Planeta veličine Zemlje otkrivena je kako luta kroz našu galaksiju i nije vezana za neki zvjezdani sistem, poput našeg Sunčevog sistema.

Naučnici vjeruju da postoji ogroman broj planeta koje se slobodno kreću svemirom, ali je do sada otkriven tek manji broj. I te planete koje su otkrivene bile su ogromne, 600 do 1.200 puta veće od Zemlje. Međutim, naučnici su sada otkrili jednu "slobodnu" planetu veličine Zemlje kako se kreće kroz našu galaksiju Mliječni put.

Ovo otkriće, objavljeno u Astrofizičkom žurnalu, može da bude dokaz da u svemiru postoji ogroman broj takvih planeta, koje nisu prevelike, a istovremeno nisu vezane za neki solarni sistem.

"Šanse da se otkrije takav objekat, relativno male mase, koji slobodno luta po svemiru, ekstremno su niske. Ili smo mi imali puno sreće, ili su takvi objekti češći u svemiru nego što se misli", kaže Pžemek Mrož sa Kalifornijskog instituta za tehnologiju, piše "Lajvsajens".

Većina planeta van našeg Sunčevog sistema vidljiva je astronomima zapravo zahvaljujući zvijezdama za koje su vezane. Te zvijezde obezbjeđuju svjetlost koja izlaže neku planetu teleskopima na Zemlji. Kada su planete previše male da bi mogle da se spaze teleskopom, naučnici ih "vide" zahvaljujući malom gravitacionom uticaju na njihovu zvijezdu ili uz pomoć treperenja koje se primijeti kada ta planeta prolazi ispred zvijezde.

Znanstvenici su napravili novu super bijelu boju koja odbija 95,5 posto sunčeve svjetlosti, pa zbog toga nova akrilna boja, koju je razvilo Sveučilište Purdue, ostaje hladnija od okoline i danju i noću.

Sveučilišni je tim napravio boju koristeći se kalcijevim karbonatom umjesto uobičajenih čestica titanijeva dioksida, kako bi gotovo u potpunosti smanjio apsorpciju ultraljubičastog svjetla.

Stručnjaci kažu da bi nova boja mogla održava građevine hladnije na prirodan način, umjesto korištenjem klima-uređaja koji pridonose globalnom zagrijavanju.

Tijekom testiranja nove akrilne boje ustanovljeno je da je ona noću ostaje 10 Celzijevih stupnjeva hladnija od okoline, dok je danju kada je Sunce bilo u zenitu bila najmanje 1,7 stupnjeva hladnija.

Druge slične bijele boje odbijaju između 80 i 90 posto svjetlosti pa ne mogu biti hladnije od izvanjske temperature.

Australski naučnici su tokom 3D mapiranja morskog dna otkrili greben širok 1.5 km, a visok više od 500 metara, što ga čini višim od Empire State Buildinga u New Yorku koji ima čak 102 sprata.

Otkriveni greben se nalazi na dnu epikontinentalnog pojasa, ali nije dio Velikog koraljnog grebena. U gornjem dijelu nije prekriven tvrdim koraljima, nego mnogobrojnim spužvama, morskim stabalacima i mekanim koraljima, što upućuje na to da je ovo područje bogato nutritijentima koje nose struje dubokih voda.

Voda na Mjesecu češća je nego što su znanstvenici dosad mislili, a džepovi leda skrivaju se u sjenovitim predjelima "vječne tame", od kojih su neki malene poput novčića, otkrivaju nova istraživanja, piše portal Space.com.

Znanstvenici su prvi put otkrili znakove vode na Mjesecu 2009. godine, a 2018. potvrdili su prisutnost vodenog leda na mjesečevoj površini. Istraživači u dvije nove studije ne samo da su dodatno potvrdili prisutnost vode na Mjesecu, već su otkrili i da bi Mjesečeva površina mogla imati obilne lokve skrivenog leda u "hladnim zamkama", područjima na Mjesecu koji su stalno u sjeni.

"Ako zamislite da stojite na površini Mjeseca u blizini jednog od njegovih polova, posvuda biste vidjeli sjene", kazao je autor jedne od studija, Paul Hayne, inače docent u Laboratoriju za fiziku atmosfere i svemira na CU Boulder. "Mnoge od tih sitnih sjena mogle bi biti pune leda."

Pronalazak vode na Mjesecu

U jednoj od ovih studija, tim koji je vodio Hayne koristio je podatke NASA-inog Lunar Reconnaissance Orbiter-a za proučavanje rasprostranjenosti tih hladnih zamki na Mjesecu, gdje voda ne samo da može postojati, već je ondje trajno zarobljena. Pronašli su ne samo široku paletu hladnih zamki - s "mikro hladnim zamkama" promjera samo jedan centimetar - već bi moglo biti stotine ili čak tisuće puta sitnijih "mikro" hladnih zamki. Ove trajne sjene pronađene su na oba pola Mjeseca.

Hayneov tim otkrio je da nevjerojatnih 40.000 četvornih kilometara mjesečeve površine ima sposobnost zadržavanja vode. To je više nego dvostruko više od područja koje su znanstvenici prethodno smatrali pogodnim za led na Mjesecu.

Zanimljivo je da priroda ovih "hladnih zamki" nije samo to da se radi o hladnim, sjenovitim područjima za koja je vjerojatnije da će se u njima skupiti voda, već i to da su ta mjesta toliko hladna da bi tamo voda ili led bili mogli biti zarobljeni nevjerojatno dugo vremena.

Poznato je da ljudi s godinama postanu izbirljiviji kad su posrijedi prijateljstva, a isto vrijedi za čimpanze koje u starijoj dobi imaju malobrojnije, ali iskrenije prijatelje, rezultati su studije objavljene u časopisu Science.

Istraživanje koje je vodila psihologinja za životinje Alexandra Rosati sa Sveučilišta Michigan pruža prvi dokaz da životinje iskazuju društvenu selektivnost povezanu s godinama i moglo bi nam pomoći da bolje razumijemo zašto se ljudi tako ponašaju.

Autori studije imali su na raspolaganju podatke iz 78.000 sati promatranja majmuna u nacionalnom parku Kibale u Ugandi od 1995. do 2016. godine.

Proučavali su socijalne interakcije među 21 muškom čimpanzom u dobi od 15 do 58 godina.

Mužjaci su izabrani zato što za života ostaju u zajednici u kojoj su rođeni, dok se većina ženki rasprši u nove skupine kad postanu seksualno zrele.

Osim što su ljudima najbliži rođaci, čimpanze su idealna vrsta za usporedbu s ljudima jer dugo žive, nekad i preko 60 godina, a imaju i velik izbor kada je posrijedi sklapanje novih prijateljstava.

U svijetu čimpanzi prijatelji češkaju jedan drugoga, zajedno love i jedu plijen, kolektivno patroliraju granicama svojeg teritorija i stvaraju saveze unutar zajednice.

Kako bi proučili sklonosti jednih prema drugima, znanstvenici su stvorili "indeks povezanosti", utemeljen na bliskoj udaljenosti (manjoj od pet metara) među njima i usporedili to s odnosom prema ostalim članovima skupine.

Pritom su stvorili tri kategorije: blisko prijateljstvo, odnosno obostrano iskazivanje sklonosti, jednostrano prijateljstvo, kad samo jedna strana pokazuje sklonost i neprijateljstvo, kad sklonosti nema ni na jednoj strani.

Skupina znanstvenika s više njemačkih sveučilišta objavila je u najnovijem broju časopisa Science rad o svojem postignuću u mjerenju iznimno kratkih vremenskih intervala. Njihovo postignuće dobilo je status najkraćeg izmjerenog vremenskog intervala ikada, koji iznosi 247 zeptosekundi.

Što je zeptosekunda?

Zeptosekunda (zs) je trilijarditi dio sekunde.

Možemo je zapisati kao 0.000000000000000000001, odnosno 1x10−21 sekundi.

Prefiks zepto, koji označava faktor od1 0−21 prihvaćen je kao dio metričkog sustava 1991. godine. Ime je dobio prema latinskoj riječi septem (sedam) jer može biti predstavljen i zapisom oblika 1000-7.

Spomenuti znanstvenici do ovog su rekorda došli mjerenjem vremena koje je potrebno fotonu da, krećući se brzinom svjetlosti, prevali udaljenost koju predstavlja promjer jedne molekule vodika (H2). Mjerenje je obavljeno u Hamburgu, na ubrzivaču čestica DESY. Molekula vodika ozračena je X-zrakama na način da je jedan prema njoj poslani foton uspio iz molekule izbiti oba elektrona.

U sjevernoj Kanadi otkrivena je tektonska ploča. Znanstvenici vjeruju da će dobiveni podaci pomoći u predviđanju erupcija vulkana i pronalaženju rezervi minerala.

Istraživanje objavljeno u GSA biltenu. Danas postoji osam ili devet glavnih litosferskih ploča (ovisno o metodi brojanja, budući da je Indo-australska ploča često podijeljena na dvije) i nekoliko manjih. Postojanje još jedne ploče već je dugo predmet znanstvenih kontroverzi.

Neki su vjerovali da nikada nije postojala, drugi da je zaronila u zemljin plašt prije između 40 i 60 milijuna godina.

Za ovu ploču, nazvanu Ploča uskrsnuća, rečeno je da je formirala posebnu vrstu vulkanskog pojasa duž države Aljaske i Washingtona. To je trebala biti treća tektonska ploča između dvije glavne - poznate kao Kula i Farallon - koje su također praktički nestale.

