© You Tube
Veliko naučno otkriće su pronašla dva odvojena istraživačka tima koja su imala uvid u "četvrtu dimenziju". Otkako je Albert Ajnštajn razvio teoriju relativiteta 1905. godine, četvrta dimenzija je uglavnom značila vreme.
Ali, dva tima, u SAD i još jedan u Evropi, pokazali su postojanje četvrte prostorne dimenzije.
Mihail Rajhtman sa Državnog univerziteta Pensilvanije je rekao: "Fizički, nemamo 4D prostorni sitem, ali možemo pristupiti 4D kvantnoj Holovoj fizici koristeći ovaj niži-dimenzionalni sistem, jer je viši-dimenzionalni sistem kodiran u složenost strukture".
"Možda možemo nadoći na novu fiziku u višoj dimenziji, a zatim dizajnirati uređaje koji koriste višu-dimenzionalnu fiziku u nižim dimenzijama." Laički rečeno, 3D objekti bacaju 2D senku, tako da 4D objekti treba da bacaju 3D senke, čak i ako je 4D objekat nezamisliv.
Dva tima su stvorila dva prilagođena, dvodimenzionalna eksperimenta kako bi generisali primer kvantnog Holovog efekta, koji ograničava kretanje elektrona, što nam omogućava da ih opažamo i izmerimo.
Istraživači koji su proučavali ovaj efekat su uspeli da osvoje Nobelovu nagradu za fiziku 2016. godine, a tri Nobelove nagrade su dodeljene za eksperimentalni i teorijski rad za taj efekat. Efekat se obično manifestuje u granici između dva materijala, gde se elektroni mogu pomerati samo u dve dimenzije.
Kada se magnetno polje proizvede u liniji od 90 stepeni do 2D ravni, ono menja ponašanje elektrona koji protiču kroz njega. Ovim se može dodatno manipulisati smanjenjem temperature i povećanjem napona unutar okruženja. Što je veći napon i veće polje, to je veća uloga kvantne mehanike.
Razlog za to je to što magnetno polje stvara silu koja deluje pod pravim uglom prema pravcu kretanja - Lorencova sila - koja pomera elektrone.