Kinezi tvrde da su bakar uspjeli pretvoriti u materijal "gotovo identičan" zlatu, otporan na visoke temperature, oksidaciju i eroziju.

Profesor Jian Sun i njegovi kolege s Instituta za kemijsku fiziku Dalian Kineske akademije znanosti, koji se nalazi u sjeveroistočnoj provinciji Liaoning, objašnjavaju da su bakar uspjeli pretvoriti u materijal "gotovo identičan" zlatu usmjeravajući pod pritiskom na ploču bakra mlaz vrućeg plemenitog plina argona, napunjenog električnom strujom.

Ionizirane čestice mlaza izbacile su atome bakra s ploče. Oni be se ohladile i kondenzirale na površini spremnika, tvrde autori istraživanja koji su tijek procesa objavili u časopisu Science Advances.

Nakon što su dobili željeni materijal, istraživači su ova zrnca stavili u reakcijsku komoru i uspjeli ih iskoristiti za pretvaranje ugljika u alkohol, sofisticirani i teški kemijski proces kojeg je moguće postići samo s plemenitim metalima poput zlata.

Težina i izgled ovako tretiranog bakra je vrlo slična zlatu, tvrde istraživači. Podsjetimo da su alkemičari stoljećima razne materijale pokušavali pretvoriti u zlato.

"Nanočestice ugljena imaju sličnu katalitičku reakciju kao na zlato ili srebro, koji su otporni na visoke temperature, oksidacije i erozije", objasnili su prof. Jian Sun i kolege u priopćenju kojeg su ove subote dali za lokalne agencije.

Naravno, pravo fizičko zlato će i dalje ostati zlato, ali je otkriće važno jer se s novom svojstvima, koja nakon procesa stječe bakar, ovaj metal umjesto zlata može koristiti u proizvodnji mobitela, računala i drugih uređaja za čiju je masovnu industrijsku proizvodnju troše relativno velike količine plemenitog metala.

Opis dobivanja plemenitog metala: Science Advances / SCMP

Astronomi su otkrili novi svjetlucavi planet, koji bi mogao biti potpuno nova vrsta egzoplaneta. Službeno poznat kao HD219134 b, planet kruži oko 21 svjetlosnu godinu udaljene zvijezde u sazviježđu Kasiopeje. Masa mu je pet puta veća od Zemljine, a oko matične zvijezde kruži toliko brzo da mu jedna revolucija traje svega tri dana. No znanstvenike je oduševio njegov sastav.

"Vjerojatno svjetluca crveno i plavo poput rubina i safira. Ti dragulji su oksidi aluminija koji su na tom planetu česti", komentirala je Caroline Dorn, astrofizičarka sa Sveučilišta u Zurichu koja je vodila studiju koja je traga za poptuno novom vrstom egzoplaneta, a HD219134 b je jedan od tri najbolja kandidata.

Nastao malo preblizu zvijezdi

Planeti nastaju iz diska prašine i plinova oko protozvijede. Dalje od središta nastaju plinoviti divovi koji pokupe preostale plinove koji nisu završili u zvijezdi, dok bliže zvijezdi nastaju stjenoviti planeti.

"Nastaju najčešće u dijelovima gdje se kondenziraju elementi koji grade stijene poput željeza, magnezija i silicija", pojašnjava Dorn. Zato su stjenoviti planeti uglavnom sličnog sastava Zemlji sa željeznom jezgrom. No ovaj egzoplanet nastao je preblizu zvijezdi pa je zbog toliklo visokih temperatura sastavljen uglavnom od kalcija i aluminija, nešto magnezija i silicija te gotovo ništa željeza.

"Zato takvi planeti ne mogu imati ni magnetno polje", kaže Dorn i nastavlja: "Ova nebeska tijela su potpuno novi tip superzemalje s prilično egzotičnim sastavom".

Mada još uvijek nismo u potpunosti sigurni ima li tekuće vode ispod površine Marsa, znamo da je ima posvuda na površini Crvenog planeta, ali u zaleđenom stanju, piše Science Alert.

Na nekim dijelovima Marsa, u takvoj je formi ima na pregršt, kao što to pokazuje najnovija snimka ESA-inog satelita Mars Express.

Mars Express snimio je zapanjujuću fotografiju kratera Koroljov (eng. Korolev) ispunjenog do samog vrha netaknutim ledom. Koroljov je promjera 81.4 kilometara, a nalazi se južno od dina Olympia Undae koje okružuju sjevernu polarnu kapu Crvenog planeta.

Godišnja doba na Marsu

Na Marsu, kao i na Zemlji, postoje godišnja doba te se u ljetnim mjesecima na mnogim područjima led povlači. Tijekom najtoplijeg dijela Marsovske godine, "suhi led" (smrznuti ugljikov dioksid) na polarnim kapama zna se povući tj. nestati u potpunosti. No, to nije slučaj s kraterom Koroljov koji je ispunjen zaleđenom vodom tijekom cijele godine.

Krater Koroljov nastao je prije mnogo godina prilikom snažnog udara drugog tijela o površinu Marsa. Nazvan je prema sovjetskom raketnom inženjeru Sergeju Pavloviču Koroljovu.

Ledena zamka

Radi se o geološkoj formaciji koja je svojevrsna ledena zamka. Naime, krater je vrlo dubok, više od dva kilometra. Potpuno je ispunjen ledom koji seže skoro do samog ruba kratera te se zapravo radi o nakupini leda debljine 1.8 kilometara i promjera 60 kilometara.

Svemirska sonda New Horizons dobila je 'zeleno svjetlo' za prelet pored masivnog kozmičkog tijela Ultima Thule smještenog u tajnovitom Kuiperovom pojasu - području na rubu našeg sustava

Američki znanstvenici iz NASA-e u ponedjeljak su usmjerili letjelicu New Horizons prema Ultima Thuleu, udaljenom kozmičkom objektu skrivenom unutar Kuiperovog pojasa. Razlog zbog kojeg su voditelji misije zadnja tri tjedna sjedili na rubu stolca je opasnost od potencijalnog udara koji bi uništio brzojureću letjelicu, no kako stvari stoje - između Horizonsa i Ultima Thulea nema prašine, kamenja ni ostalih prepreka koje bi misiju priveli preuranjenom kraju.

Kako stvari stoje - New Horizons će se mimoići sa Ultima Thuleom na novu godinu 1. 1. 2019.

Sumanuta brzina

S obzirom da pred letjelicom nema smetala, New Horizons će se nastaviti kretati svojom putanjom koja će ga dovesti na svega 3500 kilometara udaljenosti od Ultima Thulea, također poznatog kao 2014 MU69. Trenutna brzina letjelice je oko 50,700 kilometara na sat, što znači da ga bi sudar sa predmetom veličine rižinog zrna doslovno razorio na komade.

Kako izgleda Ultima Thule? Pogledajte ovu kompozitnu sliku snimljenu u nekoliko preleta sprovedenih između kolovoza i prosinca ove godine.

Kina i Rusija zajedno su sprovele niz kontroverznih eksperimenata modifikacije Zemljine ionosfere, pritom se koristeći radiovalovima visoke frekvencije, piše Science Alert.

Znanstvenici su sa znanstvenog objekta naziva Sura Ionospheric Heating Facility, koji je smješten blizu grada Vasilsurska, emitirali radiovalove visokih frekvencija kako bi njima utjecali na ionosferu. Za to je vrijeme kineski satelit Seismo‐Electromagnetic Satellite (CSES) iz orbite mjerio koliko oni utječu na poremećaj plazme.

Ionosfera je ionizirani sloj Zemljine atmosfere koji se nalazi na visinama između 50 i 1000 km iznad Zemljine površine. Čestice koje tvore ionosferu su elektroni i ioni tj. električki nabijeni atomi.

Ovo nije prvo istraživanje takvog tipa, no zbog činjenice da se radi o suradnji dvije svjetske sile mnogi su zabrinuti zbog moguće vojne primjene te studije.

Mogu blokirati radiosignale

Razlog tome je što su ionosfera i plazma, tj. ionizirani plin unutar ionosfere, presudne za pravilno funkcioniranje radijske komunikacije. Selektivnim utjecajem na nabijene čestice tog dijela atmosfere, znanstvenici, ili čak vlade, teoretski bi mogli blokirati ili pojačati dalekometne radiosignale.

Čak su i ovi preliminarni eksperimenti, koji su se proveli u lipnju ove godine, značajno utjecali na Zemljinu ionosferu.

Tako su u jednom eksperimentu kineski i ruski znanstvenici stvorili poremećaj u ionosferi koji se prostirao na 126.000 kvadratnih kilometara. U drugom su pak eksperimentu poremetili temperaturu plazme te je povisili za 100 stupnjeva Celzijevih.

Saturn je ponajviše poznat i prepoznat po svojim "prstenovima" koji ga okružuju. No, kao i sve ostalo u svemiru (osim možda svemira samog - ali i o tome se može debatirati) - oni neće trajati vječno. Astrofizičari su upravo otkrili kako nestaju nevjerojatnom brzinom.

Kada kažemo brzo, ne mislimo brzo prema ljudskim standardima, već svemirskim - prstenje bi moglo dezintegrirati unutar 100 milijuna godina u procesu kolokvijalno nazvanom "prstenova kiša".

Otkriće je napravljeno zahvaljujući opservacijama NASA-inih letjelica Voyager 1 i 2, koji su prošli pokraj Saturna, i skupljali podatke, na svom putu prema vanjskom Solarnom sistemu u studenom 1980. i kolovozu 1981.

Kombiniranje tih podataka sa opservacijama sa Cassinija (letjelice), koji je analizirao kojom brzinom materijal "pada" sa prstenja prema planetu, omogućilo je znanstvenicima da točno izračunaju kojom brzinom se prstenje dezintegrira.

Ispada da najvećom mogućom brzinom koju je već jednom predvidio Voyager.

"Predviđamo da ova kiša sadrži toliko vode da može napuniti olimpijski bazen u pola sata", kaže James O'Donoghue iz NASA-inog Goddard centra.

"Ako samo to uračunamo, cijeli će prsten nestati u 300 milijuna godina, ali s obzirom da ekvator privlači materijal, mislimo da prstenje ima manje od 100 milijuna godina života ispred sebe", kaže.

"To je relativno kratko vrijeme, u usporedbi sa Saturnovom dobi od 4 milijarde godina", kaže O'Donoghue.

Novootkriveni objekat u svemiru predstavlja najudaljenije posmatrano nebesko tijelo u našem Solarnom sistemu, i predstavlja tijelo koje orbitira na udaljenosti koja je više od sto puta veća od razdaljine Zemlje od Sunca.

Novo nebesko tijelo ponijelo je ime Farout, a prema prvim podacima radi se o loptastoj, ružičastoj planeti koja spada u grupu patuljastih nebeskih tijela. Prije ovog, u oktobru je otkriveno još jedna udaljena patuljasta planeta koja je ponijela ime The Goblin.


Utvrđeno je da nova planeta zbog velike udaljenosti od Sunca orbitira prilično sporo, i da joj je potrebno više od hiljadu godina da obiđe jedan krug. Farout je udaljen 120 astronomskih jedinica od Sunca - jedna astronomska jedinica predstavlja udaljenost Zemlje od sunca, što je oko 150 miliona kilometara. Farout je od Sunca udaljen i 3,5 puta više nego Pluton, a nalazi se dalje i od do sada najudaljenijeg nebeskog tijela u našem Solarnom sistemu - patuljaste planete Eris, koja se nalazi na 96 astronomskih jedinica od Sunca.

Tako Farout za sada drži rekord kada je u pitanju najudaljenije nebesko tijelo u Okviru našeg Solarnog sistema koje su astronomi imali prilike da posmatraju, što ne znači da nema i drugih objekata koji su udaljeni još više. Naime, astronomi već raspravljaju o još udaljenijim objektima, a poput patuljaste planete Sedna, koja se, kako pretpostavljaju, nalazi na 900 astronomskih jedinica od Sunca, te nesagledivom broju kometa koje se nalaze u Oort Cloud-u, koji je od Sunca udaljen između pet i sto hiljada astronomskih jedinica.

Naučnici ističu da bi posmatranje ponašanja novootkrivene planete moglo da dovede do novih otkrića, te drugih misterioznih planeta koje gospodare našim Solarnim sistemom.

Već stoljećima, ako ne i tisućljećima, čovječanstvo okupira zamisao o putovanju kroz vrijeme. No vremenski stroj obično doživljavamo kao nešto što pripada domeni znanstvene fantastike. Tako je H. G. Wells još krajem 19. stoljeća napisao roman ''Vremenski stroj'', a danas se tom idejom bave mnogi popularni znanstveno-fantastični serijali i filmovi, poput Star Treka.

Premda je od objave takvog prvog svjetski poznatog romana prošlo više od stoljeća, u krugu suvremene empirijske znanosti još nitko nije ostvario nikakav značajan korak naprijed (ili natrag).

Stoga je javnost nedavno iznenadilo istraživanje mladih znanstvenika u časopisu Classical and Quantum Gravity, u kojem se objašnjava kako pomoću jednostavne konstrukcije izgraditi vremenski stroj, javlja Science Alert.

Autori rada su Caroline Mallary, Gaurav Khanna i Richard Price, a njegov naziv je Closed Timelike Curves and "Effective" Superluminal Travel with Naked Line Singularities.

Zatvorene vremenske petlje

Einsteinova opća teorija relativnosti dozvoljava mogućnost savijanja vremena do te mjere da se ono savija u sebe, odnosno da stvara vremensku petlju. Ako bismo, hipotetski gledano, putovali niz tu petlju, u nekom trenutku završili bismo u prošlosti i doživljavali iste događaje ponovno i ponovno. Cijelo iskustvo podsjećalo bi na deja vu, osim što toga ne bismo bili svjesni.

Takve petlje obično se nazivaju zatvorenim petljama vremenskog tipa (closed timelike curves ili CTC) i često ih se povezuje s konceptom vremenskog stroja. Vremenski strojevi u tom bi smislu bili samo nuspojave učinkovitih koncepata putovanja koje je brže od svjetlosti.

Prije 2,6 milijuna godina neuobičajeno jako svjetlo stiglo je do pretpovijesnog neba i zadržalo se tjednima ili mjesecima. Bila je to supernova, eksplozija zvijezde nekih 150 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje. Unutar nekoliko stotina godina, mnogo vremena nakon što je neobično svjetlo izblijedjelo, cunami kozmičke energije s te raspadajuće zvijezde mogao je stići do našeg planeta i ispuniti atmosferu pokrećući klimatske promjene i izazivajući masovno izumiranje životinja u oceanima uključujući vrste morskih pasa koji su bili veličine autobusa.

Znanstvenici su učinak takve supernove, a moguće više od jedne, na život u oceanima, opisali u radu u časopisu Astrobiology.

"Ovakva istraživanja provodim 15-ak godina i uvijek je to bilo temeljeno na općim znanjima o Svemiru - da su te supernove morale imati utjecaj na Zemlju u nekom trenutku", kaže voditelj istraživanja Adrian Melott, profesor fizike i astronomije sa sveučilišta Kansas. "Ovaj put je drukčije. Imamo dokaze o zbivanjima u blizini u određeno vrijeme. Znamo koliko su ona bila udaljena pa možemo izračunati kako su mogla utjecati na Zemlju i usporediti ih s onim što znamo o tome što se dogodilo u tom trenutku - mnogo preciznije".

Znanstvenik: Vjerujem da je Zemlju pogodio niz supernova, a jedna je bila posebno jaka

Po Melottu nedavna istraživanja koja su otkrila naslage radioaktivnog izotopa željeza na dnu oceana pružaju neoborive dokaze o vremenu i udaljenosti supernova.

"Još su sredinom 1990-ih ljudi govorili: Tražite željezo-60. To je pokazatelj jer nema načina da stigne na Zemlju osim eksplozijom zvijezde. Da je radioaktivno željezo-60 stvoreno sa Zemljom odavno ga ne bi bilo. Stoga je moralo 'kišiti' po Zemlji. Postoje rasprave o tome je li bila samo jedna supernova u blizini ili čitav lanac. Sklon sam kombinaciji - veliki lanac eksplozija s jednom koja je bila neuobičajeno snažna i blizu. Kada proučavate ostatke željeza-60 uočite skok prije 2,6 milijuna godina no višak je razbacan 10 milijuna godina unatrag".

Melottov tim navodi da postoje drugi dokazi za seriju supernova u arhitekturi Svemira.

Bez obzira na to je li bila jedna supernova ili serija, energija koja je nataložila slojeve željeza-60 širom svijeta izazvala je i prodiranje čestica poznatih kao mioni na Zemlju izazivajući rak i mutacije - posebice kod velikih životinja.

Samo nekoliko tjedana nakon svog najbližeg preleta pokraj Sunca, NASA-ina sonda Parker Solar Probe poslala je podatke s tog događaja prema Zemlji, javlja BBC.

Među njima se nalazi i ova prekrasna fotografija plina, tj. plazme koja izvire iz naše zvijezde.

Svijetla točka koja se nalazi u pozadini je planet Jupiter, a niz tamnih točaka rezultat je korekcije pozadine prilikom snimanja fotografije.