Estonija, baltička zemlja koja prednjači kada su posrijedi tehnološke inovacije, radi na formiranju baze podataka s genetskim podacima više od 150.000 svojih građana ili više od 10 posto stanovnika s ciljem poboljšanja prevencije kroničnih bolesti.

Znanstvenici iz Državnoga centra za genomiku (znanost koja izučava strukturu i organizaciju genoma) kane registrirati gene 11,7 posto od 1,3 milijuna stanovnika Estonije.

Projekt su pokrenuli ove godine, a državu stoji oko pet milijuna eura. Projektom će se obilježiti stogodišnjica postojanja zemlje.

Ambiciozan plan omogućit će i uspostavljanje genetskih karata s osobnim analizama genotipa za 100.000 dobrovoljaca.

"Što više genetskih podataka prikupimo, bit ćemo precizniji u daljnjim istraživanjima te ćemo brže otkriti genetske varijacije povezane s bolestima", rekla je glasnogovornica Centra Annely Allik za AFP.

U ovoj bazi podataka nalazit će se i podaci više od 52.000 Estonaca prikupljenih nakon otvaranja centra 2001. Dobrovoljci svoje uzorke DNK mogu ostaviti u bolnicama ili privatnim laboratorijima Synlab, koji je partner projekta.

Laboratorij je postavio šatore i na mjestima sportskih događaja gdje će također prikupljati uzorke DNK. Dobrovoljcima je kazano da laboratorij nema pravo koristiti njihove genetske podatke kada je riječ o provjeravanju njihovih obiteljskih veza jer to ugrožava privatnost drugih osoba.

Zašto jednojajčani blizanci, koji dijele identične gene, imaju različite otiske prstiju? Što je razlog tome da jedan iz para jednojajčanih blizanaca ima problema s astmom ili razvije bipolarni poremećaj dok je drugi zdrav?

Ova pitanja već dugo su znanstvena zagonetka, no čini se da bi odgovor na njih mogla dati epigenetika, nova znanstvena disciplina koja se bavi skrivenim utjecajima čimbenika okoliša kao što su pušenje, prehrana i stres na naše gene. Epigenetika pokazuje da nismo posve genetski determinirani jer ono što jedemo ili način na koji živimo može utjecati na aktivnost naših gena, pa tako i na zdravlje, psihu i sposobnosti naših potomaka.

Razvoj epigenetike na neki je način priznanje francuskom prirodoslovcu Jean-Baptisteu de Lamarcku koji je još 1809. godine tvrdio da se osobine stečene tijekom života mogu nasljeđivati. "Ako je genom hardver, onda je epigenom softver", ustvrdio je prof. Joseph Ecker, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za epigenetiku, iz Instituta Salk u La Jolli u Kaliforniji.

Epigenetičke promjene

Za razliku od genetike koja proučava redoslijed građevnih elemenata (A, G, C, T) u DNK, epigenetika se bavi proučavanjem kemijskih promjena u kromatinu, nukleoproteinskom sadržaju kromosoma. Kemijske promjene u kromatinu djeluju kao prekidači koji uključuju i isključuju gene.

"Mutacije su rijetki događaji te je većina ljudske populacije predestinirana za dug i zdrav život. Međutim, većina populacije oboli do svoje 40., 50. godine od neke multifaktorijalne bolesti. Kao uzrok se navode okolišni faktori koji kroz epigenetičke mehanizme mijenjaju ekspresiju gena u odsutnosti mutacija. Danas su poznati molekularni mehanizmi koji povezuju okoliš s abnormalnom promjenom ekspresije gena", pojasnila je molekularna biologinja Vlatka Zoldoš, redovita profesorica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu i jedna od pionirki u epigenetskim istraživanjima u Hrvatskoj.

Asteroid koji se trenutno nalazi u orbiti oko Jupitera vjerojatno je stigao odnekud izvan Sunčeva sustava, piše BBC.

Za razliku od Oumuamue, međuzvjezdanog objekta koji je nakratko posjetio Sunčev sustav ranije ove godine, asteroid u blizini Jupitera, nazvan 2015 BZ509 (ili skraćeno BZ) ovdje je, čini se, već četiri i pol milijarde godina. To ga čini prvim poznatim međuzvjezdanim asteroidom koji se stalno 'nastanio' u Sunčevoj orbiti. No, odakle je došao, još nije poznato.

