Naučnici su, prvi put u istoriji, potvrdili postojanje misterioznih i izuzetno snažnih "bumerang zemljotresa" koji je potresao ogromne površine podvodnog terena u Atlantskom okeanu, nedaleko od ekvatora 2016. godine.

Istraživači, predvođeni Stivenom Hiksom, seizmologom sa londonskog Imeperijal koledža, svoje otkriće baziraju na analizi podataka sa 39 seizmometara, odnosno uređaja koji registruju zemljotrese u blizini Srednjoatlantskog grebena.

Kako se podsjeća, u avgustu 2016. zemljotres jačine od 7,1 stepen Rihterove skale pogodio je pukotinu u morskom dnu na 1.046 kilometara od obale Liberije.

Iako snažan, zemljotres nije privukao veliku pažnju stručnjaka sve dok seizmološka očitavanja nisu pokazala da se dogodila "velika anomalija".

Naime, kako je objasnio Hiks, način na koji se potres širio bio je potpuno suprotan onome kako su očekivali da će zemljotres izgledati pre nego što su krenuli u analizu podataka.

Znanstvenici su u razdoblju vrlo ranog svemira otkrili galaksiju koja se čini previše razvijenom da bi se formirala u tako kratkom vremenu. Radi se o galaksiji SPT0418-47 koja je od nas udaljena 12,4 milijarde svjetlosnih godina, odnosno koja je nastala kada je svemir bio star samo 1,4 milijarde godina.

Ono što SPT0418-47 čini posebnom jest nevjerojatna sličnost s našom galaksijom, Mliječnom stazom. Iako joj nedostaju karakteristični spiralni krakovi, ova se drevna galaksija također sastoji od ravnog, rotirajućeg diska i ima sličnu masu kao Mliječni put.

Zbijena nakupina zvijezda

Kao i većina drugih spiralnih galaksija, SPT0418-47 u svom središtu ima zbijenu nakupinu zvijezda, piše Science Alert.

Iako su znanstvenici već ranije uočili rotirajuće galaksije s ravnim diskom, SPT0418-47 je najstarija galaksija za koju smo utvrdili da ima središnju nakupinu zvijezda; što upućuje na to da su se galaksije formirale sasvim drugačije nego što smo prije mislili.

"Ovo otkriće je vrlo važno za znanost koja proučava formiranje galaksija. Pokazuje da su strukture koje opažamo u obližnjim spiralnim galaksijama i u našem Mliječnom putu već postojale prije 12 milijardi godina", rekla je astrofizičarka Francesca Rizzo s Instituta za astrofiziku Max Planck u Njemačkoj.

Astronomi, ali i svi ostali zaljubljenici u svemirska istraživanja, napeto su 2015. iščekivali snimke u boljoj rezoluciji misterioznih svijetlih točaka usred patuljastog planeta Cerere.


Mnogi su se pitali što bi to moglo biti - zaleđene planine, nepoznata geološka formacija, struktura koju je napravila neka drevna rasa vanzemaljaca? Podaci s NASA-ine letjelice Dawn pokazali su naposljetku da u krateru Occator svijetli velika količina natrijevog karbonata, odnosno vrste soli.

No, izgleda da nije gotovo s misterijem koji obavija ovo udaljeno svemirsko tijelo. Stručnjaci iza projekta Dawn, sonde koja je već godinama u orbiti ovog patuljastog planeta, zaključili su da bi se na Cereri mogao skrivati ocean koji pokriva skoro cijelu površinu ovog patuljastog planeta.

Planetarni znanstvenici smatraju kako bi bilo dobro poslati novu misiju na Cereru kako bi se detaljnije proučio njezin potencijal za podržavanje života, ali i istražilo ima li na tom svemirskom tijelu znakova vanzemaljskog života.

Od kuda je došla površinska sol?

Cerera se nalazi u asteroidnom pojasu između Marsa i Jupitera te se radi o najvećem asteroidu u Sunčevom sustavu i jedinom patuljastom planetu koji nam je bliži od Neptuna.

Signal iz svemira koji je trajao samo pola sekunde i uhvaćen je krajem aprila ove godine radio-teleskopima na Zemlji, uzbunio je cijeli naučni svijet.

Ugašena zvijezda sa druge strane Mliječnog puta emitovala je prije trideset hiljada godina snažnu mješavinu radio i rendgenske energije. Taj se signal 28. aprila 2020. nadvio nad Zemlju, aktivirajući alarme opservatorija širom svijeta.

Većina brzih radio-eksplozija potiče sa udaljenosti od stotina miliona svjetlosnih godina. Ova je došla iz Mliječnog puta.

Signal je bio tamo i nestao je za pola sekunde, ali to je naučnicima bilo dovoljno da potvrde da su otkrili nešto izvanredno: prvu brzu radio-eksploziju koja je nastala od poznate zvijezde u Mliječnom putu, navodi se u studiji objavljeno 27. jula, piše Lajv sajens.

Od svog otkrića 2007. godine, ovi signali su zbunjivali naučnike. Rafali snažnih radio-talasa traju najviše nekoliko milisekundi, ali u tom vremenu stvaraju više energije nego Sunce u jednom vijeku. Naučnici tek treba da utvrde šta uzrokuje ove eksplozije, ali kao moguća objašnjenja predložili su sve, od sudaranja crnih rupa do signala vanzemaljskih brodova. Do sada, svaki poznati brzi radio-eksplozivni talas potiče iz druge galaksije, udaljene stotinama miliona svjetlosnih godina.

Ovaj signal je drugačiji. Posmatranja teleskopa ukazuju da je prasak potekao od poznate neutronske zvijezde - brzookretnog, kompaktnog jezgra mrtve zvijezde, koja spakuje masu Sunca u kuglu veličine grada - na oko 30.000 svjetlosnih godina od Zemlje. A možda se radi o još čudnijoj klasi zvijezda koja se zove magnetar, a koja je nazvana po nevjerovatno moćnom magnetnom polju koje je u stanju da izbaci intenzivne količine energije mnogo nakon što sama zvijezda umre. Sada se čini da su magnetari gotovo sigurno izvor bar nekih od mnogih misterioznih brzih radio-eksplozivnih talasa, napisali su autori studije.

Trenutna pandemija Kovida-19 samo je jedan u nizu ponavljajućih i beskrajnih smrtonosnih napada virusa.

Ako bi nestali svi virusi, svet bi bio veoma drugačiji, a promena ne bi nužno bila nabolje. Šta bi se tačno dogodilo?

Čini se kao da virusi postoje isključivo zato da bi izazivali haos u društvu i donosili patnju čovečanstvu.

Tokom prošlih milenijuma, odneli su nebrojene živote, često ubijajući značajan deo svetske populacije - od epidemije gripa 1918. godine, od kog je umrlo između 50 i 100 miliona ljudi, do procenjenih 200 miliona ljudi koji su umrli od velikih boginja samo tokom dvadesetog veka.

Trenutna pandemija Kovida-19 samo je jedan u nizu ponavljajućih i beskrajnih smrtonosnih napada virusa.

Ako bi imali priliku da mahnu čarobnim štapićem i da svi virusi nestanu, većina ljudi bi je verovatno oberučke prihvatila, naročito sada.

Međutim, to bi bila kobna greška - čak smrtonosnija nego što bi ijedan virus mogao da bude.

"Kada bi svi virusi odjednom nestali, svet bi otprilike dan i po bio predivno mesto, a onda bismo svi umrli - to je krajnji ishod", kaže Toni Goldberg, epidemiolog na Univerzitetu u Medisonu u Viskonsinu.

"Sve neophodne stvari kojima doprinose svetu imaju mnogo veći značaj od loših stvari."

Velika većina virusa nije patogena za ljude, a imaju ključne uloge u podupiranju ekosistema. Drugi virusi održavaju zdravlje pojedinih organizama - od gljiva i biljaka, do insekata i ljudi.

"Živimo u stanju balansa, u savršenoj ravnoteži", a virusi imaju ulogu u tome, kaže Suzana Lopez Čareton, virusolog na Državnom nezavisnom univerzitetu u Meksiku.

"Mislim da bismo bez virusa bili gotovi."

Ljudi uglavnom nisu svesni kakvu ulogu virusi igraju u održavanju velikog dela živog sveta na Zemlji, jer se uglavnom bavimo samo onima koji čovečanstvu donose nevolje.

Skoro svi virusolozi izučavaju isključivo patogene; tek nedavno je nekoliko neustrašivih istraživača počelo da ispituje viruse koji nas ne ubijaju, već održavaju i nas i planetu u životu.

"To je mala grupa naučnika koji pokušavaju da uspostave fer i uravnotežen način posmatranja sveta virusa, kao i da dokažu da dobri virusi zaista postoje", kaže Goldberg.

