Bio je to kratak poljubac NASA-ine svemirske letjelice i asteroida Bennua, kako su to ponosno sročili operateri u NASA-inoj bazi kraj Denvera. Svemirska letjelica Osiris-Rex uspješno je, više od 300 milijuna kilometara udaljena od Zemlje, dotaknula gromadu svemirskog kamenja te je, nadaju se znanstvenici, zagrabila dragocjen komadić površine koji bi doma trebala donijeti 2023. godine.

Riječ je o najvećem uzorku te vrste još od Apolla, izjavio je Jim Bridenstine, jedan od NASA-inih dužnosnika, čestitajući timu koji je upravljao četiri i pol sata dugom operacijom spuštanja do asteroidove površine. Budući da je riječ o nebeskom tijelu promjera nešto većeg od 500 metara, njegova gravitacija nije bila dovoljna da Osiris-Rex doslovno sleti na njegovu površinu. Svemirska letjelica upotrijebila je robotsku ruku dugu 3,4 metra kako bi zagrabila najmanje 60 grama površine Bennua.

Najporazniji su rezultati uticaja na okolinu, koji kažu da zbog izuzetno malog električnog dometa ovi automobili mogu da imaju veću CO2 emisiju od automobila s konvencionalnim motorima, bilo benzinskim ili dizelskim.

Kako prenosi Index.hr, rezultati istraživanja koje su sproveli nemački istraživači su pokazali da je, u slučajevima kada se baterije na PHEV vozilima ne pune redovno, negativni uticaj osetno gori od onog koji se navodi. Autori studije idu korak dalje i savetuju vladi i regulatornim telima da ukinu sve subvencije i olakšice vezane uz ovu klasu vozila.

To je snažan udarac brojnim proizvođačima, a posebno domaćim premium markama koje su poslednjih meseci "pojačale" gamu upravo ovakvim hibridima, a sve kako bi smanjili prosečnu emisiju CO2 svoje ponude.

A konkretni rezultati s Fraunhofer ISI instituta koji je istraživanje sproveo s ICCT (International Council on Clean Transportation) na oko 66 modela i preko 100.000 primeraka kažu sledeće. PHEV vozila će u najboljem slučaju emitovati dvostruko više CO2 od onog definisanog test ciklusom, bilo NEDC ili WLTP. U najgorem slučaju emisija CO2 se učetvorostručuje, što znači da emisija CO2 može da bude i do 200 g/km.

Sve rečeno dobija potvrdu u praksi, posebno kod flota gde kompanije koriste ovakve automobile, a dnevne potrebe nadilaze deklarisani električni domet.

Zaključak studije je da je, "ako želimo manju potrošnju i CO2 emisiju u praksi, potrebno smanjiti snagu pogonskih motora i istovremeno povećati električni domet", kaže voditelj studije Patrick Plotz.

Njegova je procena da električni domet plug-in hibrida treba povećati s trenutnih 30 do 60 km na minimalno 80 do 90 km.

Ovu studiju mnogi međutim uzimaju s rezervom, posebno oni koji znaju da je Plotz ne tako davno, još 2017. godine, govorio da studije idu na ruku plug-in hibridima i potvrđuju njihov kvalitet. Na Plotza se pozivao i Volkswagen, i to još prošlog meseca, naglašavajući "dokazani" kvalitet PHEV vozila.

Plotz se pritom brani i kaže: "Tada smo gledali isključivo električni domet, a ne devijacije od test ciklusa", piše AutoNews Europe. U svakom slučaju, radi se o snažnom zaokretu jer u poslednoj studiji PHEV prikazuju kao automobile koji su štedljivi samo na papiru.

Nova revolucionarna studija satelitskih snimaka visoke rezolucije koja koristi specijalni algoritam otkrila je da, suprotno popularnom mišljenju, u pustinjama Sahel i Sahara postoji najmanje 1,8 milijardi stabala.

Tim od 24 naučnika iz Evrope, SAD i Afrike otkrili su da je takozvana subvlažna zona iznenađujuće ispunjena biljnim svijetom.

"Bili smo vrlo iznenađeni da u pustinji Sahara raste toliko puno drveća", rekao je glavni autor Martin Brandt, docent geografije na Univerzitetu u Kopenhagenu.