- To je nešto što tek moramo odgonetnuti, kaže doktor Fathi Namouni sa Sveučilišta Azurna obala i jedan od autora studije.

- Oumuamua je bio samo u prolazu pa nije bilo teško pogledati unazad i otkriti odakle je došao. No BZ je stigao u Sunčev sustav tijekom njegova formiranja dok planeti još nisu bili gdje se sada nalaze. Zbog toga je malo teže odrediti odakle je BZ stigao, kaže Namouni.


Profesorica Sara Russell iz Prirodoslovnog muzeja naglašava kako je Sunčev sustav 'zagađen' malim objektima.

- Prije je postojalo mišljenje da su asteroidi zapeli u području između Marsa i Jupitera te da je Kuiperov pojas pun ledenih objekata. No, sada znamo da je to potpuno netočno jer sve je zapravo razrušeno, izjavila je.

BZ je otkriven 2015. godine, no bilo je potrebno nešto vremena da se shvati njegovo ponašanje.

Jedna dvosložna riječ postala je zvučna zagonetka na internetu i proširala se po društvenim mrežama, stvarajući dva tabora - jedan koji čuje riječ Jani (Yanny), a drugi koji čuje Lorel (Laurel).

Mali audio-klip koji je postavio američki tinejdžer na internet izazvao je pomamu.

Roland Sabo iz Džordžije objasnio je da je nakon preuzimanja snimka naizgled bezlazene riječi na nekon sajtu rječnika bio začuđen kako ga ljudi različito čuju.

Sabo je snimak stavio na Instagram u obliku ankete, ali su snimak preuzeli drugi i brzo se proširio po internetu.

Zanimljiv podatak je da jedni jasno čuju Jani, kao i oni koji čuju Lorel.

Ta simpatična onlajn debata podsjeća na sličnu zanimljivost prije tri godine s fotografijom dvobojne haljine. Neki su je videli kao bijelu i zlatnu, a drugi kao crnu i plavu.

Rezultati nove studije upućuju na to da se barem jedan dio pamćenja pohranjuje u genetskom kodu i može se prenijeti u nečiji drugi genetski kod.

Drugim riječima, ako se genetski kod izvuče iz jedne životinje, u ovom konkretnom slučaju puža, i implementira u kod drugog puža, druga će se životinja sjećati stvari koje je znala samo prva životinja, piše Live Science.

Eksperiment elektrošokovima

Zvuči kao totalna znanstvena fantastika, ali radi se o ozbiljnom znanstvenom istraživanju iza koje stoje znanstvenici Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA). Oni su naime izvukli molekule RNK (Ribonukleinska kiselina), preciznije glasnički RNK ili mRNK (od eng. messenger) iz jednog puža i ubrizgali je u drugog puža, piše Scientific American.

Sjećanje odnosno pamćenje koje je poslužilo kao testni poligon je bilo prilično jednostavno. Znanstvenici su primijenili blage elektrošokove na rep morske vrste puža Aplysia californica. Nakon elektrošokova, puževi obrambeni refleksi - u kojima se puž stisne kako bi se zaštitio od opasnosti - postali su znatno izraženiji.

Australski astronomi otkrili su novu ekstremno proždrljivu crnu rupu koja je najbrže rastuća u svemiru. Crne rupe obično gledamo kao najtamnije objekte u svemiru koji gutaju sve, pa čak i svjetlo, međutim ova je zbog svog apetita nezamislivo sjajna.

- Ova crna rupa toliko brzo raste da je na tisuće puta sjajnija od cijele galaksije, za što su zaslužni svi plinovi koje svaki dan proguta, a koji uzrokuju ogromna trenja i vrućinu - navodi u priopćenju Christian Wolf sa Australskog nacionalnog sveučilišta.

Supermasivna crna rupa svaki drugi dan proguta masu ekvivalentnu našem suncu, a da se nalazi u središtu naše galaksije izbrisala bi šansu za svaki oblik života na Zemlji zbog ogromnog zračenja koje emitira. Wolf je pojasnio kako bi nam se na nebu činila 10 puta sjajnijom od punog mjeseca da se nalazi u našoj galaksiji i svojom snagom bi zaklonila sve druge zvijezde.

