fear
© pixabay.com

Komentar: Specijalno za Noć vještica, donosimo znanstvenu studiju po pitanju straha - što se to događa u tijelu dok gledamo horor filmove?


Drakula, Frankenstein, vještice, duhovi i goblini svuda su oko nas u ovo doba godine - a Hollywood ih drži u pripremi i tijekom cijele godine. Zastrašujući filmovi omogućuju nam da doživimo dozu dobre preplašenosti kad god to poželimo, ali zašto ljudi žele to iskustvo?

Što to u vašem mozgu razlikuje ugodan nalet adrenalina dok gledamo horor film od traumatičnog iskustva provale u vašu kuću?

Očigledan odgovor jest taj da vi znate da ono što se događa na ekranu nije stvarno. Prema Andreasu Keilu, profesoru psihologije na Sveučilištu Florida u Gainesvilleu, to znanje počinje u vizualnom korteksu, području u stražnjem dijelu mozga koje obrađuje ono što vidimo i pomaže povezati te slike s osobnim i kulturnim događajima koji ih stavljaju u kontekst.

Kao i druga kortikalna područja mozga (slušni korteks, osjetilni korteks, motorni korteks i kora velikog mozga), vizualni korteks misli. Vidite tamnu mrlju na podu, primijetite da ta tamna mrlja ima izbočine, shvatite da su te izbočine noge i vaš mozak kaže "Pauk!"

No da li je to kućni pauk, crna udovica ili plastični pauk? Vi morate kontrolirati svoj strah da biste saznali.

"Ako se bojite pauka, vizualni korteks upozorit će moždanu koru, a vašoj amigdali i insuli, dijelovima mozga koji obrađuju emocije, reći će da je prijetnja stvarna", rekao je Keil. "Kad opazi prijetnju, moždana kora proizvodi energizirajuće neurotransmitere glutamat, dopamin i serotonin koji pojačavaju vaše reakcije i izbacuju vas iz opasnosti, i vi otrčite, ne provjeravajući s kakvim paukom imate posla."

Ljudi koji kontroliraju svoj strah reagiraju sporije, dajući moždanom korteksu vremena da primi i obradi više informacija. Ako moždana kora shvati da je oblik pauka zapravo bezopasan plastični pauk, govori amigdali i insuli da prijetnja nije stvarna te se počinje proizvoditi umirujući neurotransmiter gama-aminomaslačna kiselina (GABA). Mozak i tijelo se opuštaju, i sve se vraća u normalu.

No čak i kad prijetnja nije stvarna, signal prijetnje već je prošao kroz hipotalamus, dio mozga koji komunicira s tjelesnim žljezdanim sustavom. Ovaj signal govori nadbubrežnim žlijezdama da proizvode hormon adrenalin. Adrenalin potiče proizvodnju opioida, koji prigušuju odgovor na bol (vrlo korisno ako vas proganja lav) i endorfina, koji stvaraju užitak.

fear
© Guillaume DuchenneMentalna kontrola može odvojiti užas zastrašujućeg filma od užasa uistinu opasne situacije.
Endorfini se također oslobađaju tijekom vježbanja, seksa i iščekivanja užitka, rekla je Ki Ann Goosens, neuroznanstvenica s Instituta za mozak McGovern na Tehnološkom institutu u Cambridgeu, Massachusetts. Sve dok se odgovor na strah u ovom trenutku isključi (prepoznajete da je pauk napravljen od plastike), aktiviranje tog odgovora može dovesti do nekih vrlo pozitivnih iskustava.

Prema Goosensu, adrenalin također povećava oštrinu vida i druge osjetilne pragove, čineći svijet intenzivnijim i ugodnijim mjestom. Ubrzava metabolizam i čini da se ljudi osjećaju živima. Ljudi koji vide Freddyja Kruegera kako se prikrada žrtvi postaju budni i uzbuđeni, ali kontroliraju iskustvo, što je plus.

"Mnogi ljudi uživaju u osjećaju kontrole nad svojim strahom, uključivanjem i isključivanjem, koje stvara imaginarna situacija poput filma", rekao je Goosens.

Goosens je dodao kako svatko različito doživljava ovaj hormonalni porast. Za neke, ugodni osjećaji nadjačavaju zastrašujuće slike na filmskom platnu. Njena pretpostavka je da oni koji ne uživaju u zastrašujućim filmovima mogu imati ili slabiji hormonski odgovor koji pruža manje zadovoljstva i ne poništava negativne slike, ili jači odgovor koji sve tjera na sljedeći, vrlo neugodan korak.

Ako kora velikog mozga kaže ostatku mozga da je prijetnja stvarna i da se s njom treba suočiti, odgovor na strah nastavlja se i nadbubrežne žlijezde počinju proizvoditi kortizol. Tijelo ulazi u pretjeranu proizvodnju, potiskuje inzulin kako bi stvorio skok šećera u krvi koji pokreće mišiće i šalje sve u višu i mnogo neugodniju brzinu. Normalni metabolički procesi su potisnuti, a tjelesna homeostatska ravnoteža izbačena. To se događa kada čujete otvaranje stražnjih vrata i znate da je ušao uljez.

"Postoji povezani refleks straha koji dolazi od amigdale i hormonske aktivacije", rekao je Kerry Ressler, koji proučava biologiju straha na sveučilištu Emory u Atlanti, Ga. "Povećaju se puls i krvni tlak, usta se osuše, znojiš se i želiš pobjeći. Neki su ljudi paralizirani ovim refleksom, a neki spajaju svu tu aktivaciju kako bi proizveli adaptivni odgovor, poput pozivanja hitne službe."

Možemo se nositi sa zastrašujućim dijelovima našeg svijeta usavršavajući svoju sposobnost svladavanja straha - barem u sigurnosti kina. Možda je i to adaptivni odgovor.