U svom najpoznatijem djelu "Država" (knjiga VII), veliki grčki filozof Platon, koristeći formu dijaloga između svog učitelja Sokrata i Glaukona, nastoji sintetizirati svoje učenje o znanju.

Ova alegorijska figura koja je u javnom diskursu prihvaćena u okviru pojma 'Platonove špilje', sjajna je misao velikog filozofa koja nam o vječito aktualnim temama koje su od vajkada zaokupljale čovjeka - svijet slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću - govori daleko više od brojnih filozofskih rasprava i knjiga napisanih na tu temu.

Platon nas poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni, a koje izvire iz nas samih. To ropstvo Platon slikovito prikazuje kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova, okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid.

Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe, ni svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa, jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojeg se kreću slobodni ljudi. Ti ljudi prenose drvene i kamene kipove životinja i ljudi i međusobno razgovaraju.

"Povijest čovječanstva počela je činom neposlušnosti i vrlo je vjerojatno da će se završiti činom neposlušnosti" - Erich Fromm
Poslušnost se može definirati kao izvođenje neke radnje, ne zbog osobnih želja ili motiva, već prema uputama i naredbama autoriteta. Poslušnost može biti vrlo korisna u određenim okolnostima, poput odnosa između djeteta i roditelja ili u poštivanju zakona koji određuju agresivne radnje, kao što su napad, krađa ili ubojstvo. Međutim, u drugim slučajevima poslušnost može rezultirati najbrutalnijim ishodima.

Povijest nam pokazuje da ljudi imaju snažnu sklonost pokoravanju onima na pozicijama moći. Freud je to lijepo rekao: "Nikada ne treba podcjenjivati ​​snagu čovjekove potrebe za poslušnošću."

Ali, postavlja se pitanje - Mora li čovjek i u najmanjoj mjeri prepustiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto svaki čovjek ima savjest?

Postojanje umnog virusa koji muči cijelo čovječanstvo - svakog muškarca, ženu i dijete - isprva se može činiti kao daleki koncept, ali to je ideja koja postoji već dugo u mnogim različitim kulturama. Religija se eonima borila s problemom zla. Duboko u zečjoj rupi istraživanja zavjere na kraju ćete doći do iste teme - da postoji neka mračna sila koja koordinira mnoge podle sheme i planove kojima svakodnevno svjedočimo u našem svijetu. Iako definitivno postoje vanjska bića i sile koje koordiniraju ove planove, uključujući hibridne kraljevske krvne loze, negativne ET-e kao što su Sivi i Gmazovi, bestjelesne entitete kao što su Djinn ili Archonti i neku vrstu samosvjesne umjetne inteligencije, na kraju se moramo zapitati: je li ovo zlo zapravo stvarna sila izvan nas samih ili je to radije kolektivna nesvjesnost čovječanstva koja se pojavljuje kao vlastita sila i entitet? Jesmo li zaraženi stvarnom instalacijom virusa uma, kao što je sugerirao šamanski ratnik Don Juan iz Castanedinih knjiga? Ili se suočavamo s kolektivnom sjenom, odbačenim, nevoljenim i nepriznatim dijelovima nas samih, koji su gurnuti duboko u nama i potisnuti toliko da su se iskrivili i pojavili kao čudovište koje se pojavljuje kao vlastiti oblik života?

Ovo je lagano prilagođeni odlomak iz Self and Unself, The Meaning of Everything.¹

Ovdje možete poslušati raspravu o nekim temama ove knjige s Jamesom de Lysom iz Hermitix podcasta — snimljenu prije nekoliko tjedana, ali objavljenu danas.

Apstraktna filozofija je isključivo korištenje misaonog uma za pronalaženje istine. To ne znači samo rješavanje problema u glavi, već i apstraktno opažanje; gledajući i slušajući svijet podijeljen na koncepte, filtrirane kroz 'ekran' mislećeg uma, i pretpostavljajući da je ta podijeljena reprezentacija svijet. Ova je aktivnost toliko uobičajena da bi vam bilo oprošteno ako mislite da je svijet koi ona predstavlja stvarnost, kao što bi vam bilo oprošteno da mislite da je svako razmišljanje o tome filozofija.

Apstraktno razmišljanje o apstraktnom iskustvu jedina je stvar koja se događa na sveučilištima i gotovo jedina stvar koju ćete pronaći u odjelu za filozofiju u knjižari ili knjižnici. Kad ljudi koriste riječ 'duboko', obično misle na teške ideje o kojima govore apstraktni filozofi. Nije da itko zapravo zna o čemu pričaju apstraktni filozofi, jer ono što oni govore je krajnje dosadno, apsurdno teško, nevažno za obični život ili nečuveno samoživo, pa nitko na to ne obraća pozornost.

