Autohemoterapija je koncept koji se pripisuje dr. Paulu Ravautu početkom prošlog stoljeća (1912.) i uključuje ubrizgavanje krvi uzete iz vaše ruke pomoću šprice i igle, baš kao kada se uzima uzorak krvi za laboratorijsku analizu. Zatim se odmah ubrizgava u mišić (intramuskularno) u vašu stražnjicu.

Za ilustraciju kako se ova jednostavna tehnika pokazala korisnom kroz povijest bolesti, pregledat ćemo jedan od najzanimljivijih istraživačkih članaka o ovoj temi. "Autohemoterapija u psihijatriji" koji je objavljen u Maryland State Medical Journalu od Roberta Reddicka 1955. godine kada je bio predsjednik Dorchester County Medical Society. On izvješćuje:

U posljednja tri desetljeća zabilježeni su blagotvorni učinci uporabe autohemoterapije u liječenju sljedećih stanja: plućna tuberkuloza, ovisnost o drogama, crvena groznica, akne, čirevi, reumatska groznica, različite dermatoze, komplicirane trudnoće, nedostatak hormona, zarazne bolesti uzrokovane nekom vrstom klamidijske bakterije, virusne infekcije, herpes zoster, razne alergije, nepravilne serološke reakcije, septičke bolesti nakon pobačaja i abortusa, uporna uzastopna pojava čireva, različite infekcije virusom, urtikarija, serumske bolesti, paraliza jedne strane tijela, bronhijalne astme, akutne koreje, čirevi nogu, malarija, zapaljenje plućne maramice, bjesnoća, homologna serumska žutica, artritis, Landryjev poremećaj perifernog živca, dječija paraliza, diphteritski polineuritis, duodenalna fistula, tuberkulozni peritonitis, kardiovaskularne bolesti, poremećaji menstruacije i menopauze, različite pneumonije, psorijaza i drugo.

To je prilično uvjerljiv popis čija evidencija ne bi trebala biti podcijenjena. Kasnije ćemo je pogledati, ali prvo se vratimo na Reddickovo izvješće o autohemoterapiji u populaciji psihijatrijskih bolesnika:

U autorovim prvobitnim opažanjima o uporabi autohemoterapije u kroničnim mentalnim poremećajima 1950. godine, izviješćeno je da je dvadeset pet kroničnih bolesnika u državnoj bolnici liječeno ponovnim ubrizgavanjem vlastite krvi tijekom razdoblja od šest mjeseci. Izvorna skupina sastojala se od trinaest šizofrenika, šest depresivaca, tri "paranoidna stanja", i jedan od manične depresivne psihoze, psihoze s cerebralnom arteriosklerozom i psihoze zbog alkohola.

Od ove skupine, 19 bolesnika ili 76% liječenih osoba pokazalo je socijalni oporavak, budući da su bili u mogućnosti napustiti bolnicu i nastaviti s bivšim aktivnostima. Od šest pacijenata koji su još uvijek tražili hospitalizaciju na kraju razdoblja liječenja, tri su bila mnogo bolje; dva su bila nešto bolje; i jedan je ostao nepromijenjen.

Jedanaest od trinaest ili 85 posto šizofrenika dovoljno se poboljšalo da više nisu zahtijevali hospitalizaciju, dok je dvije trećine depresivnih i "paranoidnih stanja" također pokazalo socijalni oporavak.

Ne znam ni za jedan terapijski pristup koji to danas može postići. Možda bi oni mogli tvrditi ove rezultate u nekoj vrlo posebnoj klinici gdje se bave multiterapijskim holističkim pristupom, svakako ne u državnoj bolnici koja koristi nezadovoljavajuće konvencionalne terapije.

