iran rouhani
Kako u najnovijem članku podsjeća stručnjak Elijah J. Magnier, otkako je aktualna vlada u Teheranu 1979. godine Islamskom revolucijom preuzela vlast, svijet je stao na stranu Irana zato što je to bila i ostala jedna od nekolicine muslimanskih zemalja koja nije bila spremna priznati, ali prije svega pokoriti se američkoj dominaciji na Bliskom istoku i cijelom svijetu.

Upravo tako, cijelom "svijetu", jer je nakon Islamske revolucije uslijedila ruska "perestrojka", proces koji se dogodio nakon pada sovjetskog carstva, koje se kao supersila protivilo Sjedinjenim Državama. Kina je tada bila velika azijska tvornica i nitko nije razmišljao o tome da će postati svjetska supersila. Osim toga, Iran je uspostavljanjem različitih pravila, koji su narušili američke planove za "Novi Bliski istok", naštetio prodaji američkog oružja u regiji. To je ugrozilo planove proširenja i sigurnosti Izraela, glavnog saveznika SAD-a u tom dijelu svijeta.

40 GODINA RATA PROTIV IRANA

Sankcije protiv Irana nisu ništa novo. Islamska Republika preuzela je kontrolu nad zemljom prije 40 godina i od tada živi s njima. Predsjednik Carter zabranio je uvoz iranske nafte, zamrznuo iranske račune vrijedne 12 milijardi dolara i zabranio svu trgovinu s Iranom i putovanja u to zemlju 1980. godine. Predsjednik Reagan nazvao je Iran državom koja sponzorira terorizam, protivio se odobravanju međunarodnih zajmova, odobrio slanje brodova u Perzijski zaljev kako bi embargo na uvoz iz Irana. Predsjednik Clinton je izvršnim dekretom 12959 pojačao sankcije, zabranio sva ulaganja i bilo kakvo sudjelovanje u iranskoj naftnoj industriji. Predsjednik George W. Bush zamrznuo je imovinu svih osoba, skupina, stranih entiteta i tvrtki koje su imale veze s Iranom ili ga podržavale. Predsjednik Obama zabranio je uvoz hrane i tepiha, izrekao sankcije Iranskoj revolucionarnoj gardi i prekinuo odnose s financijskim institucijama koje su poslovale sa Središnjom bankom Irana.

Unatoč svim sankcijama, kaže se da je na službenom računu vođe revolucije, trenutno ajatolaha Sayyeda Alija Hamneija, imovina vrijedna nekoliko desetaka milijardi dolara. Ajatolah Hamnei je nedavno uzeo četiri milijarde eura iz Nacionalnog razvojnog fonda kako bi pojačao raketne sposobnosti. U ozbiljnoj krizi Iran može preživjeti prodajom dijela svoje nafte zemljama koje su odbacile jednostrane američke sankcije i krijumčare stotine tisuća barela dnevno kroz "sivo tržište" ili robnu razmjenu, legalnim putem preko posebnih distribucijskih kanala, a služe za povećanje izvoza.

Čak i ako imaju snažne posljedice na stanovništvo, sankcije stoga nisu ništa novo za Iran i ne utječu na aktualne vlasti.

ZAPAD NE RAZUMIJE PREDANOST IRANA BORBI PROTIV NEPRAVDE

Između ostalog, Iran na sebe preuzima odgovornost da pod prisegom podupire "pravednu borbu potlačenih" i odbacuje bilo koji oblik imperijalističke dominacije. Njegov ustav predviđa potpuno uklanjanje imperijalizma i stranog utjecaja na Iran. Iransko vodstvo ima vrlo jasna ograničenja i ciljeve.

U tom smislu vrijedi podsjetiti da je to baština šiitske predanosti borbi protiv nepravde koja datira još od vremena Bitke kod Karbale u kojoj se Imam Hussein sa samo 75 ljudi, uz koje su bile njihove žene i djeca, 10. listopada 680. suprotstavio vojsci omejidskog "kalifa" Jezida I, koji je imao najmanje 5000, a prema nekim izvorima 30 000 vojnika, koga je Hussein odbio priznati kao kalifa. Tako je Karbala za šiite postala i do danas je izvor inspiracije, uzor i nadahnuće da se za slobodu i protiv tiranije treba boriti čak i ako su šanse za pobjedu ravne nuli.

