© NASANa površini Mjeseca na različitim su mjestima otkrivene male količine vode i hidroksila (plavo). Ova slika ilustrira njihovu distribuciju na visokim geografskim širinama prema polovima. Plava pokazuje potpis molekula vode i hidroksila što se vidi visoko dijagnostičkom apsorpcijom infracrvene svjetlosti s valnom duljinom od tri mikrometra. Zelena pokazuje svjetlinu površine izmjerenu reflektiranim infracrvenim zračenjem sunca s valnom duljinom od 2,4 mikrometara, a crvena mineral koji sadrži željezo, nazvan piroksen, otkriven apsorpcijom infracrvene svjetlosti od 2,0 mikrometara.
No dokaza za to ima. Indijska lunarna sonda Chandrayaan-1 kružila je oko Mjeseca 2008. godine i prikupila podatke koji su do danas pridonijeli mnogim otkrićima, uključujući i postojanje molekula vode na njegovoj površini. Sonda je bila opremljena i instrumentom koji je proizvela NASA s ciljem analize mineralnog sastava Mjeseca.
Istražitelji NASA-e i havajskog Instituta za geofiziku i planetologiju nedavno su analizirali još neke podatke i našli se u čudu kad su pronašli tragove hematita, oblika željezova oksida, odnosno hrđe. Na Mjesecu ima mnogo stijena bogatih željezom, ali hrđa se stvara jedino kad je željezo izloženo kisiku i vodi.
"Isprva nisam mogla vjerovati, jer, s obzirom na uvjete na Mjesecu, hrđe ondje ne bi trebalo biti", kazala je Abigail Fraeman, znanstvenica NASA-e.
Ne samo da na Mjesecu nema kisika nego je preplavljen vodikom, koji ondje struji sa Sunca nošen solarnim vjetrom. Hrđa nastaje kad kisik ukloni elektrone iz željeza, a vodik radi upravo suprotno, dodaje mu elektrone. Zato se na područjima bogatim vodikom hrđa teško stvara.
Krivac je Zemlja
"To je vrlo zbunjujuće", rekao je Shuai Le sa Sveučilišta Hawaii, glavni autor studije objavljene u časopisu Science Advances. "Mjesec je užasno okruženje za stvaranje hematita."
Nakon višemjesečnih istraživanja, Li i znanstvenici NASA-e misle da su riješili zagonetku. Krivac za hrđu na mjesecu je - Zemlja.
Prvi veći trag im je bila činjenica da je većina hrđe koncentrirana na strani Mjeseca okrenutoj prema Zemlji, što je ukazivalo na to da je pojava na neki način povezana s našim planetom.
Zemlju okružuje magnetno polje, a solarni vjetar ga rasteže i stvara dug magnetni rep u smjeru vjetra. Mjesec ulazi u taj rep tri dana prije nego što je pun i treba mu šest dana da izađe na drugu stranu.
Li smatra da kisik sa Zemlje tim magnetnim repom stiže do Mjeseca i ondje u doticaju s vodenim molekulama stvara hrđu.
Magnetni rep istodobno, za vrijeme punog Mjeseca, blokira sav solarni vjetar, što znači da je Mjesec privremeno zaštićen od udara vodika sa Sunca. Time je također otvoren vremenski prozor za stvaranje hrđe.
No ta teorija ima nekoliko 'rupa'. Primjerice, manji dio hrđe pronađen je i na tamnoj strani Mjeseca, gdje kisik sa Zemlje teško može doprijeti, a ostala je nejasna i interakcija molekula vode i stijena na Mjesecu.
Komentar: Pogledajte i: