U istraživanju koje su zajedno uradili student Univerziteta u Kvinslendu Džermejn Tobar i profesor Fabio Kosta tvrdi se da bi jedna vrsta putovanja kroz vreme mogla biti moguća, navodi se u izveštaju u časopisu "Popular mehaniks".

Autori rada pod nazivom "Reverzibilna dinamika sa zatvorenim vremenskim krivinama i slobodom izbora" tvrde da su otkrili "centralnu tačku u matematici koja rešava glavni logički paradoks u jednom modelu putovanja kroz vreme".

"Diskusija o putovanju kroz vreme" usredsređena je na takozvane zatvorene krivine nalik vremenu (CTC), a Tobar i Kosta sugerišu da "rezultati pokazuju da CTC nisu kompatibilne samo sa determinizmom i lokalnim 'slobodnim izborom' operacija, već i sa bogatim i raznolikim spektrom scenarija i dinamičkim procesima".

U izjavi koju je časopis citirao, Kosta je govorio o vremenskom putniku koji pokušava da spreči da se nulti pacijent kovida 19 zarazi virusom, napominjući, međutim, da bi uspeh u toj potrazi "eliminisao putnikovu motivaciju da krene u prošlost da zaustavi pandemiju".

Novo otkriće omogućeno je zahvaljujući podacima NASA-ine svemirske letjelice Cassini, koja je promatrala Saturn više od 13 godina, prije nego što je iscrpila opskrbu gorivom i uronila u atmosferu planeta.

Do zanimljivog su otkrića došli znanstvenici s jednim od Saturnovih mjeseca, Enceladus, jer podaci koje je dostavljala NASA-ina svemirska letjelica Cassini ukazuju na "snažne dokaze da je sjeverna mjesečeva polutka ponovno obložena ledom iz svoje unutrašnjosti", navodi se u izjavi američke svemirske agencije.

Podaci prikupljeni Cassinijevim spektrometrom vidljivog i infracrvenog mapiranja, sa slikama snimljenim pod-sustavom Imaging Science podsjetnika svemirske letjelice, omogućili su istraživačima kreiranje "nove globalne, spektralne karte Enceladusa".

Iako nova karta očigledno prikazuje korelaciju između infracrvenih signala i geološke aktivnosti uočene na Enceladusu 2005. godine, "ogromne količine ledenih zrnaca i pare" snimljene iz oceana skrivenog ispod ledene kore, koja se "lako može vidjeti s južnog pola", primijećene su i na sjevernoj hemisferi tog mjeseca.

Osim otkrivanja da su sjeverni dijelovi Mjeseca prekriveni svježim ledom, ovaj razvoj također sugerira na to da se ova vrsta geološke aktivnosti, "ponovnog oživljavanje krajolika", dogodila na obje Enceladove hemisfere, napominje se u priopćenju.

"Infracrvena svjetlost pokazuje nam da je površina južnog pola mlada, što nije iznenađenje jer smo znali za mlazove koji ondje izbacuju ledeni materijal", rekao je Gabriel Tobie, znanstvenik VIMS-a sa Sveučilišta u Nantesu u Francuskoj i koautor novog istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Icarus. "Sada, zahvaljujući ovim infracrvenim snimkama, možete se vratiti u prošlost i reći da je jedna velika regija na sjevernoj hemisferi također mlada i vjerojatno je bila aktivna ne tako davno, u geološkim vremenskim crtama".

Mada mnogima ideja hodajuće ribe zvuči komično, takva hibridna bića igrala su ključnu ulogu u evoluciji životinjskog carstva na Zemlji. Sada su nova istraživanja pokazala da bi još mnogo vrsta riba moglo razviti sposobnost hodanja kopnom.

Prema najnovijoj studiji, najmanje 11 vrsta riba moglo bi razviti tu sposobnost, a među njima se nalazi azijska vrsta za koju je već poznato da donekle može hodati, odnosno da se zna penjati po stijenama - špiljska riba anđeo (Cryptotora thamicola).

Stručnjaci su shvatili da je ključan faktor za razvoj sposobnosti hodanja kod riba njihov zdjelični pojas, odnosno veza između kralježnice i trbušne peraje. Proučili su strukturu kostiju 29 različitih vrsta iz reda šaranki te identificirali tri različite vrste oblika zdjelice. Shvatili su da još 10 drugih vrsta dijeli istu strukturu kostiju kao i Cryptotora thamicola.

Specijalna veza između trbušne peraje i kralježnice

"Ribe obično nemaju nikakvu vezu između kralježnice i trbušne peraje", rekao je biolog Zachary Randall iz Prirodoslovnog muzeja na Floridi.

"Prije smo smatrali da je špiljska riba anđeo potpuno jedinstvena. Sada smo shvatili da je kod Balitoridae, porodice riba iz reda šaranki, robusni zdjelični pojasi češći nego što smo mislili", dodao je.

Cryptotora thamicola koristi povećana rebra i mišiće kako bi se kretala putem uvijanja, piše Science Alert.

Polarna svjetlost ili aurora, odnosno plesni sjaj ioniziranih čestica u gornjim dijelovima atmosfere, ne pojavljuje se samo na Zemlji.

Znanstvenici su ovaj fenomen uočili u atmosferi svih ostalih planeta Sunčeva sustava, osim Merkura. Polarna svjetlost zna krasiti čak i Jupiterove Mjesece, poput Ganimeda i Europe.

No nikada prije aurora nije primijećena na nekom kometu, sve do sada.

Polarna svjetlost oko kometa

Svemirska letjelica Rosetta, koju je lansirala Europska svemirska agencija (ESA) kako bi istraživala komet 67P Čurjumov-Gerasimenko (67P/C-G), uočila je nedavno kako prostor oko tog kometa svijetli, odnosno kako se oko njega stvara ultraljubičasto polarno zračenje.

Rosetta je lansirana 2. ožujka 2004., a sastoji se iz dva dijela: letjelice Rosette i sonde Philae. Stigla je do kometa 67P/C-G u kolovozu 2014., a u studenom iste godine spustila je sondu na komet, čime je izvela prvo uspješno spuštanje na takvo svemirsko tijelo u povijesti, iako se, na žalost, baterija sonde ispraznila dva dana kasnije te je prestala slati podatke.

"Već pedeset godina proučavam polarnu svjetlost na Zemlji, stoga me fascinirao i iznenadio pronalazak aurore oko kometa kojima nedostaje magnetsko polje", rekao je fizičar Jim Burch s instituta Southwest Research Institute.

Otrovi koje u vodi proizvode mikroskopske alge uzrokovali su neobjašnjiva uginuća stotina slonova u Bocvani, gdje inače živi trećina populacije svih afričkih slonova, izvijestili su dužnosnici za zaštitu divljih životinja.

Situacija je postala alarmantna nakon što su u razdoblju između svibnja i lipnja u delti rijeke Okavango uočene lešine uginulih životinja, piše BBC.

Dužnosnici su, nakon višemjesečnih ispitivanja provedenih u specijalnim laboratorijima u Južnoj Africi, Kanadi, Zimbabveu i SAD-u, priopćili kako je dosad od gutanja cijanobakterija uginulo čak 330 slonova. Krivolov je definitivno isključen kao uzrok smrti.

Spomenute otrovne bakterije mogu se prirodno pojaviti u stajaćoj vodi, no ponekad prerastaju i u tzv. divljerastuće plavozelene alge.

Mnogi uginuli slonovi pronađeni su u blizini pojilišta, ali stručnjaci dosad nisu bili sigurni da su za masovni pomor krive upravo cijanobakterije, jer se one uglavnom pojavljuju na rubovima, tj. na obali, a slonovi obično piju vodu iz sredine jezera/rijeke.

- Ugibanja su prestala krajem lipnja 2020., što se podudara s procesom isušivanja (delte) - izjavio je u ponedjeljak na konferenciji za novinare glavni veterinar Odjela za divlje životinje i nacionalne parkove Mmadi Reuben.

S obzirom da slonovima nisu bile uklonjene kljove, krivolov je još u lipnju isključen kao uzrok smrti, kao i trovanje antraksom, rekao je visoki dužnosnik odjela za divlje životinje Cyril Taolo.

- No i dalje tražimo odgovore na mnoga pitanja - zašto su ugibali samo slonovi i zašto samo na tom području. Istražujemo brojne hipoteze - dodao je Reuben.

Tragovi plina koji "pluta" kroz oblake Venere mogli bi potjecati od živih organizama, neke vrste mikroba različitih od onih koje poznajemo na Zemlji, piše Guardian.