Ono u šta su naučnici sigurni je da bi bez virusa živi svet i planeta na kakvu smo navikli prestali da postoje.

A čak i ako bismo želeli, verovatno bi bilo nemoguće istrebiti svaki virus na Zemlji.

Međutim, zamišljanjem kako bi svet izgledao bez virusa, možemo bolje da razumemo ne samo koliko su ključni za naš opstanak, već i koliko mnogo toga tek treba da naučimo o njima.

Pre svega, istraživači čak ne znaju ni koliko virusa zapravo postoji. Hiljade virusa su formalno klasifikovani, međutim mogli bi da postoje još milioni drugih.

"Otkrili smo samo veoma mali deo, jer se nije ni istraživalo previše", kaže Merilin Rusink, ekolog koji izučava viruse na Univerzitetu Pen Stejt.

"To su sve predrasude - nauka se uvek bavila samo patogenima."

Naučnici takođe ne znaju koji procenat od ukupnog broja virusa je problematičan za ljude.

"Ako bismo posmatrali brojčano, statistički bi to bilo blizu nuli", kaže Kertis Satl, virusolog u oblasti zaštite životne sredine na Univerzitetu Britanske Kolumbije.

"Skoro svi virusi koji postoje nisu patogeni za bilo šta što nam je važno."

Novi podaci NASA-ine misije Juno na Jupiteru pokazuju da na našem najvećem planetu u Sunčevom sustavu nastaju takozvane plitke munje.

Plitke munje su neuobičajen oblik električnog pražnjenja iz oblaka koji sadrži vodenu otopinu amonijaka, dok munje na Zemlji potječu iz oblaka s vodom.

Znanstvenici su također otkrili da žestoke grmljavinske oluje, po kojima je Jupiter već odavno poznat, mogu formirati tuče bogate amonijakom koje su stručnjaci prozvali mekanim lopticama (engl. mushballs). Smatra se da takva vrsta tuče skuplja amonijak i vodu iz gornje atmosfere i prenosi ih u Jupiterove atmosferske dubine, piše NASA.

Prije se smatralo da munje na Jupiteru nalikuju onima na Zemlji

Otkad su znanstvenici iza NASA-ine misije Voyager 1979. godine prvi put vidjeli blještave munje na ovom divovskom planetu, smatrali su da one nalikuju onima na Zemlji, odnosno da se pojavljuju samo u onim olujama gdje se voda nalazi u sva tri agregatna stanja - tekućem, krutom i plinovitom.

To bi značilo da se oluje na Jupiteru odvijaju na 45 do 65 kilometara ispod vidljivih oblaka i na temperaturama od oko 0 stupnjeva Celzijevih. Letjelica Voyager je, kao i sve druge misije oko Jupitera prije Junoa, vidjela munje kao sjajne mrlje na vrhovima oblaka, što je ukazivalo na to da bljeskovi potječu iz većih dubina.

No bljeskovi koje je uočila letjelica Juno na Jupiterovoj mračnoj strani govore jednu drugačiju priču.

"Kada smo prišli bliže Jupiterovim gornjim oblacima, vidjeli smo nešto iznenađujuće - manje, plitke munje koje nastaju na mnogo većim visinama u Jupiterovoj atmosferi nego što se prije pretpostavljalo da je moguće", rekla je fizičarka Heidi Becker iz NASA-inog instituta Jet Propulsion Laboratory.

Kad su znanstvenici otkrili fosil rogatog dinosaura centrosaura u kanadskoj pokrajini Alberti 1989. uočili su znatno deformiranu kost noge i pretpostavili da se radi o zacijeljenom prijelomu.

Nova analiza pokazala je nešto drugo, objavili su znanstvenici.

Malformacija je u stvari osteosarkom, agresivni karcinom kostiju, pa je ovaj centrosaur, koji je živio prije 76 milijuna godina prvi poznati primjerak dinosaura koji je patio od maligne bolesti, piše Hina.

Čvornati tumor

Dugo oko šest metara centrosaur je bio četveronožni biljojed koji je imao dugi rog iznad nosa i koštani volan iznad vrata s dva manja zakrivljena roga.

"Tanja kost njegove potkoljenice sadržavala je ogroman čvornati tumor veći od jabuke", kazao je paleontolog David Evans iz Royal Ontario Museum u Torontu i jedan od autora studije objavljene ovog tjedna u časopisu Lancet Oncology.

