Više od 2000 prosvjednika izašlo je na ulice Oxforda u Engleskoj ranije ovog mjeseca kako bi izrazili svoje neprijateljstvo prema kontroverznom konceptu 15-minutnog grada, koji je već tiho predstavljen u nizu velikih gradova, uključujući Barcelonu, Melbourne, Pariz i Milano.
Usredotočeni na rad francusko-kolumbijskog urbanista Carlosa Morena, 15-minutni gradovi dizajnirani su tako da su ljudske potrebe i usluge, kao što su kupnja, posao, obrazovanje i zdravstvena skrb, dostupne kratkom vožnjom biciklom ili pješice s kućnih vrata. Takav je grad podijeljen na četvrti ili zone, a lokalni stanovnici imaju malu ili nikakvu potrebu putovati izvan svoje neposredne okoline. Kada je potrebno, takva se putovanja mogu realizirati javnim prijevozom ili obilaznicom, čime se štetne emisije osobnih automobila u gradski zrak svode na minimum.
Na prvi pogled, čini se da je teško suprostavljati se ovom prijedlogu. Na kraju krajeva, većina ljudi se nekada zatekla kako psuju automobile, možda čak i jure za njima stisnute šake (kao što je moj australski prijatelj bio sklon činiti kad mu se automobili nisu zaustavljali na pješačkim prijelazima), želeći da ta sredstva jednostavno nestanu.
Zapravo, tako nešto se nedavno dogodilo u središtu Moskve kada je lokalna vlast nekoliko dugačkih ulica oko Crvenog trga pretvorila u samo pješački promet. Rezultati su bili spektakularni. Duž prostranih cesta koje su nekoć bile rezervirane za strojeve za izbacivanje vatre mladi ljudi voze električne skutere, djeca trče bez straha da će biti zgaženi na cesti, a gosti uživaju u opuštenim obrocima na terasama bez buke vozila i zagađenja. U međuvremenu, čini se da promjena nije negativno utjecala na poduzeća. Zapravo, čini se da cvjetaju kao nikada prije. Pa gdje je točno problem?
Čini se da velik dio skepticizma, pa čak i paranoje o 15-minutnim gradovima, proizlazi iz novije povijesti, posebice iskustva čovječanstva s pandemijom Covida i restriktivnih metoda koje su neki svjetski čelnici odabrali za suočavanje s njom. Ono što je počelo kao "15 dana karantene kako bi se izravnala krivulja" bolesti sa stopom preživljavanja iznad 95%, pretvorilo se u ono što mnogi smatraju maratonom zatvorskog načina života. Ovi skeptici sada vide 15 minutne gradove kao nastavak zastrašujućeg 'Velikog reseta', dio uznemirujuće formule 'Nećeš posjedovati ništa i bit ćeš sretan'. Ideju o odricanju od putovanja automobilom po volji smatraju nečim sličnim "jedenju kukaca", što se već promovira kao način ublažavanja klimatskih promjena. I pitaju se: može li se ljudima koji promiču takve ideje povjeriti reguliranje svakodnevnog gradskog života?
Da bi se stvari dodatno zakomplicirale, sama ideja da su klimatske promjene problem protiv kojeg se treba boriti pod svaku cijenu je pitanje koje se čini jednako kontroverznim kao i velika rasprava o pobačaju ili kontroli oružja u SAD-u. Neki ljudi, mnogi od njih na političkoj desnici, vide ovu zaštitu okoliša samo kao izgovor za vršenje veće kontrole vlade nad ljudima. Osim toga, dovedena je u pitanje sama sposobnost 15-minutnog grada da pomogne okolišu.
Tijekom prosvjeda u Oxfordu, jedna od govornica, 12-godišnja djevojčica po imenu Jasmine, pružila je zamišljeni scenarij: "Recimo da moj prijatelj živi u Zoni 3, a ja sam u Zoni 1. Ako bih, na primjer, ja otišla u kuću moga prijatelja u Zoni 3. Moji roditelji inače dolaze po mene svojim autom, traje samo 10 minuta. Dakle, znači li to da bi morali zaobići obilaznicu i opet se vratiti u grad? Ako bi moja mama ili tata morali voziti obilaznicom, to bi trajalo 30 minuta, uzrokujući mnogo više zagađenja i ostavljajući puno veći ugljični otisak".