Jedna od glavnih tema kojima se demonizira Putin na Zapadu su neprestane insinuacije da je on korumpiran i da mu je korupcija omogućila da izgradi masovno osobno bogatstvo. No, iako su ti navodi nepromjenjivo prikazani bez dokaza, imamo neke dokaze da Putin zapravo nije korumpiran (barem ne na način na koji se implicira u zapadnim medijima - ali to će biti tema za drugu raspravu). U tom smislu pronašao sam i Sharon Tennisonovo vrlo zanimljivo svjedočenje. Tennisonova je osnivač i predsjednik Centra za građanske inicijative (CCI) i radila je u Rusiji (i SSSR-u) 30 godina. Tijekom svojih aktivnosti, ona je imala najmanje jedan osobni susret s Putinom i tijekom godina je upoznala mnoge druge američke dužnosnike i gospodarstvenike koji su surađivali s njim. Prema Tennisonovoj, nitko od tih dužnosnika "ne bi opisao [Putina] kao "brutalnog" ili "nasilnog", ili drugim klevetničkim pridjevima i imenicama koje su se više puta koristile u zapadnim medijima".

Tennisonova je prvi put srela Vladimira Putina 1992. i opisala je iskustvo u jednom od njezinih blogova:

"Susrela sam Putina godinama prije nego što je ikada sanjao da bude predsjednik Rusije, kao i mnogi od nas koji su radili u Sankt Peterburgu tijekom devedesetih godina... Već godinama sam kreirala programe za otvaranje odnosa dviju zemalja... U mojoj glavi se pojavila nova programska mogućnost. Budući da sam očekivala da će možda trebati potpis iz Gradske vijećnice Marienskij, zakazan je sastanak, a moj prijatelj Volodya Shestakov i ja smo se pojavili na ulazu bočnih vrata u zgradu Marienskij. Našli smo se u malom, smeđe bezizražajnom uredu, suočavajući se s neobičnim muškarcem u smeđem odijelu. Upitao je za razlog moj dolaska. Nakon skeniranja predloženog prijedloga, počeo je postavljati inteligentna pitanja. Nakon svakog od mojih odgovora, pitao je sljedeći relevantno pitanje. Postala sam svjesna toga da je ovaj ispitivač bio drugačiji od ostalih sovjetskih birokrata koji su uvijek izgledali kao da se upuštaju u čudne razgovore sa strancima s nadom da će dobiti mito u zamjenu za zahtjeve Amerikanaca... Ovaj birokrat bio je otvoren, upitan i neosoban u ponašanju.

Nakon više od sat vremena pažljivih pitanja i odgovora, tiho je objasnio da je pokušao utvrditi je li prijedlog zakonit, a zatim je rekao da nažalost u to vrijeme nije bio. Izgovorio je nekoliko dobrih riječi o prijedlogu. To je sve. Jednostavno je i ljubazno pokazao na vrata. Na pločniku sam rekla kolegi: " Volodya, ovo je prvi put ikada da smo se bavili sa sovjetskim birokratom koji od nas nije tražio putovanje u SAD ili nešto vrijedno! Sjećam se da sam gledala njegovu vizit kartu na sunčevoj svjetlosti - pročitala sam Vladimir Vladimirovich Putin." ¹

Barem u ovom susretu 1992. s Tennisonovom činilo se da Vladimir Putin obavlja svoje dužnosti na profesionalan način, bez traženja mita ili usluga od Tennisonove, koja je očito bila dobro upoznata s iznuđivačkim ponašanjem drugih vladinih birokrata.

Tijekom svog rada u Rusiji 2000-ih, Tennisonova je intervjuirala mnoge bivše studente svoje organizacije o njihovom radnom iskustu. U tim intervjuima njeno posljednje pitanje je uvijek bilo o Vladimiru Putinu: "Pa, što mislite o svom novom predsjedniku? " Ona je izvijestila da:

"Nitko nije odgovorio negativno, iako su u to vrijeme poduzetnici mrzili ruske birokrate, a većina je odgovorila na sličan način: "Putin je registrirao moj posao prije nekoliko godina." Sljedeće pitanje: "Dakle, koliko vas je to koštalo?" Sve osobe su odgovorile: "Putin nije ništa naplatio." Jedan od njih je rekao: "otišli smo za Putinov stol, jer su se ostali, koji su pružali usluge na Marienski, obogatili na svojim radnim mjestima."

