Eksplozija koja je u kolovozu uništila velik dio Bejruta bila je jedna od najvećih nenuklearnih eksplozija u povijesti, prenosi BBC riječi stručnjaka.

Tim Sveučilišta Sheffield iz Velike Britanije kaže kako je najpribližnija procjena da je eksplozija bila ekvivalentna snazi eksplozije od 500 tona do čak 1,1 kilotona TNT-a.

Ti bi značilo da je eksplozija bila snage jednu dvadesetinu snage atomske bombe bačene na Hirošimu 1945. godine.

Znanstvenici su mapirali i kako se udarni val širio gradom te se nadaju da će njihov rad pomoći pripremiti se za neke eventualne buduće katastrofe.

'Ako znamo kakva je posljedica ovakvih događaja, možemo ustanoviti i kolika šteta iz toga proizlazi, a zatim i kako konstruirati građevine koje će biti otpornije', kaže doktor Sam Rigby iz grupe znanstvenika koja istražuje eksplozije i njihove posljedice.

'Istražujemo i oštećenja staklenih površina do kojih je došlo i do deset kilometra od centra eksplozije, jer znamo da slomljeno staklo može nanijeti mnogo ozljeda.'

Eksplozija do koje je došlo 4. kolovoza rezultat je slučajne detonacije otprilike 2.750 tona nepravilno uskladištenog amonijevog nitrata. U nesreći je poguinulo 190 ljudi, a još 6.000 ih je ozlijeđeno.


Tim iz Sheffiealda do ovih je procjena došao proučavajući snimke događaja objavljenih na društvenim mrežama.

Kad je tim iznio svoju prvu procjenu nedugo nakon same eksplozije, kazali su da se radi o eksploziji ekvivalentnoj količini od 1 do 1,5 kilotona TNT-a.

Talijanski su arheolozi, 2000 godina nakon erupcije Vezuva koja se dogodila 79. godine nove ere, otkrili "savršeno očuvane neurone" jedne od žrtava erupcije, piše portal Live Science.

"Naše je otkriće bez presedana. Erupcija kao da je 'zamrznula' moždane stanice žrtve te su one ostale očuvane i nakon 2000 godina", izjavio je forenzički antropolog sa Sveučilišta Federico II. iz Napulja Pier Paolo Petrone.

"Rezultati studije pokazuju da je postupak vitrifikacije (postakljivanja) koji se dogodio u Herkulaneju, drevnome gradu u podnožju Vezuva, vrlo jedinstven jer je zamrznuo neuronske strukture mozga žrtve, dvadesetogodišnjeg mladića, zbog čega su one ostale do danas netaknute", pojasnio je Petrone.

Struktura moždanih stanica još je uvijek vidljiva u crnome, staklastom materijalu pronađenom u lubanji žrtve. Znanstvenici su o tomu izvijestili u časopisu PLOS ONE, pojasnivši da se postakljivanje dogodilo kao rezultat ekstremnog zagrijavanja i brzog hlađenja.

Ovo spektakularno otkriće vrijedno je ne samo zbog toga što je arheološka rijetkost nego i zbog toga što omogućuje da se do detalja utvrde sve faze erupcije vulkana te da se, uspoređujući ih s pisanim dokumentima i svjedočenjima suvremenika, utvrdi što se i na koji način ondje uistinu događalo sa žrtvama erupcije vulkana.

"Na temelju ovog otkrića i na temelju rekonstrukcije prošlosti možemo predvidjeti i utvrditi mjere zaštite od budućih erupcija bilo kojeg vulkana na svijetu", rekao je prof. Petrone.

Otkriveno je da je šest galaksija zarobljeno u supermasivnoj crnoj rupi koja se formirala nepunih milijardu godina nakon Velikog praska, rasvjetljavajući kako nastaju neke od najvećih struktura u svemiru.

U istraživanju objavljenom u četvrtak, Evropska južna opservatorija (ESO) detaljno je objasnila istinski ogromnu crnu rupu, otprilike milijardu puta veću od mase našeg sunca, i kako je uspjela da zarobi čitave galaksije planeta i zvijezda.

Crna rupa i disk materije oko nje zajednički su poznati kao kvazar SDSS J103027.09 + 052455.0.

Marko Mignoli, astronom iz Nacionalnog instituta za astrofiziku (INAF) u Bolonji koji je vodio istraživanje, uporedio je način na koji je crna rupa uspjela da zaplete ovih šest galaksija u paukovu mrežu, sačinjenu od "kosmičkih filamenata" gasa i Tamnu materiju.

"Kosmički mrežni filamenti su poput paukovih niti... Galaksije stoje i rastu tamo gdje filamenti prolaze, a potoci gasa - dostupni za napajanje i galaksija i centralne supermasivne crne rupe - mogu teći duž filamenata."

Smatra se da su najranije crne rupe u Univerzumu nastale raspadom prvih zvijezda, ali ostaje sumnja u to kako su na kraju narasle do tako zaista neshvatljivo velikih obima.

Planet Mars poznat je po svojem crvenkastom i hladnom pustinjskom krajoliku. Čitav planet prekriva naizgled beskrajna neplodna pustoš. Premda na polarnim područjima zna biti većih količina leda, donedavno se smatralo da na njemu nema ni kapljice tekuće vode.

No, znanstvenici su 2018. godine došli do nevjerojatnog otkrića - pronašli su dokaze o postojanju ogromnog spremnika tekuće vode na Marsovom južnom polu. A sada je otkrivena čitava mreža manjih jezera ispod južne polarne ledene kape, što znači da prvo otkriveno jezero nije jedinstven slučaj ili neka anomalija u okolišu Crvenog planeta.

"Postojanje jednog subglacijalnog jezera moglo bi se pripisati ad-hoc uvjetima poput prisutnosti vulkana ispod ledene ploče ili nekoj drugoj situaciji jedinstvenoj za određeno područje. No otkriće cijelog sustava jezera ukazuje na to da je njihov proces formiranja relativno jednostavan i možda čak uobičajen za Mars", rekla je geofizičarka Elena Pettinelli sa Sveučilišta Roma Tre u Italiji.

Kako je otkriveno prvo skriveno jezero

Prvo subglacijalno jezero na Marsu, odnosno jezero skriveno ispod ledenog pokrivača, uočila je svemirska letjelica Mars Express prije nešto više od dvije godine.

Znanstvenici su putem uređaja Mars Advanced Radar for Subsurface and Ionosphere Sounding (MARSIS), koji se nalazi na letjelici, analizirali odbijanje radiovalova od površine i time odredili izgled topografije. Stručnjaci koriste istu tehniku na Zemlji pri potrazi za subglacijalnim jezerima na Antarktiku.

Dok mnoge zemlje planiraju nove misije na Mjesec u ovoj deceniji, neke od njih sa ljudskom posadom, jedna od najvećih opasnosti za astronaute biće suočavanje sa svemirskom radijacijom, koja može da uzrokuje brojne zdravstvene probleme, od katarakti pa do kancera i neurodegenerativnih bolesti.

Uprkos tome što su misije Apolo tokom 60-ih i 70-ih godina dokazale da je bezbjedno za ljude da provedu nekoliko dana na površini Mjeseca, Nasa nije mjerila tačni nivo radijacije koji bi pomogao naučnicima da izračunaju koliko tačno bi posade mogle da ostanu.

To pitanje razriješio je kinesko-njemački tim, objavivši u časopisu Sajens advenses (Science Advances) rezultate eksperimenta koji je sprovela kineska svemirska sonda "Čange 4" 2019. godine.

"Radijacija na Mjesecu je između dva i tri puta veća nego na Međunarodnoj svemirskoj stanici", napisao je koautor Robert Vimer Švajngruber, astrofizičar na Univerzitetu u Kilu.

Pojasnio je da to ograničava ljude da mogu na površini našeg satelita da provedu najviše dva mjeseca, kada se uračuna i nivo zračenja koji će ljudi pretrpjeti tokom jednonedjeljnog leta na Mjesec i istog perioda povratka na Zemlju.

Postoji nekoliko izvora zračenja: galaktički kosmički zraci, sporadični solarni događaji (poput Sunčevih baklji) i neutronski i gama-zraci.

Nivo radijacije mjeren je u ekvivalentnim dozama, koje se izražavaju u sivertima.

Novo istraživanje uma vrana otkrilo je nalaz koji ostavlja usta širom otvorena: vrane nisu samo pametne - one također posjeduju oblik svijesti, sposobne su svjesno razmišljati i svjesne su sebe i svoje okoline. Drugim riječima, one imaju subjektivna iskustva.

To se naziva primarnom, ili senzornom, sviješću, a to je samo prethodno dokazano kod primata - što znači da ćemo sada možda morati preispitati svoje razumijevanje kako svijest nastaje, uz preispitivanje ptičjeg mozga.

