Grupa znanstvenika provela je istraživanje čiji je cilj bio otkriti neurološke mehanizme uključene u duhovna iskustva, prenosi Science Alert.

Bez obzira na to jesu li ili nisu religiozni, mnogi ljudi tijekom života iskuse trenutke koji bi se mogli smatrati duhovnima - trenutke kada ih prožima snažan osjećaj smisla, spokoja ili povezanosti sa svijetom.

Znanstvenici vjeruju da su otkrili gdje se u ljudskom mozgu obrađuju ti nadnaravni trenuci - otkrili su regiju mozga u tjemenom režnju za koju se čini da je uključena u iskustva koja nadilaze uobičajena ljudska stanja.

Značaj i provođenje ispitivanja

"Duhovna su iskustva snažna stanja koja mogu imati značajne učinke na ljudske živote", ističe neuroznanstvenik Marc Potenza, jedan od istraživača sa Sveučilišta Yale.

"Razumijevanje neuralne osnove duhovnih iskustava može nam pomoći u boljem shvaćanju njihove uloge u otpornosti i oporavku od psihičkih i ovisničkih poremećaja."

U svom su istraživanju znanstvenici intervjuirali 27 zdravih mladih ljudi koji su im pomogli u stvaranju personaliziranog "slikovnog ispisa" u kojem su se prisjećali duhovnih epizoda iz svoje prošlosti, odnosno situacija kada su osjećali jaku povezanost s nekom višom ili duhovnom silom.

"Duhovna stanja su stanja koja vas povezuju s nečim većim od vas, s nekom snažnom silom koja se može osjetiti kao energija, snaga, viša sila, božanstvo, nadnaravni lik ili svijest."

Tjedan dana kasnije, svaki je ispitanik zasebno podvrgnut funkcionalnoj magnetskoj rezonanciji mozga - praćena im je neurološka aktivnost dok su slušali neutralni ženski glas koji je čitao ispis njihovih duhovnih iskustava.

Željelo se postići to da se ispitanici sjete trenutaka u kojima su doživjeli nadnaravna iskustva, a istovremeno se pratila njihova moždana aktivnost da bi se otkrilo kako se duhovnost kognitivno manifestira.

Dva nova solarna sustava, svaki prepun vlastitih svjetova, otkrivena su relativno blizu jedan drugom, prenosi Independent.

Jedan od njh udaljen je samo 160 svjetlosnih godina od Zemlje i uključuje tri planeta koji su veličinom nevjerojatno slični našem. Jedan je veličine doslovno identične Zemlji, a druga dva samo su malo veća.

Preblizu suncu

Iako se radi o najvjerojatnije nenastanjivim planetima, jer se nalaze jako blizu svojem suncu te je temperatura na njima jako visoka, ipak je ovo još jedno otkriće stjenovitih planeta koji su izgleda česti širom galaktike, što je znak da bi se mogli naći i oni u nastanjivom zonama.

Drugi sustav ima dva znatno veća planeta. Ti svjetovi, koji kao i u slučaju prvog sustava orbitiraju oko crvenog patuljka, poznati su kao superzemlje.

Crveni patuljci stare su i relativno malene zvijezde te su ova dva sunca znatno manje topla od našega. Ali novootkriveni svjetovi toliko su im blizu, da je temperatura na njima ipak vjerojatno prevruća za život.

Svemirski teleskop proučava atmosfere

Ove je planete otkrila misija K2 NASA-inog satelita Kepler, koji pazi na kratka opadanja sjaja zvijezda koji se dogode kada planet prijeđe ispred svoga sunca. Astronomi zatim proučavaju to opadanje sjaja kako bi pokušali otkriti o kakvom se planetu radi.

Znanstvenici se sada nadaju kako će moći koristiti daljnja promatranja pomoću novog svemirskog teleskopa James Webb kako bi mogli bolje razumijeti atmosfere planeta. Pomoću teleskopa bi proučili i fizička svojstva novih svijetova.

Poljski i američki znanstvenici pronašli su tragove tuberkuloze na kosturu prapovijesnog morskog gmaza starom 245 milijuna godina, što pokazuje da je ta bolest puno starija nego što se mislilo.

Rezultati njihova istraživanja, objavljeni ranije u časopisu Royal Society Open Science, u srijedu su predstavljeni medijima u Katowicama, na jugu Poljske.

"Oni omogućuju da se načini velik vremenski skok", komentirao je glavni autor studije, paleontolog na Šleskom sveučilištu Dawid Surmik, u telefonskom razgovoru za AFP.

Dosad su, dodaje, "prvi tragovi tuberkuloze sezali u vrijeme prije sedamnaest milijuna godina".

Kostur gmaza, proneusticosaura iz izumrle porodice nothosaura, sličan omanjem krokodilu koji se hrani ribom, pronađen je u Gogolinu, u Šleskoj, na početku 20. stoljeća. No istraživači su se tek nedavno zainteresirali za niz koštanih izraslina koje su zapazili na rebrima životinje.

Dawid Surmik je istražio izrasline pomoću mikrotomografije, na osnovu koje je zaključio da ne može biti riječ o kanceroznim tumorima, a zatim je diferencijalnom dijagnostikom isključio sve bolesti osim tuberkuloze.

"Ne znamo ništa o tom reptilu, je li živio sam ili u skupini i ne znamo kako se zarazio, možda ugrizom druge životinje", rekao je Surmik koji ipak navodi zanimljivu podudarnost: današnji tuljani, koji možda žive u sličnim životnim uvjetima kao nothosauri, često boluju od tuberkuloze.

Blizu 3600. godine prije nove ere ljudi su na Balkanskom poluostrvu dostiglu veliku prekretnicu: njihovo rudarstvo i metalurgija dostigli su toliko zagađenje da ga možemo detektovati i danas, piše Phys.org.

Njihovo istraživanje otkrilo je da su rudarstvo i metalurgija na Balkanskom poluostrvu predstavljali početak bronzanog doba u cijelom regionu, kao i "rođenje metalurgije" u Evropi.

Vremenski kontekst u kojem je smješten "početak bronzanog doba", a koji se povezuje s navedenim otkrićem, može se svrstati u istu ravan s postojanjem Sumerske civilizacije s prostora Mezopotamije, dok je Britanija još uvijek bila u kamenom dobu.

Dakle, tada još uvijek nisu bile izgrađene prve piramide Egipta, odnosno one su izgrađene tek hiljadu godina kasnije.

Phys.org piše da se o bronzanom dobu na Balkanu već dosta znalo na osnovu arheoloških iskopina, različitog oružja i oruđa, ali da smo sada u mogućnosti da saznamo više o tom vremenu zahvaljujući tragovima zagađenja koje su ostavili iza sebe.

Procesu dobivanja željeza oslobađao je mikroskopske čestice olova u atmosferu, koje su zatim vjetrovi raznosili na velike udaljenosti, sve dok ne bi pale na zemlju. Na osnovu određenih hemijskih analiza moguće je doći do spoznaje o drevnim zagađenjima.

U članku objavljenom u PNAS predstavljeno je prvo takvo istraživanje o promjenama zagađenja u jugoistočnoj Evropi, za koje smatra da su nastale iz koncentracija olova u zapadnoj Srbiji.

Pronađeni su dokazi o povišenim nivoima olova koji se odnose na 3600. godinu prije nove ere, što ujedno predstavlja najstarije poznato zagađenje životne sredine na planeti. Balkan se tako povezuje s razvojem metalurgije i najranijem bronzanom dobu.

Prethodno je najstarije poznato zagađenje životne sredine u Evropi, iz 3000. godine prije nove ere, bilo oktriveno u južnoj Španiji. Novo otkriće povezuje se sa blizu pet stotina godina daljom prošlošću.

U zapadnoj Evropi je taj nivo metalurškog razvoja dostignut tek blizu 1000 godina kasnije.

Drvo koje raste na stijenama u južnoj Italiji staro je 1230 godina, što ga čini najstarijim drvom u Europi, pokazuju znanstvena bilježenja.

Iznenađuje da drevni bor i dalje živi unatoč starosti, pišu znanstvenici prošloga tjedna u časopisu Ecology. Ispitivanja pokazuju da je stablo posljednjih desetljeća raslo, dok brojna stabla u mediteranskoj regiji doživljavaju pad, piše National Geographic.

Otkriće pokazuje da pojedina stabla mogu preživljeti stoljećima čak i u uvjetima ekstremnih promjena klime. Ova drevna pinija, na primjer, rasla je i tijekom hladnog Srednjeg vijeka i nastavila rasti i u puno toplijim temperaturama, uključujući i sušne periode.

