1

U dubinama Tihog oceana nađene bakterije nevidljive ljudskom imunološkom sustavu

bakterije
© Schmidt Ocean InstituteIstraživači na brodu R / V Falkor na Phoenix Islands
Bakterije koje su znanstvenici prikupili na 4 kilometra ispod površine Tihog oceana toliko su strane ljudskom organizmu da su zapravo nevidljive našem imunološkom sustavu.

Taj nalaz je u potpunoj suprotnosti s jednim od glavnih načela imunologije - da je ljudski imunološki sustav evoluirao tako da može registrirati svaki pojedini mikrob.

"Ideja je bila da naš imunološki sustav pruža generalni otpor i da ga ne zanima predstavlja li nešto prijetnju ili ne. No nitko do sada nije testirao tu pretpostavku", rekao je za Live Science imunolog Jonathan Kagan iz Dječje bolnice Boston.


Komentar: Prema Jonathanu Kaganu, imunologu iz dječje bolnice u Bostonu, klasično je načelo njegova područja da je "imunološki sustav dizajniran da osjeti svaki pojedini mikrob s kojim ćemo se ikad susresti, samo u slučaju da je zarazan"


Skupljali bakterije podmornicom

Kako bi testirali tu već prihvaćenu hipotezu, stručnjaci su morali pronaći bakterije za koje je malo vjerojatno da su do sada imale kontakt s imunološkim sustavom sisavaca. Stoga su posegnuli duboko u Tihi ocean.

Fireball 4

Destruktivni meteoritski udar dogodio se na Antarktiku prije 430 000 godina, otkriva nova studija

antarktika
© PSUmjetnička ilustracija udarnog događaja na Antarktiku prije 430 000 godina
Meteorit širine od oko 90 metara eksplodirao je iznad Antarktika prije 430.000 godina i tako poslao vatrenu kuglu vanzemaljskog materijala na ledenu površinu, pokazalo je najnovije istraživanje naučnika koji borave na Južnom polu.

Smatra se da se ovakve eksplozije javljaju češće od pada meteora ili mnogo većih asteroida koji su ostavljali kratere na zemlji, poput onog koji je uništio dinosauruse prije 66 miliona godina, prenio je CNN.

Otkriće ovakvih svemirskih stijena je, međutim, mnogo teže jer ostavljaju vrlo malo tragova u geološkim zapisima.

Matijas van Gineken, istraživač sa Univerziteta Kent, sakupio je 17 tamnih čestica, manjih od jednog milimetara, nevidljivih ljudskom oku, dok je bio u ekspediciji na planini Sor Rondan na istoku Antarktika, gdje se nalazi belgijska istraživačka stanica "Princeza Elizabeta".

"Prvo sam primijetio da neke od njih izgledaju kao da su zalijepljene jedna za drugu, što bi moralo da se dogodi kada su čestice rastopljene. To bi značilo da mnoge od njih imaju interakciju kada su na vrlo visokoj temperaturi. Ovo je jedini razuman način da se objasni da je u pitanju bio ogroman udar", rekao je Van Gineken, vodeći autor studije koja je juče objavljena u časopisu Sajens Advanses.

Komentar: Povezano:


Galaxy

Ostaci udara koji su stvorili Mjesec mogu ležati duboko u Zemlji, predlažu znanstvenici

zemlja mjesec
© HAGAI PERETS
Duboko ispod plašta na području zapadne Afrike i Tihog oceana skrivaju se dvije ogromne nakupine gustog materijala. Te masivne grude promjera nekoliko tisuća kilometara jedne su od najbolje čuvanih tajni na planetu i već desetljećima zbunjuju znanstvenike.

Sada se pojavljuje sve više dokaza da se zapravo radi o krhotinama drevnog protoplaneta imena Teja (Theia) koji se sudario sa Zemljom prije nekih 4.5 milijardi godina. Znanstvenici su i ranije pretpostavljali da postoji povezanost tih struktura, službeno poznatih pod nazivom "veliki predjeli niske brzine smicanja" (eng. Large low-shear-velocity provinces, LLSVP) i Mjeseca, ali je većina smatrala da su LLSVP ožiljci koji su nastali nakon udara Teje, a ne dijelovi drevnog vanzemaljskog svijeta.