KONTRAEFEKT SANKCIJA

Vrhovni vođa Sayyed Ali Khamenei ima dovoljno financijske moći da nastavi podržavati sve savezničke skupine na Bliskom istoku, čak i ako se sankcije nastave. Prijetnje Sjedinjenih Država i Izraela samo su pojačale spremnost Irana na financiranje, naoružavanje i podršku svim svojim bliskoistočnim saveznicima, jer u slučaju rata koji bi ugrozio sigurnost ili samo postojanje zemlje, Teheran ne bi bio sam u tome i mogao bi nanijeti ozbiljnu štetu svojim neprijateljima.

Posjedovanje raketa i bespilotnih letjelica od strane Irana uzrokovalo je dugoročnu štetu američkoj prodaji oružja, jer se pokazalo kako "svemoćno američko oružje" ne funkcionira kako se očekivalo. Iranski dronovi su uspješno probili američke sustave Patriot, pokazavši tako njegova ograničenja u usporedbi s ruskim sustavom S-400.

Slanjem svojih raketa u Libanon, Iran je pomogao Hezbolahu da poveća svoju sposobnost da nanese ozbiljnu štetu naftnim platformama, lukama, civilnoj i vojnoj infrastrukturi Izraela, kao i njegovim tenkovima, zračnim lukama i brodovima. Time je uspostavio novi ravnotežu snaga, usprkos nesumnjivoj superiornosti zrakoplovstva, mornarice i izraelske pješadije, ne zaboravljajući ni sofisticiranu vojnu opremu cionističkog entiteta.

Iznenadna intervencija Irana u Iraku 2014. godine, nakon pada Mosula i 40% iračkih pokrajina u ruke ISIL-a, omela je američke planove za podjelu zemlje na "Kurdistan", "Sunistan" i "Šiistan", iako je u vrijeme Joea Bidena i Obame takav scenarij izgledao svršen čin.

Iran se trudio da iračke postrojbe Hashd Al-Shaabi pretvori u dominantnu silu, poput Sepah-e Pasdaran snaga IRGC. Sepah je stvoren kako bi obranio zemlju i "vrijednosti revolucije" kada je pod šahom Zapad kontrolirao polovicu iranske vojske. Danas je Irak u sličnoj situaciji, jer Sjedinjene Države zapravo kontroliraju mnoge elemente u iračkoj vojsci. Ali Hashd Al-Shaabi, čvrsto vezan za svoju ideologiju, još će dugo ostati s Iranom.

Čak ni i u Siriji velik broj zemalja, uključujući Sjedinjene Države, EU, Saudijsku Arabiju, Katar i Tursku, nije uspio svrgnuti Assada, unatoč velikim financijskim i vojnim ulaganjima. Potpora Irana i njegovih saveznika, te ruska intervencije 2015. godine, pokazali su se mnogo učinkovitijima od dolaska terorista iz mnogih zemalja i potpore Zapada i njegovih saveznika na Bliskom istoku. Stabilna vlada u Damasku uništila je američke i izraelske planove za stvaranje propale države i podjelu zemlje. Nakon svega je izraelski ministar Moshe Ya'alon izvijestio je da bi "više volio da ISIL ima kontrolu nad teritorijem Sirija".
rouhani, putin, assad
JEMEN KAO PRIMJER OTPORA

Vrlo skupo i sofisticirano oružje koje su Sjedinjene Države prodale Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima nisu uspjele poraziti Huti borce i okupirati Jemen. Nisu uspjeli sačuvati sigurnost naftnih tankera koji su pretrpjeli sabotaže u Emiratima i spriječili napade na druge naftne tankere koji plove u zaljevu, kao i bombardiranje dvije crpne stanice u Saudijskoj Arabiji, ne zaboravljajući da nisu spriječili napade na saudijske zračne luke koje brane sustavi Patriot.

U jučerašnjem izdanju The New York Times potvrđuje da UAE povlače svoje snage iz Jemena i napuštaju koaliciju sa Saudijskom Arabijom. Vijest je potvrđena i od strane UAE, gdje kažu kako povlače kontingent iz Jemena "jer su njihovi instruktori obučili dovoljno lokalnih boraca", a ostavit će 150 vojnih savjetnika kako bi "pomagali u borbi protiv Al-Qaede koja kontrolira to područje". No, neovisno službenim priopćenjima, UAE napušta jemensko bojno polje, bez sumnje zahvaljujući i Iranu.