POMOĆI ĆE U PREDVIĐANJU UTJECAJA KLIMATSKIH PROMJENA

"Analiziranje rasta stabla kroz tako puno godina promjena klimatskih uvjeta pomoći će znanstvenicima da bolje razumiju kako šume mogu odgovoriti na moderne klimatske promjene", kažu autori studije. "Proučavanjem stoljetnih stabala moći ćemo bolje predvidjeti budući utjecaj klimatskih promjena na ekosustave šuma", kaže Maxime Cailleret iz Švicarskog saveznog instituta za istraživanje šuma, snijega i krajobraza koja proučava smrtnost drveća.

Gianluca Piovesan sa sveučilišta Tuscia i njegove kolege stigli su do Heldreichove pinije, koju znamo i kao munika, na strmoj, stjenovitoj padini, visoko u planinama Nacionalnog parka Pollino. Stablo je izgledalo jako staro i vrlo su brzo shvatili da ustanovljavanje njegove dobi neće biti tako jednostavno kao uobičajeno brojanje godova. Nedostajao je središnji dio stabla koji je sadržavao najstariji prsten.

Novo istraživanje živog svijeta otkrilo je iznenađujuće malu ulogu koju u njemu igra ljudski rod, kao i nerazmjeran utjecaj ljudi na živa bića, prenosi Guardian.

Utvrdilo je da je ljudski rod istovremeno beznačajna i potpuno dominantna vrsta među živim svijetom. Ukupnih 7,6 milijardi ljudi na Zemlji, kada se gleda biomasa tijela, čini samo 0,01 posto svih živih bića. Unatoč tome, ljudi su uzrokovali nestanak 83 posto svih divljih sisavaca i polovice biljaka. S druge strane, stoke koju uzgajamo ima u izobilju.

Biljke dominiraju

Novo istraživanje prva je sveobuhvatna procjena značaja svih razreda živih bića koja pobija brojne pretpostavke. Bakterije su dominantan oblik života i predstavljaju 13 posto života, no biljke svojom biomasom nadmašuju sve - one predstavljaju 82 posto svih živih bića.

Sva druga bića - od insekata do gljiva, riba i životinja - čine samo 5 posto svjetskog života. Još jedno iznenađenje predstavlja činjenica da sve bogatstvo života u oceanima predstavlja samo 1 posto ukupnog života.

Većinu života čine živi organizmi s kopna, od kojih jednu osminu čine bakterije duboko ispod površine tla.

Nakon ovce i svinje, kokoška je postala treća životinje čije su ćelije kombinovane sa ljudskim. Naučnici sa Univerzitete "Rokfeler" u Njujorku uspjeli su da stvore fetus koji se sastoji od ljudskih i kokošijih ćelija.

Istraživači se nadaju da će presađivanjem ljudskih ćelija u kokošiji fetus uspjeti da steknu nova saznanja o transformaciji ćelija u fetus. Nova otkrića mogla bi da otvore put brojnim tretmanima za različite vrste poremećaja u razvoju.

Naučnici već znaju da od matičnih ćelija embriona mogu da nastanu bilo kakve ćelije, od koštanih i nervnih, do plućnih i ćelija jetre. Oni takođe znaju da posebne grupe ćelija, koja se može naći u embrionima vodozemaca i riba, ima ključnu ulogu u obrazovanju njihovih ranih razvojnih struktura.

Ove grupe, nazvane "organizatori", emituju molekulske signale koji ćelijama govore da treba da rastu i određuju na koji način treba da se razvijaju.

Kada se "organizatori" premjeste iz jednog embriona u drugi, podstiču embrion na stvaranje još jednog kičmenog stuba i centralnog nervnog sistema, sa sve mozgom i kičmenom moždinom.

S obzirom na to da su eksperimenti na ljudskim embrionima ograničeni etičkim principima, naučnici nisu mogli da znaju da li organizatori postoje kod ljudi jer se dozvoljeni vremenski period za eksperimentisanje završava negdje u vreme početka formiranja organizatorskih ćelija.

Kako bi uspjeli da pronađu odgovor na ovo pitanje, naučnici na čelu sa doktorom Alijem Brivanlouom ugradili su ljudske matične ćelije u pileći embrion.

Čim su se smjestile u novog domaćine, ove ćelije su počele da stvaraju teren za drugu kičmu i nervni sistem, što je bio očigledan znak da postoje i ljudski organizatori.

