Znanost i tehnologijaS


Ice Cube

Dinosauri su se već mučili prije udara asteroida koji ih je osudio na izumiranje, otkriva studija

slika
Istraživači su pregledali ukupno 1600 fosila koji predstavljaju 247 vrsta dinosaura
Znanstvena zajednica složna je oko toga da je udar asteroida zadao zadnji udarac eri dinosaura i osudio ih na izumiranje. No paleontolozi već neko vrijeme raspravljaju o tome kakav je bio život ovih fascinantnih bića prije pada kobnog meteora, pitajući se jesu li oni kao vrsta imali i ranije ozbiljnih problema.

Najnovije istraživanje pokazuje da - jesu. Odnosno, da su počeli propadati čak 10 milijuna godina prije nego što je ogroman asteroid pogodio obalu današnjeg Meksika. Taj katastrofalni događaj zadao im je zadnji udarac, nakon čega se više nisu mogli oporaviti.

Povijesni udar asteroida stvorio je krater Chicxulub promjera skoro 200 kilometara, oslobađajući pritom plinove koji su promijenili klimu cijelog planeta; što je u konačnici uzrokovalo smrt tri četvrtine živih bića toga vremena, piše CNN.

Question

Tajni potopljeni kontinent možda se krije pod Islandom, znanstvenici ga nazivaju ‘Islandija’

islandija
Revolucionarna nova geološka teorija sugerira da je Island samo vrh ogromnog, potopljenog kontinenta - fragment bivšeg superkontinenta "Pangea". Na slici: batimetrična karta morskog dna oko Islanda, koja prikazuje kontinentalni rub (purpurnocrvena linija) predloženi opseg Islandije (purpurnocrveno) i područja Velike Islandije (bež)
Ispod Islanda se možda krije tajni, potopljeni kontinent koga su geolozi nazvali "Islandija".

Međunarodni tim geologa smatra da se ovaj misteriozni kontinent protezao od Grenlanda do Evrope i pokrivao oblast od nekih 600.000 kvadratnih kilometara. Međutim, ako se tom kontinentu dodaju oblasti zapadno od Britanije koje potpadaju pod "veću Islandiju", čitava oblast mogla bi da obuhvata nekih milion kvatradnih kilometara, što je region veći od Australije.

Ako naučnici uspeju da dokažu da ova kopnena masa postoji ispod mora, to će značiti da ogromni superkontinent Pangea, koji se raspao pre nekih 50 miliona godina, zapravo nije potpuno nestao.

Nova teorija dovodi u pitanje dugogodišnje ideje naučnika o postojanju okeanske i kontinentalne kore u oblasti severnog Atlantika i kako su formirana vulkanska ostrva poput Islanda, piše Stadi fajnds.

Da li bi Islandija mogla da dovede do pravnih i političkih sukoba? Pod određenim uslovima, Konvencija Ujedinjenih nacija o pomorskom pravu daje obalskim državama ekskluzivna prava na resurse koji postoje na morskom dnu u blizini njihovih obala, pod uslobom da naučnici dokažu da je morsko tlo zapravo potopljena kopnena masa.

"Island je zbunjivao geologe budući da postojeće teorije o tome kako je nastao i kako je okružen okeanskom korom nisu podržane geološkim podacima", rekla je Džilijan Fulger, profesorka geofizike na Univerzitetu Daram.

Nebula

Zemlja ima "razarajući otkucaj srca" od oko 27 milijuna godina, ali ne znamo što je uzrok tome, kažu znanstvenici

dinosauri
© Stocktrek Images
Tijekom zadnjih 260 milijuna godina Zemljom su kročili i izumrli dinosauri, superkontinent Pangea razlomio se na kontinente koje imamo i danas, a ljudi su brzo i nepovratno promijenili svijet u kojem živimo.

Izgleda da je naš planet kroz sve to vrijeme prolazio kroz razne faze geoloških aktivnosti, koje su se, tvrde stručnjaci, ipak većinom zbivale u nekim određenim razdobljima. Prema najnovijem istraživanju drevnih geoloških događaja, Zemlja ima polagan i stabilan geološki "otkucaj srca" otprilike svakih 27 milijuna godina.

Ovaj puls geoloških događaja, uključujući vulkanske aktivnosti, masovna izumiranja, reorganizaciju ploča i porast razine mora, nevjerojatno je spor. Na našu sreću, znanstvenici smatraju da imamo još 20 milijuna godina do sljedećeg "otkucaja".

