HORMUZ, BAB EL-MANDEB I SUESKI KANAL: KONTROLA ZAPADA ILI „MAJKA SVIH RATOVA“
Kako se približava 4. studeni, datum do kojeg je Bijela kuća dala rok inozemnim tvrtkama za prekid poslovnih odnosa s Iranom, Sjedinjene Države i vlada u Teheranu ulaze u fazu sve napetijih odnosa, zbog čega su nedavno razmjenjene međusobne poruke eskalirajući (za sada diplomatski) sukob podigle na novu i vrlo opasnu razinu.

Suočen sa stalnim napadima nakon sastanka s ruskim predsjednikom Putinom, te i dalje prisutnim pritiskom službene istrage o navodnoj ruskoj umješanosti u američke predsjedničke izbore, 2016. godine, američki predsjednik Trump izabrao je upravo Iran kao novi cilj za "skretanje pozornosti", omiljenu manipulativnu tehniku suvremene politike. Ipak, njegova odluka da Iran izvrgne iznimno snažnom pritisku, nesumnjivo je nastala pod snažnim utjecajem dinastije Sauda, kao i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji Iran doživljava kao egzistencijalnu prijetnju. Iranski predsjednik Rouhani, poznat kao umjeren i oprezan političar, svoju je poruku (koja se zapravo referirala na poziv na otpor Americi koji je 1991.g. uputio Saddam Husein, a rat s Amerikom nazvao "majkom svih bitaka" ("the mother of all battles"), uputio više kao ponudu za razgovor, pa i sasvim legitiman zahtjev da SAD prestanu destabilizirati iransku vladu.

Iran je iznimno velika zemlja, za Sjedinjene Države zaista krupan zalogaj. Od revolucije 1979.godine, Iran je u središtu interesa zapadnih sila, prvenstveno SAD-a i Izraela, koje su ga posredno, izravno ili neizravno, uvlačile u ratne sukobe - od Iraka, Sirije, Libanona, okupirane Palestine, a zemlja je niz godina izložena teškim ekonomskim sankcijama Zapada. Islamska Republika Iran, geostrateški smještena na prostoru Bliskog istoka, regije koja povezuje Perzijski zaljev i Arapsko more, Središnju i Južnu Aziju, te Kavkaz, dakle ključne regije za geopolitičko nadmetanje u 21. st., nesumnjivo je regionalna sila koja je kroz prošlost, ali i sada snažno utjecala na sudbinu Bliskog istoka.
Heartland
Sjedinjene Države u ovoj velikoj posthladnoratovskoj geopolitičkoj igri nastoje izolirati euroazijske sile - Rusiju i Kinu (Heartland), kontrolirajući Rimland destabilizacijom i hibridnim ratovima.

U toj igri Iran je, zapravo, ključna država, kontrolom čijeg područja bi Sjedinjene Države osigurale svoju prisutnost od Turske (vojne baze), Iraka i Afganistana, te Pakistana, do Indije, Mynamara i azijsko pacifičke regije. Ako Washington uspije smijeniti režim u Iranu, te uspostaviti marionetsku vladu, time i vojnu nazočnost u Iranu, ali i Indiji, tada bi "Veliki geopolitički zid" prema euroazijskim velikim silama - Rusiji i Kini bio dovršen.

U ovom velikom geopolitičkom projektu Sjedinjene Države nipošto nisu same, stoga je važno analizirati poteze njihove najbliže saveznice - Velike Britanije. Naime, u travnju 2013.godine britanski think-tank "Royal United Services Institute" objavio je da je Velika Britanija u procesu strateškog povratka na pozicije "istočno od Sueza". Prema tom izvješću u tišini se obnavlja trajna britanska vojna prisutnost u Perzijskom zaljevu, u bazama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu i Bahreinu. Posebice je indikativan dio izvješća u kojem se tvrdi da London planira do 2020.godine glavninu svojih trupa iz Njemačke i Europe trajno prebaciti u svoje baze u Perzijskom zaljevu, time strateško težište sa Europe repozicionirati na azijsko-pacifičku regiju, a sve radi podrške američkoj politici u sučeljavanju sa Kinom. Britanske trupe povučene iz Afganistana također su većim dijelom raspoređene u zaljevske baze.

