Potraga za vanzemaljskim životom u svemiru obično se fokusira na egzoplanete koje kruže oko udaljenih sunca, ali nova teorija istraživača iz Njujorka sugeriše da ekstremni oblik "nuklearnog života" možda živi unutar zvijezda.

Dok su neprestano skenirali nebo u potrazi za planetama sličnim Zemlji koje naseljavaju "Zlatokosinu zonu" svojih zvijezda, naučnici koji love vanzemaljce možda su previdjeli izvor potencijalnih ekstremofilnih stvorenja: same zvijezde.

Kao što samo ime govori, ekstremofili su organizmi koji žive u ekstremnim okruženjima, kao što je život zasnovan na ugljeniku, i koji uključuje razne oblike bakterija koje uspijevaju u izuzetno vrućim, hladnim, kiselim, bazičnim ili ozračenim dijelovima univerzuma.

Novo istraživanje fizičara Luisa Anhordokija i Eugena Čudnovskog sa Gradskog univerziteta u Njujorku sugeriše postojanje takozvanog "nuklearnog života".

Njihova teorija predlaže da se hipotetičke čestice formiraju zajedno da bi stvorile kosmičke žice ili "ogrlice", koje bi same mogle da se pokažu kao gradivni element ovog nuklearnog života unutar istih zvijezda koje osvjetljavaju univerzum.

Svemirskim teleskopom Hubble uočeni su ostaci zvijezde za koju se pretpostavlja da je eksplodirala prije 10.000 do 20.000 godina. Prizor koji asocira na narandžastu vrpcu je mnoge impresionirao.

Iz perspektive planete Zemlje ova zvijezda je bila u sazviježđu Labuda na sjevernoj hemisferi, piše portal Mashable. Snimljeni ostaci zvijezde udaljeni su blizu 2.400 svjetlosnih godina.

Eksplodirala zvijezda bila je znatno veća od Sunca, otprilike 20 puta. Nakon što eksplodira ostaju njeni ostaci, a u ovom slučaju oni su se emitovali na udaljenost 60 svjetlosnih godina.

Po eksplodiranju zvijezde njeni ostaci se miješaju sa plinovima i prašinom u svemiru kojim plutaju. Time se stvara prekrasni prizor poput navedenog.

Studija obilježavanja omogućila je naučnicima da koriste NASA svemirski teleskop Hubble kako bi mapirali oreol galaksije Andromeda koji je već presjekao oreol naše sopstvene galaksije Mliječni put.

NASA je u saopštenju za javnost u četvrtak otkrila da su naučnici koji rade sa svemirskim teleskopom Hubble mapirali masivni oreol iliti plinski omotač koji pripada galaksiji Andromeda, najvećem i najbližem susjedu naše galaksije Mliječni put.

Tim, na čelu sa Nicolasom Lehnerom, istraživačkim profesorom na odjeljenju za fiziku na Univerzitetu Notre Dame, otkrio je da se "skoro nevidljivi oreol" proteže 1,3 miliona svjetlosnih godina od Andromede i na polovini puta do Mliječnog puta.

"Razumijevanje ogromnih gasnih oreola koji okružuju galaksije izuzetno je važno", izjavila je Samantha Berek, suistraživačica studije i studentkinja univerziteta Yale, u NASA saopštenju.

"Ovaj rezervoar gasa sadrži gorivo za buduće stvaranje zvijezda u galaksiji, kao i blijeskove događanja poput supernove. Pun je tragova o prošloj i budućoj evoluciji galaksije i konačno smo u mogućnosti da detaljno proučimo našeg najbližeg galaktičkog susjeda. "

Kompletna studija pod nazivom "Projekt AMIGA: Cirkumulaktički medijum Andromede" objavljena je u četvrtak u časopisu Astrophisical Journal.

Lehner je naglasio da je mapiranje haloa galaksije Andromeda "revolucionarno", jer je to prvi galaktički halo koji je mapiran pomoću teleskopa Hubble.

"Ovo je zaista jedinstven eksperiment, jer za samu Andromedu imamo informacije o njenom oreolu uz ne samo jednu ili dvije crte gledanja, već njih preko 40", dodao je.

"Dakle, projekat AMIGA takođe nam je omogućio pogled u budućnost."

