Pod kejnesijanskim preuzimanjem Bretton Woodsa, transatlantskim nacijama sve su više dominirali napuhani birokratski sustavi, dok su planovi za istinski razvoj potkopani, piše Matthew Ehret.
To je kao da su crte bojišnice građanskog rata postavljene između masa Amerikanaca koji su natjerani da vjeruju ili u lažni pristup ekonomiji "odozdo prema gore", kako je definirala austrijska škola koju je zastupao Friedrich von Hayek, ili u pristup "odozgo prema dolje" - Johna Maynarda Keynesa. Prvi žrtvuje dobrobit cijele nacije radi pojedinaca (tj. individualnih sloboda), dok drugi žrtvuje individualne slobode svakog građanina radi općeg dobra (ili barem definicije nekog oligarha što bi to [opće dobro] trebalo biti).
U svom posljednjem članku dao sam općeniti prikaz povijesti američkog sustava političke ekonomije koju su razvili Benjamin Franklin, Alexander Hamilton, John Jay, Henry Clay, Henry Carey, Lincoln i McKinley. Pregledali smo kako je [sustav političke ekonomije] izbačen iz kolosijeka ubojstvom McKinleyja 1901. i kako je oživljen tek 30 godina kasnije predsjedničkom pobjedom Franklina Roosevelta 1932. kojom je 1933. prekinuta diktatura bankara.
Konačno, ukratko smo istražili kako i zašto su i John Maynard Keynes i Friedrich von Hayek, čije ideje tako duboko utječu na polarizaciju SAD-a danas, ne samo prezirali FDR-a, već su mrzili sve za što se republika zalagala.
U ovom drugom nastavku trodijelne serije, rasvijetlit ćemo antiljudske ideje i političke operacije koje su oblikovale um, život i politiku lorda Johna Maynarda Keynesa (1883.-1946.).
Iako je Keynes najavljen kao zvijezda vodilja New Deala (i, kao takvog, brane ga moderni "New Dealovci pokreta zelenih" i tehnokrati Velikog resetiranja koji žele svijetu nametnuti sustav upravljanja odozgo prema dolje), činjenica je da Keynes nije mrzio samo Franklina Roosevelta, već i čovječanstvo općenito.
To će se jasno vidjeti u 1) njegovoj odanosti teorijama Thomasa Malthusa, 2) njegovom promicanju eugenike kao znanosti o rasnom pročišćavanju i kontroli stanovništva, i 3) njegovoj općoj privrženosti Svjetskoj vladi kao vodećeg člana Fabijanskog društva.
Od svojih najranijih dana u Cambridgeu, gdje je brzo postao jedan od odabranih Cambridgeovih apostola i dijelio, između ostalog, cjeloživotno prijateljstvo s lordom Bertrandom Russellom, Keynes se posvetio službi carstva, postavši vitez Reda Batha i Red Leopolda do 1919.
Njegova rana knjiga iz 1911. o indijskoj valuti i financijama (napisana tijekom njegovog petogodišnjeg pohoda u indijskom ured Carstva) ignorirala je sve stvarne političke uzroke gladi koja je zahvatila Indiju i hladno se zalagala za veću integraciju indijskog bankarskog sustava pod kontrolu londonskog City-ja, što je nekako trebalo riješiti probleme Indije. Činjenična stvarnost bila je da je glad u indiji koordinirani instrument kontrole stanovništva od strane maltuzijske Elite britanskog establišmenta, koja je "rat, glad i bolest" doživljavala kao darove prirode kojima jaki vladaju slabima.
Dok su se njegove kasnije Posljedice mira iz 1919. činile razumno simpatičnim upozorenjem da će drakonska Versailleska odšteta učiniti nevjerojatnu štetu i dovesti do novog svjetskog rata, u stvarnosti je Keynes pokazao hladnu lukavost. Služeći kao predstavnik britanskog ministarstva financija na konferenciji u Versaillesu, Keynes se nikada nije protivio fašizmu: on je samo tvrdio da se liberalniji put ka globalnom fašizmu može uspostaviti pod vodstvom Banke Engleske. Međutim, njegovo protivljenje nasilnijem pristupu koji preferiraju konzervativni imperijalisti među britanskom inteligencijom, bilo je više forma nego sadržaj.
Keynes i njegovi kolege fabijanci HG Wells, Bertrand Russell i GB Shaw preferirali su "sporu i postojanu" "dugu igru", podsjećajući na rimskog generala Kvinta Fabija Maksima koji se slavno borio protiv svojih neprijatelja polaganim iscrpljivanjem, a ne izravnom konfrontacijom. Zbog općeg neznanja javnosti o ovoj strategiji, slavimo ove svjetovnjake Fabijanskog društva zbog njihovog pacifizma, iako su u stvarnosti bili jednako rasisti, fašisti i ljubitelji eugenike kao i njihovi kratkovidniji, tvrdoglavi kolege, sir Oswald Mosley, Lord Alfred Milner pa čak i Winston Churchill.
Malthus, Eugenika i Keynes
Dvije teorije koje je iznijelo Britansko carstvo kao odgovor na rast američkog sustava, prvo u SAD-u, a kasnije i međunarodno, bile su one Thomasa Malthusa i Francisa Galtona, rođaka Charlesa Darwina koji je skovao izraz "eugenika" u 1883. Ovi sestrinski koncepti služili su kao ništa manje nego vjerski propisi za vladajuću elitu, dok se očajnički pokušavala reorganizirati u kasnom 19. stoljeću .
Mora se čvrsto imati na umu da je u tom razdoblju Britansko Carstvo bilo slabo i nesposobno zaustaviti električno širenje suradnje u kojoj svi pobjeđuju, dok je američki sustav jurio svijetom noseći sa sobom napredak i ekonomiju punog spektra. Jedan od vodećih glasova američkog sustava 1890. bio je prvi guverner Kolorada, William Gilpin, čija je Kozmopolitska željeznica izložila praktičnu viziju svijeta ujedinjenog željeznicom, razvojem i nacionalnim bankarstvom [vidi kartu].
Stvorena je nova vrsta think tankova kako bi se oblikovala velika strategija Carstva u svjetlu ovog rasta neovisnih suverenih nacija: to su bili TH Huxleyev X Club (oko 1865.), Fabijansko društvo (oko 1884.) i Grupa okruglog stola (oko 1902.). Gdje je Huxleyev X Club koordinirao s Cambridgeom, a Roundtable Group/Rhodes Trust surađivao s Oxfordom, Fabijansko društvo je stvorilo novu školu pod nazivom London School of Economics. Sva trojica radila su zajedno kao jedna cjelina.
Definirajući svoje mizantropsko vjerovanje u prenapučenost, Thomas Malthus (ekonomist Britanske istočnoindijske kompanije) izjavio je u svom poznatom Eseju o stanovništvu iz 1799 .:
"Snaga stanovništva toliko nadilazi zemaljsku sposobnost stvaranja sredstava za život za čovjeka da prerana smrt mora u nekom obliku posjetiti ljudsku rasu."
"Trebali bi poticati, umjesto da budalasto i uzaludno pokušavamo spriječiti djelovanje prirode da uzrokuje smrtnost; i ako se plašimo prečeste posjete užasnog oblika gladi, trebali bismo marljivo poticati druge oblike uništenja, na koje prisiljavamo prirodu. U našim gradovima trebamo suziti ulice, nagurati više ljudi u kuće i zagovarati povratak kuge."Sam Darwin je u svojoj autobiografiji priznao da je njegova teorija evolucije nastala tek nakon što je 1838. pročitao Malthusov Esej o stanovništvu, u kojem je "napokon dobio teoriju prema kojoj je mogao raditi".
Dakle, darvinizam je zapravo proširenje Malthus - Hobbesovih društvenih teorija na cjelokupnu živu prirodu: puka borba za opstanak u svemiru entropije i opadajućih prinosa. Nakon što je stvorena malthusovska verzija biologije, Darwinove teorije ponovno su primijenjene na ljudsko društvo kao imperijalni alati za kontrolu stanovništva, u obliku Galtonove eugenike, čime je istim starim zlim praksama carstva, rata i ropstva data "znanstvena potvrda" .