Iran je danas jedan od glavnih igrača na bliskoistočnoj sceni i jačanjem svojih saveznika je uspio spriječiti ostvarenje američkog projekta stvaranja "Novog Bliskog istoka". Kada je Obamina administracija shvatila uzaludnost sankcija i odlučila zaustaviti napredak Irana u nuklearnom polju, uključujući i na vojnoj razini, Teheran je pregovarao i potpisao neobvezujući nuklearni sporazum sa zapadnim silama u 2015. godine.

Iran nije bio tako naivan da prihvati sporazum temeljen na slijepom povjerenju među svim potpisnicima. Sporazum je bio uravnotežen i nije stvarao probleme između radikalnog i pragmatičnog krila iranskom vrhu, jer je uključivao klauzule koje su dopuštale Iranu da se djelomično ili u potpunosti povuče ako sporazum ne poštuju svi potpisnici.

Iran je imao strpljenja čekati dobrih 14 mjeseci prije upozorenja da će povećati postotak obogaćivanja urana s 3,67 na 4,5% čistoće. Hoće li Iran dosegnuti 20%, što se smatra nisko obogaćenim uranom, ali najambicioznijim ciljem, ili 70% visoko obogaćeni uran, ovaj napredak će predstavljati postupno upozorenje koje će Europi dati dovoljno vremena da se distancira od Sjedinjenih Država, čak i ako razina obogaćivanja urana za proizvodnju bombe još nije dosegnuta. Razina za proizvodnju nuklearnog oružja je ipak 80-90%.

EUROPA I NJENA POLITIKA TEMELJENA NA LJUBAVI PREMA VLADAVINI PRAVA

Europske vlade svoju legitimnost temelje na načelima prosvjetiteljstva i ljubavi prema vladavini prava.

Istina, gusarske i doslovno pljačkaške akcije kao što je zapljena iranskog tankera u Gibraltaru od strane Londona ne potvrđuju ovu tezu, osim ako angloamerički duo ne vjeruje su američki zakoni o sankcijama ujedno i međunarodni. Moguće je i da je među donositeljima odluka u Londonu iznenada proradio kolonijalni pljačkaški gen, ali to nije i ne može biti isprika za pljačku 2 milijuna barela nafte i zapljenu tankera.

U svakom slučaju to otežava posao Berlinu i Parizu, te "Centralnom komitetu" EU u Bruxellesu, koji također tvrdi da želi spasiti nuklearni sporazum s Teheranom.

Europljani se danas s jedne strane moraju nositi s vezama koje imaju sa Sjedinjenim Državama, a s druge s obvezama preuzetim s Iranom. Šefovi europskih vlada, Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, suočit će se s izazovom pridržavanja potpisanih klauzula nuklearnog sporazuma.

Iran ne želi biti slab u pregovorima ili u koracima koje poduzima. Ne može si priuštiti povlačenje onoga što je rekao u odgovoru na embargo SAD-a, osim ako Europa doista ne dođe u pomoć sa značajnim ekonomskim instrumentom koji može zaobići neke od američkih sankcija SAD-a. Za Iran je bitno da spasi obraz, sačuva nacionalni ponos i dostojanstvo svog stanovništva, što strani u sporazumu koja se od 2015. pridržavala svih njegovih odredbi ne predstavlja nikakav problem, ali i da se pogazi svoje odluke da se postupno povuče samo zato što je predsjednik Sjedinjenih Država opozvao nuklearni sporazum.

JOŠ JEDNA REPRIZA UOBIČAJENOG HULIGANSTVA

Predsjednik Donald Trump predlaže svijetu ponašanje koje se može smatrati novim oblikom huliganstva: uzimam ono što želim, bez da uzimam u obzir druge narode ili pojedince i svatko mora platiti za našu zaštitu. Općenito, načela Sjedinjenih Država se u svijetu više ne poštuju i Washington se više ne smatra partnerom, čak ni potencijalnim posrednikom kada izbije kriza.

Iako poslušno provodi američke zapovijedi, veleposlanik Velike Britanije u Washingtonu Kim Darroch je ipak opisao Trumpa kao osobu koja "širi nesigurnost", a Bijelu kuću kao "posebno disfunkcionalno okruženje". Dakle, jasno je da Sjedinjene Države neće moći nastaviti pregovore s Iranom sve dok je Trump na vlasti. Od dana kada završi njegov prvi ili drugi mandat, trebat će dugo vremena prije nego što se ponovno pokrenu nuklearni razgovori.

Jedini sugovornik koji ostaje u Iranu je Europa, iako se malo toga može očekivati od tog "starog svijeta" koji je toliko podijeljen. Međutim, izgledi za rat između Sjedinjenih Država i Irana, ali ostatka Bliskog istoka, značajno će se povećati ako Trump bude ponovno izabran. Iran to zna i misli da Trump ima dobre izglede za dobivanje drugog mandata. Stoga se i priprema.

TANKERSKI RAT I ULOGA SIRIJE I RUSIJE U AGRESIJI NA IRAN

U tom kontekstu trenutno pratimo tankerski rat, pokrenut na Bliskom istoku, ali on ima ne samo političku, nego i vojnu dimenziju. Nafta je krv svjetske ekonomije, kao i svaki moderni rat. Bez goriva, tenkovi se neće pokrenuti, kamioni i terenci neće ići, zrakoplovi i helikopteri neće letjeti. Angloamerički napad na iransku trgovinu naftom pokušava ubiti nekoliko ptica jednim hicem. Izbaciti Teheran s globalnog tržišta ugljikovodika i konačno uništiti ofenzivni potencijal sirijske vojske Bashara Al-Assada. Ali to nije sve.

Problem službenog Damaska je što je praktički izgubio pristup vlastitim naftnim poljima. Vađenje "crnog zlata" u Siriji je palo. Bloomberg piše kako američki saveznici kontroliraju najveći dio teritorija za proizvodnju nafte u Siriji, dok su američke snage zauzele većinu prijelaza iz Iraka u Siriju.

Damasku ostaje da se oslanja samo na vanjsku pomoć, a Sirija ima vrlo malo prijatelja, piše Bloomberg, ali priznaje da sirijska vlada ima dva velika prijatelja za proizvodnju nafte - Iran i Rusiju.

Kopneni prolaz ugljikovodika u Siriju je za Teheran bio blokiran. Trenutno nitko neće pustiti Irance i Sirijce da grade naftovode. Preko Sueza je bio morski put oko Arapskog poluotoka. Udaljenost je "nekih" 4100 kilometara i tuda je oko 50 000 barela nafte dnevno iz Islamske Republike do 2018. godine dolazilo u Siriju. Krajnja točka na ruti bila je luka Baniyas, koja ima rafineriju i koja je de facto donirana Iranu u zamjenu za pomoć. Prema dostupnim informacijama, Teheran planira uspostaviti vlastitu pomorsku bazu, ali ovu vijest treba uzeti s rezervom.
sueski kanal

Sueski kanal
Međutim, prošle godine taj je put bio zatvoren za Iran. Američko ministarstvo financija je Suez zaključalo bez ijednog hica. Amerikanci su jednostavno dodali sve sumnjive brodove na popis sankcija, a poslušni Egipćani su zabranu provodili u djelo. Naime, supertanker "Suezmax Sea Shark" je stajao pet mjeseci čekajući dopuštenje da prođe, ali ga nikada nije dobio.
gibraltar

Gibraltar
Damask i Teheran morali su potražiti rješenje oko Afrike, put oko 14 500 milja, odnosno tri puta dulji. Ali Washington i London nisu stali ovdje. Nije ni čudo da je Velika Britanija u jednom trenutku preuzela kontrolu nad Gibraltarom i druge ključne točke na međunarodnim rutama. Supertanker "Grace 1" s iranskim naftom zarobile su britanske specijalne snage na zahtjev Sjedinjenih Država. U biti, to znači da su London i Washington blokirali isporuke goriva u Damasku i Teheranu.

Sada Sirija ima posljednju nadu u pomoć Rusije. Činjenica je da "gospodari mora" imaju širok arsenal načina za pritvaranje civilnih brodova. Na primjer, Britanci su već 2012. zaustavili ruski teretni brod "Alaid" koji je plovio prema Siriji.

