Novo istraživanje pokazuje da bi se zdravi sivi kitovi, pod utjecajem sunčevih pjega i visokih razina radio valova koji se emitiraju iz solarnih oluja, mogli izgubiti tijekom migracije.

Istraživači su svoja otkrića predstavili na sastanku Društva za integrativnu i komparativnu biologiju u utorak, označivši još jedan korak u razumijevanju kako se životinje mogu oslanjati na magnetsko polje Zemlje ili kako na njih mogu utjecati druga nebeska tijela.

"To je fascinantan nalaz", rekao je Kenneth Lohmann, biolog sa Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu u e-poruci Live Science. "Bilo je nekoliko prijašnjih izvještaja koja povezuju magnetske oluje s nasukavanjima kitova, ali ovo je posebno dobro napravljena i uvjerljiva analiza", rekao je Lohmann, koji nije bio uključen u studiju.

Jesse Granger, biofizičarka sa Sveučilišta Duke u Sjevernoj Karolini i glavna autorica studije, rekla je kako vjeruju da će kitovi migranti, poput sivih kitova, vjerojatno koristiti magnetnu percepciju - percepciju magnetskih polja - za kretanje kroz ocean - a radio valovi iz solarnih oluja mogu utjecati na tu percepciju i poremetiti ju.

Sivi kitovi obično plivaju od ožujka do lipnja s obale Baje Kalifornije, Meksika, do mora Beringa i Chukchija, tražeći hranu, započinjući putovanje još u studenom. Međutim, tijekom putovanja neki se kitovi povremeno gube, a autori studije su sugerirali kako se mogući razlog krije u tome što nešto, poput solarnih oluja, može poremeti Zemljino magnetsko polje ili sposobnost kita da ga otkrije.

Granger i njezine kolege pregledali su podatke o nasukavanju sivih kitova s ​​američke Zapadne obale između 1985. i 2018. i otkrili povezanost - kitovi su nasukali mnogo češće kada je bio velik broj sunčevih pjega. Međutim, budući da je većina elektromagnetskog zračenja iz Sunca blokirana ili raspršena Zemljinom atmosferom, još uvijek je misterija kako točno utječe na navigacijske sposobnosti kitova.

"Postoji ogroman komad valnog raspona radiofrekvencija (RF) koji ga čini sve do Zemlje", rekao je Granger. "I kod nekoliko vrsta pokazano je da RF šum može poremetiti sposobnost magnetske orijentacije."

Crnu rupu M87, koja je nedavno dobila havajsko ime "Powehi", i mlaz visokoenergetskih čestica koje eksplodiraju iz njenog središta astronomi promatraju godinama. NASA-in je Chandra X-ray opservatorij prvi zabilježio ekstremne brzine ovog zračenja.

Svemirski gigant M87, smješten 55 milijuna svjetlosnih godina od Zemlje i težak 6,5 milijardi puta više od Sunca, uhvaćen je kako pri rekordnoj brzini izbacuje mlaz visokoenergetskih čestica iz svog centra, brže od brzine svjetlosti. Nikad viđeno opažanje obavljeno je nakon višegodišnjeg proučavanja mlaza u radio, optičkom i rendgenskom svjetlu pomoću naprednog pogona astrofizike Chandra, javlja Phys.org. Studija je predstavljena na sastanku Američkog astronomskog društva na Havajima.

"Ovo je prvi put da su takve ekstremne brzine mlaza crne rupe zabilježene pomoću rendgenskih podataka. Za ova mjerenja potreban nam je oštar rendgenski vid Chandre", otkrio je Ralph Kraft iz Centra astrofizike na Harvardu i Smithsonian (CfA) u Cambridgeu.

Dok se predodžba kako ništa ne može putovati brže od brzine svjetlosti smatra nepromjenljivim zakonom fizike, istraživači su otkrili ono što je vodeći autor studije, Brad Snios, opisao kao "primjer nevjerojatnog fenomena zvanog supersvjetlosni pokret".

Tijekom proteklog desetljeća, istraživači su bezuspješno pokušavali utvrditi fenomen koji uzrokuje takozvane brze "radiopozive", radio-impulse u rasponu od djelića milisekunde do nekoliko milisekundi u trajanju.

Međunarodni tim astronoma uspio je pratiti drugi, u povijesti promatranja, izvor ponavljajućih brzih impulsa (FRBs) koji se nalazi u spiralnoj galaksiji sličnoj Mliječnom putu, pokazalo je njihovo istraživanje objavljeno u časopisu Nature u ponedjeljak.