Lani, negdje krajem travnja, na malo kostarikansko mjesto Aguas Zarcas sručila se mješavina narančastog i zelenog stijenja. Odnosno tako je izgledalo to što je palo u seoce smješteno unutar prašume. Bili su to ostaci stijene veličine perilice rublja koja se raspala prolazeći kroz Zemljinu atmosferu.

Ništa čudno, do sada je znanost pronašla i klasificirala nekih 60.000 ostataka meteorita koji su uspjeli nekako preživjeti prolazak do Zemljina tla. Bitno su rjeđe meteorske kiše, poput ove u Kostariki, kada neka točka na zemaljskoj kugli bude zasuta ostacima asteroida koji se raspadne pri ulasku u atmosferu. Ovaj lanjski pljusak bio je posebno neobičan. Jer njegovi su komadi zapravo bili - živi. Komadi koji su se stuštili na naselje u Kostariki su, naime, ugljični kondriti.

Otvorili novu znanstvenu disciplinu.

Ti kondriti su nepatvorene tvari koje se nisu mijenjale od početka, od nastanka Sunca prije 4,56 milijardi godina. Kako im ime kaže, riječ je o kondritima bogatim ugljikom, i to organskim molekulama kompleksnim poput aminokiselina od kojih se sastoje bjelančevine. Takvi su meteoriti ilustracija kako u svemiru nastaje temelj života. Ima i onih znanstvenika koji tvrde kako je upravo ovakvo stijenje i donijelo život na Zemlju, odnosno njegov temelj u obliku najsitnijih njegovih djelića.

U kondritu iz Aguas Zarcasa prepoznata je sličnost s jednom ranijom meteorskom kišom koja se dogodila iznad mjesta Murchison u Australiji 1969. godine. U stotinu kilograma ostataka ugljičnog kondrita iz Murchisona do danas je prepoznato oko stotinu različitih aminokiselina. Neke od njih znanost poznaje, mnoge ne, a ostalo je još na stotine aminokiselina koje tek treba pokušati identificirati. U ostacima iz Murchisona pronađene su i dušikove baze koje su osnove RNK. Prošle je godine u njima prepoznata i riboza koja je sastavni dio RNK.

Naučnici sa Tomsk politehničkog univerziteta (TPU) razvili su jedinstvenu metodu za proizvodnju volframovog karbida i drugih super tvrdih materijala bez upotrebe vakuuma. Prema autorima studije, metoda je mnogo jednostavnija i pouzdanija od svojih analoga, a takođe omogućava upotrebu otpada koji sadrži slične materijale kao sirovine.

Volframov karbid je super tvrdi materijal koji se široko koristi za izradu alata za bušenje i drugih dijelova otpornih na habanje.

Prema naučnicima TPU, posljednjih godina aktivno se proučavaju mogućnosti upotrebe volframovog karbida kao katalizatora za proizvodnju vodonika iz vode.

Platina, paladijum i niz drugih skupih metala i dalje se smatraju najboljim katalizatorima, ali, prema naučnicima, oni mogu biti zamijenjeni relativno jeftinim nanoprahom od volframovog karbida.

Naučnici TPU uspjeli su da stvore novu metodu električnog luka za sintezu nanopraha od volframovog karbida. Prema autorima studije, metoda može značajno poboljšati tehnologiju proizvodnje: novi sistem je jednostavniji, jeftiniji i kompaktniji, kao i ekonomičniji i pouzdaniji od svojih analoga.

"Koristeći posebno oblikovane grafitne elektrode prilikom generisanja plazme električnog luka, uspjeli smo da formiramo autonomni samoizolujući gasoviti medijum bez upotrebe vakuumske komore. Ovo u velikoj mjeri olakšava proces i smanjuje troškove energije nekoliko puta", rekao je Aleksandar Pak, istraživač u TPU istraživačkom centru Ecoenergy 4.0.

Još jedna prednost nove metode je mogućnost upotrebe istrošenih bušilica, korištenih dijelova rezača i drugog otpada koji sadrži volframov karbid kao sirovinu za sintezu, naglasili su naučnici.

Prema njima, ova tehnologija nema direktnih analoga koji se mogu uporediti po efikasnosti i ekonomičnosti.

Tajanstveni brzi radio bljesak(FRB) koji se nedavno ponovio u 161-dnevnom ciklusu počeo je ponovo da emituje svoje radio bljeskove, baš u vrijeme kada su naučnici predvidjeli da će se ponovo pojaviti.