Britanska osiguravajuća tvrtka Standard Club je iz "nepoznatog" razloga povukla osiguranje broda, jer je navodno prevozio oružje. Upravitelj osiguranja je odgovorio na sve prosvjede tvrtke "kako nije smatrao potrebnim odgovoriti na pismo, dati dodatne informacije i pokušati razumjeti situaciju".

Ovo je dobar primjer kako Angloamerikanci mogu uspostavi režim "teškog života" za civilne prijevoznike. Iz tog razloga, "Sirija ekspres" koji dolazi iz Rusije koristi brodove ratne mornarice. Pokušaj uhićenja ruskog vojnog broda je već ozbiljnija igra s vrlo visokim ulozima. Ruski brodovi neumorno prolaze kroz tri mora u Siriju, ali njihovi kapaciteti za prijevoz nafte nisu bili dovoljni, pa su Rusi morali kupiti više brodova za pomoćnu flotu. Sada bi na teret Rusije mogla pasti dnevna opskrba naftom cijele države. Koliko će još morati kupiti brodova i na njih podići zastavu Sv. Andrije?

Washingtonu je cilj ubili tri ptice jednim hicem. Uskratiti Damasku vojni potencijal, Iranu ekonomski porok i nanijeti veliki financijski teret Rusiji. Hoće li uspjeti? Sudeći po riječima svemoćnog šefa ruskih obavještajnih službi Nikolaja Patruševa, teško.

RUSIJA I PROPAGANDA O "IZDAJI" IRANA

Od ovog proljeća se broj članaka o tome kako je Putin "prodao" Siriju ili Iran Izraelcima i njihovim američkim pokroviteljima naglo povećao. Ali ova kampanja nema uporište niti u jednom događaju ili izjavi Putina ili drugih visokih ruskih dužnosnika.

Novinske agencije su prvo počele izvještavati da će Nikolaj Patrušev otići u Izrael kako bi se sastao s Johnom Boltonom i Netanyahuom.

Onda se dogodilo nešto čudno. Sastanak se dogodio i na kraju,... ništa. Rezultati summita u Jeruzalemu naišli su na zaglušujuću tišinu. Summit je zapravo bio vrlo znakovit, ali iz nekog razloga najznačajnija službena izjava o Iranu koju je ikad napravio bilo koji ruski političar je privukla vrlo malo pozornosti.

Patrušev je rekao sljedeće:
"Naglasili smo važnost smanjenja napetosti u Siriji između Izraela i Irana kroz provedbu koraka međusobnog približavanja. Naglasili smo da se Sirija ne može pretvoriti u arenu geopolitičkog sukoba. Također smo naglasili potrebu da međunarodna zajednica pomogne Siriji da obnovi svoje nacionalno gospodarstvo. Osim toga, Sirija bi trebala biti oslobođena nezakonitih trgovinskih ograničenja, jednostranih sankcija, kao i sankcija gospodarskim subjektima koji pomažu Siriji da se oporavi. Također bi trebali biti oslobođeni svih sankcija.

Također smo svima privukli pozornost na odnose Sirije i drugih arapskih država koje je potrebno ponovno normalizirati. Sirija ponovno mora postati punopravna članica Lige arapskih država. Također smo naglasili važnost uspostavljanja kontakata između sirijske vlade i njene kurdske etničke manjine. Izjavili smo važnost udruživanja napora kako bi se eliminirali svi teroristi koji su ostali u Siriji. Pozvali smo na trenutno uništenje svih kanala putem kojih bi teroristi mogli nabaviti kemijske materijale.

Rusija, Sjedinjene Države i Izrael trebaju udružiti svoje napore kako bi pomogli povratku mira u Siriju.

U kontekstu izjava naših partnera o velikoj regionalnoj sili, a to je Iran, htio bih reći sljedeće: Iran je uvijek bio i ostao naš saveznik i partner, s kojim dosljedno razvijamo odnose i na bilateralnoj osnovi i u multilateralnom obliku.

Zato smatramo da je neprihvatljivo nazivati Iran glavnom prijetnjom regionalnoj sigurnosti i, štoviše, staviti ga u rang Islamske države ili bilo koje druge terorističke organizacije, pogotovo zato što Iran ulaže značajne napore da donese mir u Siriju i stabilizira situaciju.