Koristeći sofisticirane teleskope europske mreže VLBI, istraživači su otkrili da je izvor udaljen oko Zemlje oko 500 milijuna svjetlosnih godina, što ga čini najbližim poznatim izvorom FRB-a.

Koautor studije Kenzie Nimmo sa Sveučilišta u Amsterdamu u Nizozemskoj objasnio je da se lokacija objekta "radikalno razlikuje ne samo od mjesta na kojem je prethodno uočen ponavljajući FRB-a, već i svih prethodno proučenih FRB-a".

"Ovo zamagljuje razlike između ponavljajućih i neponavljajućih brzih radijskih impulsa. FRB bi se mogli proizvesti u lokacijama širom svemira i samo su potrebni određeni uvjeti da bi bili vidljivi", dodao je Nimmo.

Izvor novog ponavljajućeg FRB-a, također poznat kao 180916.J0158 + 65, praćen je 19. lipnja 2019., godinu dana nakon što ga je u Kanadi prvotno otkrio teleskop CHIME. U pet sati astronomi su otkrili ukupno četiri impulsa koja su trajala manje od dvije tisuće sekunde.

"Višestruki bljeskovi kojima smo bili svjedoci u prvom ponavljanju FRB-a nastali su iz vrlo posebnih i ekstremnih uvjeta unutar vrlo malene [patuljaste] galaksije. Ovo otkriće predstavljalo je prvi dio zagonetke, ali je postavilo i više pitanja nego što ih je riješilo, poput toga postoji li temeljna razlika između ponavljanja i ne ponavljanja FRB-a. Sada smo lokalizirali drugi FRB koji se ponavlja, što dovodi u pitanje naše prethodne ideje o tome koji bi izvor mogao biti ", naglasio je Benito Marcote, vodeći autor studije iz Zajedničkog instituta za VLBI u Europi.

FRB-ovi, od kojih je prvi identificiran 2007. godine, jedinstveni su visokoenergetski impulsi za koje se vjeruje da sadrže intenzivno emitiranje radio svjetla sličnog Suncu.

Prosipanje više svjetla na galaktiku domaćina FRB-a može pomoći astronomima da utvrde podrijetlo tih tajanstvenih impulsa, što zauzvrat može omogućiti istraživačima da otkriju dodatne činjenice o Svemiru.

Potresi koje su otkrili znanstvenici bili su očito povezani s kretanjem magme koja je izlazila iz najdubljeg i najvećeg rezervoara u gornjem plaštu do danas.
Međunarodni tim istraživača pod vodstvom Simone Cesca iz njemačkog istraživačkog centra za geoznanosti GFZ-a uspio je zabilježiti procese koji su doveli do stvaranja novog podvodnog vulkana kraj otoka Mayotte.

Objavljujući svoja otkrića u časopisu Nature Geoscience, znanstvenici su primijetili kako njihov rad u osnovi pokazuje kako se "takva duboka magmatska aktivnost u moru može zabilježiti bez ikakvog nadzora na licu mjesta".

Pažnju tima privukla je problematična regija još u svibnju 2018., kada je to "seizmički mirno područje" zadesilo više potresa nakon čega je uslijedila površinska deflacija na Majoti.

Naučnici su otkrili novi oblik moždane aktivnosti koja je povezana s načinom na koji ćelije procesuiraju informacije. Nevjerovatno otkriće sugeriše da su naši mozgovi snažniji nego što se mislilo.

Novo istraživanje koje su uradili njemački i grčki naučnici, a objavljeno je u časopisu "Science", fokusira se na signale poslane i primljene na kraju neurona poznatih kao dendriti. Informacija koju prenese ovaj dio mozga je ključna za to kako organ odlučuje o nakadnim radnjama.

Magnetosfera je glavna sila koja štiti Zemlju od snažnog sunčevog zračenja koje neprestano bombardira naš planet. Bez njega, naš bi planet brzo postao nenaseljena pustinja.

Istraživači s Tehnološkog instituta u Massachusettsu otkrili su da je Mjesec jednom imao snažno magnetsko polje, čak dvostruko jače od Zemljinog, ali da je oslabljeno prije no što je potpuno nestalo, što se dogodilo prije oko milijardu godina.

Prema istraživačima, koji su svoja otkrića objavili u časopisu Science Advances, Mjesečevo magnetsko polje bilo je pogonjeno snažnim dinamovim efektom, generiranim fenomenom poznatim kao 'kristalizacija jezgre'. Kako se Mjesečeva unutarnja jezgra hladila i kristalizirala, elektronski nabijena tekućina jezgre bila je snažno miješana, proizvodeći dinamov efekt.

Dr Benjamin Weiss, profesor sa MIT-a za Zemlju, Atmosferu i Planetarne znanosti i koautor studije, objasnio je kako je magnetsko polje "ta maglovita stvar koja prožima prostor, poput nevidljivog polja. Pokazali smo da je dinamo koji je proizveo Mjesečevo magnetsko polje umro prije negdje između 1,5 i milijardu godina, a čini se da se napajao na način sličan kao i Zemljino magnetsko polje. "

Dr. Weiss i njegovi kolege uspjeli su donijeti procjenu nekadašnje snage Mjesečevog magnetskog polja pomoću mjesečevih stijena prikupljenih NASA-inim projektom Apollo, koji su pokazali kako su uzorci stari do četiri milijarde godina donijeli dokaze o jakom magnetskom polju od oko 100 mikrotesli (jedinica gustoće magnetskog toka). Za usporedbu, Zemljino se magnetsko polje procjenjuje na samo pola - oko 50 mikrotesli.

Kasnije su znanstvenici proučavali i druge, "mlađe" mjesečeve stijene, formirane prije otprilike 2,5 milijarde godina, koje su pokazale očitanja ispod 10 mikrotesli. Kako je vrijeme prolazilo, stvaranje mjesečevih stijena propadalo je kako je prestala vulkanska aktivnost koja ih je stvorila. Zbog toga je, objasnio je Weiss, pronalazak stijena od prije 3 milijarde godina ili manje težak, pa je proučavanje mjesečeve povijesti u posljednje 3 milijarde godina "misterija, jer gotovo da i nema zapisa o tome."

Na sreću, u misiji Apolon uspjeli su prikupiti uzorke lunarne stijene stvorene prije samo milijardu godina, očito nastale tijekom sudara, kada se rastopila i ponovo oblikovala u stijene. Ti su uzorci pokazali gotovo nepostojeće magnetsko polje - mjereći samo 0,1 mikrotesli. Na taj su način znanstvenici mogli utvrditi kako je prije milijardu godina nekada moćno magnetsko polje našeg lunarnog satelita iščezlo.

Otkrivanje vodikovog prstena, za kojeg se kaže da je gotovo četiri puta veći od Mliječne staze, pokazalo se revolucionarnim, ali ujedno zbunjujućim za astronome koji su takav fenomen vidjeli samo u jednom drugom slučaju.

Tim koji je vodio Omkar Bait, student Nacionalnog centra za radio astrofiziku (NCRA), koji radi pod nadzorom Yogesha Wadadekara u Puneu u Indiji, nedavno je otkrio ogroman neutralni vodikov prsten u galaksiji nazvanoj AGC 203001 koja je udaljena oko 260 milijuna svjetlosnih godina od Zemlje.

Otkriće astronoma, objavljeno je krajem prošle godine u Monthly Notices of the Royal Astronomical Society i biti će predstavljeno u izdanju časopisa u veljači 2020., objavila su detalje kako vodikov prsten ima promjer od približno 375.080 svjetlosnih godina (u usporedbi s promjera 105.700 svjetlosnih godina naše Mliječne staze).

Znanstvenici su primijetili da je "Lavlji prsten" -kojeg su otkrili radio astronomi 1983. - jedini drugi slučaj takve strukture. Međutim, čak se i svojim sličnostima, prsten AGC 203001 pokazao kao misterija za stručnjake.

"Uobičajeno, necentrirani prsteni objašnjeni su sudarom s galaksijom 'uljeza' što dovodi do širenja valova gustoće plina i zvijezda u obliku prstena", napisao je tim.

Iako se očekuje da se zvijezde formiraju unutar galaksije prstena, veliki radio-teleskop kojeg je tim koristio nije uspio otkriti prisutnost aktivnih zvijezda u ovom konkretnom slučaju.

Budući da astronomi znaju da neutralni vodik emitira radio valove od približno 21 centimetar, nadaju se da će pronaći više prstena u dalekim galaksijama kako bi i Lav i najnoviji vodikov prsten imali smisla .

Prije gotovo milijun godina, veliki meteorit je udario u Zemlju, raspršujući staklene komade, poznate kao tektiti, tisućama kilometara daleko na područja današnje Australije, Jugoistočne Azije i Antarktika. Sada, znanstvenici napokon mogu reći gdje se dogodio mega-udar.