U junu, naučnici sa Univerziteta u Mančesteru potvrdili su da se brzi radio bljesak zvan FRB 121102 ponavlja tokom 161-dnevnog ciklusa, predviđajući da će se "probuditi" i ponovo početi da emituje prije kraja avgusta. Prošle sedmice su naučnici izvijestili da je FRB ponovo postao aktivan, baš onako kako su predviđali.

U svom radu dostavljenom servisu za raspodjelu štampe arXiv.org naučnici su rekli da će FRB biti aktivan između 9. jula i 14. oktobra 2020. godine, plus minus pet dana, a zatim spavati tokom otprilike 67 dana, prije nastavljanja aktivnost od 17. decembra 2020. do 24. marta 2021.

Brzi radio-bljeskovi intrigiraju astronome od njihovog otkrića 2007. godine. Budući da njihove moćne eksplozije energije traju samo nekoliko milisekundi, otkrivanje osnovnih informacija o njima, uključujući i međuzvjezdani fenomen, čini to nemogućim. Međutim, s obzirom na to da FRB 121102 nije bljesak od jednog pucnja, već se redovno ponavlja, daljnje proučavanje njegove prirode postalo je moguće, objasnio je Science Alert.

Izvor ovog posebnog FRB je patuljasta galaksija udaljena više od 3 milijarde svjetlosnih godina, koja vjerovatno dolazi iz naročitog energetskog oblika neutronske zvijezde koji se zove magnetar. Neke neutronske zvijezde, koje nastaju urušavanjem supernova koje nisu dovoljno guste da formiraju crne rupe, takođe su odgovorne za redovno pojavljivanje radio signala koji su im obezbjedili naziv "pulsari".

Smeđi patuljci su objekti u svemiru koji se nalaze u težini između najlakših zvijezda i najvećih gasnih divova, iako nisu uspjeli da održe nuklearnu fuziju koristeći vodonik u svojim jezgrama, kao što to čine normalne zvijezde.
Citizen Science otkrio je 95 "hladnih svjetova" blizu Sunca - nebeski objekti, poznati kao smeđi patuljci, koji su veći od planeta, a manje su težine od zvijezda, otkriva novo istraživanje.

Objavljeno u Astrofizičkom časopisu i na serveru za štampanje arXiv.org, istraživanje otkriva da je projekat prethodno nepoznatih susjeda sunca identifikovan od strane Citizen Science 'Backyard Worlds: Planet 9'.

"Ovi hladni svjetovi nude priliku za nove uvide u formiranje i atmosferu planeta izvan Sunčevog sistema", rekao je vodeći autor studije Aaron Meisner, iz NOIRLab Nacionalne naučne fondacije. "Ova kolekcija hladnih smeđih patuljaka takođe omogućava da precizno procijenimo broj slobodno lebdećih svjetova koji lutaju međuzvjezdanim prostorom u blizini Sunca".

Arhivirani podaci sa 4-metarskog teleskopa Nicholas U. Mayall u Nacionalnoj opservatoriji Kitt Peak (KPNO) i 4-metarskog teleskopa Victor M. Blanco na Međuameričkoj opservatoriji Cerro Tololo (CTIO) omogućili su otkriće.

Prema izjavi, neki od "novootkrivenih svjetova" spadaju među one sa najnižom otkrivenom temperaturom, uključujući nivoe blizu Zemlje i "dovoljno su hladni da luče vodene oblake".

Temperature novonastalih smeđih patuljaka pruža NASA svemirski teleskop Spitzer. Istraživači pozadinskih svjetova (otprilike 100.000 širom svijeta) otkrili su oko 1.500 hladnih svjetova blizu sunca.

"Ovaj rad je dokaz da je solarno susjedstvo još uvijek neiscrtana teritorija, a Citizen Science su odlični astronomski kartografi", izjavila je koautorica Jackie Faherti iz Američkog muzeja prirodne istorije. "Mapiranje najhladnijih smeđih patuljaka najniže mase daje nam ključni uvid u proces formiranja zvijezda male mase, istovremeno pružajući listu ciljeva za detaljne studije atmosfere Jupiterovih analoga".

Britansko istraživanje pokazalo je da što je čovjek bliže vodi - moru ili jezeru to je srećniji. Bez obzira na to da li je pijemo, plivamo u njoj ili je jednostavno gledamo, pokazalo se da voda poboljšava naše mentalno i fizičko blagostanje.

