Znanstvenici su potvrdili rekord najtoplije stijene dosad otkrivene u Zemljinoj kori. Komad crnog stakla veličine šake otkriven je 2011., a prvi put je objavljen 2017. kada su znanstvenici tvrdili da je nastao na temperaturi od nevjerojatnih 2370 °C, što je toplije od Zemljina plašta.

Nova analiza minerala potvrdila je tu rekordnu vrućinu.

Stijene su se otopile i reformirale u udaru meteorita prije oko 36 milijuna godina u današnjem Labradoru u Kanadi. Udar je formirao 28 km širok krater Mistastin, gdje je Michael Zanetti, tada doktorand na Sveučilištu Washington (St. Louis, Missouri, SAD), pokupio staklastu stijenu tijekom jedne studije. Ispostavilo se da je slučajni pronalazak važan.

Analiza stijene otkrila je da stijena sadrži cirkone, izuzetno izdržljive minerale koji se kristaliziraju pod visokim temperaturama. Struktura cirkona može pokazati koliko je bilo vruće kada su nastali.

Zadnji put kad sam rekla da ću pričati o tome koliko vas vaši "slavni vođe" stvarno mrze i preziru i kako planiraju vašu smrt, dok je većina vas toliko zaluđena da ne samo da to ne vidite, nego zapravo bezbrižno plešete prema katastrofi koja će se dogoditi i vama i vašoj djeci. Pa, doći ću do toga, ali prvo, želim povezati nekoliko labavih krajeva i ponoviti nekoliko točaka.

Kao što sam spomenula u svom prethodnom članku o ovoj temi, dokumentarac Discovery Channela Super komet - Nakon udara, smješta komet koji je izbrisao dinosaure u moderno okruženje, koristeći istu vrstu kometarnog tijela za koje se pretpostavlja da je uzrokovalo izumiranje dinosaura, istu veličinu, isto mjesto udara i koristi sve računalno modeliranje koje su napravili o ovom prošlom događaju kako bi pokušali pokazati što bi se moglo dogoditi (i pokazati što misle da se tada dogodilo).

Proučavanje povijesti Zemlje raznim znanstvenim metodama pokazuje nam da postoje relativno duga razdoblja "evolucije" isprekidana brzim i ogromnim promjenama koje nazivamo katastrofama. Mnogi znanstvenici su primijetili periodičnost ovih punktacijskih događaja. Čini se da nitko sa sigurnošću ne zna koji mehanizam izaziva te definitivno periodične katastrofe.

Pretpostavka je da se periodičnost ovih događaja odnosi na galaktičke cikluse i postoji dovoljno dokaza za ovo gledište koje je iznio Victor Clube u svojoj knjizi The Cosmic Winter (hrv. Kozmička zima). (I možete zaboraviti gluposti koje se vrte oko "Planeta Nibiru" i "Projekta Camelot"). Clube sugerira da galaktičke plime ubacuju divovske komete u naš Sunčev sustav i da ostaci njihovih raspada snažno i izravno stupaju u interakciju sa Zemljom s promjenjivim rezultatima u različitim (i vrlo čestim!) razdobljima što rezultira varijacijama u geološkom zapisu. Clube pokazuje da razbijanje divovskog kometa proizvodi širok raspon krhotina objekata promjera 10 km, preko stotinu ili tisuću objekata veličine 1 km, do višestrukih rojeva objekata veličine ispod kilometra. Mnoga od ovih objekata imaju čađavu, crnu površinu zbog čega ih je gotovo nemoguće vidjeti, a mnogi od njih su u orbiti vrlo sličnoj roju meteora Taurida, iako se neki mogu nalaziti u orbiti zarotiranoj za oko 90 stupnjeva. Clube tvrdi da su se mnogi (ako ne i većina, ili svi) asteroidi u Sunčevom sustavu odvojili od divovskog kometa (ili više njih) prije tisuća ili desetaka tisuća godina, a tokovi tih krhotina predstavljaju najozbiljnije i neposredne prijetnje našem planetu.

Kada pomislimo na gljivu, uglavnom pomislimo na mirne, tihe, solitarne organizme koje pronalazimo u šumama i mjestima bogatih vegetacijom.

U nedavnom istraživanju, znanstvenik sa Sveučilišta zapadne Engleske ugradio je elektrode u četiri različite vrste gljivica i otkrio da se čini da međusobno komuniciraju pomoću električnih impulsa.

Matematička analiza električnih signala koje gljive naizgled šalju jedna drugoj identificirala je obrasce koji imaju zapanjujuću strukturnu sličnost s ljudskim govorom.

Prethodna istraživanja su sugerirala da gljive provode električne impulse kroz duge, podzemne filamentne strukture zvane hife - slično načinu na koji živčane stanice prenose informacije kod ljudi.

Čak je pokazalo da se brzina aktiviranja ovih impulsa povećava kada hife dođu u dodir s drvenim blokovima, povećavajući mogućnost da gljive koriste ovaj električni "jezik" za dijeljenje informacija o hrani ili ozljedama s udaljenim dijelovima sebe. , ili s partnerima povezanim s hifama kao što su drveće.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, diljem planeta zabilježeni su brojni 'čudni zvukovi s neba' (različito opisani kao zvukovi trube, metalni zvukovi, siktanje, pucketanje, zujanje i zviždanje).⁵⁷¹

Njihovo podrijetlo je nejasno, ali očevici ih uvijek opisuju kao da dolaze 's neba' ili 'iz zemlje'. Kratki su, traju samo nekoliko minuta i lokalizirani su, a čini se da se pojavljuju na različitim mjestima istovremeno ili u skupinama.

Čini se da je prvi 'čudni zvuk' prijavljen 2009.,⁵⁷² ali fenomen je privukao pozornost ljudi tek 2011. kada je čudan zvuk snimljen u Kijevu, Ukrajina,⁵⁷³ 11. kolovoza.⁵⁷⁴ Od tada su na internetu objavljeni stotine video zapisa ovih zvukova. Istraživač amater naveo je 187 izvještaja o čudnim zvukovima na svojoj osobnoj web stranici⁵⁷⁵ (vidi sliku 160 [napomena; ovo je popis od 21. siječnja 2012., op.prev.]).

Uvod

Sada kada smo obradili oceanske struje usredotočit ćemo se na određene zračne 'struje', također poznate kao 'mlazne struje' ili 'mlazni tokovi'.

Zapravo, oko globusa puše pet zračnih mlaznih struja: dvije polarne, dvije suptropske i jedna ekvatorijalna. Te mlazne struje su brze (između 96 i 402 km/h),⁵⁴⁸ uske (nekoliko stotina kilometara široki i manje od 4,8 km visoki) i one su vjetrovi na velikim visinama (oko 11,3 kilometara).⁵⁴⁹ U ovom poglavlju ćemo se usredotočiti isključivo na sjevernu polarnu mlaznu struju, koja se također naziva mlaznom strujom "arktičkog fronta", važnim pokretačem vremena u Sjevernoj Americi i Europi.

Kao što je prikazano na slici 150, sjeverna polarna mlazna struja (plava strelica) vrti se oko Sjevernog pola od zapada prema istoku i definira granicu između hladnog zraka (gore na sjeveru) i toplog zraka (dolje na jugu). Ako ste južno od tog arktičkog mlaznog toka, uživat ćete u umjerenoj klimi; ako ste sjeverno od toka doživjet ćete polarne vremenske uvjete.

Kao što je prikazano na slici 151, lokacija, debljina, put i brzina mlazne struje su promjenjivi.⁵⁵⁰ Ponekad mlazni tok puše vrlo velikim brzinama, čineći struju poprilično ravnom (lijeva slika). U drugim slučajevima usporava i zacrtava vijugavu stazu, čineći duboke prodore prema ekvatoru i daleko na sjever prema Sjevernom polu (desna slika). Zapravo, ponašanje mlaznog toka prilično je slično onom u rijeke: kada je njegova struja slaba, počinje oklijevati, vijugati, a ponekad čak i stati (poznato i kao 'blokiranje mlaza').⁵⁵¹ Kada je struja jaka, ona kruži velikom brzinom u poprilično ravnom smjeru.

Astronomi su zabilježili iznenađujući pad temperatura na Neptunu, nakon čega je usljedilo dramatično zatopljenje na njegovom Južnom polu.

Godišnja doba na Neptunu

Neptun izmjenjuje godišnja doba dok kruži oko Sunca, slično kao i naš planet. Međutim, ona na Neptunu traju oko 40 godina. Pritom jedna Neptunova godina traje oko 165 zemaljskih godina. Na južnoj hemisferi Neptuna ljeto je još od 2005. godine, a astronomi su htjeli vidjeti kako se temperature mijenjaju nakon južnog ljetnog solsticija.

Međunarodni tim astronoma koristio je zemaljske teleskope, uključujući Vrlo veliki teleskop Europskog južnog opservatorija (ESO-ov VLT), za praćenje atmosferskih temperatura Neptuna u razdoblju od 17 godina. Astronomi su pregledali preko 100 termalnih infracrvenih slika Neptuna kako bi uočili trendove temperature planeta detaljnije nego ikada dosad. Otkrili su iznenađujući pad globalnih temperatura Neptuna nakon čega je uslijedilo dramatično zatopljenje na njegovom Južnom polu.

Sinoć smo gledali Super Comet - After the Impact (hrv. Super Komet - Nakon udara; također na YT Dio 1 i Dio 2; op.prev.), film Discovery Channela koji u osnovi prikazuje udar kometa koji je izbrisao dinosaure stavljen u moderno doba. Dodali su neku lošu dramaturgiju, prateći borbu za preživljavanje nekoliko pojedinaca ili grupa - prije, tijekom i nakon udara - kako bi pokazali na koji način bi mi ljudi mogli reagirati na takvu globalnu kataklizmu. Koristili su istu vrstu kometnog tijela za koje se pretpostavlja da je uzrokovalo izumiranje dinosaura, istu veličinu, isto mjesto udara, te su koristili svo dostupno računalno modeliranje o tom prošlom događaju kako bi pokušali pokazati što bi se moglo dogoditi (i pokazati ono što misle da se tada dogodilo). Film nije baš kreativan i sugerira da oni stvarno ne znaju sve učinke takvog utjecaja i samo sastavljaju male dijelove o onom što su uspjeli shvatiti o tom udaru, od kojih neki (ili većina) mogu biti samo nagađanja, iako sam sigurna da je film dobro znanstveno potkovan.

Ova emisija naglašava ono što smo već primijetili u ovoj seriji članaka: razliku između američke škole udara asteroida koji se događaju samo u milenijskim razmacima, te britanske škole koja tvrdi da se kiše mnogo manjih objekata javljaju s velikom učestalošću između tih velikih milenijskih udara.

Najlošiji dio ove "doku-drame" bile su, naravno, prikaz mana ljudi koji proživljavaju taj događaj. Ali, na neki način, čak su i ti prikazi bili korisni. Jedan tip jednostavno nije mogao shvatiti prirodu događaja, nastavio je putovati "kući" (što je slučajno bilo mjesto udara) čak i kada je bilo jasno da kuće više nema. Njegove emocije su ga zapravo odvele u vlastitu smrt.

Drugi su se ljudi nastavili ponašati kao da je svijet još uvijek na istom mjestu i zbog toga su patili, iako su se naučili nositi s time. Ono što je bilo jasno vidljivo jest činjenica da je nedostatak znanja o takvim događajima bio njihov glavni problem.

