clockwerk orange
© web
Ranih 60-ih prošlog stoljeća, kada je forenzička psihologija bila još u povojima, a istraživanja psihopatije praktički nisu ni postojala, kanadski forenzički psiholog Robert Hare napravio je čitav niz studija na zatvoreničkoj populaciji, tražeći biološke odgovore na strah, fobije te na mehanizme motivacije, nagrada i kazni.

Hareov prvi probojni eksperiment psihopatije mjerio je fiziološko uzbuđenje. Dok su bili priključeni na monitor znojnih žlijezda, volonterima je rečeno da će doživjeti kratki šok osam sekundi nakon odbrojavanja od 12 sekundi. Studija, objavljena u časopisu The Journal of Abnormal Psychology 1965., otkrila je da, dok je većina kriminalaca i kontrolnih subjekata ispoljila značajan fiziološki stres u očekivanju šoka, psihopati nisu. U sličnoj studiji objavljenoj sljedeće godine, sudionici su imali mogućnost da budu šokirani odmah ili 10 sekundi kasnije. Osamdeset do 90 posto ne-psihopata odlučilo je odmah završiti s tim, ali samo 56 posto psihopata odabralo je tu opciju, sugerirajući da im ne smeta čekati neugodan događaj.

Hare je 1970. objavio knjigu "Psihopatija: teorija i istraživanje", napokon privlačeći pozornost i u akademskim krugovima, što je ranije redovito izostajalo. Dobio je najsuvremeniju opremu tog doba, uključujući vrhunski poligrafski stroj, a i pomagače, da bi ustrajnim radom došao do zavidnih rezultata. Na koncu je postao gotovo planetarno poznat i popularan, što svjedoči o silnom interesu javnosti za psihopatiju. Vjerojatnije zbog toga što puno ljudi svoje šefove i političare smatraju psihopatskim ličnostima, a manje zbog toga što se boje svojih susjeda ili poznanika.

Hare je, radeći u tada već velikom i dobro opremljenom laboratoriju, došao do čitavog niza rezultata koji su bacali potpuno novo svjetlo na psihopatiju. Neka od istraživanja su bila revolucionarna. Primjerice, otkrio je da su emocionalne komponente jezika na neki način izgubljene za psihopate. Drugim riječima, za njih je jezik čisto jezična intelektualna stvar bez emocionalne podloge. Skeniranje mozga psihopata pokazalo je neznatnu promjenu između neutralnih i emocionalnih riječi i imali su puno manju moždanu aktivnost u usporedbi s mozgom ne-psihopata. Psihopati su, dakle, reagirali na isti način na emocionalne i neutralne riječi. Za ilustraciju, psihopati su jednako reagirali na riječ stol ili mučenje, tepih ili leš... i slično.


Neurorazvojni poremećaj

Jedan od najučinkovitijih Hareovih pomagača, bio je Kent Kiehl, koji je intervjuirao neke od najozloglašenijih psihopata u Kanadi. "Osamdeset posto istraživača psihopatije, nekih od najvećih imena, zapravo nikada nije srelo psihopata. Nisu proveli vrijeme s materijalom, ako hoćete", izjavio je Kiehl, objašnjavajući zašto je utrošio toliko vremena na ispitivanje zatvorenika.

Kako bilo, Kiehl je odlazio u lokalne zatvore s mobilnim fMRI aparatom, prateći promjene krvotoka dok su subjekti bili izloženi neutralnim i nasilnim riječima i slikama. Kiehl je procijenio više od 5000 mozgova i otkrio da psihopati imaju funkcionalne i strukturne anomalije koje utječu na emocije, kontrolu impulsa i spoznaju, što ga je dovelo do toga da psihopatiju promatra kao neurorazvojni poremećaj - uvjerenje koje dijeli s brojnim drugim istraživačima i psiholozima.


Komentar: Kao što smo već pisali u članku Osnove ponerologije: Psihopatova maska zdravog razuma, psihopatija je nasljedna, genetska i neizlječiva.


Tu dolazimo do skliskog terena: pokaže li sken mozga nekog ubojice da je njegova psihopatija neurološki poremećaj, može li ga se kazneno goniti jednako kao i osobu koja takav poremećaj nema? Neki smatraju da takva osoba ne može biti kažnjena smrtnom kaznom (u Americi, primjerice) jer je njegovo nasilno ponašanje biološki uvjetovano.

Sam Kiehl vjeruje da će skeniranje mozga postati jednako uobičajeno kao što je to danas DNK analiza. Kontroverznost takvih postupaka i utjecaja na sudsku praksu jasna je sama po sebi. Tim više što se svakom normalnom čovjeku nameće pitanje: ubijaju li uopće, osim iz nehata i slično, osobe koje su normalne ili su ubojice uvijek psihopate? Ako su većinom psihopate, znači li to da oni zbog biološki uvjetovane psihopatije nisu odgovorni za svoje zločine? Postoje također neka dramatična nova otkrića koja pokazuju da bi mogle postojati anomalije u stanicama između frontalnog korteksa i limbičkog sustava, koje se nazivaju "rupama" duž neuralnih staza. To se tumači kao dokaz neke vrste nepovezanosti između frontalnih i limbičkih regija.

