Simone Weil i osveta Platonove Velike Zvijeri
nature
© Pixabay
To je klasični spor između konzervativaca i liberala: pitanje uloge morala i reguliranja ljudskog ponašanja, bilo putem sekularnog zakona, vjerskog zakona ili društvene prisile. Rekao bih da je to depresivno pitanje jer se čini da nema rješenja.

Simone Weil opisuje dva kraja spektra između laissez-faire liberalizma i prisilne moralne kohezije kao "Rim" i "Izrael", gdje Rim predstavlja potpuno materijalističko propadanje - poslovičnu močvaru dekadentnog i bezbožnog kasnog carstva — dok se Izrael zalaže za autoritarnu teokraciju koja mikroupravlja svakim pokretom ljudi.1

Oba se scenarija čine vrlo odbojnima.

I postavljaju nam zagonetku koja nas vraća na ozloglašenu ulogu Zakona u Pavlovim poslanicama: moralni kodeks, kojeg provodi društvo, djeluje kao neka vrsta dadilje i sprječava nas od pada u grijeh i zlo. Weil izražava istu ideju:
Na nenadnaravnoj razini, društvo je ono što zlo (određene njegove oblike) drži podalje stvarajući takoreći barijeru. ... Jedino nas društvo sprječava da prirodno padnemo u najstrašniji porok i zločin.2
Bez sumnje: odbacite nametnute društvene konvencije ili ih preko noći promijenite u njihovu suprotnost i vidite koliko će se ljudi opirati promjeni i odbijati (često svim srcem) slijediti novi svijet. Vrlo malo.

Weil društvo naziva Velikom Zvijeri, slijedeći analogiju za društvo koju je Platon smislio u Državi: čini se da je naše osnovno stanje jednostavno proglasiti dobrim sve što se sviđa Velikoj Zvijeri, a zlim ono što izaziva negativnu reakciju. Platon je jasno pokazao da su naše razrađene moralne teorije vrlo često jednostavno racionalizacije ove osnovne interakcije sa Zvijeri.3 (I da ne budem previše nepravedan prema profesionalnoj moralnoj filozofiji, nema sumnje da je velik dio toga pokušaj da se opravda trenutačno raspoloženje Zvijeri, moralni stav društva de rigeur.)

Ako se na Zakon može gledati kao da je dadilja; ako je moralni poredak, u najboljem slučaju, samo barijera koja nas sprječava da pretjeramo s moralom, ali na kraju dana, mi smo samo igračke Velike zvijeri - gdje nas to ostavlja u slučaju kada društveni red nestaje? Ili kad se društvene norme toliko izokrenu da prestanu djelovati kao barijera protiv zla, već kao turbopunjač za grijeh i propadanje?

A što je sa slučajem snažnog moralnog poretka koji u načelu provodi zdrava pravila, ali gdje nalazimo ta pravila u sukobu sa specifičnim situacijama koje zahtijevaju drugačiji pristup, što neizbježno i hoće ako smo dovoljno hrabri obratiti pažnju?

U oba slučaja, ako ne želimo pasti, nalazimo se pred snažnim vanjskim otporom. Jednostavno podržavajući standarde naše savjesti, isprovocirat ćemo Veliku Zvijer da djeluje protiv nas, i prestat ćemo to shvaćati kao znak da je naše djelovanje loše.

Ova će dinamika pokrenuti individualnu transformaciju: prisiljeni smo stupiti u dodir s našim najdubljim, najiskrenijim vrijednostima u suočavanju s okolinom kojoj nije stalo ili koja je aktivno neprijateljska.

Kada se ova transformacija odigra kako treba, prestajemo biti djeca koju uokolo guraju sile koje ne razumijemo i na putu smo da postanemo moralno samodostatni.

Ovdje postoje dvije implikacije: prvo, da nam zapravo treba neprijateljsko okruženje, "šok za sustav", kako bismo prošli taj transformacijski proces. I drugo, da postoje temeljne razlike među pojedincima: neki će naći u svom srcu da se transformiraju i postanu moralno samodostatni do određenog stupnja, dok drugi neće, ili ne mogu.

Ove implikacije, ako se shvate ozbiljno, prilično su depresivne i imaju tendenciju razbiti sve one političke rasprave i rješenja o moralu i njegovom mjestu u društvu, ili spektru između "Rima" i "Izraela".

Jer ako je jedini izlaz iz dvoumice između teokracije i degeneracije društvo sastavljeno od moralno samodostatnih pojedinaca koji ne trebaju taj zagušujući pritisak i manipulaciju od strane Velike Zvijeri, ali u isto vrijeme ti pojedinci tamo mogu stići tek kada su suočeni ili s degeneracijom ili teokracijom (ili s oboje) i izađu kao pobjednici, onda slijedi da bismo trebali prihvatiti degeneraciju i teokraciju kao sredstva prema spasenju. U isto vrijeme, sam čin unutarnje pobune protiv ovih ljudskih uvjeta, "buđenja" da tako kažemo, ono je što otvara naša srca tom unutarnjem glasu, tom vodstvu koje nas jedino može učiniti moralno samodostatnima. Dobra dilema!

Čini se da ovdje postoje dva izlaza: možemo zanijekati da je otpor Velikoj Zvijeri neophodan za moralni razvoj, ili možemo proglasiti da individualni moralni razvoj - moralna samodostatnost - nije nužan za postojanje moralnog društva.

Mislim da oba ova rješenja ne funkcioniraju.

Što se tiče prvog (otpor nije neophodan za moralni razvoj), to bi u osnovi značilo da bi moralno obrazovanje trebalo biti dovoljno da ljude učini otpornima prema Velikoj Zvijeri. OK. Ali jeste li ikada pokušali uvjeriti nekoga tko se "zaljubio" u manipulativnog, zlostavljačkog šarmera da je ta veza loša vijest? Da li ste se ikada svađali s nekim tko izvlači zadovoljstvo iz osjećaja moralne pravednosti koji isključivo proizlazi iz usklađenosti s trenutnim vrijednostima društva, Velikom Zvijeri? Šanse za uspjeh približavaju se nuli. Jedini izlaz je da osoba prođe kroz krizu i patnju kako bi se konačno probudila i započela proces transformacije i iscjeljenja — herojsko putovanje protiv vlastitih demona, prilično slično procesu suočavanja s društvom, samom Velikom Zvijeri. (Njih dvoje idu ruku pod ruku.)

Drugi bijeg od dileme (individualna moralna samodostatnost nije nužna za moralno društvo) također nikako ne može funkcionirati, jer vodi ravno u "teokraciju" - striktno provođenje moralnih pravila koja bi nestala čim zapuše vjetar promjene, zbog čega je nužno da se obveza stalno provodi. Ali budući da se ništa ne događa neprestano, i zapravo sama provedba na kraju izazove reakciju, Velika Zvijer će prije ili kasnije biti prisiljena promijeniti svoju melodiju prema liberalizmu. Pod laissez-faire liberalizmom, s druge strane, moralna samodostatnost je potrebna gotovo po definiciji, osim ako ne želite potpuni kaos i propadanje.4

Dakle, kako se ova dilema može riješiti?

Čini mi se da postoje dva načina: jedan prirodan i jedan duhovni, ako hoćete.

Prirodno rješenje je ono što možemo vidjeti u povijesti. Svjetski duh je stvorio svojevrsno klatno, koje tjera civilizacije da osciliraju naprijed-natrag između moralnog propadanja i autoritarnog nametanja vrijednosti, izbacujući nekoliko prosvijetljenih pojedinaca u tom procesu, dok inače ne pomiču previše iglu.

Duhovno rješenje je za pojedince da svjesno prekinu ciklus prolazeći kroz unutarnju transformaciju koja jedina vodi do moralne samodostatnosti.

Simone Weil:
Tek se ulaskom u transcendentalni, nadnaravni, autentično duhovni poredak čovjek uzdiže iznad društvenog. Do tada, što god on radio, društveno je u odnosu na njega transcendentno.5
Dok teokracija ili moralna degradacija u društvu mogu biti veliki poziv na buđenje i pomoći procesu, unutarnja transformacija moguća je pod svim uvjetima. Uvijek postoji mnogo vanjskih i unutarnjih otpora za oblikovanje nečijeg moralnog kompasa i snage. Naučiti kako "hodati u duhu", kako je rekao apostol Pavao, uvijek nam je nadohvat ruke.

Možda je sve čemu se možemo nadati individualno spasenje. Ali tko zna: ako dovoljno nas to učini, to bi moglo imati dalekosežne učinke koji će promijeniti svijet.

Weil vrlo dobro izražava našu nevolju i nadu:
Moderni totalitarizam je za katolički totalitarizam dvanaestog stoljeća ono što je duh laicizma i masonerije za humanizam renesanse. Čovječanstvo propada pri svakom zamahu klatna. Dokle će ovo ići?

Nakon kolapsa naše civilizacije mora postojati jedna od dvije stvari: ili će ona cijela nestati poput starih civilizacija, ili će se prilagoditi decentraliziranom svijetu.

Na nama je, ne da razbijemo centralizaciju (jer ona automatski raste poput grudve snijega dok ne nastupi katastrofa), već da se pripremimo za budućnost.

Naše je razdoblje uništilo unutarnju hijerarhiju. Kako dopustiti da društvena hijerarhija, koja je samo nespretna slika, i dalje postoji?

Niste se mogli roditi u boljem razdoblju od sadašnjeg, kada smo sve izgubili.
Pavao je zasigurno mislio da će se dogoditi velika promjena i da se trebamo duhovno pripremiti za nju. Isto je mislila i Simone Weil - te da je stanje neimaštine i civilizacijskog kolapsa njezina vremena zapravo nudilo veliku priliku za rast.

S obzirom na žalosno stanje u kojem trenutno živimo, možda ćemo ovaj put pretvoriti klatno u spiralu i osloboditi se?

_______________

1 "Rim je Velika Zvijer ateizma i materijalizma, ne obožava ništa osim sebe. Izrael je Velika Zvijer religije. Ni jedno ni drugo nije simpatično. Velika Zvijer je uvijek odbojna".

Simone Weil, Gravity and Grace, Routledge Classics, 2002, str. 167. Povijesna točnost te usporedbe ovdje nije od velike važnosti.

2 Ibid., str. 166

3 "To je kao da čovjek stječe znanje o humoru i željama velike jake zvijeri koju ima u svom držanju, kako joj se treba približiti i dodirnuti, i kada i pomoću kojih stvari postaje najdivlja ili nježna, da, i nekoliko zvukova koje treba izgovoriti prilikom svakoga, i opet koji zvukovi koje drugi izgovore je čine pitomom ili žestokom, a nakon svladavanja ovog znanja živeći sa stvorenjem i s vremenom bi to trebalo nazvati mudrošću, i trebao bi od toga izgraditi sustav i umjetnost i okrenuti se učenju o tome, ne znajući ništa u stvarnosti o tome koje je od ovih mišljenja i želja časno ili nisko, dobro ili zlo, pravedno ili nepravedno, već bi trebao primijeniti sve ove uvjete na presude velike zvijeri, nazivajući stvari koje joj se sviđaju dobrima, a stvari koje joj smetaju lošima, nemajući drugoga računa za njih, nego treba nazvati ono što je potrebno pravednim i časnim, nikad ne opazivši kolika je stvarna razlika između potrebnog i dobrog, a biti nesposoban to drugome objasniti".

Platon, Država, Knjiga VI, 439a

4 Libertarijanac bi mogao tvrditi da laissez-faire liberalizam ne mora nužno dovesti do moralnog propadanja ako postoje vrlo raznolike male zajednice s različitim društvenim normama, plus mobilnost među njima. Međutim, čini mi se da mobilnost već pretpostavlja određenu moralnu i kulturnu homogenost među zajednicama, pa bi problem vjerojatno prevladao.

5 Gravity and Grace, str. 166