"Taj centrosaur je vjerojatno prije smrti bio slab i onemoćao zbog raka. To iznimno otkriće pokazuje da bez obzira na to kako veliki ili moćni bili, dinosauri su bili žrtve mnogih od bolesti koje danas vidimo kod ljudi i drugih životinja, uključujući rak. Dinosauri djeluju poput mitskih bića no to su životinje koje su živjele, disale i patile od strašnih ozljeda i bolesti", dodao je.

Zbog toga što se najveći dio tumora pojavljuje u mekom tkivu koji se ne pretvara u fosil postoje tek sporadični dokazi o tumorima na fosilima.

Supernova iz 1987. godine bila je doista spektakularan događaj koji se dobro vidio sa Zemlje, no višestruki napori kako bi se uočila neutronska zvijezda dosad nisu doveli nidočega.

Astronomi su konačno snimili mrtvu zvijezdu koja je blistala iz gustog oblaka prašine u središtu ostatka supernove, koja je ostala nakon što je masivna zvijezda Sanduleak -69 202 umrla kao supernova prije 33 godine, što je bilo vidljivo čak i golim okom.

Rezultati ankete objavljeni su u časopisu The Astrophysical Journal.

Za vrijeme velikog kolapsa, astronomi nisu uspjeli pronaći svoj trag očekivane novorođene, neutronske zvijezde.

Prošlog studenog, tim istraživača pod vodstvom Phila Cigana sa Sveučilišta Cardiff u Walesu objavio je da su konačno pronašli vruću, svijetlu mrlju u ostatku jezgre, zahvaljujući velikoj milimetrskoj/submilimetarnoj matici Atacama u Čileu. Vjerovali su da novo otkriće u dubinama svemira odgovara neutronskoj zvijezdi prekrivenoj gustim oblakom prašine.

"Bili smo vrlo iznenađeni kada smo vidjeli toplu mrlju napravljenu od gustog oblaka prašine u ostatku supernove. U oblaku mora postojati nešto što je zagrijalo prašinu i zbog čega ona sjaji. Zato smo sugerirali da postoji neutronska zvijezda koja se skrivala unutar oblaka prašine", objasnio je astrofizičar Mikako Matsuura, kako ga navodi Science Alert.

Priroda sperme prvi put je otkrivena 1677. godine pomoću rudimentarnih mikroskopa, a naše razumijevanje načina na koji čine svoj nevjerojatan put kako bi oplodili jajašce nije se puno promijenilo, sve do sada.

Nizozemski znanstvenik Antonie van Leeuwenhoek bio je prvi koji je opazio ove "žive stanice", koje su plivale "poput jegulja u vodi", putujući u "zmijolikim kretnjama", nešto što očigledno nije vidio dotad.

Kao što su svi znanstvenici zaključili, radilo se o spolnim stanicama, no kako točno te spolne stanice, koje plivaju tako što pomiču jeguljasto tijelo i uspravno drže glavu, uspijevaju doći do jajne stanice i oploditi je, ostalo je uglavnom nepoznato.

Nedavno je tim istraživača iz Velike Britanije i Meksika matematički rekonstruirao pomake repa spermija u tri dimenzije, koristeći najsuvremeniju tehnologiju 3D mikroskopije.

Čak i snažniji moderni teleskopi pokazali su gotovo isto ono što smo svjedočili u 17. stoljeću; ima puno vijuganja, tako da je bila potrebna brza kamera za snimanje i proučavanje pojedinačnih pokreta, jer se rep spermija pomiče brzo naprijed i natrag. 20 puta u sekundi.

Nemaju samo ljudi i životinje bioritam, već i biljke saopštili su naučnici iz Njemačke navodeći na bioritam biljke, koji između ostalog reguliše vrijeme kada bi ona trebalo da otvori ili zatvori latice, utiče sunčeva svjetlost.

Biološki sat čini niz bioloških ritmova unutar određenog perioda, definisanog kao vrijeme potrebno da se završi jedan ciklus od 24 sata, koliko treba Zemlji da se okrene oko svoje ose.

Biljke znaju da je noć ili dan na osnovu nivoa šećera koji sadrže, rekao je Frank Verner iz njemačkog Udruženja za ukrasne biljke.

Šećer se proizvodi fotosintezom, a biljkama je potrebna sunčeva svjetlost da bi taj proces ostvarile.