© Shutterstock.com
Postoji preko dvadeset milijuna izvještaja o iskustvima bliske smrti (NDE, near-death experience) iz svake kulture, svake religije, od ljudi koji tvrde da su ateisti ili agnostici, čak i od onih koji nikada nisu bili izloženi nikakvoj religiji. Nevjerojatna je činjenica da su kod svih osoba koje su doživjele takvu pojavu ta iskustva iznimno slična. Priznajem da je jedan od razloga što sam ovime fascinirana taj što je moja majka imala takvo iskustvo dvije godine prije nego što je zapravo preminula.
Mnogi, poput moje majke, kažu da su vidjeli svjetlo i tunel. Većina ih kaže da su tamo vidjeli članove obitelji koji su ih došli pozdraviti. Govore i o "osvrtu na život", ali ne s pozicije osuđivanja, nego da su doznali da su mnogi trenuci u životu mogli rezultirati boljim odabirima, naročito u vezi s time kako svaka odluka i odabir koji napravimo utječe na druge.
Dr. Mary Neal, ortopedska kirurginja, o svojemu je iskustvu rekla: "Umiranje je jednostavno odlazak kući." Ona se bila utopila, i provela je trideset minuta pod vodom prije nego što su je spasioci počeli oživljavati. Prisjeća se da je sve što je tada doznala imalo veze s Bogom koji ljubi i oprašta, i da čovjeka tada boravak s Bogom ispunjava osjećajem dolaska kući. Te me priče istovremeno intrigiraju i zadivljuju.
Pojavljuju se i pitanja, poput:
"Jesu li iskustva kliničke smrti dokaz da raj postoji? Je li to samo stvar koja se dogodi u našemu umu na temelju našega sustava vjerovanja i naših životnih iskustava? Kako se to može događati tolikim ljudima, a ne biti stvarno?"Prava definicija iskustva bliske smrti je jednostavna. Radi se o dubokome psihološkome i duhovnome iskustvu, koje se obično događa pri dramatičnim situacijama, poput kliničke smrti ili neke traume, i koje uzrokuje razne osjećaje, uključujući odvojenost od svojega tijela, osjećaje lebdenja, potpunu smirenost, sigurnost, mir i toplinu, uključujući i prisutnost svjetlosti. Dopustite da opišem jedno takvo iskustvo, o kojemu sam nedavno čitala.
Radilo se o čovjeku koji je prije dvadeset godina doživio prometnu nesreću, u kojoj su mu poginuli voljena supruga i šestomjesečni sinčić. Milošću Božjom preživio je njegov sedmogodišnji sin. On sam bio je tri mjeseca na odjelu intenzivne njege, pretrpio je brojne ozljede i prošao mnoge operacije prije nego što je otišao u ustanovu za rehabilitaciju. Šest mjeseci poslije nesreće mogao je poći kući. Bio je u invalidskim kolicima. Izgubio je jednu nogu, imao je brojne operacije, i prošao više infekcija, od čega mu je život bio gotovo nepodnošljiv.
Meni je zanimljivo bilo to što je on tako živopisno ispripovijedao događaj koji se dogodio prije dvadeset godina, prisjećajući se svake pojedinosti, kao da se to sve jučer dogodilo. Za njega nije bilo sumnje - bio je umro, a onda se vratio u život.
Na početku se prisjetio da je u trenutku nesreće čuo sina kako plače, a zatim shvatio da ne čuje ni ženu, niti drugoga sina. Sljedeća mu je uspomena živopisno iskustvo umiranja i ulaska u raj. Ispričao je kako je vidio svoju suprugu, i da je bila sretna i prelijepa. Njegova je prva misao bila: "Odlično, sve je u redu." No tada je shvatio da nijedno od njih nije u redu. Prisjetio se da se njihov automobil prevrnuo nekoliko puta. Unatoč tome, nije osjećao nikakvu bol. Osjećao je samo ljubav i osjećaj mira koji ga je cijeloga obuzimao. Rekao je da je to mjesto na kojemu se nalazio bilo tako lijepo da mu je oduzimalo dah.
