Najnovije neurološko istraživanje o tome što se događa s čovjekovim tijelom nakon što osoba umre objavljeno u časopisu Annals of Neurology donijelo je nekoliko zanimljivih zaključaka, među ostalim onaj da mozak može nastaviti raditi i do nekoliko minuta nakon što je srce stalo te da konačna smrt nastupa nakon onoga što su istraživači nazvali "širenje depresije" (spreading depression).

Širenje depresije

Znanstvenici su sa željom da odrede mehanizme i tajming umiranja organizma snimali električne signale u njihovim mozgovima i došli do zaključka da val električne aktivnosti u mozgu označava posljednji trenutak prije konačne smrti.

Ono što je u tom otkriću posebno zanimljivo je činjenica da val odumiranja ne mora nužno nastupiti odmah nakon što je pacijentu prestalo raditi srce, nego do njega može doći i nakon prestanka rada najvažnijeg mišića. Dakle, iako srce ne pumpa, neuroni i dalje mogu biti u funkciji.

Ta vremenska razlika može ići čak i do pet minuta, što bi značilo da liječnici čak i nakon što je pacijentu tijelo prestalo pokazivati znakove života imaju prostora za pokušaj reanimacije koja će potencijalno biti i uspješna.

Do sada se vjerovalo da, kad dođe do početka gašenja aktivnosti mozga, više nema povratka, a ovo je istraživanje dalo perspektivu iz koje spas možda ipak postoji.

Medicinske dvojbe

Unatoč zanimljivim i važnim zaključcima, istraživači koji su radili na ovom osjetljivom slučaju kažu da se i dalje ne može sa sigurnošću reći koji je točno trenutak u kojem nastupa čovjekova konačna smrt. "Nikada nismo imali metodu pomoću koje bismo mogli jasno dijagnosticirati smrt mozga i još nismo sigurni kada je točno u potpunosti izgubljena svjesnost umirućeg", izjavio je Jed Hartings, znanstvenika na istraživanju.

Ovi rezultati mogli biti korisni i za još cijeli niz medicinskih dilema, poput one o tome koliko se dugo liječnici trebaju truditi da bi uspostavili cirkulaciju nakon srčanog ili moždanog udara te koliko bi se trebalo čekati da bi se počelo s donacijom organa.

Entomološko društvo Amerike ažuriralo je glavni popis imena insekata zbog genetskih i drugih dokaza prikupljenih tijekom niza desetljeća, da termiti, ustvari, pripadaju obitelji žohara, imena blattodea, javlja Science News.

Od 15.veljače službeno je da termiti više nemaju svoj vlastiti rod, kaže Mike Merchant s teksaškog sveučilišta. Svi termiti na listi su rekategorizirani. Među stručnjacima se još od 1934. raspravlja o termitima kao o vrsti žohara jer su znanstvenici primijetili da nekoliko skupina bakterija koje probavljaju drvo u želucima termita, žive i u nekim žoharima.

Kada su biolozi shvatili kako koristiti DNK za izradu rodoslovnih odnosa, dokazi da su termiti evoluirali kao grana na mnogobrojnom obiteljskom stablu žohara, počeli su rasti. Biolog Eggleton s dvoje kolega, 2007. godine koristio je genetske dokaze iz neobično širokog uzorka vrsta da bi objavio novo stablo tih kukaca. Studija, pod imenom "smrt reda", je na obiteljskom stablu termite stavila vrlo blizu jednoj vrsti žohara.

TAKO JE NESTAO CIJELI JEDAN ROD INSEKATA

Ta vrsta žohara (cryptocerus roaches) živi u gotovo termitskom stilu na planinama Applachian, nedaleko od ekologa i zaljubljenika u žohare, Cobyja Schala sa State University u Raleighu, u Sjevernoj Carolini. Monogamni parovi ovih žohara hrane se stvarajući tunele u drvu i tamo podižu potomke. Potomci se hrane analnim sekrecijama svojih roditelja što im osigurava i hranu i početne doze crijevnih bakterija koje će im omogućiti da počnu, jedući drvo, stvarati svoje tunele i vlastite domove.

"Termiti nisu ništa drugo nego "društveni žohari", kaže Schal. Različiti žohari imaju neku vrstu društvenog života ali su termiti u tome ekstremni. U nekim primjerima, kolonije termita u Australiji narastu do tri milijuna pojedinaca sa samo jednom kraljicom i jednim kraljem. Poslije nekoliko godina rasprave, američke entomološke organizacije su glasale da je kucnuo čas da se na termite gleda drugačije. Na glasovanje u veljači primjedbi nije bilo.

