Znanost o duhu
Razvojem prvih stalnih naselja (prelaskom s lovačko-sakupljačkog načina života na život od zemlje - ratarstvo i stočarstvo) te skupine se počinju povezivati i tako formirati prva plemena koja su se sastojala od dvadeset do četrdeset skupina. Ono što je prvotne zajednice razlikovalo od današnjih obitelji je činjenica da nisu trebali biti biološki povezani da bi bili dio skupine (obitelji). Svatko je mogao postati njen dio ako bi joj doprinosio. Drugim riječima, velik dio ljudske povijesti ljudi su živjeli u proširenim obiteljima koje su se sastojale ne samo od ljudi s kojima su bili u biološkoj vezi, već i od ljudi s kojima su odlučili surađivati.
Istraživači su zbog tog otkrića pažnju sa razlika između te dve grupe preusmerili ka onome što im je zajedničko: odgajanje u siromaštvu. Da bi razumeli okruženje u kom ta deca odrastaju, istraživači su posećivali njihove domove sa spiskom pitanja: da li roditelji u kući imaju bar deset knjiga za decu, gramofon i ploče sa pesmama za decu i igračke koje će im pomoći da nauče brojeve. Beležili su da li se roditelji deci obraćaju nežnim glasom, da li se trude da odgovore na njihova pitanja, da li ih grle, ljube i hvale.
Istraživači su ustanovili da su deca koja su kod kuće uživala veću pažnju i negu po pravilu imala viši nivo inteligencije. Deca koja su bila više kognitivno stimulisana pokazivala su bolje rezultate pri rešavanju jezičkih zadataka, a ona koja su nežnije odgajana bila su bolja u rešavanju memorijskih zadataka.
Razlika je ista kao između osobne neuroze i kolektivne neuroze. Prema Freudu, religija (a on je mislio na kršćanstvo) je kolektivna neuroza. Freud nije mislio da su religiozni ljudi neurotični. Naprotiv, primijetio je da njihova kolektivna neuroza ima tendenciju imunizirati religiozne ljude od osobne neuroze.[1] Ne pristajem na Freudovu teoriju, samo mi treba njegova potpora da predstavim vlastitu teoriju: cionisti, čak ni oni najkrvoločniji među njima, nisu individualni psihopati; mnogi od njih su puni ljubavi, pa čak i samopožrtvovne osobe unutar vlastite zajednice. Umjesto toga, oni su vektori kolektivne psihopatije, što znači poseban način (možemo ga nazvati neljudskim) na koji kolektivno vide i komuniciraju s drugim ljudskim zajednicama.
Ovo je ključna točka bez koje nikada ne možemo razumjeti Izrael. Nazivanje njihovih vođa psihopatima nije od pomoći. Ono što trebamo je prepoznati Izrael kao kolektivnog psihopatu i proučiti porijeklo ovog jedinstvenog nacionalnog karaktera. Pitanje je opstanka svijeta, kao što je pitanje opstanka bilo koje grupe prepoznati psihopatu među njima i razumjeti njegove obrasce razmišljanja i ponašanja.
Ponerologija govori o tome kako ljudska priroda krene po zlu. Kao grube kategorije, Lobaczewski dijeli čovječanstvo u dvije široke skupine: normalne (oko 90% populacije) i ponerogene/psihopatološke (10%, manje više).1 Naravno, granice između njih dvije su nejasne, gdje jedna neprimjetno prelazi u drugu, sve dok razlika ne postane toliko očita da vidimo zašto uopće imamo te kategorije.2 Ovo je područje opasnih poremećaja osobnosti — visoko nasljednih konstelacija kognitivno-afektivne-bihevioralne disfunkcije.