"Svakako postoje ogromna područja bez ikakvog drveća, ali još uvek postoje područja s velikom gustinom stabala, pa čak i između pješčanih dina, tu i tamo raste neko drveće", naveo je.

Prije nekih 4,5 milijardi godina, naša planeta je bila drastično drugačije mjesto - nenaseljiv svijet sa izuzetno visokim temperaturama, toksičnim vazduhom i nabijen zračenjem koje je dolazilo od Sunca u obliku baklji i izbacivanja koronalne mase. Naučnici vjeruju da se sve promijenilo formiranjem Mjeseca.

Zemlja i Mjesec nekada su imali zajedničko magnetno polje koje je djelovalo kao štit od čestica sunčevog vjetra, kaže se u novom istraživanju koje je sproveo međunarodni tim naučnika predvođenih NASA. Dugo su naučnici vjerovali da Mjesec nije imao dugotrajno magnetno polje zbog male veličine svog jezgra. Prema nalazima studije, objavljenoj 14. oktobra u časopisu Science Advances, koristeći novu tehnologiju, NASA istraživači analizirali su uzorke mjesečeve površine koji su prikupljeni tokom misija Apolo i decenijama zapečaćeni.

Studija je pokazala da je toplota tokom Mjesečevog formiranja omogućila da gvožđe na Mjesecu teče, što je zauzvrat generisalo magnetno polje, iako nije trajalo dugo zbog veličine jezgra.

"To je kao da pečete tortu: Izvadite je iz rerne, a ona se i dalje hladi. Što je veća masa, to je duže potrebno da se ohladi", rekao je Jim Green, NASA glavni naučnik i vodeći autor nove studije.

U svojim ranim danima, Mjesec je bio mnogo bliži Zemlji, ali se godinama udaljavao zbog gravitacije. Istraživači su kreirali računarski model kako bi vidjeli kako magnetna polja Zemlje i Mjeseca međusobno djeluju. Simulacija je pokazala da su magnetosfere oba nebeska tijela povezane u polarnim oblastima svakog objekta.

Naučnici vjeruju da je ovaj takozvani štit igrao važnu ulogu u evoluciji Zemlje jer nije dozvolio da čestice sunčevog vjetra oduzmu atmosferu naše planete. Istraživači su izračunali da je zajednička magnetosfera Zemlje i Mjeseca postojala prije 4,1 do 3,5 milijardi godina. Vremenom se Mjesečeva unutrašnjost ohladila i Zemljin satelit je na kraju izgubio magnetosferu i atmosferu. Naučnici kažu da je Mjesečevo magnetno polje znatno oslabilo prije 3,2 milijarde godina, a onda nestalo prije oko 1,5 milijardi godina.

Fizičari su postigli veliku prekretnicu, postižući super-provodljivost na sobnoj temperaturi, približavajući time čovječanstvo jedan veliki korak bliže prema nekoliko revolucionarnih tehnologija, koje će promijeniti život kakvog sada poznajemo.

Super-provodljivost je pojava u kojoj se električni naboj kreće kroz materijal bez otpora, drugim riječima, savršenom učinkovitošću.

Prethodni rekord u super-provodljivosti postignut je na -23 stupnja Celzijusa, ali sada su znanstvenici sa Sveučilišta Rochester uspjeli postići isti podvig na relativno visokih 15 stupnjeva Celzijusa (59 stupnjeva Fahrenheita).

Ovo označava jedan od glavnih koraka prema funkcionalnoj super-provodljivosti, koja bi promijenila načine na koji koristimo svakodnevne tehnologije na više načina, od električnih mreža do računala i elektroničkih uređaja do interkontinentalnog masovnog tranzita.

"Naše će otkriće srušiti ove prepreke i otvoriti vrata mnogim potencijalnim primjenama", rekao je fizičar Ranga Dias sa Sveučilišta Rochester u izjavi za novinare.

Do ovog trenutka u povijesti, super-vodljivost je uglavnom bila ograničena na laboratorijske postavke, u izuzetno hladnim mikro-okruženjima, obično daleko ispod onih kakve postoje u prirodi, zbog korištenih materijala.

Međutim, nedavni napredak u znanosti o materijalima pružio je fizičarima mogućnost stvaranja super-provodljivih materijala, koji funkcioniraju na sobnoj temperaturi.