Svijest je teško utvrditi kod životinja koje ne govore. To je sposobnost da budete svjesni sebe i svijeta oko sebe, da znate što znate i da razmišljate o tom znanju. Poboljšava rješavanje problema i donošenje odluka - u kojima vrane briljiraju.

Primarna svijest je najosnovniji oblik svijesti kako je kategoriziramo - svijest o opažanju svijeta u sadašnjosti (i neposrednoj prošlosti i budućnosti). Prvenstveno je povezana s moždanom korom primata, složenom slojevitom regijom mozga sisavaca.

No, mozak ptica strukturiran je sasvim drugačije od mozga primata i gladak je tamo gdje je mozak sisavaca slojevit. Pa iako su vrane - obitelj ptica koja uključuje vrane i gavrane - nevjerojatno pametni, s kognitivnim sposobnostima koje se nalaze kod primata, ostala su pitanja mogu li prijeći granicu u svjesno razmišljanje.

Da bi to saznali, znanstvenici su osmislili eksperiment kako bi testirali mogu li ptice imati subjektivna iskustva, a testirali su ga na dvije vrane.

Ptice osposobljene da reagiraju na vizualne podražaje. Pokazani su im zasloni na kojima su bila prikazana svjetla; ako je vrana ugledala svjetla, trebala bi mahnuti glavom da pokažu da su vidjele nešto. Većina svjetla bila su jasna i nedvosmislena, lako se vidjela, a vrane su pouzdano izvijestile da su ih vidjele.

Ali neka je svjetla bilo puno teže uočiti - kratka i slabašna. Zbog toga su dvije vrane ponekad izvijestile da su vidjele signale, a ponekad nisu. Tu subjektivno osjetilno iskustvo ulazi u njihovu sliku i svijest.

Kroz decenije automobili nisu postajali sve komplikovaniji samo u tehničkom smislu, već su dobijali i sve više opreme koja služi za kontrolu raznih funkcija, za informisanje i zabavu.

Zato je bilo potrebno sve više dugmića i drugih komandi koji će da kontrolišu sve te sisteme i opremu. Tako smo dobili automobile sa pravom džunglom dugmića raspoređenih tako da je bilo prilično teško "pohvatati" gde se šta podešava.

Naravno da nisu svi bili isti - kod nekih se išlo na praktičnost i lakoću rukovanja, a kod drugih na stil, eleganciju i slično po svaku cenu... I automobilski novinari su nove modele često kritikovali po ovom pitanju.

Međutim, kako su mobilni "pametni" telefoni postajali sve zastupljeniji, takva tehnologija sve pouzdanija i pristupačnija, tako su i proizvođači automobila odlučili da počnu da ih ubacuju u svoje modele.

Uostalom, sećate li se prvih automobila sa "velikim" ekranima - kao svemirski brodovi... Bila je to, naravno, i stvar prestiža i masnog naplaćivanja dodatne opreme (zašto da ne).

Stoga već dugo traje trend izbacivanja klasičnih komandi (dugmića i rotacionih komandi) i postavljanje ekrana u automobile preko kojih se upravlja raznim funkcijama ili na kojima se vide razne informacije.

Sa jedne strane, ovaj trend ima svoje prednosti, a sa druge strane ima jednu veliku manu - negativno utiče na bezbednost.

Činjenica je da veliki ekrani u automobilu odvlače pažnju vozača znatno više u odnosu na klasične komande. Ovo su pokazala i dokazala brojna istraživanja.

Taj problem je realan i smrtonosan. Kao da nije dovoljno što već "svi" gledaju u mobilne telefone. Nekada je problem bio to što vozač razgovara telefonom, a danas na telefonu prati čitav niz društvenih mreža, gleda video klipove...

Uglavnom, više od decenije se zna za taj problem, traže se rešenja, ali tehnologija napreduje, automobili dobijaju sve više naprednih funkcija i samim tim potrebu za dodatnim kontrolama, mogućnostima podešavanja, biranjem opcija...

U istraživanju koje su zajedno uradili student Univerziteta u Kvinslendu Džermejn Tobar i profesor Fabio Kosta tvrdi se da bi jedna vrsta putovanja kroz vreme mogla biti moguća, navodi se u izveštaju u časopisu "Popular mehaniks".

Autori rada pod nazivom "Reverzibilna dinamika sa zatvorenim vremenskim krivinama i slobodom izbora" tvrde da su otkrili "centralnu tačku u matematici koja rešava glavni logički paradoks u jednom modelu putovanja kroz vreme".