Izvješće "Royal United Services Institute" koindiciralo je s uspostavom britanskog regionalnog mornaričkog zapovjedništva (Royal Navy's UK Maritime Component Command -UKMCC) u Bahreinu, a krajem 2013.godine načelnik britanskog Glavnog stožera general David Richards ustvrdio je da će "nakon Afganistana, slijedeće mjesto koncentacije naše vojne sile biti u Zaljevu." I konačno u prosincu 2014.godine britanski ministar obrane Michael Fallon potvrđuje otvaranje velike pomorske baze u Bahreinu i britanski povratak na stare pozicije:
"Naša nova baza na tragu je trajne ekspanzije britanske ratne mornarice, te će Velikoj Britaniji omogućiti slanje većih ratnih brodova i flotnih sastava kako bi se ojačala regionalna stabilnost. Ponovno se vraćamo u Perzijski zaljev".
U prosincu 2016.godine premijerka Theresa May na Sumitu šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council -GCC) predvođenih Saudijskom Arabijom najavila je aktivniju i trajnu britansku vojnu ulogu na području Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva kako kroz vojnu suradnju sa državama članicama GCC-a tako i kroz prisutnost britanskih vojnih snaga. Najavila je ukupna britanska ulaganja od 3 mlijiarde funti u sljedećih deset godina na izgradnji obrambenog sustava, te britanskih pozicija u toj regiji. Britanija jasno izražava želju da preuzme ulogu vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima, arapskim monarhijama iz GCC-a - Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom koji će omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških pravaca koji povezuju Europu i Aziju.

Već sada, London je u zračnoj bazi Al Minhad južno od Dubaija u UAE bazirao RAF-ove borbene zrakoplove Tornado i Eurofighter Typhoon. Britanske pomorske snage baziraju se u omanskoj luci Duqm i u Bahreinu, kolika je moć na tom prostoru raspoređenih zrakoplova svjedoči priopćenje ministarstva obrane Velike Britanije iz prosinca 2016.godine prema kojem su njihovi zrakoplovi u kampanji protiv ISIL-a izbacili i lansirali 11 puta više bombi i projektila nego na vrhuncu sukoba u Afganistanu. U Perzijskom zaljevu trajno je stacionirana grupa britanskih lovaca mina kako bi se u slučaju pomorskog miniranja Hormuškog tjesnaca moglo izvršiti razminiranje i ponovno uspostaviti promet.

Hormuz
Izjave vodećih američkih dužnosnika, intenziviranje vojnih aktivnosti u zoni Perzijskog zaljeva, najave blokiranja i deblokiranja Hormuza, pokušaji ponovnog blokiranja iranskih financijskih sredstava u inozemstvu, prijetnje sankcijama svima koji posluju sa Iranom, poziv na bojkot iranske nafte jasni su indikatori smijera američke politike prema Iranu. Teško je izbjeći zaključak da američka politika kojoj će se uskoro htjela to ili ne, pridružiti i europska, guši iransko gospodarstvo sa ciljem jačanja unutarnjih napetosti u Iranu koje i sada postoje, ali su silom državne strukture prigušene. Krajnji cilj po svemu sudeći je konačni obračun sa iranskom vlašću i njeno svrgavanje. Kako bude rasla napetost tako će sučeljavanje na energetskim pravcima kroz Perzijski zaljev i Hormuz biti sve snažnije.