Pozvali smo naše partnere da pokažu suzdržanost i spremnost na uzajamne korake, koji bi trebali poslužiti kao osnova za dosljedan napredak prema ublažavanju napetosti u izraelsko-iranskim odnosima."
Koliko je poznato, ovo je prvi put da je Rusija službeno proglasila Iran saveznikom. Nekoliko dana kasnije, predsjednik Putin je to potvrdio u svom intervjuu za FT.
"Stvarno smo uspostavili vrlo dobra poslovna partnerstva, i u mnogim aspektima čak i s elementima saveza, odnose s mnogim zemljama u regiji, uključujući ne samo Iran i Tursku, nego i druge zemlje", rekao je Putin.
To je od iznimne važnosti, posebno s obzirom na to da, za razliku od Jeljcinove "demokratske" Rusije ili zapadnih političara, Putin ne napušta svoje saveznike.


Razmotrimo još jednom izjavu Patruševa:
  1. Izrael ne može nametnuti svoju volju Siriji.
  2. Sve sankcije protiv Sirije treba ukinuti.
  3. Liga arapskih država mora u potpunosti vratiti članstvo u Siriji.
  4. Svi preostali teroristi u Siriji moraju biti uništeni.
  5. Čini se da je predanost Rusije teritorijalnom integritetu i slobodi Sirije jednako jaka kao i prije.
Ima onih koji stvarno misle da Rusija i Izrael rade zajedno u Siriji?

U Izraelu je situacija sljedeća:
  1. Sirijska država je preživjela, a njezine vojne i sigurnosne snage sada su mnogo sposobnije nego što su bile prije početka rata.
  2. Ne samo da je Sirija postala jača, već i Iranci i Hezbollah.
  3. Libanon pokazuje čvrstoću, a čak je i pokušaj Saudijske Arabije da otme Haririja propao.
  4. Sirija će ostati jedinstvena i Kurdistan se neće formirati. Milijuni prognanika se vraćaju kući.
  5. Izrael i Sjedinjene Države izgledaju kao potpuni idioti i, što je za njih još gore,kao gubitnici u koje nitko nema povjerenja.
Jednostavna je istina da je Rusija osujetila sve američko izraelske planove za Siriju, uključujući širi aspekt sukoba, onaj iranski.

ŠTO JE ZA MOSKVU "SAVEZNIK"?

Treba imati na umu da pojam "saveznik" za različite ljude ima različito značenje. Savezničke sile tijekom Drugog svjetskog rata su uključivale angloamerički duo i Sovjetski Savez, što nije spriječilo zapadne sile da prave intrige i zavjere kako bi napale i uništile njihovog navodnog "saveznika", koji je sam, kako se pokazalo, uništio oko 80% nacističkog ratnog stroja.

Evo kako je Zapad planirao "riješiti sovjetski problem":
  • "Plan A" je odredio 20 sovjetskih gradova za uništenje tijekom prvog udara - Moskva, Gorki, Kuibišev, Sverdlovsk, Novosibirsk, Omsk, Saratov, Kazan, Lenjingrad, Baku, Taškent, Čeljabinsk, Nižnji Tagil, Magnitogorsk, Molotov, Tbilisi, Staljinsk, kasnije Novokuznjeck, Grozni, Irkutsk, Jaroslavsk.
  • "Plan B" je predviđao iznenadni napad na sovjetske trupe od strane snaga do 47 britanskih i američkih divizija u području Dresdena.
  • Operacija "Dropshot" uključivala je uporabu 300 nuklearnih bombi i 29 000 konvencionalnih bombi na 200 ciljeva u 100 gradova i mjesta kako bi se jednim udarcem uništilo 85% industrijskog potencijala SSSR-a.
Mogao bih nastaviti s popisom svih takozvanih "saveznika" koje je Zapad napustio, izdao, pa čak i pregazio od Drugog svjetskog rata, ali bi to oduzelo previše prostora.

DAKLE, ŠTO TOČNO RUSIJI ZNAČI KADA KAŽE DA JE IRAN NJEZIN SAVEZNIK?

