Alexander Dugin

Alexander Dugin
Ovaj post nastavlja tamo gdje je prethodni stao, malo pomnije razmatrajući tvrdnju da je ruska vojna intervencija u Ukrajini predstavila veliki udarac globalističkoj frakciji menadžerske klase. Kako bih konkretizirao ove ideje, povest ću nas u brzi obilazak ključnih relevantnih ideja Aleksandra Dugina, kojeg je, u vrijeme ruske invazije na Krim, Foreign Affairs okarakterizirao kao "Putinov mozak". Međutim, dok Duginovo razmišljanje pruža geopolitički kontekst za razumijevanje važnosti tih događaja, intelektualna povijest koju on nudi da podupre relevantnost tog geopolitičkog konteksta pruža manje temeljito poklapanje s činjenicama nego što to čini teorija menadžerskog liberalizma. Ako se Duginovo nominalističko objašnjenje zamijeni teorijom menadžerskog liberalizma, njegova geopolitička analiza postaje uvjerljivija.

Bilo bi zgodno kad bismo mogli krenuti izravno s Duginom, ali nažalost još nisam imao priliku proširiti teoriju menadžerskog liberalizma na ovom blogu, pa će kratak uvod morati prethoditi raspravi o Duginu. Cjelovitije objašnjenje menadžerskog liberalizma dostupno je u knjizi The Manager Class on Trial, ali u međuvremenu, morat ćemo učiniti najbolje što možemo putem kratkog sažetka u nastavku.

Kao klasa, i to klasno svjesna klasa, menadžerska je klasa prvo počela konsolidirati svoju moć u privatnom sektoru, sve više kontrolirajući velike - znanstveno i inženjerski intenzivne - tvrtke koje su se pojavile u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, tijekom onoga što se ponekad naziva Drugom industrijskom revolucijom. Ovo učvršćivanje privatne moći samo je dovelo do toga da menadžerska klasa počne pokazivati svoje mišiće na razini vlade u drugom, prelazeći u treće desetljeće 20. stoljeća.

Praktično gledano, takvo javno upravljanje bilo je netaknuto područje za menadžersku klasu, koja je morala dokučiti kako će upravljati pod stresom rastućih financijskih poteškoća u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, koje je utjelovila Velika depresija. Diljem sjevernoatlantskog svijeta, različiti nacionalni ogranci menadžerske klase također su se našli suočeni s prilično različitim uvjetima, osobito u vezi s relativnom snagom buržoazije - klase koju su trebali istisnuti da bi postali nova vladajuća klasa.

Ovo burno razdoblje dovelo je do niza različitih nacionalno situiranih strategija, koje nisu bile uključene samo u nacionalne međuklasne borbe, već i međunarodne unutarklasne borbe, dok su se različiti nacionalni ogranci menadžerske klase borili za globalno vodstvo unutar same klase. U Europi su se te strategije oslanjale na različite stupnjeve i okuse drakonske vladavine; komunizam, fašizam i nacizam sve su bile strategije menadžerske klase osmišljene za specifične nacionalne uvjete.1 Barem u Europi - kao što je spomenuto u prošlom postu, epicentru današnje agende globalističkog menadžerskog liberalizma - fašizam i nacizam nisu preživjeli Drugi svjetski rat. Iako je komunizam preživio rat, u završnim desetljećima 20. stoljeća on se sve više nalazio na izdisaju i srušio se uoči posljednjeg desetljeća tog stoljeća. Zadnji preživjeli, kao strategija menadžerske klase, nije bila strategija stvorena unutar Europe, već ona stvorena u Sjedinjenim Državama. Pojedinosti o tome zašto se ova manje otvoreno drakonska strategija pokazala uspješnom u SAD-u, previše su komplicirane da bi se ovdje ponavljale (vidi The Managerial Class on Trial), ali su od neposredne važnosti: stavile su veći naglasak na samo-legitimizaciju načina vladavine menadžerske klase.

Ova strategija menadžerskog liberalizma djeluje na dvije različite razine. Prva razina su specifične implikacije "liberalizma" povezane s njegovim posebnim modifikatorom. Ovaj liberalizam naglašava brigu za oštećene i obespravljene. U prvim desetljećima menadžerskog liberalizma, pod pritiskom ekonomskih poteškoća povezanih s depresijom, oštećeni kojima je trebalo olakšanje bili su radnička klasa, migranti i siromašni radnici. U tom kontekstu, "New Deal" je zapravo bio "new deal" za vladavinu menadžerske klase. Tijekom Drugog svjetskog rata, američka menadžerska klasa preusmjerila je svoju energiju na borbu protiv fašizma i nacizma (koje su, usput, mnogi od njih slavili još 1920-ih).

Međutim, ubrzo nakon završetka rata, menadžerski je liberalizam nastavio tamo gdje je stao. Tijekom 1950-ih i 60-ih, oštećenost se odnosila na rasnu orijentaciju - uglavnom usredotočeno na crne amerikance, iako je sve veća pozornost bila usmjerena na one koje su u to vrijeme nazivali američkim indijancima. Do 1970-ih i 80-ih godina, nezadovoljna omladina, žene i homoseksualci bili su službeni članovi oštećenih. Proces se nastavio ubrzavati među osobama s invaliditetom, transrodnim osobama i pretilima, između ostalih skupina. Međutim, lako se uhvatiti za dimenziju "liberalizma" menadžerskog liberalizma i vidjeti ga samo kao metastazirajući rast oštećenih podskupina.2 Time bi se potpuno promašila poanta.

Ova "liberalna" dimenzija menadžerskog liberalizma samo je performativna ideologija. Izvodi se za opću javnu konzumaciju: skreće pozornost na oštećene i njihove brojne probleme. Međutim, to nije prava ideologija menadžerskog liberalizma. Umjesto toga, kao izvedba, ovaj "liberalizam" je opravdanje za stvarnu ideologiju koja leži u modifikacijskom pridjevu "menadžerski". Stalno isticanje, pa čak i umnožavanje službenih društvenih problema, je opravdanje za birokratski paternalizam administrativne države. Tehnokrati administrativne države, koje je tako lako smatrati hladnim, kliničkim, bezličnim birokratima3, sada se mogu predstaviti kao očinski dobročinitelji koji samo žele riješiti društvene probleme, smanjiti patnju oštećenih i učiniti svijet boljim mjestom. Ovaj birokratski paternalizam zatim postavlja pozornicu za goleme projekte društvenog inženjeringa koji su uvijek bili stvarni cilj i animirajuća ideologija menadžerske klase.

"Liberalizam" je performativna ideologija koja legitimira stvarnu "menadžersku" ideologiju sveprisutnog društvenog inženjeringa. Ako sve ovo zvuči jezivo slično našoj raspravi o agendi Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u prošlom postu, tako i treba biti: WEF je logična kulminacija menadžerskog liberalizma utjelovljenog u suvremenom svijetu. Isto tako, sada kada vidite velike korporacije kako slave tobožnje pokrete socijalne pravde koji ne samo da pljačkaju i uništavaju gradove, već otvoreno pozivaju na uništenje istih tih korporacija, možda vam se ovo ponašanje neće činiti tako neobičnim kao prije nego što ste shvatili logiku i dinamiku menadžerskog liberalizma. Takve se korporacije ne ponašaju toliko iracionalno kako se može činiti onima koji koriste nedovoljno sofisticiranu društveno-političku teoriju. Oni promoviraju ideologiju svoje klase.

Ispričavam se zbog ove poduže početne digresije, ali za moju procjenu Dugina bit će korisno da shvaćamo teoriju menadžerskog liberalizma. Srž Duginove analize već sam dotaknuo u mojim općim primjedbama o ruskom vojnom upadu u Ukrajinu. U svojoj najutjecajnijoj knjizi, The Fourth Political Theory, Dugin istražuje izglede novog puta za svijet izvan triju političkih teorija koje su dominirale prethodnim stoljećem: komunizma, fašizma i liberalizma.4 Za razliku od ekspanzionističkih tendencija u ovim ranijim političkim teorijama, on četvrtu vidi kao više pluralistički model u kojem je različitim društvima i njihovim jedinstvenim, organskim kulturama dopušteno da napreduju. On posebno predstavlja sukob kao sukob između totalizirajućeg, univerzalizirajućeg liberalnog Zapada i mnogih drugih društava koja žele održati vlastite vrijednosti, tradiciju i kulturu.

U novijoj knjizi - koju je možda bolje opisati kao pamflet - The Great Awakening vs The Great Reset, Dugin priznaje da je njegova ranija konstrukcija Zapada protiv ostatka možda bila pretjerana. Sada prepoznaje saveznike za nevesternizirana društva usred populističkih pobuna unutar Zapada5, kako među europskom identitarnom desnicom tako i među američkim populistima inspiriranim Trumpom. Pretpostavljam da bi i on bio sretan zbog pokreta inspiriranog kanadskim kamiondžijama u Kanadi. Dugin sada tvrdi da sve te snage, kako izvana tako i iznutra, čine spontani poredak otpora protiv globalističke "zapadne" agende Velikog reseta: s njezinim težnjama za nametanjem svjetske vlade i tehnokratske kulture. Taj pokret otpora on naziva Velikim buđenjem. Prema njegovoj procjeni, u posljednjem trenutku, neposredno prije zatvaranja željeznog stiska Velikog reseta, pojavio se svjetski odgovor ljudi koji su konačno dovoljno budni da poduzmu posljednji napor kako bi povratili svoje slobode i potvrdili svoje jedinstvene kulture. Za Dugina, u tom kontekstu treba razumjeti ruski prodor u Ukrajinu.6

Ovo je geopolitičko situiranje rusko-ukrajinskog posla koje mi se čini vrijednim doprinosom razumijevanju te vojne intervencije kroz leću realističke analize "kruženja elita" koju pruža ovaj blog. No, kao što je spomenuto, na razini intelektualne povijesti koja sve ovo podupire, imam primjedbu na Duginovu poziciju, koju je važno razjasniti.

Dugin nudi intrigantan argument da su pokretačka snaga iza agende onoga što ja nazivam globalističkom frakcijom menadžerske klase filozofski aksiomi nominalizma. On to opisuje kao ideju da su pojedinci prirodno, i praktički bi trebali biti, atomizirani pojedinci. Individualizam - odvojen od društvenih, komunalnih, kolektivizirajućih institucija - naše je prirodno i idealno stanje: pravda se postiže onoliko koliko su ljudi učinkovito oslobođeni kolektivnih identiteta i članstava. Primarni politički izraz ovog nominalizma je naravno ono što Dugin naziva liberalizmom, koji je tijekom godina tjerao ljude da budu oslobođeni vjerskih, etničkih, nacionalnih i klasnih pripadnosti.7 Nadalje, on vidi prirodnu razradu ovog nominalizma u trenutnim trendovima prema masovnoj imigraciji, transrodnosti i transhumanizmu.

Masovna imigracija temelji se na idealu da smo svi mi prirodno atomizirani pojedinci, bez ikakve veze s nacijom ili kulturom, tako da ne bi trebalo biti problema s masovnim preljevom ljudi iz jedne kulture ili etničke pripadnosti u drugu. Ipak, možda je zajedljivija logika transrodnosti. Dihotomija spolnog dimorfizma sama je naravno dualnost identiteta - pripadnost jednom ili drugom spolu. Transrodnost oslobađa od roda ili spola na isti način kao što je liberalizam u prošlosti oslobađao ljude od vjere, rase i nacije. Ako želimo slobodno birati tko ćemo i što ćemo biti, to se također mora odnositi na naš spol i seksualnost. A s transhumanizmom, ta sloboda doživljava svoju konačnu kulminaciju. Kakav ćemo čovjek odlučiti biti ili hoćemo li uopće odlučiti biti čovjek, također mora biti slobodan izbor deraciniranog, atomiziranog pojedinca.

Svakako postoji uvjerljiva logika u ovoj analizi; međutim, na kraju dana, smatram da je to manje uvjerljivo od moje vlastite analize, pripisivanja društvene valentnosti ovih pojava menadžerskom liberalizmu. Zamršen slučaj za Duginovu analizu je neizmjerno popularna tendencija prema politici identiteta. U određenom smislu, u ovome možete vidjeti elemente nominalizma: čini se da ljudi biraju s kojim će se identitetima povezivati. No, naravno, politika identiteta ide i dalje od toga. U slučaju rase, na primjer, identificiranje s rasom nosi jasnu kolektivističku dimenziju. Biti crnac, recimo, znači sudjelovati u nečemu što se zove proživljeno crnačko iskustvo. To je iskustvo koje se smatra dostupnim samo onima koji sudjeluju u zajedničkom identitetu crnaca. Upravo je ustupak ovom osebujnom, neumanjivom iskustvu crnačkog identiteta ono što opravdava crne studente da imaju studentske domove i ceremonije diplomiranja samo za crnce. Slično, ako je netko homoseksualac ili čak ona polovica svjetske populacije koju čine žene: pod politikom identiteta, osoba pripada specifičnom, kolektivističkom identitetu.

Najveća žestina među jurišnicima menadžerske klase rezervirana je za one koji se "površno" predstavljaju kao jedan od tih identiteta, ali odbijaju kolektivističku dimenziju tog identiteta. Ova vrsta razmišljanja ipak ide upravo u suprotnom smjeru od nominalizma koji opisuje Dugin. To su reafirmacije kolektivnih identiteta. Međutim, umjesto da se protive Velikom resetu ili menadžerskom liberalizmu, one su dobro poznate performativne ideologije potonjih. Menadžerska klasa s entuzijazmom promiče takve identitete, a oni koji se drže takvih identiteta pozdravljaju podršku i slažu se s ostatkom menadžerskog liberalističkog programa - uključujući birokratski paternalizam administrativne države.

Dakle, Duginovo nominalističko objašnjenje ovdje pada u vodu. Međutim, kritika menadžerskog liberalizma nema problema s integracijom ovog fenomena. Ništa manje od transrodnosti/transfobije ili homofobije (ili islamofobije) ili ekološki katastrofizam, ovaj obnovljeni rasni (ili drugi) kolektivizam proizvod je performativne čežnje za društvenim poboljšanjem i napretkom. Kao takav, povlađuje se imperativima birokratskog paternalizma, sa svojim društveno terapijskim težnjama, tražeći društveno inžinjerirane lijekove koji se vječno nude od strane društveno invazivnog dosega nemilosrdne administrativne države, koji je neprestano legitimiziraju. U onoj mjeri u kojoj je "liberalizam" u "menadžerskom liberalizmu" performativna ideologija menadžerske klase, koja legitimira i opravdava njenu agendu društvenog inženjeringa, takva politika identiteta samo je dodatni poticaj "menadžerske" organske ideologije administrativne države i vladajuće menadžerske klase.

Stoga, na kraju dana, koliko god Duginova analiza bila zanimljiva i pronicljiva, još uvijek je kritika menadžerskog liberalizma i menadžerske klase, ta koja nam nudi osnovniju, uvjerljiviju i korisniju analizu performativne ideologije te klase. A razumijevanje prirode i funkcije te performativne ideologije ključno je za uvažavanje ne samo opće dinamike globalnog menadžerskog liberalizma, nego, vraćajući se na našu glavnu točku rasprave, također i specifičnih kontura ruskog vojnog upada u Ukrajinu.

Razmislite o onome što najčešće čujete kao kritiku "ne-zapadnih", "neliberalnih", "nedemokratskih" zemalja i vlada: žene nemaju jednaka prava, nema gay brakova, trans-ljudi su potisnuti. Na temelju ovih tvrdnji, "zapadne" vlade zahtijevaju da se poštuju "ljudska prava".8 Sada, razumijem da će za mnoge čitatelje ovaj dio biti kognitivno nezgodan, ali pokušajte odvojiti svoj emocionalni odgovor od svoje političke analize. Ostavimo po strani je li vaša simpatija prema zlostavljanim ljudima (pod pretpostavkom da su doista zlostavljani) samo proizvod vaše vlastite specifične kulture ili proizlazi iz neke duboke ljudske univerzalne empatije za patnju (percipiranu ili ne) drugih. Poanta je, sjetit ćete se, da je upravo ta performativna ideologija, koja legitimizira inženjering rješenja za oštećene, ulazni klin za tehnokraciju društvenog inženjeringa menadžerske klase. Tim se procesom legitimira birokratski paternalizam, a administrativna država i njezin društveni inženjering se ustoličuju da upravljaju društvom.


Komentar: Vidimo da se takve taktike koriste već duže vrijeme, sjetite se podizanja teme oko homofobije u Rusiji. Najnoviji primjer su ženska prava u Iranu. Radi se o tome da elite koriste "ljudska prava" kao oružje protiv zemalja koje im se nađu na nišanu, a zapravo ih nije niti malo briga za te navodno potlačene skupine.


Ono što zemlju poput Rusije ili Mađarske čini bête noire globalističkog krila menadžerske klase je njihov napor da spriječe takav menadžerski liberalizam da dobije uporište u njihovim društvima. To je ono što ih čini "diktatorskim", "nedemokratskim" i slično. Konkretno, Rusija je veliki trofej u ovoj velikoj igri, između menadžerskog liberalizma i Duginova Velikog buđenja. Ima jednu od najvećih kulturnih tradicija u svijetu, sa svojim izvanrednim dostignućima u književnosti i glazbi, a istovremeno je jedan od najvećih suvremenih svjetskih proizvođača esencijalnih prirodnih resursa, ima potencijal, ovisno o tome kojim putem ide, biti odlučujući dio u ishodu velike Duginove borbe.

Da je NATO zaustavio svoje kontinuirano zadiranje u Rusiju, redovitim širenjem u istočnu Europu, uključivanjem Ukrajine; kad bi ta NATO-ificirana Ukrajina imala masivno vojno nakupljanje oružja NATO-a/SAD-a duž ruske granice, pritisak koji se mogao izvršiti na Rusiju da "poštuje ljudska prava", da pristane na zahtjeve menadžerskog liberalizma, možda je mogao bio veći nego što je Rusija mogla izdržati. To je na kraju krajeva normalan tijek stvari, "zapadne" sile zahtijevaju "napredak" u "ljudskim pravima" od strane drugih, tradicionalnih društava pod prijetnjom ekonomskih sankcija i moguće čak i tajno sponzoriranih "obojenih revolucija," ili čak vojne invazije.

Da, neki prigovaraju takvom razmišljanju: Rusija bi i dalje imala svojih 6000 komada nuklearnog oružja. Smatramo li stvarno nuklearnu zimu kao razumnu ili održivu opciju? Ne, samo se podnuklearne opcije mogu ozbiljno razmatrati. Dakle, rizik od nuklearnog holokausta na stranu, kao pitanje kulturnog suvereniteta, Rusija nije mogla dopustiti da bude stavljena u poziciju u kojoj je menadžerski liberalizam mogao izvršiti takav pritisak na nju ako su Rusi htjeli održati svoje nacionalne vrijednosti i kulturu. Zato je, unutar logike Duginove analize, ruski preventivni vojni upad bio bitan za održanje njezina suvereniteta9 te je isto tako doista predstavljao (objektivno) veliki udarac globalističkim ekspanzivnim ambicijama menadžerskog liberalizma i globalističke frakcije menadžerske klase.10

Bez sumnje, mnogi na "Zapadu" su zaprepašteni mogućnošću da se, u svojoj borbi protiv WEF-a i globalističke frakcije menadžerske klase, nenamjerno bore uz zemlje i kulture koje ne bi poštivale njihove vrijednosti u pogledu prava žena i raznih vrsta manjina. Međutim, primijetio bi Dugin, zahtijevati od svih ostalih diljem svijeta da dijele vaše vlastite vrijednosti sama je logika iza Velikog reseta i globalističke agende te frakcije menadžerske klase. Ako ne možete prihvatiti da će različita društva barem funkcioniraju drugačije od vašeg, i možda čak imati vrijednosti potpuno nespojive s vašima, na kraju se nećete boriti protiv globalista, već za njih. To je temeljna pouka Duginove analize. Borba protiv Velikog reseta je borba za ljude s različitim vrijednostima, tradicijama, kulturama i težnjama da se oslobode korozivne kulturne kiseline menadžerskog liberalizma i univerzalizirajuće svjetske vlade koju je zamislila globalistička frakcija menadžerske klase.

Dopustite mi da zaključim vraćajući se na sada zaboravljene kanadske kamiondžije. Za Kanađane, ali i one koji Kanadu dobro poznaju, posebno je upečatljiva bila jedna manifestacija prosvjeda kamiondžija. Kanada ima dvije pokrajine, odnosno regije, koje su dugo bile u sukobu jedna s drugom. Quebec i Alberta ne samo da dugo gaje neprijateljstvo jedna prema drugoj, već i jedna i druga imaju dugo tinjajuće separatističke pokrete, koji teže odcjepljenju od Kanade. Obje imaju specifične kulture za koje mnogi njihovi stanovnici smatraju da su potisnute njihovim kontinuiranim sudjelovanjem u kanadskoj federaciji. Iznimna stvar za mnoge, koji poznaju ovu povijest, bila je vidjeti ljude iz Quebeca i Alberte kako se okupljaju ispred parlamenta, tijekom dugih uličnih zabava tih dana. Često zbog svoje jednojezične nesposobnosti da razgovaraju jedni s drugima, zbližili su se uzajamnim priznavanjem svoje zajedničke svhe, kako bi povratili svoje slobode.

Nekoliko tjedana prosvjeda kamiondžija nije eliminiralo probleme koji su mučili kanadsku konfederaciju od samog početka. Odcjepljenje bi doista moglo biti jedino dugoročno rješenje tih problema. Ipak, ti trenuci zajedničke svrhe Quebečana i Albertana, stvaranje zajedničke fronte u interesu njihovih različitih kultura, protiv Trudeaua, zastupnika globalističke agende menadžerskog liberalizma, bio je ukazujući mikrokozmos potencijalnog nastanka Duginova Velikog buđenja.