Zahvaljujući stalnoj budnosti i uz malo sreće, astronomi su uspjeli snimiti trenutak kada je ogromna crna rupa, u galaksiji udaljenoj 215 milijuna svjetlosnih godina, doslovno "pojela" zvijezdu.

Takozvani "događaj plime i oseke" (TDE) najbliži je događaj koji podsjeća na smrt zvijezde koje je čovječanstvo ikada vidjelo.

Astronomima je pažnju privukao snažan bljesak intenzivne svjetlosti, koji je bio vidljiv stotinama milijuna svjetlosnih godina, koji se dogodio neposredno prije nego što su dijelovi zvijezde nestali u horizontu crne rupe, koja je prožela zvijezdu.

TDE, nazvan AT2019qiz, primijećen je u rujnu 2019. godine. Astronom Matt Nicholl sa Sveučilišta u Birminghamu i njegov tim promatrali su ga tijekom sljedećih šest mjeseci.

Takve zvjezdane TDE-ove gotovo je nemoguće predvidjeti, može ih se primijetiti samo stalnim nadzorom neba, u kombinaciji s malo sreće. Kad je masovna baklja eruptirala tijekom ovog određenog TDE-a, astronomi su nevjerojatno brzo reagirali tako što su usmjerili cijeli niz teleskopa prema sazviježđu Eridanus, gdje se erupcija dogodila.

"Odmah smo usmjerili skup zemaljskih i svemirskih teleskopa u tom smjeru kako bismo vidjeli točno svjetlost", rekao je astronom Thomas Wevers, koji se nalazio na Sveučilištu Cambridge tijekom istraživanja.

Novo znanstveno istraživanje sugerira da ljudi prolaze "mikroevoluciju" tako da se neke bebe sada rađaju bez umnjaka, a sve više ljudi ima prethodno rijetku dodatnu arteriju u podlaktici. Naime, znanstvenici u Australiji otkrili su nekoliko promjena na ljudima koje se pojavljuju u kratkom vremenskom razdoblju, javlja Independent.

Dr. Teghan Lucas sa Sveučilišta Flinders u Adelaideu rekla je da lica također postaju kraća zbog promjena u našoj prehrani, a naše manje čeljusti znače da ima manje mjesta za zube. "To se događa tijekom vremena kako smo sve više naučili koristiti vatru i prerađivati hranu. Mnogi se ljudi jednostavno rađaju bez umnjaka ", rekla je.

Istraživački tim također je otkrio sve veću učestalost ljudi koji se rađaju s dodatnim kostima na rukama i nogama, kao i kraćim licima ili s abnormalnim vezama dviju ili više kostiju u stopalima. Uz to, istraživanje Lucasa, zajedno s profesorima sa Sveučilišta Adelaide Maciejem Hennebergom i Jaliyjom Kumaratilakeom, pokazalo je "značajan porast" učestalosti središnje arterije od kraja 19. stoljeća.

Tokom Nasine misije "Oziris Reks" otkriveno je da asteroid Benu na sebi nosi vodu i tragove organskog materijala i mogao bi da "sije život po svemiru".

Organski materijal zasnovan na ugljeniku raspršen je po površini Benua, kaže Ejmi Simon iz NASA. To znači da bi taj organski materijal mogao da bude nađen i kada uzorci uzeti sa asteroida slete na Zemlju, piše Raša tudej.

Naučnici NASA pretpostavljaju da uzorci sa Benua možda nose materiju koja do sada nije zabilježena ni na jednom meteoritu i da bi organski materijal nađen na njemu mogao da ukaže na primitivnu biologiju u univerzumu, prenosi Sputnjik.

Kada uzorci stignu na Zemlju, naučnici planiraju da ih prouče kako bi našlo odgovore o porijeklu vode i organske materije na Benuu.

Prisustvo ugljenikovih minerala u asteroidu sugeriše na postojanje širokog hidrotermalnog sistema, koji sadrži i vodu i ugljen dioksid, i u Benuu, ali i u asteroidu od kog je nastao.

NASA je napravila i 3D model terena Benua, koji je opisan kao "gomila krša u obliku dijamanta koja pluta svemirom".

To je omogućilo letjelici u misiji "Oziris Reks" da uoči seriju grebena širom Benua, uz detaljno preglednu izbočinu na njegovoj sredini, otkrivajući detalje o sastavu asterioida i njegovoj burnoj prošlosti.