Patrušev koristi riječi partner i saveznik. Kao i na engleskom, riječ "partner" evocira određene zajedničke interese i suradnje, ali je, u pravilu, neutralna u odnosu na vrijednosti. Zato ruski političari ponekad čak i neprijateljske zemlje zovu "partnerima". To nije samo sarkazam, jer riječ "partner" ne uzrokuje nikakve posebne osjećaje ili moralne obveze u bilo kojem smislu. Partner je samo pristojna riječ, ništa više.

Riječ "saveznik", međutim, mnogo je jača, implicirajući ne samo zajedničke interese, nego i stvarna, iskrena prijateljstva i zajedničko stajalište u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Ako se ne koristi sarkastično, izraz "saveznik" snažno implicira međusobne moralne obveze.

Teško da je Patruše, ili bilo tko drugi u Kremlju, na umu imao ovakvu vrstu intervencije. Mnogo realnije tumačenje riječi Patruševa bilo bi:
  1. Rusija neće nikome prodati Iran u bilo kojem obliku.
  2. Ako Iran bude napadnut, Rusija će mu pružiti punu potporu, iako ne izravnom vojnom intervencijom.
Ali i bez izravne vojne intervencije SSSR je u potpunosti podržao Sjevernu Koreju, a posebno Vijetnam. U oba slučaja je Zapad na kraju poražen. Osim toga, "odsustvo bilo kakve izravne vojne intervencije" ne znači i "nikakvu vojnu pomoć". Isporuke vojne opreme i slanje vojnih instruktora također nisu dio "izravne vojne intervencije". Isto vrijedi i za političku i gospodarsku potporu. Osim toga, Rusija ima ogromne obavještajne sposobnosti koje mogu odigrati ključnu ulogu u pomaganju Iranu da se odupre napadima anglo-cionista.

Iran je ogromna zemlja s vrlo velikim brojem stanovnika, preko 80 milijuna ljudi. To znači da Iran ne može biti zauzet kopnenom invazijom, jer otpor iranskog naroda nikada neće biti slomljen. To zauzvrat znači da Rusija i ne mora izravno sprečavati vojnu okupaciju Irana. Sve što Rusija treba učiniti jest dati Iranu sredstva za učinkoviti otpor, a sve ostalo će se dogoditi prirodnim putem.

Osim toga, Iranci su veliki patrioti i vjerojatno ne bi pozdravili nikakvu vidljivu rusku vojnu nazočnost u svojoj zemlji. Ali neće reći ne tajnoj pomoći, pogotovo ne IRGC. To je mudar pristup, pogotovo u usporedbi s malim, kukavičkim državnicima koji uvijek žele da im netko drugi istjera okupatora.

Konačno, Rusija ne djeluje u vakuumu. Kinezi su dali brojne izjave koje pokazuju da Iran ima podršku od njih.

Hoće li išta od navedenog utjecati na gomilu koja bjesomučno urla vičući: "Putin je izdajnik" ili "Putin radi za Bibija"?

Činjenice? Ne, najvjerojatnije ne. Kome su potrebne činjenice?

Ono što se čini je jednostavno ignorirati vrlo službenu, gotovo povijesnu izjavu Patruševa.

Točno je da su Izraelci po njegovu odlasku ponovno pokrenuli zračni napad na Siriju, ubivši četiri osobe, uključujući jedno dijete. Cionistička propaganda je objavljivala trijumfalne napise o tome "kako nepobjedive izraelske zračne snage mogu uništiti bilo koji ruski ili drugi sustav protuzračne obrane". Neki su, na primjer, već zaključili da su Izraelci "neutralizirali" sustav S-300, dok drugi idu dalje i tvrde da je Rusija ili "odobrila" izraelski napad ili ga čak "koordinirala"

Ruska vojska ima izreku "civil je dijagnoza". U slučaju neukih, pa čak i glupih članaka o ruskim sustavima protuzračne obrane u Siriji i kako "S-300 ne radi, upravo to je slučaj i civili koji se ne razumiju u vojna pitanja, osobito, pitanja protuzračne obrane, tumačili su uobičajeni i "vrlo hrabri" izraelski napad iz libanonskog zračnog prostora.