Do ovog senzacionalnog otkrića astronomi su došli tako što su u atmosferi Venere, na visini od 50-ak kilometara, detektirali fosfane. Istovremeno, nisu uspjeli otkriti niti jedan drugi proces kojim bi ovaj spoj mogao nastati, osim kao produkt nekog organizma.

Ova spoznaja također je otvorila vrata mogućnosti da je na ultravrućoj Veneri (s prosječnom temperaturom većom od 460 stupnjeva Celzijevih) opstao neki oblik života koji rapidno zagrijavanje tog planeta nije uništilo.

Naime, Venera je tijekom dvije milijarde godina imala umjerenu temperaturu i ocean, ali danas je planet prekriven gustim slojem ugljičnog dioksida. Oblaci u atmosferi planeta pak sadrže čestice čiji sastav uglavnom čini sumporna kiselina.

Uvjeti na Veneri toliko su neugodni da su mnogi znanstvenici vjerovali da je planet zapravo mrtav. Neki stoga smatraju da fosfani nisu nusproizvod "plutajućih" stanovnika Venere. No, organizmi se još uvijek čine kao najlogičnija pretpostavka.

- Nevjerojatno je i pomisliti da bi nešto moglo živjeti okruženo s toliko sumporne kiseline. No, svi geološki i fotokemijski procesi koje poznajemo su suviše neprikladni da bi mogli proizvesti fosfane kakve smo vidjeli - smatra profesorica Jane Greaves sa Sveučilišta u Cardiffu.

Kao što je postojanje crnih rupa prije njihovog otkrića predvidjela opća teorija relativnosti, tako je predvidjela i formiranje bozonskih zvijezda.

"Opća teorija relativnosti predviđa postojanje bozonskih zvijezda koje mogu imati i više milijuna Sunčevih masa. S obzirom na to da imaju neke sličnosti s crnim rupama, određena grupa znanstvenika smatra da bi se u središtu galaksija mogle nalaziti bozonske zvijezde, a ne supermasivne crne rupe", rekao je astrofizičar Hector Olivares sa sveučilišta Radboud u Nizozemskoj i sveučilišta Goethe u Njemačkoj.

Najčudniji teorijski objekti u svemiru

U svom najnovijem radu Olivares i njegovi kolege izračunali su kako bi bozonska zvijezda mogla izgledati kada je promatramo putem teleskopa i kako bi se razlikovala od slike horizonta crne rupe. Naime, ovakve zvijezde su po izgledu slične crnim rupama jer su prozirne, odnosno skoro nevidljive, piše Science Alert.

Bozonske zvijezde spadaju među najčudnije teorijske objekte u svemiru. Osim što su okrugle, ne nalikuju puno na konvencionalne zvijezde poput našeg Sunca. Zvijezde se uobičajeno sastoje od subatomskih čestica koje se nazivaju fermioni. To su primjerice protoni, neutroni, elektroni, odnosno tvari koje čine veći dio svemira.

Mjeseci koji se vrte oko Marsa podosta su različiti od našeg.

Oko Crvenog planeta orbitiraju dva satelita - Fobos i Deimos. Fobos, veći i bliži Marsov satelit, obilazi Mars svakih sedam sati i 40 minuta, što je kraće od Marsova dana (sola) koji traje 24 sata i 37 minuta. Površina mu je stjenovita i prekrivena debelim slojem sitnih čestica regolita. Izbrazdana je kanjonima širokim do 200 m i dubokim do 30 m.

Pomrčine Sunca se, dakle, zbivaju mnogo češće nego na Zemlji. Fobos prolazi ispred Sunca u većini solova, ali ga nikad u potpunosti ne pokriva, odnosno uvijek stvara djelomičnu pomrčinu. Budući da se Fobos kreće vrlo brzo, pomrčina nikada ne traje dulje od 30 sekundi, piše Science Alert.

Neobično naginjanje na stranu

Unatoč tome što pomrčine na Marsu traju vrlo kratko, lander Mars InSight uspio je zabilježiti nešto neobično.

Naime, tijekom pomrčina koje izaziva Fobos, seizmograf koji se nalazi na landeru, a koji prati kretanja tla i potrese na Marsu, naginje se na jednu stranu.

InSight je opremljen senzorima za mjerenje temperature i vjetra, ali oni nisu zabilježili nikakve promjene u atmosferi tijekom tranzita Fobosa ispred Sunca. Atmosferske turbulencije, temperatura i tlak zraka bili su isti kao tijekom bilo kojeg drugog sola. Promjene su, međutim, zabilježile solarne ćelije na landeru; što nije ni čudo jer Fobos zna blokirati i do 40% Sunčeve svjetlosti.

"Kada se Fobos nalazi ispred Sunca, do fotonaponskih ćelija dopire manje Sunčeve svjetlosti zbog čega one proizvode manje električne energije", rekao je seizmolog Simon Stähler iz ETH Zürich.

Znanstvenici su očekivali da će solarne ćelije zabilježiti pomrčine koje uzrokuje Fobos, ali nisu očekivali da će se seizmograf nagnuti na jednu stranu. S time da je potrebno spomenuti kako se radi o vrlo, vrlo malom nagibu.

Mjesec hrđa, a znanstvenici su tim zaključkom vjerojatno bili jednako zbunjeni kao i vi kad ste pročitali ovu rečenicu, piše CNN. Naime, hrđa na Mjesecu ne bi smjela biti moguća jer ondje nema kisika, što je jedna od dviju temeljnih stvari koje je uzrokuju. Druga je voda.

No dokaza za to ima. Indijska lunarna sonda Chandrayaan-1 kružila je oko Mjeseca 2008. godine i prikupila podatke koji su do danas pridonijeli mnogim otkrićima, uključujući i postojanje molekula vode na njegovoj površini. Sonda je bila opremljena i instrumentom koji je proizvela NASA s ciljem analize mineralnog sastava Mjeseca.

Istražitelji NASA-e i havajskog Instituta za geofiziku i planetologiju nedavno su analizirali još neke podatke i našli se u čudu kad su pronašli tragove hematita, oblika željezova oksida, odnosno hrđe. Na Mjesecu ima mnogo stijena bogatih željezom, ali hrđa se stvara jedino kad je željezo izloženo kisiku i vodi.

"Isprva nisam mogla vjerovati, jer, s obzirom na uvjete na Mjesecu, hrđe ondje ne bi trebalo biti", kazala je Abigail Fraeman, znanstvenica NASA-e.

Ne samo da na Mjesecu nema kisika nego je preplavljen vodikom, koji ondje struji sa Sunca nošen solarnim vjetrom. Hrđa nastaje kad kisik ukloni elektrone iz željeza, a vodik radi upravo suprotno, dodaje mu elektrone. Zato se na područjima bogatim vodikom hrđa teško stvara.

Novogvinejski pjevajući pas, drevna vrsta psa čije glasanje opisuju kao "mješavinu zavijanja vuka i kitove pjesme", ponovo je otkriven u divljini, pola stoljeća nakon viđenja zadnjeg primjerka. Naime, dosad se vjerovalo da ta vrsta psa postoji samo u zatočeništvu. No, znanstvenici su sada spazili čopor brdskih divljih pasa, jedne druge tajanstvene vrste pasa, i analizom njihova genoma utvrdili da su to u biti iste životinje.

Pronašli su ih kako lutaju brdima Papue Nove Gvineje, i to nakon što se vjerovalo da su pjevajući psi u divljini izumrli prije 50 godina. Znanstvenici još točno ne znaju kada je ta vrsta psa, srodnika australskog dinga, stigla na otok Novu Gvineju, no predviđaju da je to bilo prije 3500 godina.

Uspoređivali DNK drugih pasa

Danas u zoološkim vrtovima i utočištima diljem svijeta živi između 200 i 300 novogvinejskih pjevajućih pasa, ali u divljini nije bilo potvrđenog viđenja od 1970-ih, kada su se ljudi brzo proširili u njihovo stanište. Ipak, mještani godinama tvrde da su povremeno čuli njihovo karakteristično glasanje.

Do otkrića čopora u divljini došlo je pri potrazi za jednako tajanstvenim brdskim divljim psom, poznatom samo iz anegdotalnih promatranja i dviju fotografija snimljenih 1989. i 2012. Da bi saznao više o tim psima, zoolog James McIntyre vodio je ekspediciju u gorje Papue na zapadnoj polovici otoka blizu jednog od najvećih rudnika zlata i bakra na svijetu, rudnika Grasberge.