Predsjednik Rusije u Mađarskoj – Europa u šoku
Uoči summita na vrhu europskih šefova država i premijera na Malti, u Budimpešti je mađarski premijer Viktor Orban ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina. Posjet su oštro komentirali brojni europski, ali i ukrajinski mediji.

Prvo, svi su ogorčeni što je ruski predsjednik posjetio zemlju koja pripada Europskoj uniji i NATO paktu, a posebno jer je naišao na razumijevanje i punu podršku. I drugo, čini se da Rusija zemljama EU nudi vrlo atraktivne uvjete suradnje, koji može prevagnuti u diskursu o europskoj solidarnosti protiv Rusije.

Osim toga, premijer Mađarske, Viktor Orban, “zabio je nož u leđa” mladoj ukrajinskoj demokraciji, govoreći kako je tranzit plina preko Ukrajine krhak, te da Mađarska podržava diversifikaciju opskrbe. Prevedeno s mađarskog diplomatskog jezika na običan jezik razumljiv svakome to znači: “Naftogaz Ukrajine je u kolapsu i podržavamo “Sjeverni tok 2″, jer nam je Putin obećao opskrbu plinom kroz ovaj plinovod”.

Ukrajina nije pretjerano radosna što već druga važna europska zemlja aktivno podupire “Sjeverni tok 2“. U takvim okolnostima, odluka Kijeva o zaoštravanju odnosa s mađarskom manjinom u Ukrajini ne izgleda nimalo mudra. Kijev je ovim samo dodatno razljutio Budimpeštu, koja tradicionalno žestoko brani prava mađarske manjine u drugim zemljama.

Ovdje treba reći nekoliko riječi o mađarskom premijeru, čije je ponašanje, jednako kao europski i ukrajinski mediji, komentirala i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Viktor Orban je “obrnuti Porošenko”. Na primjer, umjesto da služi Međunarodnom monetarnom fondu, Europskoj komisiji, Hillary Clinton i Georgu Sorosu, s kojim je došao na rub otvorenog sukoba, Orban u sukobu s njima gotovo uvijek izlazi kao pobjednik.

Mađarski premijer nije nikakav Che Guevara i dobro je svjestan mjere, ali je delegaciju MMF-a gotovo protjerao iz Budimpešte i zatvorio urede Zaklade Soros, unatoč činjenici da se Mađarska uvijek smatrala imovinom američkog milijardera. S Hillary Clinton je uvijek bio u zavadi zbog ideoloških razlika, a Europsku komisiju nije oklijevao ignorirati kada je nešto tražila od Mađarske. No, uvijek je imao mjeru, pogotovo kada se radilo o dobivanju europskih sredstava za Mađarsku. Unatoč svim pokušajima ovih opskurnih likova i nekoliko pokušaja organiziranja “Obojene revolucije” u Mađarskoj, Orban je dugi niz godina i dalje na vlasti, a Mađarska je ostala u Europskoj uniji. Njegova je politika, koliko god bila "kontroverzna", primjer kako se štite nacionalni interesi. Možda je uspjeh Mađara posljedica činjenice da Mađarska i dalje ima nacionalno orijentiranu elitu, a ne samo oligarhe i kleptokrate kao Ukrajina.

Nažalost, Mađarska možda neće biti prva zemlja koja će stavio veto na proširenje europskih sankcija protiv Rusije. Cijena ove odluke bi bila previsoka, a Orban je prije svega pragmatičar. Mađarska zbog sankcija godišnje gubi 6,5 ​​milijardi eura, što je još uvijek znatno manje od novca kojeg Mađarska prima iz Europske unije. Međutim, prvom prilikom Budimpešta može podržati nekoga iz redova europskih “teškaša”, posebice ako se nove vlade u Francuskoj ili Italiji budu protivile proširenju sankcija. Mađarska će u tom slučaju to i učiniti, ali iz posve drugih razloga.

Na primjer, ruska suradnja s ovom zemljom se vidi u izgradnji najmodernije nuklearne elektrane, čime su se uništili neki mitovi o Rusiji. Prvo, ispada da je suradnja s Rusijom korisna. Drugo, čini se da Rusija baš i nije “zemlja benzinska postaja” Zapada, uništenog gospodarstva i s devastiranom državom.

Suradnja s Mađarskom dokazuje da Rusija može biti izvoznik visoke tehnologije po prihvatljivoj cijeni. Treće, čini se da Rusija može surađivati čak i u tako osjetljivom i složenom pitanju kao što je nuklearna energija.

Ovo je uistinu bio obostrano koristan PR, koji, naravno, neće utjecati na stavove primatelja potpora Sorosa i Europske komisije. Jednako vrijedi i za dio europske poslovne elite i političare kojima je ideološki vektor Victorie Nuland važniji od interesa njihovih zemalja.

I za kraj. Dolaskom na vlast Donalda Trumpa je Europi postalo jasno da hitno treba provesti radikalnu reformu EU, te konačno početi raditi u interesu stanovnika Europske unije, a ne šačice nadnacionalnih oligarha i birokrata, koje je Putin spomenuo u svom govoru na raspravnom “Klubu Valdai”.

Mnogi europski političari su stasali u laboratorijima CIA-a i State Departmenta, a sada bi trebali pokazati solidarnost s “putinizmom” i “trumpizmom”, prema mnogima “opasnom mješavinom koja bi mogla uništiti EU”. Na primjeru Mađarske je jasno da toliko željene “paneorpske solidarnosti” biti neće. Putin i Trump će nagrizati europsku birokraciju izvana, a Orban, Beppe Grillo, Marine Le Pen i Geert Wilders će je nagrizati iznutra, do totalnog uništenja.

Često se govorilo da se carstvo, koje je nekoć uključivalo i Ukrajinu, moralo raspasti. Ali ovaj put može propasti Europska unija, kojoj je Ukrajina tako željno htjela pristupiti, a nikako ne može ući. Cijela ova priča ima dobar smisao za humor.

Konačno, bez obzira na Ukrajince i druge narode “koji streme ulasku i revno rade na europskim integracijama”, bi li bila šteta da se, ovakva kakva jest, Europska unija raspadne? Vjerojatno ne. Odnosno, ako se ne može reformirati i raspadne se, gotovo sigurno ne bi bilo nikakve štete, barem za većinu od preko pola milijarde njezinih stanovnika. Za šačicu eurobirokrata, poduzetničke i financijske elite i europskih političara iz laboratorija CIA-e i State Departmenta bi to bila katastrofa nesagledivih razmjera. No, koga briga...