Da li su globalni protesti predznak velikog preloma u kulturi i vrednostima? Da li oni sugerišu da je neoliberalna modernost promašaj?
Chile, prosvjedi
© Mahmut Geldi/Anadolu Agency via Getty Images
"Ovde se nešto događa. Ali šta? I zašto baš sada?" U proteklih 12 nedelja, protesti su zapljusnuli pet kontinenata - od Čilea, preko Pariza, do Libana, Iraka i Irana. Toliko su geografski raznovrsni i heterogeni da izgleda kao da prkose svakom pokušaju da se posmatraju kao jedan fenomen. No, da li zaista ne postoji zajednička tema? Nije li takav zaključak previše zgodan za elite, pošto u tom slučaju ne moraju da se opterećuju razmišljanjima o promeni kursa?

Mediji glavnog toka učestalo ih označavaju kao "prodemokratske", ali to se ne uklapa. To je samo brendiranje. Jer iskustvo demokratije koje demonstranti imaju je upravo jedan od glavnih uzroka njihovog nezadovoljstva: demokratija - ovakva kakva je - prečesto postaje institucionalni alat za gušenje kuljajućeg besa. To je prilično očigledno širom Bliskog istoka, gde je otvoreno odbacivanje (demokratskih) dogmi prožimajuća nit svih "revolucija".

POBUNE "IZ NOVČANIKA"

Drugo rasprostranjeno objašnjenje je da se prosto radi o pobunama "iz novčanika": "U Čileu, bes povodom skoka cena metroa od tri odsto je probudio deo populacije koji nije tek prosto uznemiren svojim sve mršavijim novčanicima - poskupljenje vožnji je troškove tranzita podiglo na 21 odsto mesečnih primanja radnika koji su na minimalcu, ionako već iscrpljenih merama štednje, pritisnutih niskim platama, prekovremenim radom i dugovima, prezasićenih pohlepom i zaslepljenošću bogate manjine koja upravlja državom, što je dovelo do toga da su bili spremni da spale skoro sve na šta su naišli", zaključuje The Nation.

Takvim ocenama se obično suprotstavlja standardna retorika o tome kako su globalizacija i slobodno tržište "lokomotiva svih lokomotiva": "Znamo da je globalizacija - i uvećana integracija tokom prethodne generacije [kaže Kristin Lagard] - donela mnogo ekonomskih koristi velikom broju ljudi". "Pobune iz novčanika" nisu nešto novo. Pre petnaest godina, Džozef Stiglic - ekonomista nobelovac - napisao je knjigu pod naslovom Globalizam i njegova nezadovoljstva, u kojoj se osvrnuo na rastući otpor globalističkim reformama u zemljama u razvoju:

"Sve je to delovalo kao nekakva misterija: Ljudima u zemljama u razvoju je rečeno da će globalizacija uvećati njihovo blagostanje. Pa zašto je onda tako mnogo njih postalo toliko neprijateljski orijentisano prema istoj? Kako nešto za šta su naši politički lideri - i mnogi ekonomisti - tvrdili da će pomoći da svima bude bolje može biti tako omraženo? Jedan od odgovora koji se povremeno mogu čuti iz redova neoliberalnih ekonomista koji se zalažu za ove politike je da ljude treba ignorisati. Oni prosto ne znaju ništa. Njihovo nezadovoljstvo je stvar za psihijatre, a ne za ekonomiste".


Komentar: Samo trebamo pogledati današnji svijet da bismo shvatili kako je uspješna ta taktika. Upravo je ignoriranje ljudi od strane elita jedan od velikih razloga za pobune koje vidimo. Elite žive u kulama na nebu i vlastitoj mašti, u potpunosti odvojeni od ljudi i stvarnosti.


Odgovarajući sopstvenu zagonetku o uzrocima iznenadnih pobuna, Stiglic kaže:

"Ali podaci o prihodima govore da bi pre neoliberali trebalo da se obrate psihijatru. Veliki delovi stanovništva u naprednim zemljama (kao i u zemljama u razvoju) se zlopate".

Ah... jeca Ekonomist: "Prakse koje su temelj prosperiteta nisu popularne" (ali istrajati u njima moramo; prim. A. K.). Jaz između percepcije elite i iskustva masa je raširen koliko i fundamentalan: sve države koje u poslednje vreme trpe pobune stanovništva su decenijama upravljane prema jednom ekonomskom modelu - neoliberalizmu.

Je li to to onda? Da li se sve svodi na nejednakosti u raspodeli bogatstva, ili postoji još nešto u ovom izlivu protesta?


Komentar: Nije problem bilo kakva nejednakost (ljudi nemaju problem s nejednakosti ako je opravdana; tipa ako netko zarađuje više od njih zbog sposobnosti, znanja itd.), nego ona gdje imamo nekompetente, patološke pojedince na pozicijama moći koji koriste te pozicije i ponašaju se kao paraziti nad ostatkom populacije.


RASIKDANjE SA PROŠLOŠĆU

Nakon Drugog svetskog rata je takođe došlo do pojave ljutitih mladića i devojaka, punih ogorčenog prezira prema mrtvom, praznom svetu, u kojem su se osećali kao stranci. U kojem nisu videli smisao, niti kakve vrednosti dostojne prihvatanja ili borbe. A njihov odgovor na to nije bila nekakva ničeanska herojska "snaga volje" u egzistencijalističkom poziranju, nego potonuće u čistu, samozadovoljavajuću narcisoidnost: ova "Vudstok generacija" poznih šezdesetih se bacila na muziku, golotinju, seks, droge i istočnjačku religiju "novog sveta" - uz namernu, svojevoljnu raskalašnost. Okrenuli su leđa štedljivosti egzistencijalizma i nihilizma. Nisu nastojali da se stoički nose sa besmislom, nego su tražili autentičnost - nešto, bilo šta, što bi dalo nekakav smisao životu.

To što se odvijalo nije bila samo promena duž kontinuuma moderne. Bio je to preokret: potpuno raskidanje sa prošlošću. Vrednosti koje je ranije u pitanje dovodila samo manjina su u trenu izgubile sav značaj za svakodnevni život. Istorijsko iskustvo čovečanstva je bilo u potpunosti izvrgnuto ruglu. Za iskustvo ranijih generacija, bilo koga starijeg od 30 godina, smatralo se da nema ništa - ama baš ništa - vredno pomena, ništa što bi moglo da doprinose ovoj mladoj generaciji. Verovali su da je život počinjao iz početka.

Deluje kao da se u ovoj Vudstok generaciji rasplamsala divlja žudnja za iskustvom: za iskustvom nečeg autentičnog, bilo da se radi o intenzivnim emocijama, ekstatičkim vizijama, strastvenom seksu, bolu ili zadovoljstvu. Bilo čime što bi ublažilo bes prema ovom "bezbojnom, ravnom, normalnom, sterilnom životu: ovom samozadovoljnom, podgojenom potrošačkom optimizmu" (što je tip sentimenta kojim je Herman Hese ovekovečio jednog od svojih aktera u Stepskom vuku).

E pa, danas imamo novu generaciju. To su milenijalci - i oni iskazuju svoj bes širom planete, na svoje raznovrsne načine. (Pri tome je Vudstok generacija - Deca izobilja - uglavnom u svojim srednjim godinama otišla na Volstrit i postala bogata i popustljivija). Današnjim masovnim protestima, poput onih iz 1960-ih, takođe upadljivo fali precizno definisana politička agenda. Ti protesti nisu ni levi, ni desni, ni diktatorski orijentisani, ni potpuno populistički - njih ujedinjuje duboko suprotstavljanje sistemu (često nametnutom spolja), skrojenom tačno sa namerom da u bezdan usisa realnu politiku u interesu čuvanja hiperfinansijalizovane globalne uprave. Nema sumnje da upozorenje neraskidivo leži unutar antisistemske, "ikonoboračke" prirode ovih masovnih protesta. Ono se tiče toga da ova generacija predstavlja direktnu vezu između globalnog neoliberalnog ekonomskog modela i njegovih omraženih elita i sistema, i to vezu koja se svodi na ulogu pasivnih sluga.

Ovi milenijalci i demonstranti nisu uronili u potragu za iskustvima pohote, onako kako je to Vudstok generacija učinila, nego u tmurnu (i verovatno usamljenu) budućnost teškog nalaženja posla, bednih plata i monotonog serviranja dugova u eri štednje koja je nastupila nakon 2008. godine. Da li onda čudi što je igranje kompjuterskih igrica, umesto narcisoidnosti vudstokovaca, postalo zamena za realnost mnogim omladincima na Zapadu? Umesto da žive prazne, dosadne, usamljeničke živote, milenijalci mogu biti fudbalske zvezde, ratnici ili heroji u alternativnoj "realnosti". Realnosti koja možda nije ni manje, ni više "istinita"?

PREDZNAK VELIKOG PRELOMA

Evo šta je poenta. Da li smo svedoci samo "udžbeničkog" globalnog revolta osiromašenih, ili nečega mnogo dubljeg: frakture, i to ontološke frakture, u kojoj se "život", sveden na puko kmetstvo u bezbojnoj, sterilnoj, potrošačkoj neoliberalnoj modernosti, doživljava kao nešto odvojeno od unutrašnjih dubina ljudske svesti, koja se danas shvata samo u bukvalnom, medicinskom smislu? Radi se o (kako je Šekspir to opisao) uverenju da postoje nevidljive ali postojane moralne granice, obrasci i urođeni principi, latentni našem biću, od kojih ne možemo da se udaljimo sve i kad bismo prevrnuli "i nebo i zemlju" (kao neizbežnu tragediju ili ludilo).

Ukratko, jesmo li došli do takve tačke promene? Da li su globalni protesti predznak velikog preloma u kulturi i vrednostima? Da li ovi događaji sugerišu da je neoliberalna modernost promašaj upravo zato što uskraćuje sposobnost muškaraca i žena da prate te "urođene aspekte latentne njihovom biću", i da se dostojanstveno ponašaju u skladu sa njima, tokom svojih života u materijalnom svetu? Ukoliko je to tačno, ravnopravnija raspodela bogatstva neće biti dovoljan lek.

U tom slučaju možda bismo trebali da poslušamo savet Stivena Hedlija, dat u Aspenu sredinom 2016. godine. Hedli je bio taj koji je - kao savetnik za nacionalnu bezbednost u Bušovoj administraciji - u drugom mandatu raskinuo sa tadašnjim Aspenskim konsezusom (misli se na pravila o očuvanju neoliberalnog kapitalizma, uz njegove kozmetičke korekcije, usvojena u okvirima Akcionog foruma Aspenskog instituta, prim. prev.) kako bi otvoreno upozorio da je neophodno da se eksperti za spoljnu politiku više pozabave rastućim besom javnosti, da je "globalizacija bila greška" i da su "elite, korakom mesečara, dovele zemlju u opasnost".

"Nije poenta ovih izbora [misli se na američke predsedničke izbore iz 2016, prim. aut.] samo Donald Tramp", govorio je Hedli. "Radi se o nezadovoljstvu prema našoj demokratiji i kako ćemo na njega reagovati... Ko god da bude izabran, moraće da se bavi ovim nezadovoljstvom. Ukoliko se to ne desi, bes protiv sistema bi sledeći put mogao da se prelije na ulice..."

Kao revolucija.

Preveo Vladan Mirković
Izvor Strategic-culture.org