Ali ova objava neće biti o tih 10%. Baviti će se problemima 90%-ne skupine: osobine normalnog čovječanstva koje, kada su izvan kontrole, prelaze u psihopatologiju i koje doprinose ponerogenezi. Lobaczewski navodi nekoliko od ovih problematičnih područja: "egoizam prirodnog svjetonazora", konverzivno/disocijativno razmišljanje i moraliziranje o psihobiologiji.3
Komentar: Autora također možete pratiti i na njegovom Substacku PoliticalPonerology, a u nastavku pročitajte i neke od njegovih članaka koje smo preveli:
- Marksicizam je stvaran: Novi dokument povezuje ljevičarski ekstremizam, psihopatiju i narcizam
- Ličnosti poput Amber Heard na putu prema dole
- Parabola o Johnnyju i Peteyu i djelomičnom instinktu smrti
- Veliki reset i borba za slobodu: Recenzija
- Simbolizam na putu prema dole
- Na marginama: Seks i psihopatija
- O sisama i "klaster B" poremećajima osobnosti
- Napadači na mase, lijekovi i poremećaji osobnosti
- Paramoralnost monolatrije
- Na marginama: 'Ultrasociety' Petera Turchina
- Šizoidni čovjek 21. stoljeća
- Raznolikosti patokratskog iskustva
- Unutarnji neprijatelj
- Šest stupnjeva zlog Kevina Bacona
- Psihopatija i zločini protiv čovječnosti
- Antireligija i kult smrti
- Dajte mi slobodu i dajte mi smrt!
- Kroz vatre pakla
- Ponerogeneza i "Drugi bog"
- Prvi kriterij ponerogeneze
- Osnove ponerologije: Lobaczewski i porijeklo "Političke ponerologije" (1. dio)
- Psihopatova maska zdravog razuma (2. dio)
- Zmije u odijelima (3. dio)
- Politički psihopat (4. dio)
- Istina u pozadini rata protiv terorizma (5. dio)
- Psihopatija u Nürnbergu (6. dio)
- Opasnosti pitbulova i klimatske kontrole (7. dio)
- Uspon na vrh (8. dio)
U eri globalizacije, rat se koristi za odvraćanje pozornosti od nečega što je od trajnijeg značaja i što protagonisti žele uvesti pod okriljem ratnog dima i vatre. Nešto što će dodatno porobiti veliki dio čovječanstva da se još brže prilagodi njihovoj igri.
Rat je također motiviran poželjnošću ekonomskog uspona za bogatstvo vojno-industrijskog kompleksa i, naravno, kao najava kaosa.
A kaos je vitalni čimbenik u poticanju traumatiziranog stanovništva da pozove "velikog brata spasitelja" da okonča sukob. Sukob u čijem su pokretanju glavnu ulogu imali ti isti elitni kontrolni agenti koji promoviraju "spasitelja".
S obzirom da se svjetski događaji politički i ekonomski manipuliraju kako bi se dala sve veća moć sve manjem broju institucija i onih koji njima upravljaju, neprijatelji naroda se lako prepoznaju.
Međutim, razlika između neprijatelja 21. stoljeća i neprijatelja prethodnih epoha je u tome što verzija 21. stoljeća koristi naprednu psihološku manipulaciju kao glavno oružje.
S velikom tugom objavljujemo da je glavni član Sott.net i Cassiopaea.org tima, Pierre Lescaudron, napustio ovaj život, ostavljajući nas i sve vas koji ste ga poznavali i voljeli, s osjećajem dubokog gubitka.
Od dana kad se pridružio našem timu prije nekih 14 godina i doslovce do dana kada je odlučio otići, Pierre je bio šarmantan, pozitivan, predan i pronicljiv suradnik našem radu, kako na mreži tako i u stvarnom svijetu, gdje je služio kao vješt mentor mnogima.
Pierre je svoj najveći entuzijazam i trud uložio u svoje pokušaje da bolje razumije temeljnu prirodu naše stvarnosti, skrivenu povijest našeg planeta i bitnu ulogu koju mi, kao ljudska bića, igramo u "velikoj shemi" stvari.
Iako je popis Pierreovih postignuća prevelik da bi se ovdje detaljno opisao, sljedeće daje uzorak njegova rada i predanosti.
Bonne route Pierre, et à bientôt!
Ne tako davno, ovo se pitanje smatralo znakom psihičke labilnosti, simptomom neuroze. Čovjek koji se počne pitati o smislu života ili je bolestan, ili na pragu ozbiljne bolesti, govorio je Sigmund Freud. Kada se bolest otkloni, smisao će se pokazati sam od sebe. Zdrav čovjek ima neke ciljeve ispred sebe i zna zašto živi pa su pitanja o smislu života samo znak nesposobnosti nošenja sa životnim poteškoćama i obrambeni mehanizam.
