Kada se određeni magnetski materijali ohlade na pravu temperaturu, događa se nešto zanimljivo. Spinovi njihovih atoma se zamrzavaju i ostaju na svojem mjestu u statičnom obrascu.

No, sada su fizičari uočili da se jedan materijal ponaša potpuno drugačije. Kada se djelomično zagrije, magnetski element neodimij se smrzava; što je iznenadilo znanstvenu zajednicu.

"To je poput vode koja bi se zaledila prilikom zagrijavanja"

"Magnetsko ponašanje neomidija zapravo je suprotno od onoga što se normalno događa. To je prilično kontraintuitivno, poput vode koja bi se zaledila prilikom zagrijavanja", rekao je fizičar Alexander Khajetoorians sa Sveučilišta Radboud u Nizozemskoj.

Istraživači su u prašini koja je ostala nakon što je masivni objekt eksplodirao u atmosferi 2013. otkrili nikad prije viđene kristale koji imaju jedinstvene morfološke osobitosti.

Znanstvenici su u malim, savršeno očuvanim, zrncima meteoritske prašine pronašli tipove kristala koji dosad nisu viđeni. Ogromna svemirska stijena eksplodirala je iznad ruskog grada Čeljabinska prije devet godina, ostavljajući iza sebe prašinu koju su znanstvenici proučavali u laboratoriju.

Meteorit težak 12.125 tona i širok 18 metara ušao je u atmosferu 15. veljače 2013. godine.

Srećom, kozmički objekt eksplodirao je nekih 38 kilometara iznad Čeljabinska u Rusiji, zasipajući okolno područje malim meteoritima. Ondašnji su stručnjaci incident opisali kao značajnu indikaciju opasnosti koju predstavljaju svemirski bolidi (tj. meteori velikoga sjaja).

Amateri astronomi prvo su sumnjali na SpaceX, no poslije su zaključili kako se vjerojatno ipak radi o tijelu iz kineske misije iz 2014.

Nitko na Zemlji nije preuzeo odgovornost za posjedovanje i lansiranje spomenute rakete

Znanstvenici NASA-e ostali su zbunjeni nakon što je tajanstvena raketa pala na Mjesec i stvorila veliki krater na dva različita područja - i dalje nije jasno tko stoji iza njezina lansiranja i zašto je njezin udar imao toliko jako djelovanje.

Nitko na Zemlji nije preuzeo odgovornost za posjedovanje i lansiranje spomenute rakete, a NASA zasad ne može objasniti zašto je udar iste rakete stvorio dva kratera, prenosi The Telegraph. Pišu i kako se 4. ožujka ogroman komad metala kretao brzinom od 5,3 kilometara u sekundi kad je udario u površinu Mjeseca, ali nove fotografije, koje je snimio NASA-in Lunar Reconnaissance Orbiter, pokazuju da je udar bio drugačiji od bilo čega prije viđenoga.

Dokumenti CBET 5121 & MPEC 2022-J88, izdani 11. svibnja 2022., najavljuju otkriće kometa (magnitude ~18) od strane A. Mauryja i G. Attarda na slikama dobivenim 0,28-mf/2,2 Schmidtovim reflektorom u San Pedro de Atacama, Čile, 5. svibnja.

Novi komet je označen kao C/2022 J1 (Maury-Attard).

Slaganje 15 ekspozicija filtriranih svjetlinom, svaka od 60 sekundi, dobivenih daljinski (u lošim uvjetima, visoki oblaci) 6. svibnja 2022. s X02 (Teleskop uživo, Čile) putem astrografa 0,61-mf/6,5 + CCD, pokazuje da ovaj objekt je komet s difuznom komom veličine oko 12" i magnitude 18,3-18,9 u polumjeru otvora 5".5 (Promatrači E. Bryssinck, M. Rocchetto, E. Guido, M. Fulle, G. Milani, G. Savini, A. Valvasori ).

Naša potvrdna slika (kliknite na slike za veću verziju)

CBET 5121 dodjeljuje sljedeće parabolične orbitalne elemente kometu C/2022 J1 (Maury-Attard): T 2022. veljače 21.59; e = 1,0; Peri. = 307,65; q = 1,63; Uklj.= 106,45 (Moguće je da komet ima periodičnu orbitu reda veličine oko 120 godina).

Astronomi su zavirili u središte Mliječne staze i otkrili nešto što izgleda kao minijaturna spiralna galaksija koja se vrti oko jedne velike zvijezde.

Zvijezda udaljena oko 26.000 svjetlosnih godina od Zemlje i smještena u blizini gustog i prašnjavog galaktičkog središta je oko 32 puta masivnija od Sunca i nalazi se unutar golemog diska uskovitlanog plina, poznatog kao "protozvjezdani disk".

Takvih diskova nalazimo posvuda u svemiru, a služe kao gorivo pomoću kojeg mlade zvijezde jednoga dana, nakon više milijuna godina, mogu izrasti u velika sjajna sunca.

No astronomi do sada nisu vidjeli ovako čudan disk - minijaturnu galaksiju koja orbitira opasno blizu središta Mliječnog puta.

Kako je nastao ovaj spiralni objekt?

Rješenje misterija bi se moglo nalaziti u samom spiralnom objektu koji je otprilike tri puta masivniji od Sunca, piše Live Science.

Zbog povećane solarne aktivnosti sateliti Europske svemirske agencije oko Zemlje usporavaju i sve brže gube svoje orbite.
Iz Europske svemirske agencije izjavili su da su primijetili kako su njihovi sateliti u sklopu misije Swarm počeli gubiti nadmorsku visinu brzinom većom od standardne. U normalnim uvjetima, sateliti koji se nalaze u niskoj orbiti oko Zemlje više-manje održavaju tu orbitu zbog svoje brzine kretanja. Ipak, podložni su utjecaju gornjih vrhova atmosfere koji ih cijelo vrijeme polako usporavaju i tako uzrokuju pad nadmorske visine satelita sve dok ne počnu padati nazad na planet. Većina njih ne preživi visoke temperature prilikom ulaska u atmosferu i izgore prije nego dotaknu bilo kakvo tlo. Međunarodna svemirska postaja, koja se također nalazi relativno nisko (u prosjeku na oko 400 kilometara) redovno mora izvoditi manevre kontroliranja visine uključivanjem potisnika.

Nešto se čudno događa sa Suncem. Do sada je gotovo svaki dan u 2022. izbacivalo baklje i koronalne izbačaje mase, od kojih su neke bile najmoćnije erupcije koje se mogu dogoditi na našoj zvijezdi.

Erupcije na Suncu nisu same po sebi čudne. Do njih dolazi redovito dok prolazi kroz razdoblja visoke i niske aktivnosti, u ciklusima koji traju otprilike 11 godina. No trenutna aktivnost znatno je veća od službenih predviđanja NASA-e i NOAA-e za sadašnji solarni ciklus, a solarna aktivnost je konstantno premašivala predviđanja još u rujnu 2020.

"Ne možemo pouzdano predvidjeti solarne cikluse. Ne razumijemo u potpunosti solarni dinamo, koji generira magnetska polja koja se vide na površini kao sunčeve pjege i koja proizvode baklje. Ovo je jedan od izvanrednih problema u astrofizici, stoga nije iznenađujuće da ne možemo imati točna predviđanja", rekao je za Science Alert solarni astrofizičar Michael Wheatland sa Sveučilišta Sydney u Australiji.

No ako ne možemo imati točna predviđanja, dolazi do problema. Što ako svoja predviđanja temeljimo na pogrešnoj metrici? Možda moramo promijeniti način na koji promatramo našu zvijezdu.

Solarni ciklusi

Solarni ciklusi imaju ogroman utjecaj na Sunčev sustav, ali ih relativno slabo razumijemo. Znanstvenici smatraju da su vjerojatno povezani sa solarnim magnetskim poljem. Otprilike svakih 11 godina Sunčevi magnetski polovi se okreću, sjeverni postaje južni i obrnuto. Ta situacija se podudara s onim što je poznato kao solarni maksimum, kada Sunce izbacuje najviše baklji i koronalne mase (CME) te ima najviše pjega.

Nakon toga dolazi razdoblje smirivanja aktivnosti, a poslije opet kreće razdoblje solarnog maksimuma. Sada je naša zvijezda upravo u toj fazi, 25. otkako smo počeli bilježiti.
Ciklusi aktivnosti karakteriziraju se i predviđaju na temelju jednog faktora: broja sunčevih pjega. To su privremena područja u kojima su magnetska polja posebno jaka, što potiče erupciju baklji i CME-a. Mi pjege vidimo kao tamne mrlje jer magnetsko polje inhibira protok vruće plazme, a regije su kasnije hladnije i tamnije od okoline.

Solarni fizičar Scott McIntosh, iz američke Nacionalne agencije za istraživanje oceana i atmosfere (NOAA), smatra da predviđanje solarnih ciklusa na temelju broja sunčevih pjega nije najbolji model.

"Ciklus sunčevih pjega nije primarna stvar. A u udžbenicima i znanstvenoj zajednici se to predstavlja kao glavni pokazatelj. No to je sekundarno", rekao je McIntosh.

"Primaran je Haleov ciklus, 22-godišnji magnetski ciklus. A ciklus sunčevih pjega je samo djelić ove veće slike", dodao je.

Haleov ciklus otkrio je početkom 20. stoljeća američki astronom George Ellery Hale. Sastoji se od dva ciklusa sunčevih pjega u trajanju od 11 godina - vrijeme koje je potrebno da se polovi dvaput zamijene i vrate u svoje prvobitne položaje.

Ovaj se ciklus opaža u brojnim fenomenima: promjenjivim magnetskim polaritetima sunčevih pjega i solarnih magnetskih polova, kao i intenzitetu galaktičkih kozmičkih zraka.

Naime, sunčeva aktivnost otežava kozmičkim zrakama da dođu do Zemlje, a neparni i parni solarni ciklusi imaju različite valne oblike kozmičkog zračenja. To se pripisuje polaritetu solarnog magnetskog polja.

Problem sunčevih pjega

Treba napomenuti da zapravo nemamo sasvim jasnu sliku o tome što se događa unutar Sunca. Smatra da solarno magnetsko polje generira dinamo unutar zvijezde; rotirajuća, konvektivna i električno vodljiva tekućina koja pretvara kinetičku energiju u onu magnetsku.

Ako je tako, što onda uzrokuje sunčeve pjege? Pa, prema trenutnim modelima, oni su povezani s rotacijom Sunca. Sunčev ekvator rotira brže od polova. Kada se susreću s rotacijom Sunca, magnetske linije se rastežu i petljaju stvarajući pritom privremena, lokalizirana područja jakih magnetskih polja, odnosno sunčeve pjege.


To se, prema McIntoshu, temelji na pasivnosti magnetskog polja.

"Imate vrlo složen sustav unutar Sunca. Kao i svi fizički sustavi, radimo pojednostavljenja ili aproksimacije kako bismo pokušali razumjeti što se događa", objasnio je.

"Prije oko 60 godina napravili su aproksimaciju s magnetskim poljima. Stoga, kada se Sunce rotira, taj proces pokreće cirkulaciju, zagrijavanje atmosfere pokreće cirkulaciju, a uz svu tu cirkulaciju, magnetska polja se s njom protežu", dodao je McIntosh.

Modeli koji demonstriraju ovaj proces vrlo su dobro usklađeni s podacima promatranja sunčevih pjega. No prema McIntoshu i njegovim kolegama, to je zato što je model stvoren da objasni upravo to i samo to. Postoji i alternativno objašnjenje - sunčeve pjege su interferentni uzorak, generiran magnetskim poljima preklapajućih Haleovih ciklusa.

Napravili bolji model?

McIntosh i njegovi kolege prvi su primijetili obrazac koji se pojavljuje u podacima o sunčevim pjegama 2011. godine i uočili preklapanje u takozvanim dijagramima leptira koji prikazuju pojavu sunčevih pjega prema geografskoj širini tijekom vremena. Nakon toga su potražili i proučili sve povijesne podatke o sunčevim pjegama do kojih su mogli doći.
Otkrili su da se ovo preklapanje konstantno ponavlja. Pred kraj jednog ciklusa sunčevih pjega, kako se pjege pojavljuju sve bliže i bliže ekvatoru, pojava pjega sljedećeg ciklusa može se promatrati na srednjim geografskim širinama.

To je indikativno, otkrili su istraživači, za suprotno polarizirane pojaseve magnetske aktivnosti koji prolaze kroz Sunce u ciklusima, oni bi bili odgovorni za ciklus sunčevih pjega, a ne da ih one potiču. Štoviše, ciklusi mogu biti u interakciji - kada se dva ciklusa suprotnog polariteta preklapaju, oni interferiraju jedno s drugim.

Rezultat toga je da magnetski sustavi međusobno inhibiraju nastanak sunčevih pjega i nastaje razdoblje minimalne aktivnosti sunčevih pjega.

"Ciklus sunčevih pjega rezultat je interakcije između ovih većih magnetskih ciklusa. Drugim riječima, to je poput uzorka interferencije. Magnetska polja se cijelo vrijeme pokušavaju međusobno poništiti", rekao je McIntosh.

Potrebno više podataka

Na temelju nalaza "interferencijskog uzorka", McIntosh i njegov tim došli su do predviđanja solarnog ciklusa koje je više u skladu s trenutnim opažanjima od onih službenih koji se temelje na broju sunčevih pjega.

No stručnjaci još uvijek ne znaju što pokreće linije magnetske aktivnosti na Suncu; moguće je da su uzrok gravitacijski valovi, ali za sada nemamo dovoljno informacija da to potvrdimo.

"Ideje Scotta McIntosha su zanimljive, a njegovo predviđanje za 25. ciklus bolje je od službenih. No sumnjam da imaju veću prediktivnu moć od drugih pristupa", smatra Wheatland

Da bismo saznali više, trebat će nam više podataka i više analiza, za što će trebati vremena.

Istraživanje naziva Deciphering Solar Magnetic Activity: The Solar Cycle Clock objavljeno je u časopisu Frontiers in Astronomy and Space Sciences.

Tajna populacija polarnih medvjeda na Grenlandu otkrivena je u naizgled nemogućem staništu - onom kojemu veći dio godine nedostaju plutajuće platforme morskog leda koje zvijeri koriste za lov.

Neobična skupina, za koju su znanstvenici prije mislili da je dio druge obližnje populacije, skrivala se stotinama godina.

Medvjedi žive na strmim padinama oko fjordova - dugih i uskih obalnih uvala, gdje se glečeri susreću s oceanom - i love na glacijskom ledu koji se raspada u tim uvalama. Novo otkriće sugerira da bi se barem neki polarni medvjedi mogli prilagoditi nestajanju morskog leda kako se klimatske promjene pogoršavaju, sugerira studija.

Donedavno su znanstvenici identificirali 19 poznatih subpopulacija polarnih medvjeda ( Ursus maritimus ) koji žive u Arktičkom krugu. Jedna od tih populacija proteže se na 3.200 kilometara od istočne obale Grenlanda. Ali kada su istraživači detaljno pogledali ovu skupinu kako bi pratili njihov broj, shvatili su da medvjedi zapravo čine dvije potpuno odvojene populacije.

Analizom podataka iz svemirske zvjezdarnice Spektr-RG (SRG) i iz Zwicky Transient Facility (ZTF), astronomi s Kalifornijskog instituta za tehnologiju (Caltech) i drugdje otkrili su dva nova polara. Otkriće je objavljeno u članku objavljenom 9. lipnja na arXiv repozitoriju za predispis.

Kataklizmičke varijable (CV) su binarni zvjezdani sustavi koji se sastoje od bijelog patuljka i normalnog zvjezdanog suputnika. Nepravilno povećavaju svjetlinu za veliki faktor, a zatim se vraćaju u stanje mirovanja. Polari su potklasa kataklizmičkih varijabli koje se razlikuju od ostalih CV-a po prisutnosti vrlo jakog magnetskog polja u njihovom bijelim patuljcima.

Sada, tim od astronomi predvođen Antoniom C. Rodriguezom iz Caltecha pronašao je dva nova polara, koji su dobili oznaku ZTFJ0850+0443 i ZTFJ0926+0105. Detekcija je rezultat unakrsnog podudaranja kataloga eROSITA Final Equatorial Depth Survey (eFEDS) s prisilnom fotometrijom ZTF Data Release 5 (DR5).

"Otkrili smo dva polara: ZTFJ0850+0443 i ZTFJ0926+0105, kroz unakrsno podudaranje skupa podataka eFEDS i arhivske fotometrije ZTF", napisali su istraživači u radu.

Astronomi s MIT-a i drugdje otkrili su novi multiplanetni sustav unutar našeg galaktičkog susjedstva koji se nalazi samo 10 parseka, ili oko 33 svjetlosne godine, od Zemlje, što ga čini jednim od najbližih poznatih multiplanetnih sustava našem.

U srcu sustava leži mala i hladna M-patuljasta zvijezda, nazvana HD 260655, a astronomi su otkrili da se u njoj nalaze najmanje dvije zemaljske planete, veličine Zemlje. Stjenoviti svjetovi vjerojatno nisu pogodni za stanovanje, jer su njihove orbite relativno uske, izlažući planete temperaturama koje su previsoke za održavanje tekuće površinske vode.

Ipak, znanstvenici su uzbuđeni zbog ovog sustava jer će im blizina i sjaj njegove zvijezde dati bliži pogled na svojstva planeta i znakove atmosfere koju bi mogli imati.

"Oba planeta u ovom sustavu smatraju se najboljim metama za proučavanje atmosfere zbog sjaja njihove zvijezde", kaže Michelle Kunimoto, postdoktorica na Kavli institutu za astrofiziku i svemirska istraživanja MIT-a i jedan od vodećih znanstvenika otkrića. "Postoji li oko ovih planeta atmosfera bogata hlapljivim tvarima? I postoje li znakovi vode ili vrsta na bazi ugljika? Ovi planeti su fantastični testni stolovi za ta istraživanja."