Pitanje toga što čini dobar i vrijedan način življenja za ljudska bića je s nama već stoljećima. Pronalazimo ga u antičkim školama filozofije i to pitanje je naravno ostalo s nama i do danas. Mnogi su ponudili svoje odgovore, o čemu svjedoči pregršt filozoskih i drugih rasprava o toj temi, i znamo da nema jednostavnog crno-bijelog rješenja jer je život dinamičan proces koji od nas zahtjeva da se prilagodimo i promijenimo kurs kako se krećemo naprijed i suočavamo s raznim preprekama.

Jedan primjer metode ili pokušaja da se pronađe odgovor na to pitanje pronalazimo kod američkog filozofa Henrya Davida Thoreaua, u njegovoj knjizi Walden:

Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Nisam htio živjeti ono što nije život, življenje je odveć dragocjeno.

U citatu iznad, Thoreau iznosi svoj razlog zašto je odlučio živjeti u drvenoj kućici pokraj jezera Walden Pond, u blizini grada Concorda, gdje je proveo dvije godine i pisao i razmišljao, između ostalog, o životu, prirodi i tadašnjem društvu. Kroz odmicanje od standardnog načina življenja i poimanja na kraći period, upuštanjem u oblike meditacije i razmišljanja, možda lakše možemo doći do srži onoga što je istinski bitno.

Ono što je potaknulo mislioce poput Thoreaua je shvaćanje da lako možemo protratiti život ako nismo oprezni i onda kad se u konačnici nađemo na samrtnoj postelji, možemo biti puni žaljenja radi izgubljene prilike. Umjesto da smo proveli život u službi nečega istinski vrijednog, možda shvatimo da smo gubili vrijeme.

U prethodnim vremenima bi ta potraga za životom koji je vrijedan življenja bila utemeljena na vrijednostima kao što su istina, ljepota i dobrota, kao i na osjećaju da postoji nešto više iznad nas, osjećaj za transcendentno ili sveto. Sve to je narušeno u modernom dobu jer se na sve to gleda kao na arhaične pojmove koji nemaju temelj u stvarnosti. Oni su odbačeni u ropotarnicu povijesti kao nešto što je zastarijelo i što nije potrebno modernim "probuđenim" pobjedincima. Odviše smo fokusirani na vlastite želje, interese i težnje da bi smo se fokusirali na nešto poput istine, što od nas zahtjeva da prihvatimo da postoji nešto više iznad našeg egoizma. Ideali i vrijednosti ne laskaju našem ponosu i taštini jer nam govore da naše subjektivno gledište nije jedina stvar koja je bitna, i možda su upravo zato danas odbačeni.

Je li moguće društvo bez zajednice, bez neke vrste obitelji? Hoće li tradicionalna obitelj nestati i biti zamijenjena nekom drugom vrstom zajednice? Da bismo došli do odgovora, prvo trebamo preispitati što je obitelj i je li ona uvijek označavala ono što pod tim pojmom danas podrazumijevamo.

Razvojem prvih stalnih naselja (prelaskom s lovačko-sakupljačkog načina života na život od zemlje - ratarstvo i stočarstvo) te skupine se počinju povezivati i tako formirati prva plemena koja su se sastojala od dvadeset do četrdeset skupina. Ono što je prvotne zajednice razlikovalo od današnjih obitelji je činjenica da nisu trebali biti biološki povezani da bi bili dio skupine (obitelji). Svatko je mogao postati njen dio ako bi joj doprinosio. Drugim riječima, velik dio ljudske povijesti ljudi su živjeli u proširenim obiteljima koje su se sastojale ne samo od ljudi s kojima su bili u biološkoj vezi, već i od ljudi s kojima su odlučili surađivati.

Pretkraj osamdesetih godina prošlog veka, kada je američkim gradovima harao krek, Halam Hert, neonatolog iz Filadelfije, bila je zabrinuta zbog oštećenja na mozgu beba čije su majke zavisnici. Ona je sa svojim kolegama proučavala decu iz siromašnih porodica, poredeći četvorogodišnjake koji su bili izloženi ovoj drogi sa onima koji nisu. Nisu pronašli nikakve značajne razlike. Umesto toga, otkrili su da je količnik inteligencije dece u obe grupe bio niži od prosečnog. "Ti mališani su bili preslatki, ali je njihov količnik inteligencije bio 82 ili 83", kaže Hertova. "Prosečan količnik inteligencije je 100. Bili smo šokirani."