Kako bi dodatno dočarali ogromnu veličinu ove crne rupe, procjene su da je 20 milijardi puta veća od našeg sunca. Srećom, bizarna crna rupa jednako bizarnog imena SMSS J215728.21-360215.1, nalazi se 12 milijardi svjetlosnih godina od nas.

Novi izračuni španjolskih znanstvenika pokazali su da će poznata zvijezda lutalica koja juri prema nama do Sunčevog sustava stići nekoliko desetaka tisuća godina ranije te da će Suncu prići na manju udaljenost nego što se to mislilo donedavno.

Ipak, nema razloga za strah jer utjecaj zvijezde neće doživjeti ni naši unuci niti daleki potomci.

Prema novim kalkulacijama, patuljasta zvijezda Gliese 710 trebala bi do Sunčevog sustava stići za 1,29 milijuna godina, umjesto za 1,36 milijuna, a trebala bi proći kroz njegov vanjski dio, poznat kao Oortov oblak.

Novi, precizniji podaci

Gliese 710 je lutajuća zvijezda, što znači da se kreće svemirom nevezana gravitacijskim silama. Mliječnim putem kreće se brzinom od oko 51.500 km na sat. Još od 1996. zna se da putuje prema našem sustavu, međutim znanstvenici su tek prije nekoliko godina prikupili dovoljno podataka za neki precizniji izračun njezine udaljenosti i brzine.

Na temelju informacija ESA-ine svemirske promatračnice Gaia, astronomi Filip Berski i Piotr A. Dybczyński izračunali su 2016. da bi Gliese 710, koja je tada bila udaljena oko 63,8 svjetlosnih godina, do Sunčevog sustava mogla stići za oko 1,35 milijuna godina.

Bliže i brže

No astronomi Raul de la Fuente Marcos i Carlos de la Fuente Marcos sa Sveučilišta u Madridu od tada su prikupili novi set podataka Gaije te nedavno predstavili nove, preciznije kalkulacije.

Prema tim izračunima zvijezda lutalica trebala bi stići 60-ak tisuća godina ranije, a također bi Suncu trebala prići bliže nego što su to pokazivali raniji izračuni njezine putanje.

Naše sjećanje je nesavršeno: sjećamo se nekih trenutaka, dok druge zaboravljamo. Ponekad se čak "sjećamo" stvari koje se nikada nisu dogodile - fenomen koji istraživači nazivaju "lažno sjećanje".

Prethodne studije pokazale su da spavanje igra ulogu u formiranju lažnih sjećanja, a u nedavnoj maloj studiji istraživači su kao potencijalnog krivca otkrili određeni aspekt sna.

"Sleep spindles" su brze eksplozije aktivnosti mozga tokom spavanja, prema studiji objavljenoj u decembru u časopisu Neuropsychologia. Oni se javljaju u jednom od lakših stadija sna, nazvanom Stadij 2, koji je definiran usporenom brzinom otkucaja srca i bez pomicanja očiju.

Da bi proučili kako mogu igrati ulogu u stvaranju lažnih sjećanja, istraživači su u istraživanje uključili 32 odmorna studenta, koji ne unose kofein. Učesnicima je bilo prikazano nekoliko riječi - sve su se odnosile na istu temu - prije nego što su ih priključili na polisomnografski uređaj, koji prati aktivnosti mozga tokom spavanja.

Učesnici su zatim slučajno dodeljeni jednoj od dve grupe: grupi za spavanje ili budnoj grupi.

Grupu za spavanje su poslali u sobu s krevetom, dok je budnoj grupi rečeno da gleda dokumentarac o prirodi ili crtani film "Mister Bin". Uređaj polisomnografije zabilježio je aktivnost mozga kako bi se osiguralo da dremajuća grupa zapravo spava, a ne samo leži u krevetu.

Nakon dodjeljenih aktivnosti, svim učesnicima ponovo su prikazane riječi, a zatim su bili upitani da li su ih prethodno vidjeli. Neke reči bile su ponavljanja iz prve sesije, ali neke su bile nove. Štaviše, istraživači su ubacili neke riječi kao "mamac", koje su se odnosile na istu temu, ali prethodno nisu bile prikazivane.

Jedan od glavnih uzroka izumiranja australskih koala je infekcija bakterijom klamidija, piše LiveScience. Klamidija je bolest koja se obično prenosi seksualnim kontaktom, a koale pogađa razmjerom epidemije.

