macron
© Reuters
Evo iz Washingtona krenuli otvorenije nego do sada i na kapitalce iz »stare Evrope« s domaćim zadacima za njih na Bliskom istoku. Ne bi uskoro iznenadilo da »stratezi« uz gazdu počnu izmišljati sankcije i po samoj Americi. Valja održavati novu doktrinu vladanja

Puno je priča ovih dana u Bosni i unaokolo povodom kojih valja koju prozboriti. Prva je i opet najbolnija Srebrenica, ali i sve više onoga povodom nje danas. Jer priča o Srebrenici, uz sve ostalo, priča je i o tome dokle smo svi skupa dobacili kao ljudi u elementarnom civilizacijskom smislu. Šta kazati za realnost u kojoj je čak i onaj zombi Vojislav Šešelj nekome tamo »referenca« u dokazivanju ne samo da genocida nije bilo, već bezmalo ni Srebrenice uskoro neće biti. Riječ je o užasnom zločinu proizvodnje (samo)ubilačkih »vrijednosti« za nove generacije sutra, bilo gdje. I navikavanju na to.

U svijetu se nastavljaju politički skečevi (da nisu zlo) koje proizvode oni uvjereni da mogu sve i svakoga kupiti, svakoga koga hoće kazniti, proglasiti neprijateljem ko god je »protiv njihovog interesa«. Evo iz Washingtona krenuli otvorenije nego do sada i na kapitalce iz »stare Evrope« sa domaćim zadacima za njih na Bliskom istoku. Ne bi uskoro iznenadilo da »stratezi« uz gazdu počnu izmišljati sankcije i po samoj Americi. Valja održavati novu doktrinu vladanja. Bez dokazivanja apsolutne dominacije sile i samo sile ne može se hraniti ni novi sistem, sve interesantniji medicinskim naukama.

Tema je ovdje u Bosni minule sedmice bio i povratak Erdogana u za njega malu, skrajnutu pograničnu avliju u kojoj može ponovo zatražiti što hoće, pa i da uhapsi i izručuje ovoga ili onoga, temeljem njihovih tamošnjih skaski i obračuna knjiženih na urote i neposluh, kako već sami žele. Zna kome je došao i od koga je poslušnost zatražio - »braća« vječito ostaju braća i iznad su svega drugog. Ipak, pomalo drugačija postaje realnost i u Stambolu.

Posebno pikantna lokalna tema minulih dana bila je još jedna, u Mostaru, po nečemu slična ovoj sa sultanom, samo u malom. Narod kaže, »došla cica na kolica.« Višedecenijski lokalni heroj borbe za »jednakopravnost« morao je u svoj ured branjen policijom. Istina dolazi po svoje: nejednakopravnosti jeste bilo, ali ne one kojom se branila njegova politika (i mnogih sličnih po Bosni), već nejednakopravnosti u pumpanju džepova jednih i pražnjenju drugih. Da je neko koliko minule sedmice rekao da će tisuće ljudi uzvikivati ovih dana »Dragane lopove« usred njegovog (tzv. Zapadnog Mostara), rekli bi mu da je lud, ili bezbožnik, pa bi u takvom nevjerniku na ulici ubili boga...

Poseban, po fikcijama i tužno nerealnim nadanjima, bio je onaj sarajevski skup o saradnji u Jugoistočnoj Evropi. To se zove SEECP, gdje su se mnogobrojni učesnici saglasili u Deklaraciji, reklo bi se nježno optimistički, kako »samo potpuna integracija cijele regije u Evropsku Uniju služi najboljim interesima Evrope.« Nerealnost optimizma je u goloj i gorkoj evropskoj stvarnosti. Ne znaju oni u ovom času ni šta će i kako će sa sobom, a kamo li sa nama. Osim u slučajevima striktno njihovih interesa. Ne samo da ne razmišljaju o rokovima »za nas« u iole opipljivim kategorijama, već se po raznim ćoškovima Unije i o unutrašnjim interesima EU šuška na sasvim različite načine. Mnoge nekad velike zajedničke ideje danas su doživljavane prevaziđene pa i smiješne.

Ipak, možda više kao pozadinska priča što polako ali sigurno formira globalni politički milje mimo nas malih, evo koje riječi više o gorkom humoru ozbiljne politike, one što je kao mehanizam namijenjena da ubija kako bi se njeni tvorci dočepali koječega što nije njihovo. Poprilično smo već oguglali na to, ali riječ je, recimo, o najnovijim zbivanjima o Americi i Iranu, Evropi, Arapima, Izraelu i drugim, »kolateralama«.

Storija kaže sljedeće, prisjećanja radi. Prije evo četiri godine, 2015. godine, nakon desetak godina mukotrpnog pregovaranja rođen je po mnogima istorijski, takozvani »nuklearni sporazum«. Potpise na njega stavili su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina, Njemačka, EU i Iran. Smisao je, pojednostavljeno, da Iran neće obogaćivati dalje uran do nivoa potrebnog za atomsku bombu, a zauzvrat će im svijet ukinuti višedecenijske sankcije. Svi za to zaduženi u svijetu će striktno provjeravati drži li se Iran dogovorenog. Ostali su, je li, dobri i korektni pa se podrazumijeva da hoće. Tako je i bilo. Svi su bili zadovoljni i poštivali potpisano, a posebno Iran kojem je svako malo neko od »nadležnih« provjeravao ponašanje i uvijek zaključio da se Teheran drži apsolutno u skladu sa svojim potpisom.

No, onda su vragovi došli po svoje. Izrael i Saudijska Arabija, mada objektivno »sretno pogođeni« smislom sporazuma spram prethodnih »opasnosti« što su ih adresirali Teheranu, prvo su sami počeli histerizirati povodom svega, a potom im je neko proviđenje poslalo Trumpa. Za mračnu monarhiju Zaljeva Iran naprosto mora pasti. Razloga je niz dekadentno civilizacijskih, fanatično vjerskih, globalnih i regionalnih, naftnih i sličnih. Mržnja spram Irana odavno je na nivou histerije. Izrael već godinama sa ekstremno cionističkim vrhom pod Netanyahuom i sličnima ne prihvata ni samu pomisao da bilo ko drugi u regionu može imati nuklearno oružje osim njih. Oni ga imaju decenijama kobajagi tajno. Cijeli svijet to zna i nikome ništa. Stara priča.

Za racionalne promatrače, »nuklearni sporazum« eliminirao je eto hipotetički postojeće opasnosti po Saudijsku Arabiju i Izrael. Ipak, nije to. Iran za njih naprosto ne smije postojati. Nastavak priče na tragu ovoga brzo je uslijedio. Trump trgovac koji bi da po principima svjetskih pijaca kupuje istoriju preračunatu u profit nalazi u Tel Avivu i Rijadu svoje partnere. Možda i ne sluti da su oni igrači ambiciozniji od toga. To su po svojim različitim utjecajima i moćima, od nafte i tržišta za oružje, do neupitno presudnog izraelskog lobija unutar Amerike. Ipak, oni geostrateški nisu Evropa. Trump se zato okreće »starom« dijelu tog kontinenta. One nove je brzo pridobio na talasu njihovog strasnog antikomunizma, a i NATO-u su te zemlje trebale za okruživanje Rusije. I mnogi naftni i plinski tokovi kroz bivšu istočnu Evropu bili su u planovima Zapada.

Započeta je igra za pridobijanje duša Njemačke, Francuske, Velike Britanije i sličnih... Ono što je »proxy« rat Zapada protiv Istoka na Bliskom istoku i okolo, nije bilo primjenjivo u Evropi. Iran Washingtonu jeste sanjani plijen po mnogo čemu, veliki, sjajno pozicioniran, nedopustivo neovisan, ima i naftu i svoja tržišta od kojih bi mnoga Amerika sada za svoj plin... Zato se ide sa ubitačnim provokacijama i pritiscima na njih. Rutinski rat protiv njih ipak je iluzija. Ne bi bio ni sličan dosadašnjim »proljećima«, ni onom ratu u Iraku, ni rasturanju Libije, Jemenu itd. Ni Siriju uz stotine hiljada proizvedenih i dovedenih koljača i »demokratskih opozicionara« nisu mogli poravniti pa ni promijeniti.

Neko mudar u Washingtonu, zato, shvatio je da Bliski istok, uključujući i samo malo udaljeni Iran, za Evropu jeste »strateška blizina« kada je rat u pitanju. Za Ameriku to nije. Dakle, Iran će se provocirati do potpune panike u Evropi od tamošnjeg rata koji bi se izvjesno na razne načine proširio do i preko istočnog Mediterana. Starom kontinentu samo pri pomisli na milione novih izbjeglica koljena klecaju. Zato onaj entuzijazam koji su dijelovi Evrope imali obećavajući pomoć Iranu nakon izlaska Amerike iz »nuklearnog sporazuma« - a obećali su mnogo - odjednom rapidno opada. Svaka im čast, ali sebi smo najvažniji. Kao uvijek.

Iz Washingtona odlaze nalozi u Pariz, Berlin i London da pakuju vojsku i šalju je u Siriju (prva stanica do Irana) i preuzmu tamo ulogu Amerike kojoj su potrebne slobodne ruke za Iran i Hormuz. Teheran polako ostaje napušten od do jučer lažnih prijatelja iz Evrope. Bezmalo svi oni, osim Merkelove, već se satraše da otvoreno optuže Iran kako krši sporazum što su ga i oni potpisali. To što im je Trump na tome svima zabio nož u leđa, ne postoji. Nova predsjednica Evropske Komisije Von der Leyen ne tako davno, kao ministrica obrane Njemačke, silno se zalagala za slanje njemačke vojske u Siriju, uspaničena da bi američko povlačenje odatle »oslabilo utjecaje Washingtona na postratne procese tranzicije u Siriji...«. Eto, dakle, slutnje i o filozofiji nove EU!

Ukratko, priča opet ista. Moćnik iz pozadine dirigira, mali za njegov račun igra plaćeničke igre. Šta je novo? Pa to što počinju da primaju naloge iz Washingtona i oni što su slovili kao veliki. De Gaulle nekad nije htio ni da čuje za NATO onoliko dirigiran Amerikom. Macron nije De Gaulle a i sjena moćnije Njemačke mu je nesnošljivo nad glavom. Patnja spram prošlosti i nad Londonom. Druga vremena i gabariti. Iranu zato evo sve glasnijih prijetnji zbog »nedoličnog ponašanja« i iz Evrope. Ko se tu atomski promijenio? Iran nije. Mnogi jesu, iz temelja. Otanjile im kičme.