"Diskusija o putovanju kroz vreme" usredsređena je na takozvane zatvorene krivine nalik vremenu (CTC), a Tobar i Kosta sugerišu da "rezultati pokazuju da CTC nisu kompatibilne samo sa determinizmom i lokalnim 'slobodnim izborom' operacija, već i sa bogatim i raznolikim spektrom scenarija i dinamičkim procesima".

U izjavi koju je časopis citirao, Kosta je govorio o vremenskom putniku koji pokušava da spreči da se nulti pacijent kovida 19 zarazi virusom, napominjući, međutim, da bi uspeh u toj potrazi "eliminisao putnikovu motivaciju da krene u prošlost da zaustavi pandemiju".

Novo otkriće omogućeno je zahvaljujući podacima NASA-ine svemirske letjelice Cassini, koja je promatrala Saturn više od 13 godina, prije nego što je iscrpila opskrbu gorivom i uronila u atmosferu planeta.

Do zanimljivog su otkrića došli znanstvenici s jednim od Saturnovih mjeseca, Enceladus, jer podaci koje je dostavljala NASA-ina svemirska letjelica Cassini ukazuju na "snažne dokaze da je sjeverna mjesečeva polutka ponovno obložena ledom iz svoje unutrašnjosti", navodi se u izjavi američke svemirske agencije.

Podaci prikupljeni Cassinijevim spektrometrom vidljivog i infracrvenog mapiranja, sa slikama snimljenim pod-sustavom Imaging Science podsjetnika svemirske letjelice, omogućili su istraživačima kreiranje "nove globalne, spektralne karte Enceladusa".

Iako nova karta očigledno prikazuje korelaciju između infracrvenih signala i geološke aktivnosti uočene na Enceladusu 2005. godine, "ogromne količine ledenih zrnaca i pare" snimljene iz oceana skrivenog ispod ledene kore, koja se "lako može vidjeti s južnog pola", primijećene su i na sjevernoj hemisferi tog mjeseca.

Osim otkrivanja da su sjeverni dijelovi Mjeseca prekriveni svježim ledom, ovaj razvoj također sugerira na to da se ova vrsta geološke aktivnosti, "ponovnog oživljavanje krajolika", dogodila na obje Enceladove hemisfere, napominje se u priopćenju.

"Infracrvena svjetlost pokazuje nam da je površina južnog pola mlada, što nije iznenađenje jer smo znali za mlazove koji ondje izbacuju ledeni materijal", rekao je Gabriel Tobie, znanstvenik VIMS-a sa Sveučilišta u Nantesu u Francuskoj i koautor novog istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Icarus. "Sada, zahvaljujući ovim infracrvenim snimkama, možete se vratiti u prošlost i reći da je jedna velika regija na sjevernoj hemisferi također mlada i vjerojatno je bila aktivna ne tako davno, u geološkim vremenskim crtama".

Mada mnogima ideja hodajuće ribe zvuči komično, takva hibridna bića igrala su ključnu ulogu u evoluciji životinjskog carstva na Zemlji. Sada su nova istraživanja pokazala da bi još mnogo vrsta riba moglo razviti sposobnost hodanja kopnom.

Prema najnovijoj studiji, najmanje 11 vrsta riba moglo bi razviti tu sposobnost, a među njima se nalazi azijska vrsta za koju je već poznato da donekle može hodati, odnosno da se zna penjati po stijenama - špiljska riba anđeo (Cryptotora thamicola).

Stručnjaci su shvatili da je ključan faktor za razvoj sposobnosti hodanja kod riba njihov zdjelični pojas, odnosno veza između kralježnice i trbušne peraje. Proučili su strukturu kostiju 29 različitih vrsta iz reda šaranki te identificirali tri različite vrste oblika zdjelice. Shvatili su da još 10 drugih vrsta dijeli istu strukturu kostiju kao i Cryptotora thamicola.

Specijalna veza između trbušne peraje i kralježnice

"Ribe obično nemaju nikakvu vezu između kralježnice i trbušne peraje", rekao je biolog Zachary Randall iz Prirodoslovnog muzeja na Floridi.

"Prije smo smatrali da je špiljska riba anđeo potpuno jedinstvena. Sada smo shvatili da je kod Balitoridae, porodice riba iz reda šaranki, robusni zdjelični pojasi češći nego što smo mislili", dodao je.

Cryptotora thamicola koristi povećana rebra i mišiće kako bi se kretala putem uvijanja, piše Science Alert.