Whitney Cranshaw sa sveučilišta Colorado, i članica odbora koja je glasala za, kaže kako je nestao cijeli jedan rod insekata i da je to neuobičajeni problem. "Vjerojatno neki od nas, uključujući i mene, nisu htjeli napraviti promjenu jer nam se dopada onako kao jest. Termite i žohare kao zasebne kukce svim studentima je lako zapamtiti ali, eto, znanost nam dokazuje drugačije."

Kompanije Vodafone, Nokia, Audi i SpaceX najavile su da će zajedničkim projektom naredne godine instalirati mobilnu mrežu 4G na Mjesecu.

Realizacija zahtjevnog projekta najavljena je pet decenija nakon što su astronauti NASA prvi put sletjeli na Mjesec.

Cilj projekta je podrška budućim misijama na Mjesecu. Astronauti će tako imati mogućnost direktne komunikacije na Mjesecu i neće zavisiti o signalima koje šalju na Zemlju i čekaju povratne informacije, što je trenutno slučaj.

Odašiljače mreže ne teže od jednog kilograma izradiće Nokia, a Vodafone će te sprave opremiti vlastitom 4G mrežom.

Zadatak kompanije Audi je da izradi rovere koji će tu mobilnu mrežu koristiti na Mjesecu. SpaceX će pomenutu opremu vlastitom raketom Falcon9 naredne godine iz Floride lansirati na Mjesec.

Nedavne su studije pokazale da još uvijek evoluiramo, a novo istraživanje sugerira kako možda razvijamo gen koji uništava našu toleranciju na alkohol, piše IFLScience.

Ujednačavanje gena

Znanstvenici sa Sveučilišta u Pennsylvaniji analizirali su genome 2.500 ljudi iz 26 grupa stanovnika s četiri kontinenta. Zatim bi označili jedno specifično svojstvo koje bi se odjednom pojavilo u različitim, udaljenim grupama stanovnika. Naprimjer, promjene u području gena odgovornog za proizvodnju glikoforina, što se dogodilo u dijelovima Afrike i Azije. Da bi se tako što dogodilo, mutacija je morala nastati nezavisno među te dvije različite grupe stanovnika te opstati. Da se radilo o samo jednoj mutaciji, ona je morala poput Brzog Gonzalesa juriti s jednog kontinenta na drugi.

"Ono što ova nova studija pokazuje je da postoji sklonost ka ujednjačavanju nekih gena širom cijele vrste", rekao je John Hawks, sa Sveučilišta Winsconsin-Madison, "kako bi pomogli ljudima da se prilagode promjenama u našim ekologijama".

U studijama znanstvenici su naglasili pet područja najnovijih promjena. To uključuje adaptaciju na glikoforin, koji je povezan s otpornošću na malariju, u Aziji i Africi, dva područja gdje bolesti koje prenose komarci predstavljaju znatni zdravstveni rizik. U Europi tim je primijetio povećanje gena koji prouzrokuju razbijanje molekula aminokiseline po imenu homocistein, koja u velikim količinama može prouzročiti srčani udar.

Uklanjanje ovisnosti pogoršanjem naše reakcije na alkohol

Svi su divlji konji na svijetu izumrli, prema istraživanju koje je u četvrtak neočekivano izmijenilo saznanja o razvoju konja na temelju nove DNK analize njihova porijekla.

Konji za koje se vjerovalo da su posljednji divlji konji na Zemlji, poznati kao konji Przewalski, zapravo su pripitomljeni konji koji su pobjegli svojim vlasnicima, navodi se u radu objavljenom u časopisu Science.

"To je bilo veliko iznenađenje", kazala je koautorica rada Sandra Olsen iz arheološkog odjela instituta za bioraznolikost i muzeja prirodoslovne povijesti Sveučilišta Kansas.

"To znači da nema živućih divljih konja na Zemlji- to je tužni dio", kaže Olsen.

Istraživanje je temeljeno na arheološkim istraživanjima dva lokaliteta sjevernog Kazahstana zvanih Botaj i Krasniji Jar na kojima su znanstvenici otkrili najranije dokaze pripitomljavanja konja prije više od 5000 godina.

Daljnjim istraživanjima tih korijena znanstvenici su sekvencirali genome 20 konja iz Botaja na temelju njihovih zuba i kostiju otkrivenih na tom mjestu te 22 konja s čitavog euroazijskog područja.

Teleskop "Habl" zabilježio je mračnu oluju na Neptunu, veliku dovoljno da se na Zemlji protegne od Bostona do Portugala.