Prvi koji se usprotivio ovakvim stavovima bio je Viktor Frankl. U fokus stavlja važnost postavljanja pitanja o smislu života i pronalaženja odgovora na to pitanje. Glavna poruka koju je prenosio kroz svoje cjelokupno profesionalno djelovanje bila je da život uvijek ima smisao, a pronaći taj smisao temeljna je ljudska potreba i uvjet psihičkog zdravlja čovjeka. Pitanje "Zašto živim?" prirodno je ljudsko pitanje i osobina humane čovjekove prirode. Ni jedna životinja ga ne postavlja, ono pripada samo čovjeku. U jednom svom tekstu napisao je:
"Ja smatram da je traženje smisla života prije dokaz ljudskosti, nego izraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato treba biti istinsko ljudsko biće."
Empatija označava proces neposrednog uživljavanja u emocionalno stanje, mišljenje i ponašanje druge osobe. Riječ empatija dolazi od starogrčkog παθο, što u prijevodu znači osjećanje, uživljavanje.Empatija je pronalaženje odjeka druge osobe u sebi.
Nelson Mandela
To je složen fenomen koji možemo proučavati iz različitih kutova. U ovom članku promotrit ćemo empatiju s gledišta filozofije, psihologije i religije te sagledati kako empatija može utjecati na kvalitetu života pojedinca i šire zajednice.
S filozofskog gledišta empatija je usko povezana s konceptom intersubjektivnosti. Taj se koncept odnosi na ideju da je naše razumijevanje svijeta i drugih ljudi oblikovano našim interakcijama s njima. Nedostatak empatije, odnosno uživljavanja u pojave i ljude oko nas, otežava dublje povezivanje i razumijevanje drugih, a time i samih sebe.
Već su filozofi poput Platona i Aristotela uviđali važnost "suosjećanja" kao vezivnog tkiva društva i raspravljali o konceptu simpatija (koji je srodan empatiji, ali s manje fokusa na emocije, a više na osjećaj zajedničkog iskustva) kao ključnog za skladno funkcioniranje svake zajednice.
Ljubav je univerzalni jezik, a njezin se izraz razlikuje od osobe do osobe.Bez obzira na to jeste li u romantičnoj vezi, želite li poboljšati svoje obiteljske veze ili se jednostavno želite bolje povezati s ljudima, ovaj će vam vodič pružiti uvide potrebne za izražavanje naklonosti na način koji doista odgovara vašim voljenima.
Ovi jezici služe kao putokaz za njegovanje jakih i trajnih veza.
Od nedavno se dosta raspravlja o principu NETTR - No Enemies To The Right [Nema neprijatelja na desnici, op. prev.]. Ovo je ideja koja se vrti u desničarskim krugovima već desetak godina, a potječe iz zapažanja da zapadni politički diskurs generacijama karakterizira temeljna asimetrija: lijevi centar obično ne kritizira radikalnu ljevicu na temelju moralnih razloga, smatrajući da njihovi ekscesi potječu iz dobronamjernog entuzijazma, dok se desni centar aktivno distancira od desničarskih radikalnih rubnih skupina na temelju moralnih razloga, opisujući ih kao naciste, fašiste, rasiste ili što već, i inzistirajući na tome da 'mi nismo poput tih loših ljudi'. Rezultat je postojano kretanje kulturnog broda ulijevo, unutar kojeg su prihvatljive granice političkog diskursa, u bilo kojem trenutku, omeđene desnim centrom i radikalnom ljevicom, pri čemu centar neprestano biva povučen prema lijevo.
Stoga, disidentska desnica smatra da bi desnica trebala usvojiti isto načelo: taktičke kritike su u redu, ali nikada ne kritizirajte one koji su na desno na moralnoj osnovi. Drugim riječima, legitimno je reći 'nemoj to raditi, to je glupo', ali je nelegitimno reći 'ne vjeruj u to, previše je desničarsko, a to znači da si loša osoba'.
Komentar: Pogledajte i ostale članke autora:
Komentar: Pogledajte također iz naše arhive: