Nakon što je utvrđeno da se većina cikličkih masovnih izumiranja dogodila zbog asteroida, drugo se pitanje pojavilo: što je glavni pokretač tih cikličkih asteroidskih bombardiranja? Ideja da jedan asteroid ili jato asteroida mogu slijediti stabilnu orbitu od 27 milijuna godina mora biti isključeno.

Mali nebeski objekti ne mogu ostati dugo na stabilnim putanjama. Kao što smo više puta vidjeli u posljednjih nekoliko godina, kada se kometi približe masivnim nebeskim tijelima kao što su Saturn, Jupiter ili Sunce, oni su ili uništeni, razbijeni, drastično oslabljeni, "uvučeni" (otuda i naziv "kometi koji uranjaju u Sunce"), ili susret mijenja njihovu putanju jer su nasilno izbačeni natrag iz unutrašnjeg Sunčevog sustava. Dakle, malo je vjerojatno da je jato asteroida moglo prijeći solarni sustav, održati stabilne orbite tijekom putovanja, a zatim se vratiti u unutrašnji Sunčev sustav na svojoj sljedećoj revoluciji i učiniti to više puta u priodu od preko 500 milijuna godina, kao što je predložilo istraživanje Rauppa i Sepkovskyog.

Osim toga, tako duga orbita podrazumijeva da bi hipotetski asteroidi putovali nekoliko svjetlosnih godina od Sunčevog sustava i bili podvrgnuti razornim gravitacijskim silama drugih zvijezda.

Ako asteroidi ne mogu pratiti tako stabilnu orbitu od 27 milijuna godina sami po sebi, onda nešto drugo to očito radi; nešto dovoljno veliko da može održati stabilnu orbitu; i nešto što redovito šalje nove komete prema nama. Iz toga je Richard Muller došao do ideje da solarni suputnik - Sunce blizanac - slijedi takvu orbitu.

Svakih 27 milijuna godina, u svom približavanju Sunčevom sustavu, takav suputnik bi poremetio asteroide ili komete koji su lokalni njegovoj orbiti, gurajući i vukući ih duž svoje putanje.

Muller je nazvao taj hipotetski sunčev suputnik "Nemesis", po grčkoj božici koja neumoljivo progoni pretjerano bogate, ponosne i snažne. Zapravo to je sasvim prikladan izbor imena, kao što ćemo vidjeti dalje u našoj raspravi o mogućoj ulozi koju "bogati, ponosni i moćni" igraju u kozmičkim događajima.

Nakon Mullerovog pionirskog rada, nekoliko istraživačkih timova uključujući i astronoma Franka Lowa sa Sveučilišta u Arizoni i Thomas Chestera iz NASA-inog Jet Propulsion Laboratory (JPL), počeli su pretraživati nebo kako bi pronašli Nemesis. Njihova potraga je trajala godinama, ali nije dala pozitivne rezultate, tako da promatrači još trebaju pronaći Nemesis. No, kao što smo ranije spomenuli, neke zvijezde nisu uopće svijetle, kao što je slučaj sa smeđim patuljcima (Dan Whitmire je tu kategoriju zvijezda izabrao kao glavnu za Nemesis) i, u manjoj mjeri, izumrlim crvenim patuljcima (Mullerov izbor).

Ako je Sunčev suputnik smeđi patuljak - i ako također orbitira u ekliptičnoj ravnini - traganje za njim bi doslovno bilo poput traženja tamnog, nevidljivog objekta okruženog milijunima svijetlih, sjajećih, podvig još teži nego traženje igle u plastu sijena. To je prilično prikladna metafora jer do sada nije postojala tehnologija koja bi nam omogućiti da uspješno i automatski otkrijemo tamna nebeska tijela poput smeđih patuljaka, kao što Whitmire objašnjava:

Trenutno, pretražujem izvore u vrijednosti pola milijarde točaka u 2MASS bazi podataka za dokaz o ovom objektu. Ovo istraživanje je pokrilo 99% neba u skoro infracrvenim valnim duljinama od 1 - 2 mikrona. Optimalna valna duljine za našu potragu je 5 mikrona ali takva anketa punog neba ne postoji, za sad.²¹

Ako Nemesis postoji, činjenica da nije pronađen unatoč godinama istraživanja snažno predlaže da je tamna zvijezda.

• Profesorica Valentina Zharkova: "Ušli smo u 'moderni' Veliki solarni minimum 8. lipnja 2020."
• Učinci sunčevih baklji na Zemljinu magnetosferu
• Događaji "Terminatora" na Suncu pokreću tsunamije u plazmi i nove solarne cikluse - Očekujte ih sljedeće godine
• Sunčevo magnetsko polje deset je puta jače nego što se ranije vjerovalo