"[Raz]mislimo danas o Malthusu kao prvom od ekonomista iz Cambridgea-o kao, prije svega, velikom pioniru primjene sustava formalnog mišljenja na složenu zbrku svijeta svakodnevnih događaja. Malthus je glavnim problemima ekonomske teorije pristupio na najbolji mogući način."
U svom predavanju od 2. svibnja 1914., Stanovništvo, Keynes je tvrdio da bi vlada trebala
"namjerno oblikovati zakone i običaje kako bi osigurala gustoću naseljenosti kakva bi trebala biti" i da bi "svijet bio sretniji ako bi se njegovo stanovništvo reduciralo."Rekavši da su "Indija, Egipat i Kina ozbiljno prenaseljeni", Keynes je zagovarao korištenje nasilja za obranu "superiornih bijelih rasa" u ovoj borbi za preživljavanje s pacifističkom izrekom: "Gotovo sve mjere mi se čine opravdanima kako bismo zaštitili naš životni standardGotovo svaka mjera čini mi se opravdanom za zaštitu našeg životnog standarda od povrede plodnijih rasa. Možda postoji potreba za nekom određenom podjelom svijeta; i pretpostavljam da bi to moglo potaknuti rasne ratove. U svakom slučaju, takvi će se ratovi baviti značajnim problemom od ozljeda od strane plodnijih rasa. Neko definitivno razdvajanje svijeta moglo bi postati nužno; i pretpostavljam da to možda neće nevjerojatno izazvati rasne ratove. U svakom slučaju, takvi ratovi će predstavljati bitno pitanje."
Kao vršitelj dužnosti predsjedavajućeg Neomalthusijanske lige, Keynes je 1927. izjavio: "Mi, članovi ovog društva, smo neomaltuzijanci ... Vjerujem da će se u budućnosti problem stanovništva očitovati u mnogo većem problemu nasljedstva i eugenike. Kvaliteta bi trebala biti glavna preokupacija."
Do 1946., Keynes, još uvijek član Britanskog eugeničkog društva (nakon što je služio kao potpredsjednik od 1936. do 1944.), napisao je u The Eugenics Review: "Galtonov ekscentričan, skeptičan, promatrački, blještav, predvodnički tip uma doveo ga je na kraju do postane utemeljitelj najvažnije, najznačajnije i, dodao bih, izvorne grane sociologije koja postoji, naime eugenike.
To nije bilo teoretiziranje o kuli od bjelokosti, već koncept sa stvarnim značenjem.
Do 1937. Keynesova Opća teorija zapošljavanja objavljena je u nacističkoj Njemačkoj. Ako netko želi braniti ideju da je ekonomist na neki način bio antifašistički branitelj "liberalnih vrijednosti", neka pročita njegove vlastite riječi u predgovoru, a zatim ili redefinira "liberalne vrijednosti" ili svoju naivnu ideju o Keynesu:
"Možda mogu očekivati manje otpora među njemačkim čitateljima nego među engleskim, kada im ponudim teoriju zapošljavanja i proizvodnje općenito... Teorija proizvodnje općenito, koja je predmet ove knjige, može se puno bolje prilagoditi uvjetima totalitarne države nego teoriji proizvodnje i raspodjele bogatstva u uvjetima slobodne konkurencije."Sam Hitler nije bio samo predani eugeničar (čija je politika rasnog čišćenja nastala kroz financiranje zaklada Rockefeller, Carnegie kao i britanskog establišmenta), nego je također bio i predani Malthuzijanac koji je rekao:
"Sigurno će doći dan kada će cijelo čovječanstvo biti prisiljeno zaustaviti povećanje ljudske vrste, jer više neće biti moguće prilagođavati produktivnost tla stalnom rastu populacije."Keynes je u to vrijeme bio krajnje frustriran što sustav političke ekonomije vođen namjerama kojeg je definirao New Deal pod vodstvom FDR-a nije upio njegove teorije trojanskog konja o zaposlenosti, potražnji i inflaciji.
Komentar: Franklin Delano Roosevelt, često nazivan inicijalima FDR, bio je američki političar i odvjetnik koji je služio kao 32. predsjednik Sjedinjenih Država od 1933. do svoje smrti 1945.
Međutim, do kraja rata, mnogi operativci povezani s Vijećem za vanjske odnose (CFR), koji su gurali keynesijanizam, uspješno su prodrli u sve grane američke birokracije i prodrli do najviših razina State Departmenta i riznice. U nekom trenutku 1943. godine, Franklin Roosevelt komentirao je svoje razumijevanje ove operacije britanske duboke države kada je rekao svom sinu Elliotu:
"Znaš, toliko puta su ljudi u State Departmentu pokušali sakriti poruke upućene meni, zadržati ih, nekako ih usporiti, samo zato što se neki od tih karijernih diplomata ne slažu s onim što znaju da ja mislim. Trebali bi raditi za Winstona [Churchila]. Zapravo, većinu vremena i rade. Prestat razmišljati o njima: mnogi od njih su uvjereni da je način vođenja američke vanjske politike - shvatiti što Britanci rade, a zatim to kopirati!" Rečeno mi je... prije šest godina da očistim taj State Department. On [State Department] je poput britanskog Ministarstva vanjskih poslova...."Bitka za Bretton Woods
Tijekom konferencije u Bretton Woodsu (1.-20. srpnja 1944.) dvije suprotstavljene paradigme, s jedne strane Američki sustav antikolonijalizma, a s druge strane Britanski sustav maltuzijanizma nulte sume, ušle su u rat.
Ovaj je rat poprimio je oblik bitaka koje je vodio pouzdani Rooseveltov suradnik Henry Dexter White, protiv John Maynard Keynesa, u Bretton Woods-u, gdje se okupilo 730 delegata predstavljajući 44 zemlje, kako bi dogovorili uvjete poslijeratnog poretka.
Iako se ova konferencija slavno povezuje sa stvaranjem Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT), pogrešno se pretpostavlja da je ona kreacija John Maynard Keynesa. Keynesova uloga kao predstavnika Britanskog Carstva, slično njegovoj ranijoj ulozi u Versaillesu 1919., bila je definirana namjerom da pod svaku cijenu oblikuje uvjete postnacionalnog državnog poretka svijeta u ime londonskog Cityja. Poput Bertranda Russella i drugih apostola iz Cambridgea prije i poslije, Keynes je bio obučen u sofističkoj (sofizam*) primjeni statistike i matematičke logike za prikrivanje imperijalističkog silovanja ciljanih nacija.
Dok su Dexter White i Franklin Roosevelt zahtijevali poslijeratni sustav fiksnih deviznih tečajeva podržan američkim dolarima (kako bi se blokirale špekulacije o robi kao oruđu ekonomskog rata), njihova ideja nije bila zasnovana na imperijalizmu što potvrđuju FDR-ove zabilježene bitke s Churchillom. Za razliku od tvrdog protiv mekog imperijalizma Churchilla i Keynesa, Roosevelt i njegovi saveznici radije su računali na poslijeratni sustav definiran američko-kinesko-ruskim prijateljstvom i internacionalizacijom New Deal-a primjenom win-win pristupa u vanjskoj politici.
U Bretton Woodsu, Dexter White i Henry Morganthau postigli su sporazume o pružanju golemih prijenosa tehnologije za promicanje industrijalizacije Južne Amerike. Istodobno su izaslanstva iz Indije, Istočne Europe i Kine predstavila velike programe po uzoru na New Deal. Važno je napomenuti da je kinesko izaslanstvo predstavilo infrastrukturne planove koje je prvi iznio Sun Yat-sen u svom Međunarodnom razvoju Kine iz 1920. godine, a koji su i Mao i Zhou Enlai podržali zajedno s Kuomintangovim Chiang Kai-Shekom! Da ovi planovi nisu sabotirani, nevjerojatno bi bilo zamisliti kakav bi napredak mogao biti otvoren za Kineze 70 godina prije nego što je itko čuo za "Inicijativu Pojas i put".