Analize pokazuju da neke populacije koala koje žive u divljini imaju postotak infekcije klamidijom od 100 posto, a bolest vodi sljepoći, teškoj upali mjehura, neplodnosti i, u konačnici, smrti.

NE ZNA SE ZAŠTO SU TAKO RANJIVE

Liječenje antibioticima može stvoriti daljnje probleme jer antibiotici mijenjaju crijevne bakterije životinja i čine teškim probavljanje eukaliptusovog lišća koje je njihova glavna hrana, otkivaju znanstvenici.

Klamidija pogađa koale već desetljećima i nije jasno zašto su ove životinje tako ranjive na infekciju. Znanstvenici sumnjaju da je virus iz iste obitelji kao virus HIV-a kod ljudi, kaže studija. Koale koje su zaražene retrovirusom tipa B, vjerojatnije budu zaražene i klamidijom i vjerojatnije razvijaju teške simptome, kao infekcije urinarnog i reproduktivnog trakta, konjunktivitis i karcinom.

ČESTO UMIRU NAKON ANTIBIOTIKA

Odrasle koale dobivaju klamidiju kao i ljudi, seksualnim putem. Ali mlade koale zaraze se jedući hranjivi dio izmeta zaražene majke, objašnjava studija. Bolesne se koale tretiraju antibioticima, ali često izgube na težini i umiru nakon primanja tretmana.

Klamidija je najsmrtonosnija od svih bolesti koje pogađaju životinje. Znanstvenici se pitaju da li im lijekovi koji bi ih trebali spasiti toliko poremete balans raznolikosti u crijevima i ometaju probavu hrane.

POPULACIJA KOALA JE U OPADANJU

Lišće eukaliptusa koje je koalama u divljini glavna hrana, sadrži spoj tanin koji može biti iznimno toksičan ako se ne razgradi određenom vrstom crijevnih bakterija, pa ako ovih mikroorganizama nema, koale ne mogu probaviti svoje jelo, pišu znanstvenici.

Ustanovljena je i čvrsta veza između sastava crijevne flore koala i prognoze preživljavanja poslije liječenja antibioticima. Tu se osobito radi o broju bakterije lonepinella koalarum koja razgrađuje tanin. Tijekom zadnja dva desetljeća, populacija koala u puno područja Australije pala je i za 80 posto, piše časopis Scientific Report.

Deset dana prije smrti, teorijski fizičar Stephen Hawking poslao je za objavu svoj posljednji znanstveni rad u kojem tvrdi kako je moguće da postoje svemiri slični našem po zakonima fizike.

Taj je rad objavljen u Journal of High Energy Physics, a u njemu su Hawking i koautor Thomas Hertog iznijeli novu teoriju o porijeklu svemira koja bi mogla riješiti nekoliko važnih pitanja. U ovom radu tvrde da je naš svemir samo jedan u nizu paralelnih svemira u kojima vladaju isti zakoni fizike.

Hawkingov i Hertogov novi rad oslanja se na teoriju struna, granu fizike koja pokušava pomiriti kvantnu fiziku s gravitacijom i Einsteinovom teorijom relativnosti. Tvrde kako kod vječnog širenja svemira postoji granica nakon koje se mijenja poimanje vremena kakvog ga poznajemo.

- Kad pratimo evoluciju našeg svemira unazad, u jednom trenutku dolazimo do granice vječnog širenja (inflacije) svemira, gdje naš poznati pojam vremena prestaje imati bilo kakvo značenje - tvrdi Hertog.

Ako se ova teorija pokaže istinitom, to bi značilo da bi se moglo pojaviti još svemira sličnih ovom našem. Mogli bi se pojaviti i primordijalni gravitacijski valovi. No, taj novi model još uvijek nije dokazan, a fizičari će trebati više podataka i bolje razumijevanje teorije struna prije nego što to bude uopće moguće.

Postojeći instrumenti koji se koriste za traženje gravitacijskih valova još uvijek vjerojatno nisu dovoljno osjetljivi da bi pronašli dokaze za tu teoriju, tvrdi Hertog.

No, to bi mogli biti budući instrumenti poput europskog svemirskog opservatorija gravitacijskih valova LISA. Ako budemo mogli pronaći te dokaze tada ćemo moći bolje shvatiti kako je nakon velikog praska nastao naš svemir, ali i više o tome koji su sve svemiri oko nas.