Štoviše, je li realno misliti da će svako materijalno dobro i usluga uvijek biti lako dostupni 15-minutnom vožnjom biciklom ili neobaveznom šetnjom? Uostalom, ono što vladini birokrati obećavaju i ono što u konačnici daju rijetko je usklađeno. I ne zaboravimo da se poslovni neuspjesi događaju redovito i često bez prethodne najave. Hoće li stanovnici Zone 1, na primjer, biti prisiljeni platiti kazne u slučaju da moraju putovati u Zonu 5 po osnovne proizvode, poput hrane, lijekova pa čak i vode u slučaju neočekivanih manjkova?
Čak i ako samostalna četvrt u konačnici može održati stabilan pristup svim željama i potrebama svojih stanovnika, protivnici te ideje otišli su toliko daleko da su je usporedili s gulagom. Smatraju da bi ih 15-minutni grad lišio slobode izbora da napuste svoje susjedstvo i odu u druge tvrtke, škole i zdravstvene usluge, a da ne moraju izdvojiti novac, vrijeme i živce za tu privilegiju.
"Ideja da bi četvrti trebale biti pristupačne je lijepa", komentirao je dr. Jordan Peterson na Twitteru. "Ideja da idiotski tiranski birokrati mogu odlučiti gdje vam je 'dopušteno' voziti je možda najgora zamisliva perverzija te ideje - i, ne griješite, to je dio dobro dokumentiranog plana".
Osim toga, postoje i druga društveno-ekonomska pitanja u vezi s jednakim mogućnostima, privilegijama, pa čak i rasom. Nitko nije bio u mogućnosti predvidjeti posljedice nametanja ograničenja putovanja marginaliziranijim potrošačima koji nemaju kvalitetne usluge u svojim siromašnijim četvrtima i sada moraju platiti više da bi im pristupili na mnogo većoj udaljenosti.
Sami 15-minutni gradski planovi Oxforda zapravo ne uključuju prometna ograničenja ili novčane kazne, umjesto toga usredotočeni su na to da shema bude izvediva osiguravajući da stanovnici imaju pristup svemu što im je potrebno. To uključuje jačanje lokalne maloprodaje, poboljšanje usluga dostave i drugih, jednako dobronamjernih mjera bez zadiranja u osobne slobode. S obzirom na to, kritičari 15-minutnog grada prozvani su teoretičarima zavjere.
Međutim, Gradsko vijeće Oxfordshirea također ima zaseban plan, niz mjera za smanjenje prometa koje će iduće godine krenuti u probni režim. Prema ovom planu, stanovnicima neće biti dopušteno voziti nekim gradskim ulicama veći dio dana osim ako nemaju 100-dnevnu dozvolu. Potiče ih se da umjesto toga koriste obilaznicu ili javni prijevoz. Prometne kamere nadzirat će poštivanje propisa, a za prekršaje će se izricati kazne.
Gore spomenuti 'teoretičari zavjere' u Oxfordu optuženi su da su pomiješali ta dva plana kako bi ideja o 15-minutnom gradu izgledala zlokobnije nego što jest. Ali njihova je zabrinutost opravdana zbog puzajućeg grabljenja moći koji su vidjeli tijekom i nakon lockdown-a povezanih s Covidom - gdje sada znamo da su mjere digitalnog praćenja korištene za više od pukog smanjenja širenja virusa.
Davne 1986. godine bivši američki predsjednik Ronald Reagan rekao je grupi novinara: "Devet najstrašnijih riječi u engleskom jeziku su: Ja sam iz vlade i ovdje sam da pomognem". Oni koji prosvjeduju protiv ideje o 15-minutnim gradovima vjeruju da im je potrebno zakoračiti nogom kroz vrata prije nego što grabljenje moćni zapravo počne zadirati u osobne slobode - što sada smatraju neizbježnim ishodom.
Robert Bridge je američki pisac i novinar. Autor je knjige 'Ponoć u američkom carstvu', Kako korporacije i njihove političke sluge uništavaju američki san.
Komentar: Iza svake politika o klimatskim promjenama vreba neomaltuzijanizam. Baš svake.