Geolozi sa Sveučilišta u Houstonu (SAD) vjeruju da su pronašli nestalu tektonsku ploču na sjeveru Kanade. Kako bi je "vidjeli", koristili su topografske slike plašta i računalnu tomografiju unutrašnjosti Zemlje. Uz to, istraživači su primijenili takozvanu tehnologiju rasklapanja ploča uz 3D mapiranje.

Tako su uspjeli doznati kako su izgledale tektonske ploče Tihog oceana u ranom kenozojskom razdoblju, koje je započelo prije oko 66 milijuna godina i traje do danas. Na granici Tihog oceana, kako vjeruju autori ovog pronalaska, Ploča uskrsnuća mogla je biti tu.

Njeno bi vrijedno otkriće, prema geolozima, trebalo pomoći u predviđanju erupcija vulkana i mineralnih naslaga. Napokon, vulkani i izvori minerala nalaze se upravo na tim granicama tektonskih ploča.

Nekoliko prestižnih znanstvenih časopisa odbilo je objaviti opsežno dansko istraživanje koje je pokušalo utvrditi pomažu li zaštitne maske za lice u zaustavljanju širenja koronavirusa. Autori su natuknuli da su njihova otkrića nezgodna za status quo.

Znanstveni rad su odbili Lancet, New England Journal of Medicine i American Medical Association Journal, izvijestili su danas danski mediji, prenosi RT.

U studiji, koja je započela krajem travnja, sudjelovalo je 6000 Danaca, od kojih je polovica morala cijelo vrijeme nositi maske na javnim mjestima. Druga polovica odabrana je kao kontrolna skupina i naloženo im je da ne prekrivaju lica maskama. Nakon mjesec dana, sudionici istraživanja su testirani na koronavirus, kao i na antitijela protiv virusa.

Istraživači koji su radili na studiji nisu željeli govoriti o detaljima otkrića, ali su rekli dovoljno toga što sugerira da su navedeni časopisi odbili objaviti rad zbog zaključka istraživanja, a ne njegove metodologije.

"Ne možemo započeti raspravu o tome s čime su nezadovoljni. Jer bismo također morali objasniti što je studija pokazala. I ne želimo razgovarati o tome dok ne bude objavljena ", rekao je za danski Berlingske daily Christian Torp-Pedersen, profesor i glavni liječnik na istraživačkom odjelu u bolnici na Sjevernom Zelandu.

Drugi član tima koji je radio na studiji napisao je u emailu, koji je prošli tjedan podijelio bivši novinar New York Timesa Alex Berenson, da će njihova otkrića biti objavljena "čim časopis bude dovoljno hrabar da prihvati rad".

Znanstvenici su nedavno naišli na iznenađujuće anatomsko otkriće - misteriozni niz žlijezda slinovnica skrivenih u ljudskoj glavi, koje medicinari iz nekog razloga do sada nisu otkrili.

Nizozemski liječnici slučajno su uočili ovaj "do sada nepoznati organ" kada su putem napredne vrste skeniranja PSMA PET/CT pregledavali pacijente s rakom prostate. Primijetili su ga na stražnjem dijelu nazofarinksa, dijelu ždrijela koji se nalazi iza nosne šupljine, piše Science Alert.

"Ljudi imaju tri seta velikih slinovnica, ali ne na tom području", objasnio je onkolog Wouter Vogel s nizozemskog Instituta za rak.

"Koliko nam je bilo poznato, slinovnice u nazofarinksu su mikroskopski male. Stoga, možete zamisliti kako smo se iznenadili kada smo ih pronašli", dodao je.

Funkcija žlijezda slinovnica

Žlijezde slinovnice stvaraju slinu koja je potrebna našem probavnom sustavu. Najveći par žlijezda slinovnica leži iza kuta donje čeljusti, ispred ušiju. Dva manja para su duboko u podnožju usta. Imamo i otprilike 1000 manjih slinovnica koje su razasute posvuda u usnoj šupljini, ali su one presitne da bi se mogle vidjeti bez mikroskopa.

Bio je to kratak poljubac NASA-ine svemirske letjelice i asteroida Bennua, kako su to ponosno sročili operateri u NASA-inoj bazi kraj Denvera. Svemirska letjelica Osiris-Rex uspješno je, više od 300 milijuna kilometara udaljena od Zemlje, dotaknula gromadu svemirskog kamenja te je, nadaju se znanstvenici, zagrabila dragocjen komadić površine koji bi doma trebala donijeti 2023. godine.

Riječ je o najvećem uzorku te vrste još od Apolla, izjavio je Jim Bridenstine, jedan od NASA-inih dužnosnika, čestitajući timu koji je upravljao četiri i pol sata dugom operacijom spuštanja do asteroidove površine. Budući da je riječ o nebeskom tijelu promjera nešto većeg od 500 metara, njegova gravitacija nije bila dovoljna da Osiris-Rex doslovno sleti na njegovu površinu. Svemirska letjelica upotrijebila je robotsku ruku dugu 3,4 metra kako bi zagrabila najmanje 60 grama površine Bennua.