Kakve veze s time ima Mjesec? Prema toj teoriji udara, koja je razvijena 1970-ih, tijekom kataklizmičkog udara objekta u Zemlju isparili su sastojci poput vode te je oko Zemlje nastao prsten stijenja koji se kasnije formirao u Mjesec. Zagovornici ove teorije smatrali su da je u naš planet udarilo tijelo veličine Marsa, ili manje. Prema nedavnom radu astrofizičara Stevena Descha s ASU-a, Teja je bila približno velika poput Zemlje.

Problem teškog vodika

"Te strukture su najveća stvar u Zemljinom plaštu", rekao je planetarni znanstvenik Qian Yuan sa Sveučilišta Arizona (ASU). Seizmički valovi koji nastaju nakon potresa naglo usporavaju kad prolaze kroz te slojeve, što pokazuje da su oni dosta gušći i različitog kemijskog sastava od okolnog stijenja, piše Science.

Mr. Potato

Ljudi imaju komplet alata za proizvodnju otrova

zmija
© Pixabay
Mogu li ljudi jednoga dana postati otrovni u doslovnom smislu te riječi? Mada je malo vjerojatno da će naš susjed ubrzo postati opasan kao poskok ili čegrtuša, najnovije istraživanje pokazalo je kako ljudski organizam ima sve preduvjete za proizvodnju otrova. Zapravo, tu mogućnost imaju svi gmazovi i sisavci.

Stručnjaci su otkrili da niz fleksibilnih gena, kod ljudi većinom povezanih sa slinovnicama (probavnim žlijezdama koje se nalaze oko usne šupljine i ždrijela), daje odgovor na pitanje kako su otrovne životinje nastale od onih koje nemaju tu posebnu moć.

"Mi zapravo imamo sve potrebne građevne elemente za proizvodnju otrova. Sada je na redu proces daljnje evolucije", kazao je evolucijski genetičar Agneesh Barua s Instituta za znanost i tehnologiju Okinawa.

Mnoge vrste životinjskog carstva, poput pauka ili zmija, mogu stvarati oralni otrov. Biolozi su već otprije znali da otrov u ustima tih životinja proizvode modificirane slinovnice, ali je novo istraživanje otkrilo molekularnu mehaniku koja stoji iza te modifikacije, piše Live Science.

Fleksibilno oružje

Moć stvaranja otrova je pravi primjer fleksibilnosti prirode. Mnoge komponente oralnog otrova zajedničke su različitim životinjama. Primjerice, sastavne tvari otrova gusjenica nalaze se i u zmijskom otrovu.

Cloud Grey

Ciklusi spavanja hobotnice i sličnosti s ljudima otkriveni su u novoj studiji

Maldivska hobotnica
Maldivska hobotnica
Hobotnica je iznimno stvorenje i to ne samo zbog osam krakova, tri srca, plave krvi, tinte, sposobnosti skrivanja i tragične činjenice da ugine nakon parenja.

Studija brazilskih znanstvenika, objavljena u četvrtak, pokazuje da ta životinja, već smatrana najpametnijim beskralježnjakom, ima dvije faze sna koje se izmjenjuju vrlo slično onome kako se izmjenjuju faze sna kod čovjeka, a možda čak i sanjaju.

To otkriće, kažu znanstvenici, daje nove dokaze da hobotnica ima kompleksnu i sofisticiranu neurobiologiju na kojoj počiva podjednako sofisticirani raspon ponašanja, dok istodobno pruža dublji uvid u evoluciju sna, presudnu biološku funkciju.

Mijenjaju boju dok spavaju

Od ranije se zna da hobotnice spavaju i mijenjaju pri tom boju.

U novom istraživanju znanstvenici su proučavali posebnu vrstu hobotnice Octopus insularis u laboratorijskim uvjetima. Utvrdili su da su promjene boje povezane s dva različita stanja spavanja - "tihim snom" i "aktivnim snom".

Tijekom tihog sna hobotnica je bila mirna, s blijedom kožom i stisnutim zjenicama. Tijekom "aktivnog sna" mijenjala se boja kože i pokreti očiju uz istodobno stiskanje pipaka i tijela uz trzaje mišića.

Komentar: Pogledajte također (engl.jezik):