Dalje, Tennisonova priča priču koja uključuje Vladimira Putina i bivšeg američkog glavnog konzula, Jacka Gosnella. Gosnell je blisko surađivao s Putinom na raznim projektima. Godine 2001., Putinova supruga Ludmila imala je tešku prometnu nesreću, a Gosnell je preuzeo inicijativu, bez da je rekao Putinu, organizirao zračni prijevoz i hospitalizaciju za nju u Finskoj, jer je medicinska skrb u Rusiji tada bila prilično sumorna. Kad je obavijestio Putina o tim aranžmanima, Putin je bio pogođen njegovom pažljivom ponudom, ali je inzistirao da je ne može prihvatiti i da bi, kao i ostali Rusi, njegova supruga morala biti lječena u ruskoj bolnici.

Tennisonova zatim nastavlja dijeliti još nekoliko svjedočanstava različitih američkih dužnosnika koji su poznavali Putina. Jedan od njih, visoki časnik Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), blisko je surađivao s Putinom i rekao je Tennisonovoj kako nijedno njegovo poslovanje s Putinom nije sporno i da je ugled koji je dobio od američkih medija bio nepošten i nezaslužen. Drugi dužnosnik koji je također blisko surađivao s Putinom jednako je saopćio da "nikada nije bilo nikakvih naznaka podmićivanja, pritiska, ništa osim pristojnog ponašanja i pomoći". Zatim je bio i jedan dužnosnik iz američkog State Departmenta kojeg je upoznala kada su bili pozvani na radio intervju o Rusiji. Dok su razgovarali nakon intervjua, Tennisonova je primijetila: "Možda biste bili zainteresovani da znate da sam prikupila iskustva o Putinu od brojnih ljudi, neke tijekom razdoblja od više godina, i svi kažu da nemaju negativnih iskustava s Putinom i da nemaju dokaza o primanju mita." Dužnosnik State Departmenta bez oklijevanja je odgovorio: "Nitko nikada nije uspio doći do optužbe za podmićivanje protiv Putina." (Nitko nije, osim lažnog križara za ljudska prava, lažnog borca za borbu protiv korupcije, Bill Browdera: pogledajte ovdje)

Tennisova također dijeli zanimljive detalje o Putinu koje je saznala od jednog od njenih ruskih prijatelja, jednog psihologa po imenu Lena koja je s njim išla u školu, a Lena je opisala Putina kao mirnog mladića koji je bio "siromašan, ljubitelj borilačkih vještina, koji je branio djecu koja su maltretirana na igralištima." Lena je također objasnila Tennisonovoj zašto je Putin otišao služiti u KGB-u:

"Sjećala ga se kao patriotskog omladinca koji se prerano prijavio za KGB nakon što je završio srednju školu (odbacili su ga i rekli mu da se obrazuje). Odlazi u školu prava, kasnije se ponovno prijavljuje i biva prihvaćen. U to doba svi smo se divili KGB-u i vjerovali da su oni koji su tamo radili patriote i da su držali zemlju sigurnom. Mislili smo da je prirodno odabrati ovu karijeru."

Prema tome, Vladimir Putin se možda pridružio KGB-u s istom osnovnom motivacijom koja je potaknula mnoge mlade Amerikance da se pridruže američkoj vojsci nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine: osjećaj domoljublja i želja da služi svojoj zemlji.

Gotovo od samog početka svojeg predsjedavanja, Vladimir Putin je nemilosrdno klevetan u zapadnim medijima. Ako je njihov prikaz gospodina Putina odražavao objektivnu istinu, morali bi onda vjerovati da taj čovjek nema nikakvih kvalitetnih osobina. Kao što sam primijetio u prvom dijelu ove serije izvadaka iz Velike obmane, sustavna demonizacija vođe nacije predisponira mnoge ljude da pristanu na rat ili promjenu režima kao sredstvo za pomoć pogođenoj naciji da se oslobodi od pokvarenog, tiranskog lidera. Ako mrzimo Vladimira Putina, mogli bismo odobriti našoj obavještajnoj zajednici orkestrirani državni udar kako bi ga zbacili s vlasti, čak i ako se krv nekih Rusa prospe u akciji. To bi trebalo biti časno djelo učinjeno za veće dobro. Doista, oni koji očajnički žele promijeniti režim u Rusiji, trebali bi biti jako željni da mi zamrzimo gospodina Putina. Stoga je neprestana, nesuptilna, negativna pokrivenost. Ovdje nudim drugačiju perspektivu: što ako Putin nije zlikovac? Što ako zapravo ima otkupiteljske kvalitete? Zar ne bismo trebali malo bolje upoznati čovjeka prije nego što slegnemo ramenima na još jednu promjenu režima ili rat kako bismo svijet oslobodili tiranina?