Mjesto na kojem se nalazi veliki meteorit koji je pogodio Zemlju prije nekih 790 000 godina, nalazi se tamo gdje je danas Laos, zaključio je međunarodni tim istraživača. Prema znanstvenom radu objavljenom u "Proceedings" američke Nacionalne akademije znanosti ("PNAS"), tim pod vodstvom Kerrya Sieha iz Singapurskog Zemaljskog opservatorija vjeruje da je udarni krater skriven pod slojem vulkanske stijene na Bolavenskoj visoravni na jugu zemlje jugoistočne Azije.

Kao što je ranije otkriveno, mega-katastrofa dogodila se prije oko 790.000 godina. Udar je otopio krhotine, bacajući komadiće koji su se kasnije učvrstili u tektite, na preko desetini Zemljine površine, odnosno na Australiju, Jugoistočnu Aziju i Antarktik.

Međutim, gdje je pogodio meteorit ostao je misterija, usprkos intenzivnim potragama u proteklim desetljećima.

"Ovo sugerira da ili nikad nije bilo kratera ili da je nestao", napisao je Sieh.

Ali veliko polje vulkansko stvorene bazaltne stijene na platou Bolaven dalo je nekoliko pokazatelja da se radi o zagonetnom mjestu koje su istraživači tražili.

Prema znanstvenicima, neke stijene s visoravni geokemijski se podudaraju s raspršenim tektitima. Njihove analize pokazuju da je lava tekla iznad i u blizini mjesta za koje se sumnja da se nalazi krater, prekrivajući ga nakon udara. Tamo su otkrivene i gravitacijske anomalije, što sugerira kako se ispod površine nalazi krater veličine 17 do 13 kilometara. Nekoliko kilometara dalje od kratera nalaze se gromade stijena za koje se vjeruje da su izbačene tijekom udara.

Iako su potresi na našem planetu uobičajeni, fenomen se događa i izvan Zemlje, a znakovi seizmičke aktivnosti pronađeni su na Mjesecu i na Marsu.

Desetljećima je poznato kako i Mjesec ima potrese, a upravo je ove godine seizmički fenomen na crvenom planetu otkriven u NASA-inoj misiji InSight.

Lander je nedavno zabilježio oko dva potresa na dan, a istraživači su najmasovnije marsovske potrese locirali na mjestu poznatom kao Cerberus Fossae, koje se nalazi oko 1600 kilometara istočno od InSight-a.

Prije su postojali signali koji su ukazivali na sustav kvarova, a sada su se pretpostavke dokazale istinitima, jer se činilo da je regija vrlo aktivna.

Djeljenje fotografija, mimova i drugog sadržaja preko kvantnog interneta je korak bliže nego što je bilo, jer su naučnici uspjeli da prvi put trenutno "teleportuju"" informacije između dva čipa koja nisu bila fizički povezana.

Moderni fizičari sanjaju o tome da naprave kvantne kompjutere koji bi mogli da rješavaju probleme previše komplikovane za današnje najmoćnije superkompjutere, ali njihovo stvaranje zahtjeva da nauče kako da rukuju sa kvantnim česticama, koje su manje od atoma.

Naučnici sa Univerziteta u Bristolu i Tehničkog univerziteta u Danskoj stvorili su uređaje na nivou čipova koji mogu da zahvaljujući kvantnoj fizici manipulišu pojedinačnim česticama svetlosti.

Čitavo istraživanje objavljeno je u časopisu Nejčer fiziks (Nature Physics).

U jednom od eksperimenata istraživači su uspjeli da prvi put demonstriraju "kvantnu teleportaciju informacije" između dva uređaja, koristeći proces poznat kao "kvantno sprezanje".

To je fenomen koji se pojavljuje kada se parovi ili grupe čestica nalaze u takvom stanju međudjelovanja da promjena u jednoj znači promjenu i u drugoj čestici, kao i da je razdaljina između njih nebitna.

"Uspjeli smo da demonstriramo vezu kvantnog sprezanja visokog kvaliteta između dva čipa u laboratoriji, u kojoj su fotoni na oba čipa dijelili isto kvantno stanje", naveo je koautor studije Den Levelin.

Naučni tim imao je stopu od 91 odsto uspešnosti prilikom "teleportovanja" čestica, što je veoma dobar rezultat.

Mogućnost uspostavljanja i održavanja pouzdanih kvantnih kola je ključ u stvaranju složenijih uređaja i, konačno, kvantnih komunikacionih sistema i mreža koje bi mogle da komuniciraju sa konvencionalnom elektronikom.