Sljedeće čega se prisjetio bilo je da ga je obuzela krivnja i tuga nakon što je shvatio da se cijela nesreća dogodila njegovom krivnjom. Odmah se sjetio kako je bio zaspao za volanom samo na trenutak (zato se nesreća i dogodila). U tome je trenutku ugledao kolijevku, i shvatio da njegov sinčić spava. Uzeo ga je u naručje i privio ga na svoje srce. Osjetio je kako djetetovo srce kuca, i pomirisao mu kosu, i svega ga je preplavila ljubav. Prepoznao je da je taj nevjerojatni osjećaj to da je ljubljen i da mu je oprošteno.
Rečeno mu je da nema razloga za okrivljivanje - "sve što se događa, događa se prema mojemu planu". Bio je okružen ljubavlju, i vratio je svojega sina ljubavi. Taj osjećaj da ne želi ostaviti sve to bio je iznimno snažan, no čovjek je znao da mora otići.
Devedeset posto ljudi koji su doživjeli ovakvo iskustvo tvrdi da su sigurni da se život poslije smrti nastavlja.
U knjizi Proof of Heaven ("Dokaz za raj") dr. Ebena Alexandera, o temi iskustava bliske smrti izazvala je iznimnu reakciju diljem svijeta. Dr. Alexander je neurokirurg. Od njega se očekuje da zna što je moguće, a što nemoguće u vezi s ljudskom svijesti. Zapao je u duboku komu kada mu je čitav korteks, dio mozga koji registrira misli i osjećaje, izjela bakterija Escherichia coli. Unatoč tome - ili zbog toga - prisjeća se susreta s Bogom i jednim anđeoskim likom, kada je mogao vidjeti raj. Prisjetio se osjećaja bezuvjetne ljubavi koja ga je okruživala.
Jedan od najdojmljivijih papa u cijeloj povijesti, papa Grgur Veliki, zabilježio je iskustva bliske smrti u knjizi nazvanoj "Dijalozi". Napisana je u šestome stoljeću, i u njoj se nalaze fascinantne sličnosti s pričama milijuna današnjih preživjelih.
Zaključak koji sam izvela iz svih ovih priča jest sljedeći: postoji život poslije smrti, i te su priče jedna vrsta potvrde istinitosti onima koji su to proživjeli.
Mnogi se ljudi pitaju, budući da smo mi grešnici, je li Bog uzrujan ili ljut na nas zbog naših grijeha. Posljedica te brige jest da se bojimo smrti i Božje kazne. Tako mi prihvaćamo ove priče o iskustvima bliske smrti jer nam se čini da ona daju naslutiti jednu drugu moguću sudbinu za nas grešnike. Oni koji su ih doživjeli govore o svojim susretima s Bogom prepunim ljubavi i opraštanja. Oni zapravo potvrđuju istinitost onoga što mi katolici već otprije znamo. Bog je sveznajući i pun ljubavi, i nudi nam oproštenje za grijehe. Poslao je svojega sina Isusa kako bi oproštenje sigurno bilo moguće.
Znanstvenici nastavljaju biti skeptični, ali što znanost i medicina više napreduju u spašavanju ljudskih života tako blizu smrti, i nastavljaju poboljšavati načine da nas spase, sve ćemo češće slušati o iskustvima bliske smrti.
Kao osobnu anegdotu u vezi s ovim fenomenom, mogu ponuditi samo ono što mi je ispričala moja majka. Sigurna da je u raju, ugledala je svoje roditelje, koji su umrli kada je ona bila tinejdžerka. Znala je da je u Isusovoj prisutnosti jer je osjećala ljubav koja ju je cijelu obuzimala. Znala je da je raj stvarnost. "Cathy, prisjeti se najčudesnijega trenutka u svojemu životu", rekla mi je. "Pomnoži to s milijardom, i svejedno nećeš doći ni blizu toga osjećaja kada si u prisutnosti savršene ljubavi Boga i Njegova Sina Isusa."
U Otkrivenju 2,21 apostol Ivan iznosi prikaz iz prve ruke slave i neizmjernosti sile i ljepote raja. Ponekad mu je teško riječima izraziti što je vidio, ali jasno nam je da ga se njegova vizija raja iznimno dojmila. Kao katolkinji, nije mi teško pronaći riječi za ono u našoj vjeri na što ukazuju ova iskustva. To je ista ona stvar koja je raspirila maštu svakoga katoličkoga pisca - od Boetija, preko Dantea i Chaucera, pa do Tolkiena: "Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu Katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, i život vječni."
Amen.
Doznajte više o tome što katolici vjeruju u vezi s iskustvima bliske smrti.
Komentar: Pogledajte također: