Požari u Amazoniji izazvali su veliku pažnju širom svijeta. Mediji su prepuni članaka o tome kako čovječanstvu prijeti nestanak kiseonika, jer najveća svjetska prašuma odgovorna za 20 odsto proizvodnje elementa presudnog za sav život na Zemlji. Naučnici, međutim, objašnjavaju da to nije tačno.

"Pluća planete" - tako često nazivaju Amazoniju. Brojni mediji pišu da požari prijete količini atmosferskog kiseonika koji udišemo. Često ponavljana tvrdnja da amazonska džungla proizvodi 20 odsto kiseonika na planeti nije tačna.

U stvari, skoro sav kiseonik na Zemlji potekao je iz okeana i ima ga dovoljno da traje milionima godina. Postoji mnogo razloga zbog kojih treba biti užasnut povodom požara u Amazoniji, ali trošenje zaliha atmosferskog kiseonika nije jedan od njih.

Atmosferski naučnik Skot Dening sa Univerziteta u Koloradu navodi da se skoro sav slobodan kiseonik u vazduhu proizvede u biljkama putem fotosinteze, a oko trećina kopnene fotosinteze odigrava se u tropskim šumama, od kojih je najveća Amazonija.

Međutim, sav kiseonik proizveden fotosintezom svake godine potroše živi organizmi i požari. Drveće konstantno odbacuje mrtvo lišće, grane, korenje i drugi otpad, koji hrani bogat ekosistem organizama, najviše insekte i mikrobe. Svi oni troše kiseonik u tom procesu.

Biljke proizvode mnogo kiseonika, a mikrobi troše mnogo kiseonika. Rezultat toga jeste da je neto proizvodnja kiseonika od strane biljaka blizu nuli.

Amazonija proizvodi oko pet, šest odsto kiseonika koji se stvara fotosintezom. Gledano iz šire perspektive čitave planete, u kojoj biosfera ne samo što stvara već i troši kiseonik, doprinos Amazonije u količini kiseonika na Zemlji je manje, više na nuli.

Nasuprot popularnim bombastičnim izjavama, Zemlja ima neuobičajeno veliku količinu slobodnog kiseonika - veoma reaktivnog gasa koji se u velikim količnima u atmosferi našao ne zahvaljujući drveću.

Astronomi nove planete otkrivaju tako što posmatraju zvijezde oko kojih ove kruže, budući da ako je planeta dovoljno velika zaklanja zvijezdu taman toliko da astronomi mogu da primijete treperenje.

Predmet ovakvog posmatranja bila je i zvijezda HR 5183, koju su eksperti posmatrali u posljednjih 20 godina uz pomoć čak tri teleskopa, te pronašli veliku planetu, koja je oko tri puta veća od Jupitera, kako kruži oko nje, prilično neobičnom putanjom u obliku jajeta.

Novootkrivena planeta dobila je ime HR 5183 b, a oko svoje zvijezde putuje linijom koja ukazuje na to da joj je za jedan krug potrebno između 45 i 100 godina. I upravo je orbita ono što je čini neobičnom, a naučnici su i ranije pronalazili nebeska tijela sa eliptičnim orbitama, samo što nisu bila toliko udaljena od svojih zvijezda. Tako se ova planeta razlikuje od planeta u našem solarnom sistemu, ali i od svih otkrivenih egzoplaneta, pa HR 5183 b putuje daleko od svoje zvijezde, putanjom koja se smatra rijetkom u kosmosu.

Orbita Plutona se, na primjer smatra neobičnom, ali je putanja HR 5183 toliko drugačija da ukazuje na to koliko bi neki drugi planetarni sistemi mogli da se razlikuju od našeg.

Naučnici su istakli da nova planeta predstavlja model za ideje o drugim solarnim sistemima, te dokaz da je kosmos bogat i da obiluje različitostima koje još uvijek ne možemo ni da zamislimo.

Najdublja veštačka rupa na Zemlji duboka je 12.192 metra, a prekrivena je samo jednim zarđalim metalnim poklopcem još iz vremena Sovjetskog saveza, piše "San".

Rusku superduboku bušotinu Kola napravili su Sovjeti u ime nauke, kako bi saznali šta se nalazi ispod nas.

Stoga su kopali u nedogled. Projekat bušenja Zemljine površine počeo je blizu Murmanska sedamdesetih godina, kad su sovjetski naučnici želeli da ispitaju Zemljinu koru.

Tokom dve decenije iskopali su više od 12 kilometara, međutim morali su da obustave bušenje 1992, jer je temperatura bila oko 180 stepeni, što je bilo toplije nego što su naučnici predvideli.

Hidrografska grupa ruske Sjeverne flote, koja je dio ekspedicije na arhipelagu Zemlja Franje Josifa, potvrdila je da su otkrili pet novih ruskih ostrva u Karskom moru.

"Njihova površina varira od 900 do 54,5 hiljada kvadratnih metara. Na novim ostrvima izvršeno je topografsko snimanje, ona su detaljno opisana i fotografisana", saopštila je pres-služba Sjeverne flote, prenosi Sputnjik.

Ostrva su smještena u zalivu Viz, zapadno od ostrva Severni, u oblasti glečera Vilki.

Nove teritorije su prvi put primjećene 2016. godine prilikom analize satelitskih snimaka. Vjeruje se da je ranije ostrva skrivao lednik.

Astronomi su shvatili da je naša galaksija Mlečni put deo MASIVNOG međugalaktičkog autoputa koji je deo superstrukture sa preko 800 galaksija.

Da li ste ikada razmišljali o tome koliko je univerzum zaista velik? Da li ste se ikada zapitali o mlečnom putu i ​​njegovom mestu u svemiru?

Istina je da je teško zamisliti gde se nalazimo u univerzumu. Astronomi tvrde da postoji negde oko 100 i 200 milijardi galaksija u poznatom univerzumu.

Naravno, ako postoji samo jedan univerzum. Poslednjih godina sve više astronoma se oslanja na mogućnost da postoje drugi "Univerzumi", a mi smo deo kompleksnog sistema u okviru "Multiverzuma".

Istraživači su nedavno otkrili da je galaksija Mlečni put - veoma "malo" mesto u svemiru - deo masivne međusobno povezane sa preko 800 galaksija udaljenih 1000 miliona svetlosnih godina.

Astronomi su utvrdili da je Mlečni put, u stvari, deo supermasivnog autoputa INTERGALACTIC - sa preko 500 miliona svetlosnih godina - koji sadrži oko 100,000,000,000,000,000 Sunaca proširenih kroz 100.000 galaksija.

Poznat kao Laniakea, ovaj masivni superklaster galaksija je povezan sa supermasivnim gravitacionim ravnim bazenom koji proširuje svoj domen privlačnosti kroz superkluster.

Razmislite o tome kao o autoputu koji povezuje nekih 100.000 galaksija. Svi se kreću kroz univerzum.

Ovo će pomoći istraživačima da prevedu brzinu dodeljenu trodimenzionalnom prostoru kako bi bolje razumeli kako kosmos radi u velikom obimu i kako superklasteri utiču na naše mesto u svemiru.

Zanimljivo je da u Laniakei galaksije teku prema unutra ka "nepoznatom regionu" koji se zove Veliki atraktor.

To znači da se supermasivna galaktička magistrala kreće zajedno prema ovoj misterioznoj tački u univerzumu.

Znanstvenici su u antarktičkom snijegu pronašli prašinu nastalu nakon supernove, odnosno eksplozije zvijezde, javlja CNN.

U istraživanju, koje je ovog mjeseca objavljeno u časopisu Physical Review Letter, stoji kako bi ovo otkriće moglo pružiti dodatan uvid u povijest Sunčevog sustava i njegova okruženja.

Supernova nastaje kada na kraju svoga života eksplodira zvijezda, pri čemu se stvara ogroman oblak plina i prašine obogaćene radioizotopima. Prema najnovijoj studiji, dio te prašine s jedne ili više zvijezda koje su eksplodirale u zadnjih 20 milijuna godina pao je na Zemlju tijekom posljednjih dvaju desetljeća, a znanstvenici su je pronašli u snijegu koji se nalazi na rijetko naseljenom kontinentu.

Poslali u Njemačku 500 kilograma snijega

"Zaista sam sretan što smo otkrili prašinu koja je proputovala milijarde milijardi kilometara kroz svemir i koja je stara milijune godina", rekao je nuklearni astrofizičar Dominik Koll, jedan od autora spomenutog istraživanja.

Koll je za CNN objasnio kako su drevnu prašinu otkrili nakon što su s Antarktike poslali 500 kilograma snijega u istraživačku ustanovu u Münchenu u Njemačkoj. Izabrali su Antarktiku jer se radi o netaknutom okolišu, a uzorkovali su snijeg jer je to "najčišći materijal koji možete pronaći".

Nakon što su ga otopili i napravili njegovu analizu, otkrili su da je pozitivan na željezo-60.

Astrofizičari su putem LIGO i Virgo interferometara uočili novi gravitacijski val za koji smatraju da dolazi od dosad nezabilježene kolizije crne rupe i neutronske zvijezde.

Interferometri su val, nazvan S190814bv, otkrili 14. kolovoza, dakle prije samo nekoliko dana, a znanstvenici još proučavaju podatke te promatraju nebo kako bi možda uočili svjetlost neutronske zvijezde koju proždire crna rupa, piše Science Alert.

"To je kao noć prije Božića. Svi jedva čekamo da vidimo što se nalazi ispod jelke", rekao je astronom Ryan Foley sa Sveučilišta California.

Gravitacijski val - kamen bačen u vodu svemira

Nakon što su 2016. otkriveni prvi gravitacijski valovi koje je odaslalo par crnih rupa udaljenih 1,3 milijarde svjetlosnih godina, ovo polje istraživanja postaje sve razvijenije. Tehnologija je danas toliko sofisticirana da možemo otkriti sudare između dviju neutronskih zvijezda, objekata mnogo manje masivnih od crnih rupa.

Gravitacijske valove bismo mogli najbolje opisati kao putujuće deformacije prostor-vremena. Kao što kamen bačen u vodu uzrokuje mreškanja na površini, tako i određeni snažni događaji u svemiru mogu prouzročiti valove u gravitaciji.

Prvi put u povijesti

No premda smo otkrili valove nastale zbog kolizije crnih rupa, nismo do sada uočili sudar između crne rupe i neutronske zvijezde. Početkom ove godine činilo se da jedan događaj upućuje na sudar ovakve vrste, ali vjerojatnost da se radilo baš o koliziji crne rupe i neutronske zvijezde bila je samo 13 posto, a signal je bio izuzetno slab i zagušen pa su astronomi odustali od daljnje analize.

No to nije slučaj sa S190814bv. Signal je zaista jak, a astronomi vjeruju da se radi o 99% vjerojatnosti da je uočen sudar neutronske zvijezde i crne rupe, što bi bilo prvi put u povijesti da je zabilježen takav binarni sustav.

Snimku nesretnog kometa kako udara u vatrenu površinu Sunca snimio je svemirski teleskop Solarnog i heliosferskog opservatorija (Solar and Heliospheric Observatory - SOHO).

Na zanimljivoj snimci vidi se komet "Kreutz sungrazer" kako roni direktno u Sunce i tako nestaje.

U videu se može vidjeti niz nebeskih tijela, uključujući Veneru i Mars, međutim komet krade pozornost dok leti kroz prostor i udara izravno u Sunce (kako bi se povećala vidljivost postavljen je neprozirni disk na SOHO).

Jezgra divovskog planeta Jupitera bizarna je mješavina čvrstih stijena i difuznih mjehurića plina vodika, a znanstvenici dugo nisu mogli objasniti porijeklo njene neobične strukture.

No sada je u uglednom časopisu Nature objavljena studija koja sugerira da Jupiter ima ovakvu jezgru jer je prije oko 4,5 milijardi godina, kada se tek formirao naš Sunčev sustav, apsorbirao drugi protoplanet, piše Science Alert.

Međunarodni tim astronoma iz Japana, Kine, Švicarske i SAD-a analizirao je podatke s NASA-ine svemirske sonde Juno koja istražuje strukturu i sastav Jupitera, i pokušao saznati zašto je unutarnja jezgra Jupitera toliko difuzna.

Najbolje objašnjenje za to, koje odgovara do sada prikupljenim podacima, jest sudar, odnosno apsorbiranje drugog planeta.

"Rezultat modela apsorpcije planeta konzistentan je s razrijeđenom jezgrom Jupitera koja već postoji nekoliko milijardi godina'', piše u istraživanju The formation of Jupiter's diluted core by a giant impact.

Ako su u pravu, to znači da je naš Sunčev sustav na početku bio vrlo nasilno mjesto na kojem su se mogli sudariti ili čak i spojiti divovski protoplaneti.

"Smatramo da su takvi sudari bili česti u mladim danima Sunčeva sustava i da se nešto slično možda dogodilo i drugom plinovitom divu Saturnu'', tvrde znanstvenici koji su radili na ovom istraživanju.

Naučnici su otkrili prethodno nepoznat organ preko kojeg ljudi detektuju opasne podražaje iz okoline i mogao bi biti odgovoran za određene vrste boli. Nalazi se ispod gornjeg sloja kože.

Organ su pronašli naučnici švedskog instituta Karolinska Institutet, a sastoji se od mrežastih Schwannovih ćelija koje se nalaze u blizini živaca, koje poput hobotnice omotavaju i ulaze u nervne ćelije kako bi ih održale u životu, a prethodno nije bilo poznato da učestvuju u osjećaju boli. Struktura viri neposredno ispod površine kože, proširujući izbočine nalik nitima u njen vanjski sloj, epidermis.

Otkriće je objavljeno u časopisu Science, a struktura je dobila neglamurozno ime nociceptivni glioneuronski kompleks (NGNC).
NGNC formira jedinstvenu, zamršenu mrežu s obližnjim nervnim ćelijama po cijelom tijelu, što navodi istraživače da tvrde kako bi trebao biti i zvanično imenovan organom.