Oluju je prvi put otkrila Nasina letjelica "Vojadžer 2" kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, a teleskop od tada pokušava da je zabilježi.

Oluja je posljednji put primijećena 2015. godine, ali je prvi put fotografirana tek nedavno.

Kada su je vidjeli prvi put, naučnici su procijenili da se proteže u pojasu dugom 4.989 kilometara. Njegova dužina sada iznosi oko 3.700 kilometara, što znači da se oluja najvjerovatnije stišava.

Na seriji NASA-inih fotografija može se vidjeti oluja:

Naučnici smatraju da se sastoji od vodonik sulfida, ali još ne znaju mnogo toga o njoj. Prvo su, na osnovu predvidljivih putanja Neptunovih vjetrova, smatrali da će nestati nakon što se približi ekvatoru, ali je umjesto toga krenula ka njegovom južnom polu, prenosi "Biznis insajder".

Inače, oluje na drugim planetama mogu da traju od nekoliko godina do nekoliko vijekova. Primjera radi, Velika crvena tačka na Jupiteru najverovatnije traje od 17. stoljeća, dok je najduža zabilježena oluja na Zemlji trajala 31 dan. U pitanju je uragan Džon iz 1994. godine.

Do velikog otkrića došli su znanstvenici prestižnih američkih sveučilišta MIT i Harvard. Uspjeli su uvezivanjem fotona doći do sasvim novog oblika svjetlosti, bio bi to temelj za nove primjene u kvantnom računarstvu, a oni malo hrabriji u tome vide čak i temelj za - pravu svjetlosnu sablju iz Ratova zvijezda! Za to se istraživanje znalo otprije, prije pet godina pisalo se o stvaranju fotonskih molekula. Znanstvenici su uspjeli dva fotona dovesti u interakciju, praktično od njih stvoriti molekulu. Tada su se dr. sc. Vladan Vuletić s MIT-a i dr. sc. Mihail Lukin s Harvarda upitali je li to isto moguće postići s više fotona. Riječ je o elementarnim česticama svjetlosti koje su brze, nemaju masu, električni naboj te uzajamno ne djeluju. U eksperimentu znanstvene su grupe s dvaju prestižnih sveučilišta uspjele postići da fotoni uspore, dobiju masu te stupe u interakciju. Riječ je, dakle, o novom obliku svjetlosti.

- Primjerice, možete spojiti molekule kisika tako da tvore O2 ili O3, no ne i O4, a od nekih čestica ne možete spojiti ni tročestičnu molekulu - rekao je dr. Vladan Vučetić, glavni znanstvenik u studiji, inače srpskog porijekla, iz grada Peći u Kosovu. Bilo je tako otvoreno pitanje može li se dodati još fotona molekuli kako bi se one uvećavale.

Za uspjeh istraživanja zaslužan je rubidij, mekani srebrno-bijeli element alkalijske skupine, odnosno oblak njegovih atoma koje su znanstvenici ohladili gotovo do apsolutne nule koja ih je praktično zamrznula na mjestu. Kroz taj oblak pustili su vrlo slabu lasersku zraku koja je slala tek po par fotona. Nakon što bi izišli iz oblaka, znanstvenici su te fotone izmjerili uočivši da su izlazili u grupama od dva ili tri, ne jedan po jedan u nejednakim intervalima kako su očekivali. Fotoni su se međusobno privukli i dobili su masu, doduše jako malenu, jednaku djeliću elektrona. No, i to je veliko postignuće s obzirom na to da je foton čestica koja nema mase. Kako su otežali, tako su i usporili, i to za 100.000 puta u odnosu na brzinu svjetlosti kojom inače putuju. Vuletić i kolege smatraju da se to događa zbog sudara fotona s atomima rubidija, nakon čega se stvaraju polaritoni, kvantne čestice koje čine svjetlost i tvar. Polaritoni imaju masu pa se mogu vezivati za druge polaritone. Pri napuštanju oblaka atomi rubidija ostaju, a izlaze povezani fotoni. Ako bi se fotone moglo navesti i na drukčija uzajamna djelovanja moguće je da bi mogli izvesti iznimno kompleksne kvantne izračune i to nevjerojatnim brzinama. Što se moguće svjetlosne sablje tiče, Vuletić kaže da je trenutačno teško znati što možemo očekivati.

Astronomi su u utorak objavili da su otkrili golemu kozmičku eksploziju umiruće zvijezde staru 10,5 milijarda godina, a riječ je o najudaljenijoj od svih dosad otkrivenih supernova.