Uprkos pozitivnim rezultatima, mnogi su ovaj eksperiment ocijenili "bolesnim" i "bizarnim", piše Dejli mejl. Istraživanje je objavljeno u magazinu Nejčer.

Naučnici iz Evropske svemirske agencije ESA uočili su dve čudne laserske emisije koji potiču iz sistema zvezda.

Izuzetno redak fenomen povezan je s smrću zvezde, a prvi put naučnici su otkrili da zvezde emituju moćne laserske emisije pre smrti.

Udaljenost zvezda je između 3.000 i 6.000 svetlosnih godina od Zemlje u južnoj konstelaciji Norma.

"Otkrili smo vrlo retku vrstu emisije nazvana emisijska laserska rekombinacija vodonika koja se proizvodi samo u uskom rasponu fizičkih stanja", kaže dr Izabela Alman, glavni autor rada objavljenog u Independentu.

Goran Pilbrat, naučnik u ESA Heršl projektu, dodao je: "To je lep zaključak kojim je da je Heršl misija povezala dva otkrića Menzela prje gotovo jednog veka".

Širok opseg talasnih dužina Haršelove opservatorije omogućio je način otkrivanja magline i fizičkih stanja.

"Takva emisija je identifikovana samo u nekoliko predmeta ranije. Ovo je bilo neverovatno otkriće koje nismo predvideli. Sasvim sigurno ima više zvezdanih magli, nebula, nego što naše oko uspe da uoči" izjavio je Tošija Jueta, glavni istraživač projekta Heršl.

Naučnici će DNK analizom uzoraka vode iz škotskog Loh Nesa pokušati da razjasne dugogodišnju legendu o postojanju čudovišta "Nesi" u tom jezeru.

Naučnik sa Novog Zelanda Nil Džemel vodi idućeg meseca tim međunardnih istražitelja da sprovedu te analize.

Stotinama godina neki posetioci Loh Nesa u Škotskoj su tvrdili da su videli čudovište koje veruju živi u dubinama tog mračnog jezera.

Jedna od teorija je da je Nesi vodeni, "dugovrati plesiosaurus" koji je nekako preživeo period kada su dinosaurusi izumrli, mada je jezero Loh Nes nastalo mnogo kasnije. Druga teorija je da je "čudovište" zapravo krupna jesetra ili som. A mnogi pak smatraju da se "viđenja čudovišta" mogu objasniti plutajućim deblima ili jakim vetrom.

Džemel kaže da on ne veruje u čudovište "Nesi", ali da želi da povede ljude u avanturu i usput im prenese naučne podatke. On je dodao da njegova deca misle da je ovo njegov najzanimljiviji poduhvat.

Novozelandski naučnik je rekao da i vodena stvorenja, kao i sva duga, ostavljaju trag gde žive - deliće DNK od kože, perja, krljušti i urina.

Rekao je da će njegov tim uzeti 300 uzoraka vode s raznih tačaka oko jezera i na raznim dubinama. Profiltriraće organsku materiju i izvući DNK, i primeniće tehnologiju koja je prvobitno smišljena za ljudski projekt genoma.

Po njegovim rečima, rezultati analize DNK će biti upoređeni s bazom podataka poznatih vrsta. Očekuje da će imati odgovore do kraja godine.

"Ulazim u ovo verujući da je malo verovatno da postoji čudovište, ali hoću da testiram hipoteze. Dobićemo vrlo dobru studiju biodiverziteta Loh Nesa", rekao je on.

Skupina znanstvenika objavila je rad u kojem tvrde da bi hobotnice zapravo mogle biti izvanzemaljci koje su na Zemlju donijeli meteori. Rad su objavili u časopisu Progress in Biophysics and Molecular Biology, a u njemu se bave pitanjem nastanka života na Zemlji.

Tako sugeriraju da je za kambrijsku eksploziju, odnosno naglu pojavu višestaničnih organizama prije 540 milijuna godina, zaslužna izvanzemaljska intervencija.

Oni predlažu ideju da su izvanzemaljski virusi stigli na Zemlju na ledenom meteoru i zarazili primitivne lignje koje su se potom razvile u hobotnice. S druge strane, predlažu i teoriju da su oplođena jajašca hobotnice ili lignje na Zemlju stigla na nekom od meteora koji su bombardirali naš planet. U oba slučaja radi se o još jednom pogledu na teoriju panspermije koja sugerira da je sjeme života na Zemlju donijela svemirska prašina ili asteroidi koji su pogodili Zemlju.