Naučnici sada vjeruju da je Benu gušćeg sastava bliže površini, a poroznijeg u središtu, što može da objasni povremene erupcije materijala.

"Oziris Reks" treba da poleti sa Benua 2021. godine i da donese uzorke na Zemlju do septembra 2023. godine. Letjelica je u orbitu asteroida stigla još prije dvije godine.

Izvještaj, koji analizira informacije koje su u martu bile dostupne kreatorima politike iz Velike Britanije, kaže da škole nisu smjele da se zatvore, da su samo ranjive grupe poput starih trebalo da budu izolovane i da je imunitet stada možda bolji put.

Novi rad istraživača sa Univerziteta u Edinburgu sugeriše da zaključavanje ne pomažu u smanjenju broja umrlih od Covida-19, već može jednostavno odložiti te smrti. To je još jedan dokaz koji sugeriše da je potrebna drugačija strategija za borbu protiv pandemije - ona koja ne nameće opšta ograničenja u čitavom društvu.

Istraživanje je uradio tim iz Edinburške škole za fiziku i astronomiju. Ako to zvuči čudno, profesor Graeme Ackland, jedan od autora, ima dobro objašnjenje. Rekao je: "Od marta je svaki ozbiljni epidemiolog upućen u SPI-M (Naučnu grupu za pandemijsku gripu za modeliranje) i SAGE (glavnu naučnu savjetodavnu grupu za hitne slučajeve), da provode nova istraživanja u vremenskom rasponu jednog dana. Jednostavno ih nema dovoljno za replikaciju ili čak pažljivu recenziju. Ali bilo je na hiljade ljudi koji su mogli da izvrše čišćenje podataka, provjeru koda, validaciju i replikaciju."

Ackland i njegove kolege su, kako kaže, "SPI-M i SAGE zadužili da istraže bilo kakve "rezerve". SPI-M je dobro razumio problem grupnog razmišljanja u zatvorenoj zajednici i tražio je od nas da "ubrzamo" sve. Još jedna stvar koju bi pravi epidemiolozi uradili i sami s obzirom na dovoljno vremena".

Njihov rad zapravo nije kritika originalnog modeliranja urađenog prije zaključavanja. U stvari, koristi model koji koristi Imperial College za procjenu šireg spektra scenarija nego što je to urađeno u to vrijeme. "Moje ukupno mišljenje je", kaže Ackland, "da su vladini stručnjaci pouzdano iznijeli bolja predviđanja od novinskih stručnjaka."

Prema najnovijem istraživanju, Jupiter je odgovoran za to što je Venera danas uzavreli i negostoljubivi planet s oblacima punima kiseline.

Da nije bilo uplitanja ovog plinovitog diva, Venera je mogla imati sasvim ugodnu klimu koja je mogla podržavati razvoj života. Naime, nova studija sugerira da je gravitacijsko polje Jupitera gurnulo Veneru bliže Suncu, pri čemu je došlo do efekta staklenika nakon čega su isparili svi oceani.

Sada je na Veneri dnevna temperatura toliko visoka da bi se moglo rastopiti olovo, a atmosfera je gusta i otrovna, ispunjena ugljikovim dioksidom. Planet je pun žućkastih oblaka punih sumporne kiseline.

Radi se o najtoplijem planetu u našem Sunčevom sustavu, iako je Merkur bliži Suncu. Temperature na Veneri se kreću oko 465 stupnjeva Celzijevih.

Čudna orbita Venere

Znanstvenici su putem računalnog modela koji je pratio razne položaje planeta u Sunčevom sustavu otkrili kako bi Venera imala točno takvu orbitu kakvu ima danas da ju je u nju "gurnuo" Jupiter kada se odmaknuo od Sunca prije otprilike milijardu godina, piše Science Alert.

"U skladu s migracijama Jupitera, Venera je prolazila kroz dramatične klimatske promjene. Prvo se sve više zagrijavala, a zatim hladila i izgubila oceane", objasnio je astrobiolog Stephen Kane sa Sveučilišta Kalifornija.

Venera, naime, ima vrlo jednoličnu i kružnu orbitu oko Sunca, što je neobično jer većina planeta ima eliptičnu orbitu pri kojoj udaljenost od Sunca varira tijekom godine. Znanstvenici smatraju da je Venera imala mnogo gostoljubiviju klimu kada joj je orbita bila više eliptična.