Volas Nikols, autor knjige "Plave misli", kaže da osjećamo povezanost s morem i jezerom jer nas voda smiruje.

"Kada odete na odmor, uglavnom ste negdje blizu vode, bilo to kraj jezera, bazena ili plaže, a mnogi će izdvojiti i veću količinu novca kako ne bi morali hodati predugo do vode i kako bi imali predivan pogled iz hotela ili apartmana. Plaćate za taj osjećaj. Kada pitate ljude da opišu šta osjećaju u blizini vode, odnosno mora, teško im je to objasniti", kazao je Nikolas za "Unilad".

Naveo je da je istraživanje pokazalo da su ljudi koji žive blizu neke vode generalno zdraviji i srećniji.

Plivanje snižava nivo stresa, reguliše krvni pritisak, poboljšava spavanje i pomaže mišićima da se oporave nakon treninga, a ako niste osoba koja voli da pliva, možete uživati u zvukovima talasa i šumu mora, što takođe pozitivno utiče na zdravlje.

Kako je odmicalo geološko razdoblje devona, na Zemlji je izumiralo sve više bića, što je pre 359 miliona godina kulminiralo u jednom od najvećih masovnih izumiranja u istoriji naše planete. Naučnici su sada utvrdili da uzrok tome ne moraju biti neke lokalne pojave. A možda pravi krivac čak ne dolazi iz našeg Sunčevog sistema.

Nova studija, koju je vodio astrofizičar Brajan Filds sa Unziverziteta Ilinois, ukazuje na to da je ovaj pomor mogao da izazove svemirski fenomen - eksplozija umiruće zvezde koja je od nas udaljena više desetina svetlosnih godina.

Svemir se meša u naš život

Do sada se smatralo da su masovno izumiranje u devonu mogli pokrenuti lokalni geološki uzroci, poput razorne vulkanska erupcije ili udar asteroida koji je došao iz Sunčevog sistema. Međutim, izumiranje na našoj planeti mogao je uzrokovati i svemirski događaj koji se odvio na velikoj udaljenosti od naše planete, piše Sajens alert.

"Naša studija govori o tome da život na Zemlji ne postoji izolovano. Mi smo stanovnici svemira i svemir interveniše u našim životima. Često to čini neprimetno, ali ponekad može delovati razorno", rekao je Filds.

Astrofizičari su u novoj studiji istraživali mogućnost da je dramatični pad ozona u kasno devonskom razdoblju uzrokovala supernova, a ne erupcija vulkana ili epizoda globalnog zagrevanja.

Oni smatraju da je snažna eksplozija zvezde koja je od nas udaljenja nekih 65 svetlosnih godina mogla imati katastrofalan učinak na ozon u atmosferi naše planete.

NASA aktivno nadgleda čudnu anomaliju u magnetskom polju Zemlje, odnosno ogromno područje nižeg magnetskog intenziteta koje se nalazi na nebu između Južne Amerike i jugozapadne Afrike.

Ovaj fenomen, nazvan Južnoatlantska anomalija (SAA), već godinama zbunjuje znanstvenike. Naime, sateliti i svemirske letjelice posebno su osjetljivi na oslabljenu snagu magnetskog polja unutar anomalije jer su zbog toga više izloženi nabijenim česticama sa Sunca, piše Science Alert.

Južnoatlantska anomalija uglavnom ne utječe na život na Zemlji, ali ima efekt na orbite svemirskih letjelica; uključujući i orbitu Međunarodne svemirske postaje. Kada letjelice prođu kroz anomaliju, može doći do kvara na njihovim tehnološkim sustavima u slučaju da ih pogode visokoenergetski protoni koji doputuju s naše zvijezde.

Istraživanje misterija anomalije

NASA je u zadnje vrijeme počela ozbiljnije pratiti SAA iz dva razloga. Jedan je pokušaj ublažavanja navedenih opasnosti za svemirske letjelice, a drugi je činjenica da je misterij anomalije sjajna prilika za istraživanje složenog i teško razumljivog fenomena.

"Magnetsko polje je zapravo superpozicija polja iz različitih izvora", objasnio je geofizičar Terry Sabaka iz NASA-inog instituta Goddard Space Flight Centre.