Grupne katastrofe

"Mnogi geolozi smatraju da se geološke aktivnosti odvijaju nasumično. Ali naša studija pruža statističke dokaze za postojanje ciklusa, što bi značilo da su ti geološki događaji povezani i da nisu slučajni", rekao je geolog Michael Rampino sa Sveučilišta New York.

Rampino i njegovi kolege analizirali su razdoblja 89 dobro znanstveno obrađenih geoloških događaja koja su se zbivala u proteklih 260 milijuna godina. Neka od tih razdoblja bila su dosta teška, s preko osam geoloških događaja tijekom relativno malog vremenskog raspona, odnosno radilo se o razarajućem otkucaju, piše Science Alert.

Komentar: U knjizi Earth Changes and the Human Cosmic Connection ("Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza")
naš Pierr Lescaudron u jednom od poglavlja pod naslovom Dolazi Nemesis predlaže odgovor na sada izraženu nedoumicu - šta je "uzrok razarajućeg otkucaja Zemlje od oko 27,5 milijuna godina". Dio teksta prenosimo ovdje:
Nakon što je utvrđeno da se većina cikličkih masovnih izumiranja dogodila zbog asteroida, drugo se pitanje pojavilo: što je glavni pokretač tih cikličkih asteroidskih bombardiranja? Ideja da jedan asteroid ili jato asteroida mogu slijediti stabilnu orbitu od 27 milijuna godina mora biti isključeno.

Mali nebeski objekti ne mogu ostati dugo na stabilnim putanjama. Kao što smo više puta vidjeli u posljednjih nekoliko godina, kada se kometi približe masivnim nebeskim tijelima kao što su Saturn, Jupiter ili Sunce, oni su ili uništeni, razbijeni, drastično oslabljeni, "uvučeni" (otuda i naziv "kometi koji uranjaju u Sunce"), ili susret mijenja njihovu putanju jer su nasilno izbačeni natrag iz unutrašnjeg Sunčevog sustava. Dakle, malo je vjerojatno da je jato asteroida moglo prijeći solarni sustav, održati stabilne orbite tijekom putovanja, a zatim se vratiti u unutrašnji Sunčev sustav na svojoj sljedećoj revoluciji i učiniti to više puta u priodu od preko 500 milijuna godina, kao što je predložilo istraživanje Rauppa i Sepkovskyog.

Osim toga, tako duga orbita podrazumijeva da bi hipotetski asteroidi putovali nekoliko svjetlosnih godina od Sunčevog sustava i bili podvrgnuti razornim gravitacijskim silama drugih zvijezda.

Ako asteroidi ne mogu pratiti tako stabilnu orbitu od 27 milijuna godina sami po sebi, onda nešto drugo to očito radi; nešto dovoljno veliko da može održati stabilnu orbitu; i nešto što redovito šalje nove komete prema nama. Iz toga je Richard Muller došao do ideje da solarni suputnik - Sunce blizanac - slijedi takvu orbitu.
Svakih 27 milijuna godina, u svom približavanju Sunčevom sustavu, takav suputnik bi poremetio asteroide ili komete koji su lokalni njegovoj orbiti, gurajući i vukući ih duž svoje putanje.
Muller je nazvao taj hipotetski sunčev suputnik "Nemesis", po grčkoj božici koja neumoljivo progoni pretjerano bogate, ponosne i snažne. Zapravo to je sasvim prikladan izbor imena, kao što ćemo vidjeti dalje u našoj raspravi o mogućoj ulozi koju "bogati, ponosni i moćni" igraju u kozmičkim događajima.

Nakon Mullerovog pionirskog rada, nekoliko istraživačkih timova uključujući i astronoma Franka Lowa sa Sveučilišta u Arizoni i Thomas Chestera iz NASA-inog Jet Propulsion Laboratory (JPL), počeli su pretraživati nebo kako bi pronašli Nemesis. Njihova potraga je trajala godinama, ali nije dala pozitivne rezultate, tako da promatrači još trebaju pronaći Nemesis. No, kao što smo ranije spomenuli, neke zvijezde nisu uopće svijetle, kao što je slučaj sa smeđim patuljcima (Dan Whitmire je tu kategoriju zvijezda izabrao kao glavnu za Nemesis) i, u manjoj mjeri, izumrlim crvenim patuljcima (Mullerov izbor).

Ako je Sunčev suputnik smeđi patuljak - i ako također orbitira u ekliptičnoj ravnini - traganje za njim bi doslovno bilo poput traženja tamnog, nevidljivog objekta okruženog milijunima svijetlih, sjajećih, podvig još teži nego traženje igle u plastu sijena. To je prilično prikladna metafora jer do sada nije postojala tehnologija koja bi nam omogućiti da uspješno i automatski otkrijemo tamna nebeska tijela poput smeđih patuljaka, kao što Whitmire objašnjava:
Trenutno, pretražujem izvore u vrijednosti pola milijarde točaka u 2MASS bazi podataka za dokaz o ovom objektu. Ovo istraživanje je pokrilo 99% neba u skoro infracrvenim valnim duljinama od 1 - 2 mikrona. Optimalna valna duljine za našu potragu je 5 mikrona ali takva anketa punog neba ne postoji, za sad.21
Ako Nemesis postoji, činjenica da nije pronađen unatoč godinama istraživanja snažno predlaže da je tamna zvijezda.



Comet

Dolazeći posjetitelj iz Oortovog oblaka mogao bi biti među najvećim kometama ikad dokumentiranim

kometa
© Philipp SalzgeberKometa Hale-Bopp, promatrano sa Zemlje 1997. Novootkriveni objekt mogao bi biti čak i veći od Hale-Boppa, ali vjerojatno neće biti vidljiv prostim okom
U dalekim područjima Sunčevog sustava nalazi se mnoštvo tajanstvenih objekata, a sada se jedan od njih počeo približavati našem planetu. Znanstvenici već nekoliko zadnjih godina s velikim zanimanjem prate svemirsko tijelo imena 2014 UN271, koje je malčice preveliko za komet, a opet trunčicu premalo da bi bilo planet.

Za sada nije poznata njegova točna veličina, ali se procjenjuje da mu je promjer između 100 i 370 km; najvjerojatnije oko 160 km.

"To znači da je slične veličine ili veći od ogromnog kometa C/1729 P1 i da se vjerojatno radi o najvećem do sada otkrivenom objektu u Oortovom oblaku - koji bi skoro mogao biti patuljasti planet!" rekao je astronom amater Sam Deen.

Mada nije dovoljno velik za patuljasti planet, 2014 UN271 bi uistinu mogao biti najveći objekt Oortovog oblaka koji smo do sada vidjeli. Oortov oblak je sferni oblak (slika dolje) koji sačinjavaju kometi i slična tijela, a koji orbitiraju oko Sunca na udaljenosti do četvrtine udaljenosti najbližih zvijezda.

2014 UN271 je veći od rekordera iz modernih vremena, kometa Hale-Bopp (C/1995 O1), koji je bio širok oko 60 kilometara. Komet iz 1729. godine (C/1729 P1) imao je možda promjer od 100 kilometara, međutim nikada nije došao bliže od orbite Jupitera te promatrači tog vremena nisu mogli utvrditi njegovu točnu veličinu, piše Sky & Telescope.

Brain

Naslage bakra i magnetiziranog željeza pronađeni u mozgu pacijenata s Alzheimerovom bolesti

mozak
© Everett, Science Advances, 2021
Kada bismo na neki način izvukli svo željezo iz ljudskog tijela, možda bismo imali dovoljno za izradu jednog čavla. Što se tiče bakra, možda bismo ga imali dovoljno za jednu malu naušnicu.

Mada ih u organizmu imamo u oskudnim količinama, ova dva metala neophodna su za naše preživljavanje te imaju ključne uloge u tjelesnom rastu i metabolizmu. No, neobično je kada se pojave kao naslage unutar naših moždanih stanica - što je slučaj kod onih koji boluju od Alzheimerove bolesti.

Grupa znanstvenika iz SAD-a i Velike Britanije uočila je putem rendgenske mikroskopije (STXM) signal bakra i željeza u uzorcima moždanog plaka uzetog iz frontalnog i sljepoočnog režnja bolesnika s Alzheimerom.

Naime, stvaranje plaka tipična je značajka ovog određenog oblika demencije, a plakovi, odnosno naslage, sastoje se od proteina beta-amiloida. No terapije koje imaju za funkciju uklanjanje nakupina beta-amiloida nisu puno doprinijele liječenju Alzheimerove bolesti te se znanstvenici pitaju kakvu ulogu, ako ona uopće postoji, imaju ovi proteini u razvoju bolesti.

Jedan aspekt ovih naslaga, koji nije u potpunosti istražen, toksični je učinak biomineralizacije ili nakupljanja minerala u moždanim stanicama, piše Science Alert.

Željezo se u našem tijelu nalazi unutar hemoglobina, krvnog pigmenta, te je zaduženo za prijenos kisika. A mozak je jedno od područja kojemu očajnički treba kisik. No željezo može imati i svoju negativnu stranu - slobodni ili labilni oblik koji stvara reaktivne vrste kisika koje uništavaju stanice.

Galaxy

Astronomi pronalaze trepćuću divovsku zvijezdu u blizini središta naše galaksije

zvijezda
© Amanda SmithVVV-WIT-08: Umjetnički dojam o divovskoj zvijezdi koja je treperila
Izgleda da se u blizini središta naše galaksije odvija pravi mali misterij. Naime, astronomi su na nekih 25.000 svjetlosnih godina udaljenosti od Zemlje pronašli čudnu zvijezdu koja je prije nekoliko mjeseci počela treperiti, zatim skoro nestala te se na kraju ponovno pojavila.

Znanstvenici vjeruju da bi zvijezda VVV-WIT-08 mogla pripadati novoj klasi zvijezda - divovskim zvijerima koje su 100 puta veće od Sunca, koje svakih nekoliko desetljeća zamrači (prekrije pogled prema našem smjeru) neko drugo misteriozno tijelo u njenoj orbiti.

Iako je, relativno gledajući, svemir uglavnom prazan, uvijek je moguće da će se neke zvijezde i objekti u nekom trenutku posložiti na takav način da sa Zemlje izgleda kao da zvijezdi pada sjaj. No nije uvijek lako odgonetnuti što to točno blokira naš pogled prema ovom udaljenom suncu. Neki divovski planet? Svemirska prašina? Ostaci s nekog objekta?

Slučaj zvijezde VVV-WIT-08 je podosta neobičan. Iako su znanstvenici zabilježili pad svjetlosti i kod drugih zvijezda, ni jedan nije bio tako izražajan. Astronomi smatraju da bi krivac za ovo zatamnjenje mogla biti druga zvijezda ili planet, okružen gustim neprozirnim diskom prašine, koji orbitira oko VVV-WIT-08 te ju u potpunosti prekriva kada prođe ispred našeg pogleda, piše Science Alert.

Better Earth

Raste li jezgra Zemlje s jedne strane? Čudna zbivanja u unutrašnjosti našeg planeta

zemlja
© Marine LasbleisNovi model seizmologa UC Berkeley sugerira da unutarnja jezgra Zemlje raste brže na istočnoj strani (lijevo) nego na zapadu. Gravitacija izjednačava asimetrični rast potiskivanjem kristala željeza prema sjevernom i južnom polu (strelice). To nastoji poravnati dugu os kristala željeza duž osi rotacije planeta (isprekidana linija), objašnjavajući različita vremena putovanja seizmičkih valova kroz unutarnju jezgru.
U središtu našeg planeta pojavio se misterij. Znanstvenici ga mogu detektirati jedino putem analize seizmičkih valova koji prolaze kroz njegovu čvrstu željeznu unutarnju jezgru. Iz nekog se razloga valovi kroz jezgru kreću znatno brže kada putuju između sjevernog i južnog pola nego kada prolaze preko ekvatora.

Stručnjaci već desetljećima znaju za ovu anomaliju, ali nisu mogli objasniti što je točno uzrokuje. Prema najnovijem istraživanju, tijekom kojeg su znanstvenici koristili simulacije rasta jezgre tijekom posljednjih milijardu godina, odgovor bi mogao ležati u postepenom iskrivljenju, odnosno asimetričnom rastu unutrašnje jezgre, pri čemu se na jednoj njenoj strani brže formiraju novi kristali željeza nego na drugoj.

Asimetričan rast

"Strujanje tekućeg željeza u vanjskoj jezgri odvodi toplinu iz unutarnje jezgre, što uzrokuje njeno hlađenje. Dakle, to znači da je vanjska jezgra odnosila više topline s istočne strane (pod Indonezijom) nego sa zapadne (pod Brazilom)", rekao je za Live Science seizmolog Daniel Frost sa sveučilišta Berkeley.

Chalkboard

Solarni ciklus 25: Predstoji li 'trenutak prekida'?

sunce
© Mongta Studio / Shutterstock
Nešto veliko će se desiti na Suncu i to, sudeći prema novoj teoriji fizičara — veoma brzo. U pitanju je pojava koju su američki naučnici nazvali "trenutkom prekida".

Ako nikada niste čuli za taj događaj, niste usamljeni. Reč je, naime, o relativno novoj ideji u solarnoj fizici koju su izneli Skot Mekintoš, fizičar specijalizovan za istraživanje Sunca iz Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja i njegov kolega Bob Limon sa Univerziteta Merilend.

Prema teoriji dvojice naučnika, široki pojasevi magnetizma lutaju po površini Sunca, a kad se suprotno namagnetisani slojevi sudare na ekvatoru, oni se poništavaju (ili prekidaju).

Nema eksplozije, ovo je magnetizam, a ne antimaterija. Ipak, ovaj događaj je veoma značajan, jer može da znači da će sledeći solarni ciklus biti mnogo jači.

"Ukoliko se ovo desi u skorije vreme, što očekujemo, novi 25 solarni ciklus bi mogao da bude u rangu prvih pet po jačini od kako se vodi evidencija", rekao je Mekintoš.

Komentar: Pogledajte također:


Ice Cube

Bdeloidni kolnjak vratio se u život nakon što je bio zamrznut 24.000 godina u Sibiru

višestanični organizam
© Michael Plewka/Afp/Profimedia
Mikroskopsko višestanično biće, bdeloidni kolnjak, vratilo se u život nakon što je bilo zamrznuto čak 24 tisuće godina u Sibiru, pokazuje nova znanstvena studija.

Znanstvenici su biće iz jednog od tri reda kolnjaka, najmanje mnogostanične životinje duge od 0.4 do 2.5 milimetara, iskopali iz smrznute rijeke na području ruskog Arktika. Jednom kada je odmrznuto, biće koje je karakteristično po tome što se razmnožava bez seksualne aktivnosti, počelo se replicirati.

To je veliko otkriće, javlja BBC, jer su dosadašnja istraživanja ukazala da bi ovi kolnjaci smrznuti mogli preživjeti najviše deset godina, a ne tisućljećima kao što nam je sada jasno. Štoviše, studija objavljena u ponedjeljak ukazuje da su njihove mogućnosti preživljavanja najvjerojatnije - beskonačne.

- Ovo je prijelomna točka u razumijevanju ovih organizama koji očito mogu biti zamrznuti tisućama godina i zatim se vratiti u život. To je san mnogih pisaca fikcije - smije se Stas Malavin s ruskog Instituta za fiziokemijske i biološke probleme tla. Dodao je kako su potrebne nove studije kako bi se vidjelo na koji je način ovo neobično i jedinstveno biće uspjelo preživjeti tolike godine. Stoga su u laboratoriju zamrznuli brojne jedinke te će na njima izučavati procese "oživljavanja". Dosadašnje analize pronađene jedinke ukazuju da je stara između 23.960 i 24.485 godina.

Microscope 1

Znanstvenici objavili do sada najdetaljniju sliku atoma

atomi
© Cornell/WikipediaOva slika prikazuje elektronsku pihografsku rekonstrukciju kristala praseodijevog ortoskandata (PrScO3), zumiranog u 100 milijuna puta
Znanstvenici su objavili do sada najdetaljniju snimku, odnosno u najvećoj rezoluciji, pojedinačnog atoma i time oborili rekord iz 2018. godine.

David Muller sa Sveučilišta Cornell u New Yorku i njegovi kolege snimili su ovu nevjerojatnu fotografiju koristeći se ptihografijom, računalnom metodom mikroskopskog snimanja tijekom koje su x-zrakama gađali kristal PrScO3, a zatim na temelju kutova razbacanih elektrona vizualizirali oblike atoma iz kojih su oni raspršeni.

Zašto ne možemo vidjeti atom?

Kao što se odmah primjećuje, ova se snimka uvelike razlikuje od klasičnog prikaza atoma koji smo viđali u svojim srednjoškolskim udžbenicima. Slika jezgre oko koje se vrte (orbitiraju) elektroni samo je ilustracija onoga što se događa. Znanstvenici su za sada uspjeli snimiti atome samo kao "kuglice".