Istraživači su zbog tog otkrića pažnju sa razlika između te dve grupe preusmerili ka onome što im je zajedničko: odgajanje u siromaštvu. Da bi razumeli okruženje u kom ta deca odrastaju, istraživači su posećivali njihove domove sa spiskom pitanja: da li roditelji u kući imaju bar deset knjiga za decu, gramofon i ploče sa pesmama za decu i igračke koje će im pomoći da nauče brojeve. Beležili su da li se roditelji deci obraćaju nežnim glasom, da li se trude da odgovore na njihova pitanja, da li ih grle, ljube i hvale.

Istraživači su ustanovili da su deca koja su kod kuće uživala veću pažnju i negu po pravilu imala viši nivo inteligencije. Deca koja su bila više kognitivno stimulisana pokazivala su bolje rezultate pri rešavanju jezičkih zadataka, a ona koja su nežnije odgajana bila su bolja u rešavanju memorijskih zadataka.

Uvođenje reda u kognitivne pristranosti prirodnog ljudskog svjetonazora

Ponerologija govori o tome kako ljudska priroda krene po zlu. Kao grube kategorije, Lobaczewski dijeli čovječanstvo u dvije široke skupine: normalne (oko 90% populacije) i ponerogene/psihopatološke (10%, manje više).¹ Naravno, granice između njih dvije su nejasne, gdje jedna neprimjetno prelazi u drugu, sve dok razlika ne postane toliko očita da vidimo zašto uopće imamo te kategorije.² Ovo je područje opasnih poremećaja osobnosti — visoko nasljednih konstelacija kognitivno-afektivne-bihevioralne disfunkcije.

Ali ova objava neće biti o tih 10%. Baviti će se problemima 90%-ne skupine: osobine normalnog čovječanstva koje, kada su izvan kontrole, prelaze u psihopatologiju i koje doprinose ponerogenezi. Lobaczewski navodi nekoliko od ovih problematičnih područja: "egoizam prirodnog svjetonazora", konverzivno/disocijativno razmišljanje i moraliziranje o psihobiologiji.³

Rat je izmišljen i unaprijed planiran događaj temeljen na prikrivenim motivima.

U eri globalizacije, rat se koristi za odvraćanje pozornosti od nečega što je od trajnijeg značaja i što protagonisti žele uvesti pod okriljem ratnog dima i vatre. Nešto što će dodatno porobiti veliki dio čovječanstva da se još brže prilagodi njihovoj igri.

Rat je također motiviran poželjnošću ekonomskog uspona za bogatstvo vojno-industrijskog kompleksa i, naravno, kao najava kaosa.

A kaos je vitalni čimbenik u poticanju traumatiziranog stanovništva da pozove "velikog brata spasitelja" da okonča sukob. Sukob u čijem su pokretanju glavnu ulogu imali ti isti elitni kontrolni agenti koji promoviraju "spasitelja".

S obzirom da se svjetski događaji politički i ekonomski manipuliraju kako bi se dala sve veća moć sve manjem broju institucija i onih koji njima upravljaju, neprijatelji naroda se lako prepoznaju.

Međutim, razlika između neprijatelja 21. stoljeća i neprijatelja prethodnih epoha je u tome što verzija 21. stoljeća koristi naprednu psihološku manipulaciju kao glavno oružje.

à bientôt

S velikom tugom objavljujemo da je glavni član Sott.net i Cassiopaea.org tima, Pierre Lescaudron, napustio ovaj život, ostavljajući nas i sve vas koji ste ga poznavali i voljeli, s osjećajem dubokog gubitka.

Od dana kad se pridružio našem timu prije nekih 14 godina i doslovce do dana kada je odlučio otići, Pierre je bio šarmantan, pozitivan, predan i pronicljiv suradnik našem radu, kako na mreži tako i u stvarnom svijetu, gdje je služio kao vješt mentor mnogima.

Pierre je svoj najveći entuzijazam i trud uložio u svoje pokušaje da bolje razumije temeljnu prirodu naše stvarnosti, skrivenu povijest našeg planeta i bitnu ulogu koju mi, kao ljudska bića, igramo u "velikoj shemi" stvari.

Iako je popis Pierreovih postignuća prevelik da bi se ovdje detaljno opisao, sljedeće daje uzorak njegova rada i predanosti.

Bonne route Pierre, et à bientôt!