_______________________________
  • 1 Za one koji su nostalgični za dobrim starim vremenima, kada sam se više fokusirao na patokraciju, psihopatija je nedvojbeno igrala glavnu ulogu u tim pokretima, sa svakim pravom kojem ću se na kraju vratiti. Pretpostavljam da svijet neće zauvijek biti na oprezu zbog krize. U međuvremenu, ova vrsta klasne analize - koja ne zahtijeva osobnu psihijatrijsku dijagnozu sudionika (i budući da pretpostavljam da je manipulativna psihopatija zajednički nazivnik na svim stranama sadašnjeg sukoba) - pruža neposredno učinkovitiju političku dijagnozu.
  • 2 U slučaju da (nadajmo se) očito treba navesti: u kojoj su mjeri takve skupine imale stvarne pritužbe potpuno je drugo pitanje od toga kako je te pritužbe iskoristio menadžerski liberalizam za promicanje ideologije tehnokratskog društvenog inženjeringa menadžerske klase.
  • 3 Tamna strana menadžerske klase kao klinički birokrat bio je Adolf Eichmann, čiji je zločin protiv čovječanstva pedantno osiguravao da vlakovi voze na vrijeme. Njegovu bezličnu administraciju Hannah Arendt slavno je okarakterizirala kao "banalnost zla". Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil.
  • 4 Njegova uporaba izraza liberalizam vrlo je bliska mojoj uporabi menadžerskog liberalizma, ali u nastavku ćemo ukratko vidjeti važne razlike. No, nigdje ne vidim da on pokazuje svijest da su sve te ideologije ili pokreti bili samo različite nacionalne strategije iste menadžerske klase.
  • 5 U knjizi The Fourth Political Theory on, uzgred, priznaje barem pojavnu mogućnost takvog otpora unutar Zapada, ali govori o tome više kao o potencijalu. Tek u posljednjoj knjizi on s entuzijazmom identificira i potpuno prihvaća manifestaciju tih populističkih snaga u stvarnom svijetu.
  • 6 Prije nego što nastavimo s ovom linijom analize, važno je osvrnuti se na kritike onih, poput Douglasa Murraya, koji krive "desnicu" jer zamišlja da je Putin neki superheroj koji se bori za sile svjetlosti protiv zlog Bondovog negativca Klausa Schwaba, ili neku sličnu verziju. Ako je kritika usmjerena na razini subjektivne svijesti, slažem se: nema posebnog razloga za pretpostavku da Putin na sebe gleda kao nekoga tko zadaje udarac u korist snaga Duginovog Velikog buđenja. (Po strani prestižnih časopisa poput Foreign Affairsa koji tvrde da je upravo ta duginistička filozofija pokretala Putinovu političku strategiju.) Kako god bilo, tvrdnja koju iznosim nema nikakve veze s Putinovom subjektivnom samosviješću; radi se isključivo o objektivnom utjecaju njegovih postupaka - bez obzira na njegove subjektivne motive.
  • 7 Čini se da Dugin vjeruje da će s usponom njegovog idealnog multipolarnog svijeta, liberalizam biti potrošena snaga, nestajući s političkog krajolika. U mom doduše ograničenom čitanju o njemu, čini se da on ne ostavlja mjesta izgledima da bi jedna (ili više) od tih raznolikosti kultura koje on zagovara zapravo mogla biti oblik liberalizma - bilo stalno izazvana da se ponovno utemelji ili utemeljena na manje univerzalističko-kolonizirajućim aksiomima. Nisam baš još spreman prihvatiti tu mogućnost. Zapravo sam spekulirao o tome koje bi revizije liberalnih aksioma mogle dovesti do takvog potencijala: pogledajte moju knjigu Darwinian Liberalism.
  • 8 U knjizi, koja je izazovna za čitanje onima koji su ogrezli u pretpostavkama menadžerskog liberalizma, Alain de Benoist, Beyond Human Rights, izričito suprotstavlja "ljudska prava" "slobodi": "rasprava o ljudskim pravima nema samo za cilj ponuditi zamjenske ideologije nakon kolapsa 'velikih narativa'. Nastojeći nametnuti određenu moralnu normu svim narodima, ima za cilj ponovno dati čistu savjest Zapadu dopuštajući mu da se ponovno postavi kao model i osudi kao 'barbare' one koji odbijaju ovaj model". Imat ću više za reći o ovoj knjizi u budućem postu.
  • 9 Znam da redovne čitatelje i pretplatnike ovog Substacka ne treba podsjećati na ovo, ali za sve nove koji su tek pridošli: cilj analiza ovdje je pružiti realnu procjenu svijeta u kojem živimo u, ne podliježući emocionalnim ili moralizirajućim pozivima ili formulama. Ništa ovdje napisano ne odražava autorov pogled na ovaj rat, bilo koji drugi rat, ili rat općenito. To je samo pokušaj da se razumiju uloge klasnog sukoba i patokracije u suvremenom političkom životu. Međutim, kao što je spomenuto u bilješci 1, bavljenje klasnom dinamikom pruža lakše primjenjiviji okvir u tako brzo mijenjajućim aktualnim događajima. To ne znači poreći potencijalnu prisutnost i utjecaj patokratskih tendencija na svima stranama sukoba.
  • 10 Da budemo jasni, ništa od ovoga ne poriče da Rusiju također (kao i Kinu) uglavnom vode ogranci menadžerske klase. No, kao što smo vidjeli u našoj raspravi o sukobima između različitih nacionalnih ogranaka menadžerske klase početkom do sredine 20. stoljeća, biti dio menadžerske klase ne podrazumijeva nužno privrženost menadžerskom liberalizmu kao strategiji klase. Barem ne kratkoročno. Kao što je naglašeno u primjerima iz 20. stoljeća, menadžerska se vladavina može različito manifestirati, s obzirom na različite nacionalne uvjete. Postoje i nacionalističke frakcije menadžerske klase (za neke rasprave o ovom pitanju u vezi sa SAD-om, pogledajte, na primjer, ovdje). Nadalje, u različitim nacionalnim političkim i kulturnim ekologijama, različiti skupovi protupritisaka mogu ograničiti doseg menadžerske klase, uzrokujući da njihove najambicioznije težnje budu ograničene interesom pragmatičnih dobitaka. Iz toga ne slijedi da bi se bilo koja specifična nacionalna grana umjesto toga odlučila za korozivnu kulturnu kiselinu menadžerskog liberalizma kao alternativu kulturnim ograničenjima vlastite nacije.