Za značajan utjecaj na sirijske oružane snage, Hezbolah, Irance ili Ruse, potrebna je duga zračna kampanja, a to definitivno nije ono što smo vidjeli od kada su Rusi ojačali svoje sustave protuzračne obrane u Siriji.

Dakle, je li Putin je izdajnik? Teško! Čak i konstruktivni kritičari Kremlja u Rusiji, koji ne vjeruju u mahanje zastavama, ali znaju da postoji vrlo opasna i otrovna peta kolona u ruskoj eliti, koja radi na tome da Rusiju preda američkom carstvu, ne sumnja u iskrene namjere ruskog vodstva u Siriji i odnosima s Iranom.
Rusija kao cjelina, a posebno Putin, trebaju kritike onih koji žele da Rusija ostane suverena nacija.
No, logično je zaključiti da su ljudi u Langleyu i na drugim mjestima odlučili promovirati ideju o optuživanju Putina da je kao "diktator i ubojica novinara" ili "nacionalistička nakaza koji želi vratiti rusko carstvo" zapravo u potpunosti propao.

Stoga su promijenili svoju strategiju i krenuli u veliku stratešku psihološku operaciju "Putin je izdajica". Sada su ga odlučili nazvati "neiskrenim patriotom". Istinu govoreći, pokazalo da je nova strategija mnogo učinkovitija, što se vidi i u mnogih naših komentatora od kojih se pri iznošenju stavova očekuje minimum logike.

Zapravo, izjava Patruševa, barem djelomično, nije imala za cilj razbiti glasine da Rusija predaje Iran ili Siriju. Štoviše, budući da je bivši ravnatelj FSB-a i tajnik Vijeća sigurnosti Rusije jasno izrazio potporu Rusije Iranu, sada će to prisiliti članove pete kolone da ušute ili snose sankcije.

Hoće li navodno proruski "korisni idioti", koji su potrošili toliko energije da uvjere svakoga da je Putin marioneta Netanyahua, naučiti lekciju? Teško. Zapravo, oni neće nikada priznati da su u krivu i tumačit će izjavu Patruševa kao "praznu priču" ili nešto slično, te nastaviti sa svojim mantrama.

Ukratko, Rusija ostaje najveća "zemlja otpora" na planetu, a Iran je dokazao da je još jedan kandidat za tu najvišu poziciju. Ljudi koji govore o "izdaji Putina" osuđuju "izdaju Rusije" najmanje pet godina. Činjenica da se takva izdaja nikada nije dogodila ne utječe na one koji su samo korisno sredstvo za zapadno carstvo. U budućnosti očekujte još članaka "Putin je izdajnik" i "Izraelske snage nadlijeću S-300".

POVRATAK U STVARNOST

U stvarnom svijetu najzanimljivija pitanja sada su koliko će biti održivo sadašnje partnerstvo između Rusije i Turske i koliko će snažan biti rusko-iranski savez. Također je nejasno kakvu će ulogu imati Šangajska organizacija za suradnju i hoće li ovom savezu narasti impresivni vojni "zubi". I konačno, veliko pitanje je što će učiniti Kina?

Trenutno vidimo da imperijalne "elite" prijete gotovo beskonačnom broju zemalja, dok Izraelci rade nešto što se može nazvati "agresivnom psihoterapijom", iako su to sve napadi obrane, sa svrhom da u životu održe svoje rasističke zablude. I dok nakon ovih lažnih strategija anglo-cionisti postaju manični, ostatak svijeta gradi alternativu anglo-cionističkoj hegemoniji.

Hoće li imperijalne vođe preferirati masovni rat mirnom i prilično jadnom samouništenju njihova carstva? Gledajući lica Trumpa, Pompea ili Boltona teško je reći da se itko može osjećati mirno i samouvjereno. Pa ipak, treba raditi na tome da dočekamo dan kada će sve zemlje, uključujući stanovnike Sjedinjenih Država, biti oslobođene svojih tlačitelja i uživati puni suverenitet. Iranski narod, sa svojim vodstvom, sviđalo se ono nama ili ne, svijetli je primjer mudrog, ali ne i šizofrenog otpora, što su prepoznale ne samo "male" zemlje, čak i više one daleko izvan granica islamskog svijeta, već i Rusija i Kina, što ulijeva nadu da će tranzicija svjetskog poretka proći bez opće katastrofe.