Moglo bi se, dakle, ispostaviti da je psihopatija uzročno povezana s funkcionalnim i strukturnim nedostacima, no još smo jako daleko od nedvosmislenih zaključaka.


Komentar: Naravno da u Americi, koljevci političke psihopatije, na sve se naćine pokušava ili umanjiti problem psihopatije ili taj problem jednostavno poništiti (kao "bolest").


Evolucijski trik?

Iako postoji obilje znanstvenih istraživanja o psihopatiji, možda više nego kod bilo kojeg drugog poremećaja osobnosti, stručnjaci se još uvijek ne mogu složiti oko njegovog specifičnog porijekla. Neki ga povezuju s anomalijama u strukturi i funkciji mozga, dok drugi izvlače uvijek aktualno pitanje zlostavljanja i trauma. Obje teorije nadmašuje smjela teorija koja na psihopatiju gleda kao na razvojnu evolucijsku stvar!

Stručnjaci za psihopatiju u Waypoint Centru za mentalno zdravlje, kliničkoj i forenzičkoj bolnici u Penetanguisheneu, Ontario, tvrde da psihopatija nije poremećaj već ono što oni zovu "prilagodljiva strategija života".

Znamo, naime, da su veze psihopata neosobne - oni favoriziraju strategiju da imaju puno djece, o kojima se ne brinu i jednostavno ih napuštaju. Ova teorija biološke prilagodbe psihopatiju kvalificira kao povoljan, iako žalosni metod genetske reprodukcije, a ne kao neurološki poremećaj.


Komentar: Još jedan pokušaj umanjivanja i "uljepšavanja" problema psihopatije.


Obje etiološke teorije mogle bi imati ozbiljne implikacije u stvarnom svijetu. Mogu li se djeca ocrniti kao loše sjeme ili im se dati posebna sredstva ili liječenje? Mogu li poslodavci ispitati radnike na psihopatske sklonosti? Mogu li se kriminalci doživotno zatvoriti samo na temelju skeniranja mozga? To su doista zahtjevna pitanja.

Ima nas svakakvih: dok jedni tuguju nad mrtvim kukcem, drugi neće tugovati ni zbog mrtvog djeteta. To su krajnosti, a većina ljudi je negdje između.
"Iz perspektive evolucijske psihologije, struktura i funkcije mozga psihopata mogu biti malo drugačije, ali su ispravno dizajnirane za sudjelovanje u predatorskim ponašanjima. Mogli bi biti genetski programirani, ali koji bi okidački mehanizmi mogli pokrenuti gene? Mi to ne znamo. Ali znamo da su čimbenici okoliša također determinanta", smatra Hare.

Komentar: Čimbenik okoliša je važan kod ljudi koji nemaju psihopatske gene, već ih je okolina učinila da imaju psihopatsko ponašanje - takvi se nazivaju sociopatima. Na kraju se takvi u svom ponašanju ne razlikuju puno od rođenih psihopata.


Bez obzira na uzroke psihopatije, on misli da su nam potrebni terapijski programi dizajnirani za psihopate, uključujući one za djecu koja su premlada da nose oznaku psihopata, ali imaju bešćutno-neemocionalne osobine, uz poremećaje ponašanja poput tučnjava, maltretiranja i krađa.
"Moje je gledište da psihopati imaju intelektualni kapacitet da poznaju pravila društva i razliku između ispravnog i pogrešnog - i oni biraju koja će pravila slijediti ili zanemariti", kaže Hare. "Možda čak sebe smatraju racionalnijim od drugih ljudi. Psihopat kojeg sam upoznao u svom istraživanju jednom mi je rekao da mu je korištenje glave umjesto srca dalo prednost. Vidio je sebe kao mačku u svijetu miševa."
I na kraju ovog nastavka našeg serijala o psihopatiji, recimo još pokoju o Hareovom testu (vidi prethodni članak, psihopatija 2) koji mjeri konstelaciju od 20 crta osobnosti i ponašanja. Prenijeli smo ga i neki od čitatelja su ga riješili. No tako riješen test nije više od zabave. Pravo testiranje treba provesti akreditirani kliničar, idealno onaj s iskustvom u psihopatiji. On provodi polustrukturirani intervju s ispitanikom, privlačeći informacije o osobnosti, načinu života i osobnoj povijesti ispitanika. Povratne informacije kombiniraju se s informacijama iz dosjea subjekta i idealno intervjuima s obitelji, prijateljima, poslodavcima i drugim suradnicima, kako bi se kliničaru pomoglo utvrditi obmanjuje li ga subjekt. Tek nakon svih tih opservacija, a možda i skeniranja mozga, može se s većom pouzdanošću reći je li netko psihopat ili je tek manje osjetljiv pojedinac koji nepogrešivo "odrađuje život" tako da ga okreće u svoju korist.