Što se tiče samoga strateškog tjesnaca Hormuza, njegovu potpunu blokadu Iran će za sada pokušati izbjeći jer je njegova strategija izbjegavanje sukoba visokog intenziteta što bi pokušaj blokade najvjerojatnije uzrokovao, i postizanje geopolitičkih ciljeva postupnim, odmjerenim, hibiridnim djelovanjem. Osim toga zatvaranje Hormuza onemogućilo bi i izvoz iranske nafte koji je glavni izvor prihoda iranske države, a koji unatoč svim prijetnjama i mogućim sankcijama i dalje funkcionira punom parom. No, ako se uistinu ostvari najavljeni američki bojkot kupovine iranske nafte taj argument protiv blokade Hormuza otpada i Iran ne bi više imao što izgubiti na području naftnog poslovanja pa bi pokušaj blokade mogao postati za Teheran realna opcija. U takvoj situaciji postaje moguća i promjena iranske strategije i otvaranje vrata sukobu višeg intenziteta ("majci svih ratova")

Pokušaj blokade Hormuza značio bi rat sa SAD-om i svim njenim saveznicima, a to je možda upravo ono što američka politika zapravo priželjkuje. Međunarodno pravo koje garantira slobodu neškodljivog prolaska pomorskim tjesnacima u slučaju iranskog ometanja plovidbe Hormuzom moglo bi biti temelj američke akcije u pokušaju iznuđivanja mandata UN-a za eventualnu vojnu akciju.

Iako bi u takvoj situaciji bio izgledan ruski ili kineski veto pri odlučivanju u UN-u, ipak Iran nema objektivnih mogućnosti potpunog zatvaranja Hormuza, jer bi to između ostalog zahtijevalo i opsežnu operaciju pomorskog miniranja koju bi bilo nemoguće provesti neprimjetno i koja bi bila neizvediva bez eskalacije vojnog sukoba. Procjenjuje se da britanske i savezničke snage stacionirane u području Zaljeva imaju sposobnost razminirati tjesnac i omogućiti plovidbu u roku od tjedan dana. Iran raspolaže s oko tri tisuće komada morskih mina različitih proizvođača i vrsta od kojih su velik broj na dnu ležeće nekontaktne mine suvremenog dizajna. Velike tankere koji svakodnevno prolaze Hormuzom teško je potopiti protubrodskim projektilima koji pogađaju nadgrađe broda ili trup iznad vodene crte. Najefikasniji način njihova potapanja su upravo morske mine koje sadržavaju veliku količinu eksploziva i torpeda koja kao i mine uništavaju podvodni dio brodskog trupa. Prema nepotvrđenim izvješćima, Iran testira lokalno proizvedene varijante ruskog superkavitacijskog torpeda VA-111 "Shkval" koji ima veliku brzinu kretanja i preciznost.

Bab el - Mandeb
Ponovo otvaranja pitanja sigurne plovidbe Hormuzom i cijelim Perzijskim zaljevom jasno govori o važnosti pomorskih komunikacija i kontrole strateških točaka prigušenja pomorskog prometa kao što je Hormuz.

Jasno se ukazuje da se u pozadini mogućeg obnavljanja kopnenog ratovanja na Bliskom istoku, vodi žestoka bitka za kontrolu pomorskih komunikacija i to sada oko dvije ključne točke - tjesnaca Hormuz i tjesnaca Bab el - Mandeb što na arapskom znači "Vrata suza".

Oko Bab el-Mandeba uistinu teku suze nedužnih civila dok plamti jemenski rat koji se i vodi za njegovu kontrolu i kontrolu jemenskih luka u Crvenome moru, a koje se nalaze na strateškom pomorskom pravcu prema sljedećoj točki prigušenja pomorskog prometa - Sueskom kanalu koji u svojim rukama čvrsto drži egipatska vojska u savezništvu sa arapskom koalicijom i Zapadom.

Točke sučeljavanja i mogućih ratnih eskalacija ostaju Bab el-Mandeb i Hormuz koji nakon promjene američke politike prema Iranu ponovo dolazi na prvu crtu sučeljavanja SAD-a i Zapada sa Teheranom.