Jutros sam prelistavala tek pristiglu knjigu: Comet/asteroid Impacts and Human Society, koju je objavila ugledna znanstvena izdavačka kuća Springer, i koju su uredili Peter T. Bobrowsky i Hans Rickman. Ova knjiga je zbirka znanstvenih radova predstavljenih na radionici pod okriljem Međunarodnog vijeća za znanost. U uvodu piše:

Međunarodno vijeće za znanost nedavno je uvidjelo da društvene implikacije (društvene, kulturne, političke i ekonomske) udara kometa/asteroida na Zemlju zahtijevaju hitno razmatranje svih zemalja svijeta.

Vau! Ma stvarno!? Hoćete reći da nismo samo mi ovdje na SOTT-u (i nekoliko drugih na internetu) oni koji pratimo sve veći broj Vatrenih kugli i meteorita koji sugeriraju da prolazimo kroz prilično opasna područja svemira ili da možda Nešto Opako Stiže Prema Nama?

Da, čini se da je tako. U poglavlju pod naslovom "Društvene perspektive opasnosti od kometa/asteroida (CAI): Tehnokratski autoritet i geografija društvene ranjivosti" piše:

Sve do nedavno, istraživanje opasnosti od kometa i asteroida bilo je usmjereno na utvrđivanje razmjera i opsega prošlih udara, vjerodostojnih procjena njihova ponavljanja i modela za scenarije fizičkog udara. ... CAI opasnosti su se pomaknule daleko izvan područja neutemeljenih spekulacija i apokaliptičnih vizija. Rezultati predstavljaju više od novih otkrića. Oni revolucioniraju, ili se spremaju revolucionirati, neka osnovna shvaćanja o Zemlji, njezinoj povijesti, biološkoj evoluciji i budućnosti. Iako je ljudski život do sada imao malo mjesta u toj priči, čini se da te sile izazivaju našu dugoročnu sudbinu i mogle bi ju odlučiti.

Ma nemoj mi reći.

U poglavlju pod naslovom "Društvene znanosti i objekti u blizini Zemlje: Popis problema" piše:

Bilo bi smiješno, ne tako davno, otvoreno priznati da razmišljate o asteroidima i kometima koji će udariti u Zemlju. Takvi bi događaji mogli značiti kraj svijeta kakvog ga poznajemo - TEOTWAWKI kako ga zovu milenijalisti [eng TEOTWAWKI - The End Of The World As We Know It; hrv. kraj svijeta kakvoga poznajemo, op.prev.] - a takva vrsta izjava se često ismijava. ...

Ugledni ljudi razmišljaju o problemima. Na primjer, S. Pete Worden, koji je brigadni general u američkom ratnom zrakoplovstvu i zamjenik ravnatelja stožera za zapovijedanje i kontrolu u Pentagonu, rekao je da vjeruje da "trebamo obratiti više pažnje na objekte tipa 'Tunguska' - objekti promjera 100-tinjak metara ili više koji mogu pogoditi i do nekoliko puta u stoljeću s razornošću nuklearnog oružja."

Pronašla sam generalove komentare i oni su sada u bazi podataka SOTT-a. Čini se da ovo nije sve što je general rekao. Zapravo, on sasvim nedvosmisleno kaže:

Mogu pokazati ljudima dokaze stvarnih udara koji su nanijeli lokalnu i regionalnu štetu prije manje od jednog stoljeća. Još su uvjerljivije česte detonacije na razini kilotona koje naši sateliti za rano upozoravanje viđaju u Zemljinoj atmosferi. ... Unutar svemirske zajednice Sjedinjenih Država raste zabrinutost oko "svjesnosti o svemirskoj situaciji".

General je pisao davne 2000. "Prije manje od jednog stoljeća." To bi bilo nakon 1900. On je rekao da je od 1900. bilo "pravih udara koji nanose lokalnu i regionalnu štetu"?!

Jesam li nešto propustila? Jesmo li svi nešto previdjeli?

Čestica W bozona: W bozon upravlja onim što se naziva slabom silom, jednom od četiri temeljne sile prirode i stoga temeljem Standardnog modela.

Nakon desetljeća pomnih mjerenja, znanstvenici su objavili da temeljna čestica - W bozon - ima znatno veću masu od teoretizirane, potresajući temelje našeg razumijevanja funkcioniranja svemira.

Ti su temelji utemeljeni na standardnom modelu fizike čestica, što je najbolja teorija koja opisuje najosnovnije građevne blokove svemira i sile koje njima upravljaju.

Nova mjerenja ne slažu se sa standardnim modelom

Međutim, novo istraživanje objavljeno u časopisu Science kaže da najpreciznije mjerenje W bozona ikad napravljeno izravno proturječi predviđanju modela.

U ovom ćemo se poglavlju usredotočiti na Golfsku struju, glavnu struju u sjevernom Atlantskom oceanu.

Međutim, primijetite da svaki ocean ima sličnu struju i niže navedena načela mogu se primijeniti na bilo koju od tih oceanskih struja.

Uvod

Akumulacija kometne prašine u Zemljinoj atmosferi igra važnu ulogu u povećanju tornada, ciklona, uragana i s njima povezanih kišnih padalina, snježnih padalina i munja. Da bismo razumjeli ovaj mehanizam, prvo moramo uzeti u obzir električnu prirodu uragana, tornada i ciklona, koji su zapravo manifestacije istog električnog fenomena različitih razmjera ili razina snage. Zbog ove sličnosti, u ovoj raspravi ćemo ove tri pojave zajedno nazvati 'zračnim spiralama'.

Bilo je toplo, vedro poslijepodne u glavnom gradu. Užurbanost gradskog trgovanja i turizma je ispunila ulice. Mala plovila su nakitila zaklonjene vode unutar vidokruga vladinih zgrada, ploveći na nježnom južnom povjetarcu. Sunce se zrcalilo na blagim valovima, posuđujući blistav sjaj makovima i tulipanima koji se njišu u parkovima uz rub vode. Sve je bilo u skladu.

Ali odjednom, nebo je posvijetlilo kao da je tu drugo, još sjajnije sunce. Drugi skup sjena se pojavio; isprva duge i slabe, a zatim brzo skraćene i izoštrene. Čudan pištavi i zujajući zvuk se činio kao da dolazi iz svih smjerova odjednom. Tisuće ljudi je okrenulo svoj vrat i pogledalo prema gore, tražeći na nebu novo sunce. Iznad njih, ogromna bijela vatrena kugla je cvjetala, poput otvaranja prostranog papirnatog cvijeta, ali sada zasljepljujuće blještavo. Nekoliko sekundi je žestoka vatrena kugla dominirala nebom, posramljujući sunce. Nebo je izgaralo žarko bijelo, a zatim je polako blijedilo kroz žutu i narančastu prema poprijeko gledajućoj bakreno-crvenoj. Grozan pištavi zvuk je nestao. Promatrači, zaslijepljeni bljeskom, opečeni njegovom žestokom vrućinom, prekrili su svoje oči i ustuknuli u užasu. Oni koji su boravili u uredima i apartmanima su pohrlili prema svojim prozorima, tražeći na nebu izvor blistave baklje koja je osvijetlila njihove prostorije. Veliki pokrivač vrtložastog i bakrenastog oblaka je ispunio pola neba iznad glava. Za tucet otkucaja srca, grad je bio pun straha, omamljen i tih.

Tada, bez upozorenja, silan prasak je pogodio grad, rušeći pješake na tlo. Zatvorena vrata i prozori su razneseni; ograde, zidovi i krovovi su zastenjali i popucali. Udarni val je projurio preko grada i njegovih vodenih putova, prevrnuvši jedrilice na vodi. Vrući, sumporasti vjetar poput otvorenih vrata koja vode u pakao, dah peći kozmičkog kovača željeza, s neba potisnut prema dolje, ispunjen s beskrajnom jekom nevidljivih odrona zemlje. Zatim je vrući dah usporio i zastao, normalni povjetarac se vratio s obnovljenom jedrinom, a hladan zrak s juga zapuhao je preko grada. Nebo iznad glava je sada blijedilo u tamno sivu, a zatim u kobno crnu. Crni vrtložast oblak poput zgužvane plahte se činio kako se spušta s nebesa. Fina crna prašina je počela padati, polagano, nježno, lebdivši i vrtložeći se pod utjecajem povjetarca. Sat ili više crna prašina je padala, sve dok je povjetarac nije razrijedio i raspršio, a oblak izblijedio iz vida.

Mnogi su mislili da je kraj svijeta...

[rekonstrukcija događaja u Konstantinopolu 472. godine, preneseno iz "Rain of Iron and Ice" (1996.), Johna S. Lewisa, profesora planetarnih znanosti na Lunarnom i planetarnom laboratoriju, koji je jedan od direktora u Istraživačkom centru za svemirski inženjering NASA-e i Sveučilišta Arizona, te povjerenik državnog povjerenstva za svemir američke savezne države Arizona.]

Tamna tvar tajanstvena je pojava o čijoj se prirodi i dalje vode mnoge rasprave. Fizičar smatraju da tamna tvar čini veliki udio u ukupnoj masi svemira premda je nikad nismo bili u prilici izravno promatrati, već samo zapažati njene učinke.

Tamna tvar je informacija?

Fizičar dr. Melvin Vopson sa Sveučilišta Portsmouth, Velika Britanija, u svom je novom radu iznjeo novu ideju o mogućoj prirodi tamne tvar. Naime, Vopson tvrdi kako tamna tvar možda predstavlja informaciju kao takvu. "On [Vopson] tvrdi da bi informacije mogle predstavljati zasad nedokućivu tamnu tvar koja čini preko trećinu svemira", stoji u priopćenju za tisak Sveučilišta Portsmouth.

"Ako pretpostavimo da je informacija fizička i da ima masu, a da elementarne čestice imaju informacije nalik DNA o sebi, kako bismo to mogli dokazati?" pita Vopson. "Moj najnoviji rad govori o testiranju ovih teorija kako bi ih znanstvena zajednica shvatila ozbiljnije."

Stanice u našemu tijelu ne žive samotnjački život. Svaka od njih koristi različite metode kako bi istražila svoj okoliš ili ostvarila kontakt s obližnjim mikrotijelima. Ponekad upotrijebe čudne stanične dodatke, koji nalikuju pipcima, kako bi došle do susjednih stanica.

Ti produžeci nalik ticalima nazivaju se filopodije, a novo istraživanje je pokazalo na koji način se stanice njima služe za kretanje, piše Science Alert.

Istraživači su otkrili dvije vrste moždanih ćelija koje igraju važnu ulogu u formiranju našeg sjećanja. Ove ćelije igraju značajnu ulogu u podjeli kontinuiranog svjesnog iskustva na različite segmente kojih se u budućnosti sjećamo.

Krećući se iz prošlosti, kroz sadašnjost u budućnost, formiramo autobiografska sjećanja - referentne tačke nas samih na određenom mjestu i vremenu. Ova sjećanja su nabijena i imaju jasne početke i krajeve, a mi spajamo te niti i formiramo neprekinuti narativ o sebi.

Slično kako opažamo objekte i entitete u svijetu oko nas, naša sjećanja imaju jasne granice, a u novoj studiji neuronaučnici su pokušali da odgonetnu da li neurofiziološka formacija sjećanja odražava karakter sjećanja u našem svjesnom iskustvu.

Tim je prikupio podatke od pacijenata s epilepsijom kojima su elektrode hirurški implantirane u mozak kako bi utvrdili u kom dijelu mozga dolazi do napada.

Uz pristanak, pacijenti s epilepsijom često učestvuju u neuronaučnim studijama zbog ovih korisnih intrakranijalnih elektroda. Dozvolili su istraživačima da snime aktivnost pojedinačnih neurona dok su gledali filmske snimke sa "kognitivnim granicama".

Danas ćemo pogledati Sažetak Zaključaka o Vatrenim kuglama i Meteoritima koje je Victor Clube priložio u svom propratnom pismu adresiranom glavnom koordinatoru za fiziku i BMD Europskog ureda za istraživanje i razvoj zrakoplovstva davne 1996. godine, 5 godina prije 11.09.2001; to i još nekoliko stvari.

Često me optužuju za "poticanje straha" jer stalno i iznova počinjem ovu temu. Čak mislim da je fascinantan i veliki iskorak u mojem eksperimentu u Superluminalnoj komunikaciji došao baš onoga dana kada su fragmenti kometa Shoemaker-Levy počeli udarati u Jupiter - doslovce u trenutku prvog udara - i da je ova komunikacija s "mojim ja u budućnosti" usmjerila veliku pozornost na temu rojeva kometa i fragmenata kometa koji neprestano prolaze kroz Sunčev sustav, izazivajući pustoš i donoseći smrt i uništenje na Zemlju. Kao rezultat istraživanja potaknutog ovom komunikacijom, napisala sam cijelu knjigu od 800 stranica koja je satkana oko pitanja katastrofa u obliku eksplozija kometa koje su se očito ponavljale tijekom povijesti: The Secret History of The World [hrv. Tajna povijest svijeta, op. prev.]

U prvim danima objavljivanja rezultata ovog eksperimenta, bila sam iznenađena brojnim napadima kojima sam bila izložena sa svih strana. Optužili su me za "kanaliziranje izvanzemaljaca" (nije istina); da želim "pokrenuti kult" (što je to kultno u istraživanju znanstvenih tema i razotkrivanju religije da je prijevara kakva i jest?) i tako dalje. Takve stvari su me isprva stvarno boljele i zbunile, ali sada to vidim kao blagoslov, kakav je bio: pomoglo mi je da naučim o vrsti ljudi koji vladaju našim svijetom, o vrsti ljudi koji žele čuvati tajne kako bi mogli zadržati moć: ljudi koji dizajniraju stvari poput "Rata protiv terorizma" kako bi sakrili od masa čovječanstva budućnost koja bi mogla dovesti našu civilizaciju do kraja; ljudi koji znaju da je preživljavanje bombardiranja kometama moguće i koji žele biti jedini koji će preživjeti, a kvragu sa svima ostalima.

Svemirski teleskop Hubble snimio je najudaljeniju zvijezdu do sada, koja je od nas udaljena čitavih 28 milijardi svjetlosnih godina. Ova zvijezda bi mogla biti između 50 do 500 puta masivnija od našeg Sunca i milijune puta svjetlija.

Astronomi su zvijezdu nazvali Earendel prema staroengleskoj riječi koja znači "jutarnja zvijezda". Earendel je nastao samo 900 milijuna godina nakon Velikog praska. Druga najstarija zvijezda, koju je Hubble uočio 2018. godine, postojala je kada je svemir bio star oko četiri milijarde godina. Earendel je toliko udaljen da je njegovoj svjetlosti trebalo oko 12.9 milijardi godina da stigne do nas.