Tijekom emisije, jedan od stručnjaka je izrekao opasku "KADA se to dogodi", kao da je on - i ostali - pouzdano znao da je to na dnevnom redu naše bliske budućnosti. Sama činjenica da toliko znanstvenika radi na tim problemima, uključujući veliki broj njih koji proučavaju moguće ljudske reakcije i ponašanja te kako se nositi s masama ljudi, trebala bi nas upozoriti da POSTOJI nešto o čemu ne govore populaciji na naslovnicama naših dnevnih novina, iako svakako "testiraju" reakcije javnosti emisijama kao što su Super komet - Nakon udara.

Na svom stolu, ispred sebe, imam knjigu s više od 30 svezaka i niz radova na temu udara kometa i asteroida koje sam prikupila tijekom ove studije. Naslov ove knjige je Hazards due to Comets and Asteroids (hrv. Opasnosti zbog kometa i asteroida, op.prev.) koju je uredio Tom Gehrels, sa 120 co-autora, izdana od strane University of Arizona Press 1994.

Ima nešto u ovoj knjizi na što vam želim skrenuti pozornost prije nego što pređemo na našu glavnu katastrofu dana: kometarnu kravu gospođe O'Leary.

Kometa sa jezgrom 50 puta većim od normalnog juri ka Zemlji brzinom od 22.000 milja na sat.

Nasin teleskop Habl utvrdio je da ledeno jezgro komete ima masu od oko 500 triliona tona i široko je 137 km, što je veće od američke države Roud Ajlend.

Ali bez brige. Najbliže što će biti udaljena je milijardu milja od Sunca, a to će biti tek 2031.

Kometa je prvi put primećena 2010. godine, ali je tek sada Habl potvrdio njeno postojanje. I veća je od bilo koje komete koju su astronomi ikada ranije videli.

"Uvek smo sumnjali da ova kometa mora biti velika jer je tako svetla na tako velikoj udaljenosti", rekao je Dejvid Dževit, profesor planetarne nauke i astronomije na Univerzitetu Kalifornije u Los Anđelesu (UCLA). "Sada potvrđujemo da jeste."

NASA je ledenu kometu nazvala ga je Bernardineli-Bernštajn po astronomima koji su je prvi primetili - Pedru Bernardineliju i Geriju Bernštajnu.

U ponedjeljak je eksplodirala "mrtva" Sunčeva pjega, pri čemu je izbačena velika količina plazme koja je krenula u smjeru Zemlje.

Radi se o pjegi nazvanoj AR2987 koja je izbacila koronalnu masu (CME), a koja bi 14. travnja mogla izazvati polarnu svjetlost u gornjim slojevima Zemljine atmosfere.

Sunčeve pjege su tamna područja na površini Sunca koja nastaju, razvijaju se i nestaju pod utjecajem snažnih magnetskih polja. Ta područja su privremena i mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko mjeseci.

"Povremeno se sunčeve pjege mogu ponovno aktivirati"

"Kada govorimo o "mrtvoj" sunčevoj pjegi, više se radi o poetskom nego o znanstvenom opisu", rekao je solarni fizičar Philip Judge iz američkog Nacionalnog centra za istraživanje atmosfere (NCAR).

Američko svemirsko zapovjedništvo potvrdilo je nalaze znanstvenika s Harvarda da je svemirska stijena iz drugog zvjezdanog sustava udarila u Zemlju 2014. godine, piše Independent.

Najava pomiče datum prvog potvrđenog otkrića ekstrasolarnog posjetitelja za tri godine, otvara mogućnost, koliko god udaljenu, prikupljanja fragmenata izvanzemaljskog meteorita iz Tihog oceana gdje je eksplodirao, te sugerira da se ekstrasolarne svemirske stijene mogu biti uobičajeni posjetitelji našeg Sunčeva sustava.

Dana 6. travnja, Svemirsko zapovjedništvo izdalo je dopis kojim se potvrđuje rad harvardskih astronoma Amira Siraja i Abrahama Loeba, uz napomenu da brzina i putanja meteora sugeriraju da je svemirska stijena ekstrasolarnog podrijetla.