U ovoj ranoj fazi Rusija je još uvijek bila sretna što je bila osnivačka članica MMF-a i Svjetske banke, koje su utemeljene kako bi djelovale kao jeftini kreditni mehanizmi za dugoročni, niskokamatni, visokotehnološki globalni razvoj.
Komentirajući podršku FDR-ovom poslijeratnom sustavu od zajedničkog interesa, Staljin je izjavio: "Možemo li računati da će aktivnosti ove međunarodne organizacije biti dovoljno učinkovite? One će biti učinkovite ako velike sile, koje su podnijele najveći teret rata protiv Hitlerove Njemačke, nastave djelovati u duhu jednoglasnosti i sloge. [One] neće biti učinkovite ako se prekrši ovaj ključni uvjet [uzajamni interes]".
Suprotstavljajući se ovom antiimperijalnom sustavu koji pobjeđuje sve što su branili Dexter White i FDR, Keynes je zahtijevao diktaturu bankara s novom nadnacionalnom valutom koju kontrolira Banka Engleske pod nazivom Bancor, kao i međunarodnu klirinšku kuću [BIS - Banka za međunarodna poravnanja].
Bancor [kriptovaluta] je kasnije oživljen u izmijenjenom obliku kada su uspostavljena posebna prava zaduživanja (SDR-ovi), približavajući svijet vrsti zelene sintetičke hegemonske valute koju sada promiču osobe kao što su Mark Carney, Klaus Schwab i George Soros pod velom Velikog resetiranja i Klimatskog ugovora centralnih banaka.
Slično ranijem dizajnu svjetske vlade Lige naroda, Keynesovi argumenti podrazumijevali su de facto kastraciju nacionalnih država, sprečavajući njihovo sudjelovanje u vlastitom ekonomskom planiranju. Ti su argumenti također zahtijevali da SAD u potpunosti priznaju legitimitet Britanskog Carstva u poslijeratnom razdoblju (nešto što su Dexter White i Morgenthau odbili učiniti). Prema Keynesovom mišljenju, nacionalne države trebale bi predati svoju suverenu financijsku kontrolu maltuzijskim tehnokratima [Brisel, EU Parlament - centar za posjetitelje] koji upravljaju polugama proizvodnje i potrošnje kroz sustav globalno međusobno povezanih središnjih banaka.
Keynesov model upravljanja osigurao bi da veliki projekti temeljeni na namjerama, koji bi konačno mogli okončati kolonijalizam, ne ugledaju svjetlo dana.
Keynezijanski svijet koji se pojavio nad FDR-ovim mrtvim tijelom
Pod kejnezijanskim preuzimanjem Bretton Woodsa, nastalog tijekom angloameričkih posebnih odnosa koje su stvorili Truman i Churchill, transatlantske države sve su više padale pod dominaciju napuhanih birokratskih sustava, dok su istinski razvojni planovi narušeni. Sa smrću Roosevelta do 1945., Harryja Hopkinsa do 1946., Dextera Whitea do 1948., a predsjednički napori Henryja Wallace-a sabotirani do 1948., slomljen je i posljednji veliki otpor britanskom osvajanju SAD-a.
Nakon rata, organizacije i think tankovi koji promiču eugeniku mijenjali su nazive nastavljajući s radom, pretvarajući se u nove oblike do 1960-ih kao što su ekološki pokret, transhumanistički pokret, a niti farmaceutski/zdravstveni sektor nije ostao netaknut.
U sljedećem poglavlju završit ćemo ovaj kratki ciklus razmatranjem lika Friedricha von Hayeka i Austrijske škole ekonomije koja je nastala kolapsom kejnzijanskog Bretton Woodsa 1971., i usponom "Konzervativne revolucije".
Matthew Ehret glavni je urednik časopisa Canadian Patriot Review, viši suradnik na Američkom sveučilištu u Moskvi, BRI stručnjak za taktičke razgovore i autor je 3 toma serije knjiga 'Untold History of Canada'. Godine 2019. suosnivač je zaklade Rising Tide Foundation sa sjedištem u Montrealu. Možete ga dobiti na matt.ehret@tutamail.com
Komentar: Ostali članci autora: