Odavno nismo imali čvrste dokaze o planetama koje egzistiraju izvan Sunčevog sistema. Poznati i kao egzoplaneti, konačno otkriće jednog takvog nije došlo još od 1992. godine.

Međutim, u poznati katalog egzoplaneta nedavno je dodan čitav niz "udaljenih svjetova".Samo u posljednjoj deceniji, uz pomoć nedavno "penzionisanog" Kepler svemirskog teleskopa, tempo otkrića se eksponencijalno povećao. Naime, u junu je potvrđeno postojanje 4.000 egzoplaneta.

NASA je nedavno podijelila video vizuelizaciju koja pokazuje kada i gdje su otkrivene sve poznate egzoplanete.

Kepler je zauvijek "zaspao" 2018. godine, ali njegovim naslijeđem se još uvijek koriste brojne opservatorije kao što je Transiting Exoplanet Survey Satellite (TESS), koji je već pronašao preko 700 novih kandidata za planetu u svojoj prvoj godini u svemiru.

Do kraja godine trebao bi se lansirati satelit za utvrđivanje karakteristika egzoplaneta CHEOPS, a NASA-in Space Telescope Jamesa Webba bi se trebao povući iz upotrebe do 2021. godine. Oba navedena svemirska teleskopa mogu pomoći da se utvrdi da li postoje uvjeti koji podržavaju život na površinama datih egzoplaneta.

Interesantno je da se na NASA-inoj mapi nalazi ucrtano preko 4.000 planeta izvan Solarnog sistema, tj. za samo nekoliko decenija prešli smo put od saznanja da nema planeta izvan našeg sistema do hiljada novih, piše CNET.

Posmatranja crne rupe sa slabom svjetlošću pokazuju da se hrani materijom koja je tipična za mnogo veće crne rupe.

Astronomi koji koriste Hubble svemirski teleskop uočili su supermasivnu crnu rupu koja prkosi sadašnjim teorijskim modelima o univerzumu.

Međunarodni tim naučnika, koji je objavio svoje nalaze u mjesečnim obavjestima Kraljevskog astronomskog društva, uočio je čudovišnu crnu rupu u srcu spiralne galaksije NGC 3147 koja se nalazi na relativno bliskoj udaljenosti od oko 130 miliona svjetlosnih godina u konstalaciji Zmaja.

Naučnici su otkrili da postoji disk gasa, prašine i zvijezdanih ostataka koji je okružuje krećući se brzinom od 10% brzine svjetlosti. Prema postojećim modelima za takve strukture ovaj disk ne bi trebao biti tamo.

Za crnu rupu, koja je oko 250 miliona puta teža od Sunca, kaže se da je "pothranjena" i očekuje se da disk koji se nalazi oko nje bude tanji. Međutim, ovaj disk je više podsjećao na krofnu nego na palačinku.

Tip diska koji vidimo je umanjeni Kvazar koji nismo očekivali, rekao je Stefano Bianchi sa visokoškolske ustanove Università degli Studi Roma Tre.

"To je isti tip diska koji vidimo u objektima koji su 1 000 ili čak 100 000 puta svjetliji. Predviđanja trenutnih modela za dinamiku gasa u veoma slabim aktivnim galaksijama očigledno nisu dobra".

"Mislili smo da je ovo najbolji kandidat za potvrdu da ispod određenih luminoznosti, disk više ne postoji", rekao je Ari Laor iz izraelskog instituta za tehnologiju.

"Ono što smo vidjeli bilo je nešto potpuno neočekivano. Pronašli smo gasove u pokretu koji predstavljaju materijal koji se rotira u tankom disku veoma blizu crne rupe".

Ideja o simulaciji crnih rupa unutar računara postoji već nekoliko godina. Početkom 2017. godine, holandski i čileanski fizičari su teoritizirali ovu temu u jednom naučnom časopisu.

Danas ova ideja izgleda na korak bliže stvarnosti. Naučnici univerziteta Princeton stvorili su elektronsku rešetku oko mikročipa sposobnu za simulaciju strukture prostor-vrijeme kakva vlada unutar crne rupe.

Obično, računari nisu u stanju da izračunaju ponašanje kompleksnih kvantnih materijala i sistema, objasnila je Alicia Kollar, vodeći autor studije i istraživač u Centru za složene materijale na Princeton-u. Rješenje prema istraživaču leži u tome da dozvoli prirodi da uradi "teški dio" računanja.

"Problem je u tome što ako želite da proučavate veoma komplikovan kvantni mehanički materijal, onda je kompjutersko modeliranje veoma teško.

Pokušavamo da implementiramo model na hardverskom nivou, tako da priroda odradi teži dio računanja umjesto nas" rekla je Alicia.

Prvi rezultati istraživanja objavljeni su u ovogodišnjem izdanju časopisa Nature. Specijalno urađena rešetka koristi rezonatore od superprovodnika raspoređene u rešetkastom uzorku koji simulira hiperboličku ravan (ravan Lobačevskog), geometrijsku površinu u kojoj se prostor savija od sebe u svakoj tački.

Na čipu veličine jednog centrimetra, mikrotalasni fotoni mogu da se kreću duž rezonatora u heptagonalnom uzorku i interaguju jedni sa drugima na dvodimenzionalnoj ravni, ali simuliraju svojstva zakrivljenog prostora kao što je to u crnoj rupi koristeći poseban tip rezonatora poznat kao CPW rezonator.

Dr Andrew Houck, profesor elektrotehnike koji je doprinjeo studiji, kaže da ovaj čip omogućava istraživačima da "zajedno saberu čestice, uključe vrlo kontrolisanu količinu unterakcije između njih i vide složenost".

Primljeni podaci potvrđuju da se letjelica Hayabusa uspješno spustila na daleki asteroid.

Japanska letjelica je obavila historijsku misiju sakupljanja dubinskih uzoraka, a naučnici se nadaju da će dobiti informacije o porijeklu Sunčevog sistema, saopćila je danas japanska svemirska agencija.

Hayabusa 2 je u aprilu za sebe napravila krater za slijetanje ispuštanjem udarnog elementa od bakra.

Letjelica se sada spustila u krater i sakupila uzroke iz dubine asteroida u kojima će, kako se nadaju naučnici, biti vrijednih podataka, prenijela je agencija PA.

Hayabusa 2 je prva svemirska letjelica koja je uspješno sakupila dubinske uzorke s jednog asteroida, a sličnu misiju planira američka svemirska agencija NASA na drugom asteroidu.

Japanska agencija za istraživanje svemira saopćila je da primljeni podaci potvrđuju da se letjelica spustila i sigurno podigala poslije uzimanja uzoraka, kako je i bilo planirano.

Hayabusa 2 se jučer počela spuštati prema asteroidu, a danas je obavljena završna faza. Sam boravak na asterodu trajao je nekoliko sekundi, dovoljno da aparat usisa uzorke.

Asteroid koji je predmet istraživanja udaljen je oko 300 miliona kilometara od Zemlje.

Očekuje se da će se Hayabusa 2 vratiti na Zemlju krajem sljedeće godine sa uzorcima koje će naučnici potom analizirati.

Pentagon je objavio poziv za kreiranje virtuelne realnosti u uslovima nuklearnog rata što predstavlja još jedan znak američke opsesije nuklearnim ratom.

Agencija za smanjenje prijetnji odbrane koja je kao odjeljenje Ministarstva odbrane fokusirano na borbu protiv oružja za masovno uništenje, traži sisteme virtualne realnosti koje može koristiti za obuku borbenih snaga u uslovima nuklearnog rata. Prošle sedmice agencija je tražila tehničke specifikacije i druge tržišne informacije o "virtualnim programima obuke i testiranja" za američke trupe koje izvode obuku u uklanjanju radioloških prijetnja kao i borbi na "nuklearnom" bojištu.

Virtualna realnost neće zamjeniti zahtjeve terenske obuke navodi se u obavještenju, dodajući da je svrha obuke uz pomoć virtualne realnosti testirati ratne scenarije i donošenje odluka kako bi se korisnicima pružili realni ishodi njihovih odluka.

Obuka u ovakvim uslovima može učiniti vojnike manje svjesnim realne moći nuklearnog oružja i smanjiti njihovo oklijevanje da pritisnu "veliko crveno dugme". Ipak, ta odluka nikada nije prepuštena nižim činovnicima i malo je vjerovatno da će njihovi komadanti stojati u redu kako bi probali novi virtuelni scenario nuklearnog rata.

Američka vojska se sve više oslanja na simulatore obuke, koji nose očigledne prednosti, uključujući i smanjenje troškova, izbjegavajući potrebu za transportom trupa na lokacije gdje vrše obuku.

Vojska je prošlog mjeseca dodjelila 2 ugovora za virtualne simulatore s ciljem da se na kraju generiše 400 različitih okruženja za obuku na specifičnim lokacijama. Ova obuka je jedini način da se vojnicima obezbjedi približno realna situacija nuklearnog rata.

Dužnost vojske je da se pripremi a nuklearna priprema Pentagona ne bi bila toliko zlokobna da nije objavljen a potom uklonjen strateški dokument Združenog štaba koji je prikazao "smjernice i principe za planiranje, izvršenje i procjenu nuklearnih operacija". Dokument sugeriše da nuklearna operacija može stvoriti uslove za "stratešku stabilnost" Sjedinjenih Država.

Prošlog mjeseca načelnik štaba američkog vazduhoplovstva David Goldfein je predložio da vojska preuzme mrežu za upravljnje komercijalnim satelitima. Sad su se povukle iz INF ugovora i odmah krenule u razvoj raketa koje su bile zabranjene prema INF-u.

RT

Na osnovu poređenja starosti i radioaktivnosti stena sa različitih delova naše planete, nastala je hipoteza o kontinentima koji su bili sastavni deo Zemlje prvih nekoliko milijardi godina. Ovi kontinenti su podržali nastajuću civilizaciju i potom nestali bez traga.

Napori da se prouči Zemlja iz doba kada su se na njoj pojavljivali prvi tragovi života zahtevali su da se detaljnije istraži nekoliko udaljenih lokacija, na kojima se i dalje nalaze stene iz tog doba.

Objašnjenje za ovo je da je zemljina kora formirana polako, i da je površina Zemlje isprva bila prekrivena tankom korom okeana, koja se reciklira svakih nekoliko stotina miliona godina.

Ako bismo uspeli da se vratimo u prve godine života planete Zemlje zatekli bismo samo nekoliko delova kontinentalnih ploča, kao što je Džek Hils, na području sadašnje zapadne Australije, na nečemu što je nekada bio vodeni svet.

Ovoj ideji se suprotstavio dr Derek Hasterok sa Univerziteta Adelajd, koji je suprotstavljene argumente dostavio u okviru Precrambrian research-a i Lithos-a. On smatra da je zemljina kora bila mnogo deblja mnogo ranije, nego što to ostali modeli nalažu i da su kontinenti postojali pre 4 milijarde godina i da su pre nego što su nestali ostavili tragove.

Njegova istraživanja zasnivaju se na međusobnoj povezanosti starosti stena i njihove radioaktivnosti. Iako su ovi parametri i ranije bili predmet proučavanja, 76 000 uzoraka stena nisu zanemarljiv istraživački poduhvat.

-"Kamenje koje je prilično radioaktivno oslobađa toplotu. U prvim danima planete Zemlje bilo je mnogo radioaktivnih izotopa pa je i temperatura bila 4 puta viša. Najradioaktivnije kamenje se istopilo", objasnio je dr Hasterok za IFL Science.

"Na mestima gde je kontinent bio visoko radioaktivan, stene su bile slabije pa su ih tektonski procesi lakše razdvajali. Na taj način su nestali čitavi proto-kontinenti bez ikakvog traga", dodao je Hasterok i zaključio da bi zemljina kora zbog toga morala biti mnogo deblja nego što se pretpostavlja. Trenutno, dr Hasterok pokušava da otkrije da li je nekada postojalo područje gde su stene očuvane, ili je obim i debljina kontinenata, kakvi postoje danas, nastala pre 2-4 milijarde godina.

Hasterok je do ovih zaključaka došao istražujući radioaktivnost delova Antarktika koje do sada niko nije direktno proučavao. Toplota iz radioaktivnih "džepova" topi glečere, što doprinosi brzini kojom se već kreću.

Nastojeći da ponovo postignu isti efekat obaranja drveća kakav je proizvela Tunguska eksplozija u Sibiru prije više od 100 godina, naučnici su dizajnirali niz različitih kompjuterskih modela koji uključuju više od 500 miliona kombinacija izgleda asteroida i varijanti njegovog ulaska u atmosferu i istražili ih pojedinačno uvjereni da se radi o najznačajnijem astronomskom događaju 20. vijeka.

Prije tačno 111 godina, 30. juna 1908. gigantski asteroid udario je u udaljeno područje tada carske Rusije, izazvavši masivnu eksploziju uništivši hiljade kvadratnih kilometara šume oko epicentra.

Kada su naučnici kasnije otkrili obim uništenja, izazvanog Tunguskom eksplozijom, smatrali su da je to najznačajniji fenomen te vrste u čitavoj ljudskoj istoriji.

Srećom po lokalno stanovništvo, nije bilo prijavljenih žrtava u ovoj rijetko naseljenoj sibirskoj oblasti, iako je sila razaranja bila nevjerovatna. Uništeno je oko 2 000 kvadratnih kilometara. Međutim, događaj je od tada izazivao beskrajna pitanja jer ni asteroid ni njegovi ostaci nikada nisu pronađeni.

U nekom trenutku istraživači su uspjeli da primjene analizirane podatke oko 500 miliona kombinacija i pobliže analiziraju Tungusku eksploziju.

Inženjeri kompjuterskog modeliranja iz NASA-inog Ames istraživačkog centra otkrili su da je događaj vjerovatno uzrokovan kamenim meteorom a ne ledenim nebeskim tijelom i da je vjerovatno taj objekat bio između 50 i 80 metara u prečniku.

Simulacija je zaključila da je sasteroid ušao u atmosferu brzinom od 55 000 kilometara na čas prije nego što je eksplodirao na visini od 10 - 15 kilometara iznad tla, što je činjenica koja objašnjava zašto nije došlo do stvaranja kratera na tlu posle ove stravične eksplozije.

Međutim, udar kao takav se desio i postoji mogućnost sličnih udara u budućnosti, što naglašava značaj razvoja zaštitnih mjera u budućnosti. Snaga eksplozije bila je ekvivalenta 30 megatona što je čini snažnijom više od hiljadu puta od bombi bačenih na kraju Drugog svjetskog rata.

Znanstvenici s instituta Sanford Burnham Prebys uspjeli su korištenjem matičnih stanica uzgojiti neograničenu količinu prirodne kose. Rezulati otkrića podijeljeni su na konferenciji Međunarodnog društva za istraživanje matičnih stanica, održanoj krajem lipnja u Los Angelesu.

Za ove zapanjujuće rezulate dodijeljena im je nagrada za zasluge, a kompanija Stemson Therapeutics licencirala je tehnologiju, javlja Eureka Alert. Ovim znanstvenicima je uspjelo, presađivanjem ljudskim matičnih stanica, stvoriti folikule kose na miševima koje rastu kroz kožu. Sada se nadaju da će uspjeti ponoviti isti proces na ljudima.

NEOGRANIČEN BROJ STANICA

"Sada imamo robusnu, visokokontroliranu metodu za stvaranje kose prirodnog izgleda koja raste kroz kožu. To je ključni pomak u razvoju terapija kod gubitka kose i na području regenerativne medicine. Proces je različit od drugih po regeneraciji folikula jer je osiguran neograničen broj stanica.

Na ovaj način uspjet ćemo poboljšati život milijunima ljudi koji traže rješenje problema gubitka kose. Stanice koje koristimo dolaze iz vlastite pacijentove krvi i imunološki sustav ih, najvjerojatnije, prihvaća", kaže Richard Chaffoo, plastični kirurg iz La Jolle koji radi kao savjetnik kompanije.

Buduća baza Rusije na Mjesecu funkcionirat će na "lokalnim resursima" i imat će 3D-tiskane objekte koji će omogućiti smještaj i podršku velikim stalnim posadama, otkrila je svemirska agencija Roscosmos.

Ruske ambicije da osnuju bazu na Mjesecu nisu tajne, ali malo se zna o tome kako bi ti objekti trebali izgledali. U nedjelju, Roscosmos je bacio malo svjetla na to pitanje, rekavši da će projekti za lunarnu izgradnju početi nakon niza kraćih misija s ljudskom posadom.

"Nastambe velikih dimenzija bit će instalirane pomoću lokalnih resursa i aditivnih tehnologija", kaže svemirska agencija, pozivajući se na jednu od najnovijih metoda 3D tiska.

Otprilike u to vrijeme, lunarna baza bit će opremljena znanstvenom opremom za spašavanje života, što će omogućiti većoj svemirskoj posadi da preživi u Mjesečevom bezzračnom okruženju. Roscosmos nije odredio vremenski okvir za taj izvanredan projekt, ali je napomenuo da bi se to moglo ostvariti do 2040. godine.

Trenutni ruski lunarni plan je razviti novo pokretno vozilo za teška dizanja u sljedećem desetljeću i iskoristiti ga za stvaranje trajne baze na površini. Roscosmos je udružio snage s svemirskim agencijama drugih zemalja na platformi Lunar Orbital Platform-Gateway, projektu izgradnje svemirske stanice s posadom koja kruži oko Mjeseca.

Gateway bi služio kao relejna točka za misije na Zemljin satelit ali i u dalje misije, a na njoj bi se letjelica mogla napuniti gorivom. Prema planu Rusija je trebala osigurati nekoliko modula za stanicu, ali je to ostalo "u zraku" nakon što je Roscosmos prošle godine doveo u pitanje tu suradnju.

U to vrijeme, voditelj agencije Dmitry Rogozin se požalio kako SAD žele da Rusija "igra drugu violinu" u tom projektu.

Druge zemlje su se već pridružile utrci na Mjesec. U siječnju se kineska letjelica Chang'e-4 spustila na drugu stranu Mjeseca. Rover je sletio u krater Von Kármán, gdje će mjeriti i prikupljati znanstvene podatke o nastanku i povijesti Mjeseca.

Magnetno polje Zemlje djeluje kao barijera koja nas štiti od sunčevog vjetra, kako ovaj štit slabi tako propušta više zračenja.

Na Novom Zelandu otkriveno je drvo koje nudi uvid u jačinu magnetnog polja kroz istoriju. Naime, jačina magnetnog polja je zapisana u godovima (prstenovima) na stablu drveta.

Kako su se radovi na iskopavanju odvijali u sklopu proširenja geotermalne elektrane na Novom Zelandu, radnici su pronašli drvo, poznato kao Kauri zakopano ispod 8 metara zemlje. Datiranje ugljenika je otkrilo da je drvo živjelo oko 1 500 godina a njegova starost je procjenjena na period između 42 500 i 41 000 godina.

Ovo otkriće je zaprepastilo naučnike jer nikada nije pronađeno drvo sa životnim vjekom koji u potpunosti pokriva period kada je manetno polje zemlje bilo obrnuto. U to vrijeme magnetni polovi su se pomjerili ali nisu potpuno zamjenili strane.

Ne postoji ništa slično ovome nigdje u svjetu, sada ćemo mapirati promjene u magnetnom omotaču mnogo preciznije koristeći prstenove ovog drveta rekao je Alan Hogg sa univerziteta Waikato na Novom Zelandu. Analizu uzoraka stabla, koje će verovatno dati uvid u ono što treba očekivati sledeći put kada se polovi pomjere sprovodi grupa naučnika na čelu sa Chrisom Turneyem sa Univerziteta u Novom Južnom Velsu.

Magnetno polje Zemlje generiše željezo u jezgru planete. Kako se kreće ono proizvodi električne struje, koje se prostiru u svemir. Magnetno polje djeluje kao barijera štiteći Zemlju od sunčevog vjetra koji bi mogao "oduvati" ozonski omotač u slučaju nestanka magnetnog polja.

Ranije su naučnici povezali događaje velikog izumiranja sa procesom obrtanja magnetnog polja. Preokreti magnetnog polja se dešavaju u nasumičnim intervalima, iako naučnici NASE tvrde da je poslednjih 20 miliona godina ustanovljen obrazac koji se javlja jednom na svakih 200 000 do 300 000 godina.

Poslednji preokret magnetnog polja se dogodio prije oko 780 000 godina.