"DES16C2nm (ime koje je dobila ta supernova) je krajnje udaljena, ekstremno sjajna i ekstremno rijetka, nije to stvar na koju astronom nabasa svakog dana", objasnio je Mathew Smith, glavni autor studije u priopćenju koje je objavilo britansko Sveučilište Southampton.

Pojava se dogodila kada je masivna zvijezda iz vrlo udaljene galaksije 'umrla' kataklizmičkom eksplozijom poznatom pod imenom supernova.

Smrt zvijezde prate pojave koje su vrlo silovite jer materija koja tvori zvijezde izbačena je brzinama od nekoliko tisuća kilometara u sekundi.

Zbog nevjerojatne količine oslobođene energije, ta pojava sjaji kao 200 milijuna sunaca i može se uočiti sa Zemlje.

Svjetlost emitirana tom nebeskom pojavom dosegnula je naš planet 10,5 milijarda godina nakon što se dogodila i otkrivena je prvi put u kolovozu 2016. Njezinu udaljenost i ekstremni luminozitet potvrdila su u listopadu 2017. tri različita teleskopa.

Znanost se za još jedan korak približila uzgoju ljudskih organa unutar životinja - skupina znanstvenika objavila je da su uzgojili ovčje embrije s ljudskim stanicama. Rezultati ovakvih eksperimenata mogli bi pomoći mnogima, ali također predstavljaju velike etičke izazove.

Dr. Pablo Ross sa Sveučilišta u Kaliforniji i njegova ekipa nedavno su objavili da su uspješno unijeli ljudske stanice u rane svinjske embrije, i to tako da je jedna u svakih 100.000 stanica ljudska. Sada su slično učinili s ovčjim embrijima, a ovaj put udio ljudskih stanica je još veći - jedna na 10.000, prenosi Guardian. Postignuće je objavljeno na prošlotjednom sastanku američke neprofitne znanstvene organizacije AAAS u Austinu.

Ross je objasnio kako su ovce bolje rješenje od svinja jer su im određeni organi, poput srca i pluća, sličniji ljudskima, a i manje embrija je potrebno za eksperiment.

- Za svinju obično prenesemo 50 embrija u jednog primatelja. Za ovcu prenesemo četiri embrija - rekao je Ross, dodajući da nastavljaju raditi i sa svinjama.

Znanstvenici kažu da bi uzgoj ljudskih organa unutar životinja mogao ne samo povećati broj organa dostupnih za transplantaciju, već i omogućiti genetsko "krojenje" organa tako da budu usklađeni s imunološkim sustavom pacijenta koji će ih primiti. Korištenjem stanica samog pacijenta mogla bi se ukloniti mogućnost odbacivanja organa. Bruce Whitelaw, profesor životinjske biotehnologije na Institutu Roslin, gdje je stvorena i klonirana ovca Dolly, rekao je da je još dug put do uzgoja ljudskih organa u životinjama, ali da je najnovije istraživanje važan korak naprijed.

Velika crvena pjega prepoznatljivi je dio Jupitera, ali astronomi kažu da se ova ogromna oluja smanjuje i da bi već za naših života mogla potpuno nestati.

Letjelica Juno prošle godine nam je poslala spektakularne fotografije ove oluje, a znanstvenike je zapanjila količina detalja koju su dobili, među kojima su i najnovija mjerenja njezine veličine.

Oluja na najvećem planetu Sunčevog sustava traje već oko 400 godina, a prvi put smo je izmjerili u 19. stoljeću i tad je bila otprilike četiri puta veća od Zemlje. Kad je Voyager 2 prošao pored Jupitera, oluja je bila tek dva puta veća od Zemlje. Danas, ona je 1,3 puta šira od našeg planeta.

- Ništa ne traje zauvijek - rekao je NASA-in znanstvenik Glenn Orton koji radi na misiji Juno. Pojasnio je kako oluje na Jupiteru zapravo i ne traju tako dugo, već je ova zapela između dvije zračne struje koje se kreću u suprotnom smjeru. Komentirajući kako se smanjivala kroz vrijeme, rekao je i kako će kroz 10 ili 20 godina od ove oluje ostati samo veliki crveni krug, a nekad i samo sjećanje.

Sljedeći dobar pogled na oluju imat ćemo u travnju, a potom i u srpnju i rujnu sljedeće godine te u prosincu 2020. godine. No, niti jedan od ovih prolazaka za Juno neće biti tako blizu i tako detaljni kao preleti iz srpnja prošle godine.