Bilo je toplo, vedro poslijepodne u glavnom gradu. Užurbanost gradskog trgovanja i turizma je ispunila ulice. Mala plovila su nakitila zaklonjene vode unutar vidokruga vladinih zgrada, ploveći na nježnom južnom povjetarcu. Sunce se zrcalilo na blagim valovima, posuđujući blistav sjaj makovima i tulipanima koji se njišu u parkovima uz rub vode. Sve je bilo u skladu.

Ali odjednom, nebo je posvijetlilo kao da je tu drugo, još sjajnije sunce. Drugi skup sjena se pojavio; isprva duge i slabe, a zatim brzo skraćene i izoštrene. Čudan pištavi i zujajući zvuk se činio kao da dolazi iz svih smjerova odjednom. Tisuće ljudi je okrenulo svoj vrat i pogledalo prema gore, tražeći na nebu novo sunce. Iznad njih, ogromna bijela vatrena kugla je cvjetala, poput otvaranja prostranog papirnatog cvijeta, ali sada zasljepljujuće blještavo. Nekoliko sekundi je žestoka vatrena kugla dominirala nebom, posramljujući sunce. Nebo je izgaralo žarko bijelo, a zatim je polako blijedilo kroz žutu i narančastu prema poprijeko gledajućoj bakreno-crvenoj. Grozan pištavi zvuk je nestao. Promatrači, zaslijepljeni bljeskom, opečeni njegovom žestokom vrućinom, prekrili su svoje oči i ustuknuli u užasu. Oni koji su boravili u uredima i apartmanima su pohrlili prema svojim prozorima, tražeći na nebu izvor blistave baklje koja je osvijetlila njihove prostorije. Veliki pokrivač vrtložastog i bakrenastog oblaka je ispunio pola neba iznad glava. Za tucet otkucaja srca, grad je bio pun straha, omamljen i tih.

Tada, bez upozorenja, silan prasak je pogodio grad, rušeći pješake na tlo. Zatvorena vrata i prozori su razneseni; ograde, zidovi i krovovi su zastenjali i popucali. Udarni val je projurio preko grada i njegovih vodenih putova, prevrnuvši jedrilice na vodi. Vrući, sumporasti vjetar poput otvorenih vrata koja vode u pakao, dah peći kozmičkog kovača željeza, s neba potisnut prema dolje, ispunjen s beskrajnom jekom nevidljivih odrona zemlje. Zatim je vrući dah usporio i zastao, normalni povjetarac se vratio s obnovljenom jedrinom, a hladan zrak s juga zapuhao je preko grada. Nebo iznad glava je sada blijedilo u tamno sivu, a zatim u kobno crnu. Crni vrtložast oblak poput zgužvane plahte se činio kako se spušta s nebesa. Fina crna prašina je počela padati, polagano, nježno, lebdivši i vrtložeći se pod utjecajem povjetarca. Sat ili više crna prašina je padala, sve dok je povjetarac nije razrijedio i raspršio, a oblak izblijedio iz vida.

Mnogi su mislili da je kraj svijeta...

[rekonstrukcija događaja u Konstantinopolu 472. godine, preneseno iz "Rain of Iron and Ice" (1996.), Johna S. Lewisa, profesora planetarnih znanosti na Lunarnom i planetarnom laboratoriju, koji je jedan od direktora u Istraživačkom centru za svemirski inženjering NASA-e i Sveučilišta Arizona, te povjerenik državnog povjerenstva za svemir američke savezne države Arizona.]

Tamna tvar tajanstvena je pojava o čijoj se prirodi i dalje vode mnoge rasprave. Fizičar smatraju da tamna tvar čini veliki udio u ukupnoj masi svemira premda je nikad nismo bili u prilici izravno promatrati, već samo zapažati njene učinke.

Tamna tvar je informacija?

Fizičar dr. Melvin Vopson sa Sveučilišta Portsmouth, Velika Britanija, u svom je novom radu iznjeo novu ideju o mogućoj prirodi tamne tvar. Naime, Vopson tvrdi kako tamna tvar možda predstavlja informaciju kao takvu. "On [Vopson] tvrdi da bi informacije mogle predstavljati zasad nedokućivu tamnu tvar koja čini preko trećinu svemira", stoji u priopćenju za tisak Sveučilišta Portsmouth.

"Ako pretpostavimo da je informacija fizička i da ima masu, a da elementarne čestice imaju informacije nalik DNA o sebi, kako bismo to mogli dokazati?" pita Vopson. "Moj najnoviji rad govori o testiranju ovih teorija kako bi ih znanstvena zajednica shvatila ozbiljnije."

Stanice u našemu tijelu ne žive samotnjački život. Svaka od njih koristi različite metode kako bi istražila svoj okoliš ili ostvarila kontakt s obližnjim mikrotijelima. Ponekad upotrijebe čudne stanične dodatke, koji nalikuju pipcima, kako bi došle do susjednih stanica.

Ti produžeci nalik ticalima nazivaju se filopodije, a novo istraživanje je pokazalo na koji način se stanice njima služe za kretanje, piše Science Alert.

Istraživači su otkrili dvije vrste moždanih ćelija koje igraju važnu ulogu u formiranju našeg sjećanja. Ove ćelije igraju značajnu ulogu u podjeli kontinuiranog svjesnog iskustva na različite segmente kojih se u budućnosti sjećamo.

Krećući se iz prošlosti, kroz sadašnjost u budućnost, formiramo autobiografska sjećanja - referentne tačke nas samih na određenom mjestu i vremenu. Ova sjećanja su nabijena i imaju jasne početke i krajeve, a mi spajamo te niti i formiramo neprekinuti narativ o sebi.

Slično kako opažamo objekte i entitete u svijetu oko nas, naša sjećanja imaju jasne granice, a u novoj studiji neuronaučnici su pokušali da odgonetnu da li neurofiziološka formacija sjećanja odražava karakter sjećanja u našem svjesnom iskustvu.

Tim je prikupio podatke od pacijenata s epilepsijom kojima su elektrode hirurški implantirane u mozak kako bi utvrdili u kom dijelu mozga dolazi do napada.

Uz pristanak, pacijenti s epilepsijom često učestvuju u neuronaučnim studijama zbog ovih korisnih intrakranijalnih elektroda. Dozvolili su istraživačima da snime aktivnost pojedinačnih neurona dok su gledali filmske snimke sa "kognitivnim granicama".

Danas ćemo pogledati Sažetak Zaključaka o Vatrenim kuglama i Meteoritima koje je Victor Clube priložio u svom propratnom pismu adresiranom glavnom koordinatoru za fiziku i BMD Europskog ureda za istraživanje i razvoj zrakoplovstva davne 1996. godine, 5 godina prije 11.09.2001; to i još nekoliko stvari.

Često me optužuju za "poticanje straha" jer stalno i iznova počinjem ovu temu. Čak mislim da je fascinantan i veliki iskorak u mojem eksperimentu u Superluminalnoj komunikaciji došao baš onoga dana kada su fragmenti kometa Shoemaker-Levy počeli udarati u Jupiter - doslovce u trenutku prvog udara - i da je ova komunikacija s "mojim ja u budućnosti" usmjerila veliku pozornost na temu rojeva kometa i fragmenata kometa koji neprestano prolaze kroz Sunčev sustav, izazivajući pustoš i donoseći smrt i uništenje na Zemlju. Kao rezultat istraživanja potaknutog ovom komunikacijom, napisala sam cijelu knjigu od 800 stranica koja je satkana oko pitanja katastrofa u obliku eksplozija kometa koje su se očito ponavljale tijekom povijesti: The Secret History of The World [hrv. Tajna povijest svijeta, op. prev.]

U prvim danima objavljivanja rezultata ovog eksperimenta, bila sam iznenađena brojnim napadima kojima sam bila izložena sa svih strana. Optužili su me za "kanaliziranje izvanzemaljaca" (nije istina); da želim "pokrenuti kult" (što je to kultno u istraživanju znanstvenih tema i razotkrivanju religije da je prijevara kakva i jest?) i tako dalje. Takve stvari su me isprva stvarno boljele i zbunile, ali sada to vidim kao blagoslov, kakav je bio: pomoglo mi je da naučim o vrsti ljudi koji vladaju našim svijetom, o vrsti ljudi koji žele čuvati tajne kako bi mogli zadržati moć: ljudi koji dizajniraju stvari poput "Rata protiv terorizma" kako bi sakrili od masa čovječanstva budućnost koja bi mogla dovesti našu civilizaciju do kraja; ljudi koji znaju da je preživljavanje bombardiranja kometama moguće i koji žele biti jedini koji će preživjeti, a kvragu sa svima ostalima.

Svemirski teleskop Hubble snimio je najudaljeniju zvijezdu do sada, koja je od nas udaljena čitavih 28 milijardi svjetlosnih godina. Ova zvijezda bi mogla biti između 50 do 500 puta masivnija od našeg Sunca i milijune puta svjetlija.

Astronomi su zvijezdu nazvali Earendel prema staroengleskoj riječi koja znači "jutarnja zvijezda". Earendel je nastao samo 900 milijuna godina nakon Velikog praska. Druga najstarija zvijezda, koju je Hubble uočio 2018. godine, postojala je kada je svemir bio star oko četiri milijarde godina. Earendel je toliko udaljen da je njegovoj svjetlosti trebalo oko 12.9 milijardi godina da stigne do nas.

Kada je u rujnu 2017. uragan Maria pogodio Portoriko, poginulo je 3000 ljudi. No posljedice se nisu osjetile samo na glavnom otoku.

Vjetrovi koji su puhali 250 km/h zahvatili su i maleni otok Cayo Santiago, istočno od Portorika, na kojem živi oko 1500 rezus majmuna. Začudo, svi majmuni su preživjeli uragan, iako su neki umrli ubrzo poslije, ali je njihovo stanište bilo kompletno opustošeno. Drveće je ostalo bez lišća zbog čega životinje nisu mogle pronaći hladovinu, a temperatura na otoku je porasla u prosjeku za osam stupnjeva Celzijusa.

Znanstvena zajednica se odmah angažirala oko dobrobiti životinja. Aktivisti i udruge su majmunima donosili hranu i krenuli popravljati uništeni vodovodni sustav. No ubrzo je postalo jasno da je ova prirodna katastrofa ostavila dugoročnije posljedice.

"Pružila nam se jedinstvena prilika za proučavanje posljedica koje donosi velika prirodna katastrofa, kojih je sve češće s klimatskim promjenama", rekao je neuroznanstvenik Michael Platt sa Sveučilišta Pennsylvania.

Znanstvenici su objavili prvi čitavi ljudski genom, popunivši praznine preostale nakon prethodnih napora i ponudivši tako nove mogućnosti u potrazi za tajnama mutacija koje uzrokuju bolesti te genskih varijacija kod 7.9 milijardi ljudi na svijetu. Znanstvenici su 2003. godine otkrili ono što se tada smatralo potpunim slijedom ljudskog genoma.

Ali oko 8 posto nije bilo u potpunosti dešifrirano, uglavnom zato što su se ti dijelovi sastojali od učestalo ponavljajućih dijelova DNA koje je bilo teško spojiti s ostatkom. Konzorcij znanstvenika to je riješio u istraživanju objavljenom u časopisu Science- Rad je objavljen prošle godine prije znanstvene recenzije.

"Stvaranje uistinu potpune sekvence ljudskog genoma predstavlja nevjerojatno znanstveno dostignuće, pružajući prvi sveobuhvatan pogled na naš model DNA", rekao je Eric Green, direktor Nacionalnog instituta za istraživanje ljudskog genoma (NHGRI), dijela Američkog nacionalnog instituta za zdravlje.

Jaka geomagnetska oluja, snage G3, jučer je pogodila pogodila Zemlju, a njeni učinci trajat će i kroz današnji dan, navodi Centar za prognozu svemirskog vremena američke Nacionlne oceanske i atmosferske administracije (NOAA - SWPC).

Velika Sunčeva pjega AR2975

Naime, jedna od velikih pjega na Suncu, imena AR2975, eruptirala je čak 17 puta, a dvije od erupcije spojile su se u jedno "kanibalsko" koronalno izbacivanje mase okrenuto prema Zemlji. Nabijene čestice krenule su prema nama brzinom od 3.027.599,0 kilometara na sat.

Solarne baklje na Sunčevoj pjegi krenule su s pojačanom aktivnošću još 28. ožujka 2022. Sunčeve pjege su regije Sunca sa snažnim magnetskim poljama, a stvaraju se zahvaljujući strujama električnog naboja koji se potom spajaju u čvor odnosno koronu te pucaju.

Nakon što sam nedavno napisala recenziju knjige New Light on the Black Death: The Cosmic Connection od strane dendrokronologa Mikea Bailliea s Queen's University u Belfastu, Irska, odlučila sam ući dublje u tu temu. Proteklih nekoliko tjedana, stizalo mi je brdo knjiga koje sam naručila i stajale su nagomilane na mom stolu nakon što sam bacila pogled na sadržaj... toliko posla, a tako malo vremena.

U međuvremenu, moj prijatelj (koji je klimatski znanstvenik u velikoj američkoj istraživačkoj ustanovi) mi je skrenuo pažnju na zanimljivo otkriće, rad upućen Europskom uredu za istraživanje i razvoj zrakoplovstva, datiran 4. lipnja 1996., pod naslovom: "Opasnost za civilizaciju od vatrenih kugli i kometa" (eng. "The Hazard to Civilization from Fireballs and Comets"), napisan od strane S.V.M. Clube-a. (Za neupućene, Clube je astrofizičar na Sveučilištu Oxford).

U ovom kratkom pismu (4 stranice) i sažetku izjave, Clube piše (i ističe u originalu, pa vi razmislite o tome):

Asteroide koji prolaze blizu Zemlje čovječanstvo je u potpunosti prepoznalo tek u zadnjih 20-tak godina. Prije se ideja da bi značajni neopaženi objekti mogli prići dovoljno blizu da bi predstavljali potencijalnu opasnost za Zemlju tretirala s jednakom podsmijehom kao i neopaženi eter. Znanstvenici se naravno bave utvrđivanjem širokih principa (npr. relativnosti) i Zemljino navodno jednolično, uniformirano okruženje je već bilo uvelike uspostavljeno. Rezultat toga je bio taj da oni znanstvenici koji su posvetili više vremena na istraživanje nego da samo pričaju o objektima dovoljno blizu da zahvate Zemlju su to činili u atmosferi jedva prikrivenog prezira. Čak i sada, laicima je teško uvidjeti ogromni intelektualni udarac kojim je nedavno pogođena većina Znanstvenog Tijela i od kojeg se sada nastoji oporaviti.