U sedam mjeseci američko / NATO zrakoplovstvo izvršilo je 30 000 misija, uključujući 10 000 napada, s više od 40 000 bombi i projektila. Italija - s višestranačkim konsenzusom Parlamenta (Partito democratico u prvom redu) - sudjeluje u ratu sa 7 zračnih baza (Trapani, Gioia deL Colle, Sigonella, Decimomannu, Aviano, Amendola i Pantelleria); s Tornadom, Eurofighterom i drugim borbenim bombarderima, s nosačem aviona Garibaldi i drugim ratnim brodovima.
Čak i prije zračno-pomorske ofenzive, plemenski sektori i islamističke skupine neprijateljski raspoložene prema vladi financirane su i naoružane u Libiji, a posebne snage, posebno katarski infiltratori, infiltrirane su kako bi širile oružane sukobe unutar zemlje.
Tako je srušena ova afrička država koja je, kako je dokumentirala Svjetska banka 2010. godine, održala "visoku razinu gospodarskog rasta", s godišnjim rastom BDP-a od 7,5 %, i zabilježila "visoke pokazatelje socijalnog-obrazovnog razvoja" među kojima je bio i univerzalni pristup osnovnom i srednjem obrazovanju i to za više od 40 % sveučilišta.
Unatoč razlikama, prosječni životni standard u Libiji bio je viši nego u drugim afričkim zemljama. Tamo je posao pronašlo oko dva milijuna useljenika, uglavnom Afrikanaca. Libijska država, koja je imala najveće rezerve nafte u Africi, plus ostale u prirodnom plinu, ostavila je ograničenu maržu stranim tvrtkama. Zahvaljujući izvozu energije, trgovinska bilanca Libije imala je godišnji suficit od 27 milijardi dolara. S takvim je resursima libijska država uložila oko 150 milijardi dolara u inozemstvo. Libijska ulaganja u Africi bila su presudna za plan Afričke unije o stvaranju tri financijske organizacije: Afrički monetarni fond sa sjedištem u Yaoundéu (Kamerun); Afrička središnja banka sa sjedištem u Abuji (Nigerija); Afrička investicijska banka, sa sjedištem u Tripoliju.
Ta bi tijela poslužila za stvaranje zajedničkog tržišta i jedinstvene valute za Afriku.
Nije slučajno da rat NATO-a za rušenje libijske države započinje manje od dva mjeseca nakon summita Afričke unije koji je 31. siječnja 2011. dao zeleno svjetlo za stvaranje Afričkog monetarnog fonda. E-mailovi državne tajnice Obamine administracije Hillary Clinton, koje je tada istaknuo WikiLeaks, to dokazuju: Sjedinjene Države i Francuska željele su eliminirati Gadafija prije nego što je iskoristio libijske zlatne rezerve za stvaranje panafričke valute alternative dolaru i valuti CFA franak (valuta koju je Francuska nametnula 14 svojih bivših kolonija).
To dokazuje činjenica da su, prije no što su bombaši 2011. godine krenuli u napad, banke bile te koje su poduzele mjere: zaplijenile 150 milijardi dolara koje je libijska država uložila u inozemstvo, od čega najveći dio nestaje. U velikoj pljački stoji Goldman Sachs, najmoćnija američka investicijska banka, čiji je Mario Draghi bio potpredsjednik.
Danas u Libiji unose izvoza energije monopoliziraju grupe moći i multinacionalke, u kaotičnoj situaciji oružanih sukoba. Prosječni životni standard većine stanovništva se srušio. Afrički imigranti, optuženi da su "Gadafijevi plaćenici", zatvoreni su u kaveze zooloških vrtova, mučeni i ubijani. Libija je postala glavni tranzitni put, u rukama trgovaca ljudima, kaotičnog migracijskog toka u Europu koji je prouzročio mnogo više žrtava od rata 2011.
U Tawergi islamističke milicije Misrate podržane od NATO-a (oni koji su ubili Gadafija u Listopadu 2011.) proveli su istinsko etničko čišćenje, prisiljavajući gotovo 50 000 libijskih građana da pobjegnu bez mogućnosti povratka.
Za sve to odgovoran je i talijanski parlament koji je 18. ožujka 2011. pozvao Vladu da "usvoji bilo koju inicijativu (odnosno ulazak u rat Italije protiv Libije) kako bi se osigurala zaštita stanovništva u regiji".
Komentar: Pogledajte također: Klanje u izvedbi NATO-a: James i Joanne Moriarty razotkrivaju istinu o tome što se dogodilo u Libiji