Prema načelniku sigurnosti, Aleksandru Korzhakovu, Boris Jeljcin je radio oko dva sata dnevno. Ostatak vremena je jeo, pio, igrao tenis, lovio ili uživao ​​u nekoj drugoj razonodi. Vladimir Putin navodno radi izuzetno mnogo vremena, a nekoliko njegovih savjetnika i ministara svjedočilo je da rade s njim sve do kasno u noć i nakon toga primaju poziv od njega rano ujutro sljedećeg dana. Prognani bankar i bivši oligarh Sergej Pugachev opisao je svoje iskustvo:

... retko smo se razdvajali, svakodnevno smo se sastajali - od ranog jutra do kasne večeri, do 3-4 ujutro svakog dana, svaki dan. Naravno mi smo razgovarali o pitanjima razvoja državnog poslovanja, stanju gospodarstva i Putin je trebao nekoga tko je dobro razumio i znao te stvari." (Harding, Smith i Maynard, 2015)

Neki od njegovih savjetnika i ministara koji bi zakazivali sastanak s njim kako bi razgovarali o nekoj stvari unutar njihove vlastite domene specijalnosti bili bi zaprepašteni kada bi shvatili da je Putin dominirao detaljnijim razumijevanjem same materije nego što su sami imali. Budući da je udubljen i predan svojoj profesiji, Vladimir Putin održava poznate maratonske konferencije kada govori tri do četiri sata odgovarajući na pitanja novinara s točnim i detaljnim informacijama i bez telepromptora. Njegov 14. godišnji maraton u 2016. godini trajao je 3 i pol sata tijekom kojih je primio i odgovorio na 80 pitanja! Većina zapadnih političara više se ne usuđuje suočiti s javnim forumima bez prethodno zapakiranih i uvježbanih govora, koje čitaju s telepromptora, uzimajući samo nekoliko pitanja od prijateljskih izvjestitelja prije no što ih njihovi rukovatelji usmjere daleko od potencijalnih neugodnosti.

Mjesec rujan je bio zaista divlja i opasna vožnja mnogim stanovnicima ovog planeta. Od SAD-a do Europe, Indije, Kine i Afrike, primarna prijetnja je došla od iznenadnih ogromnih količina kiše koja je u vidu bujičnih poplava odnosila domove i ljude. Istovremeno, mnoga područja su primila neuobičajeno rane (ili kasne u slučaju južne hemisfere) snježne padaline, a rujan je ljetni mjesec! Pahulje su u velikim količinima padale na dijelove Sjeverne Amerike, istočne Europe, središnje Azije i Australoazije.

Uragan Florence, kao glavni uragan u rujnu, udario je na jugoistočnu obalu SAD-a pri čemu je poginulo 17 ljudi uz zabilježene ogromne količine kiše. Na sjeverozapadnom Pacifiku tri tajfuna izazvala su rasprostranjenu štetu u Hong Kongu, Filipinima i Japanu. Tajfun Jebi, koji je pogodio Japan, bio je njihova najsnažnija oluja u 25 godina. Krajem mjeseca, veliki potres magnitude 7,5 izazvao je tsunami koji je poharao indonezijski otok Sulawesi. Crna bilanca dosad broji više od 2000 mrtvih, dok vlasti govore da bi se ta brojka mogla utrostručiti jer se operacije spašavanja nastavljaju.

Kao i gotovo svaki drugi mjesec posljednjih godina, ovaj rujan je također bio obilježen višestrukim vulkanskim erupcijama, velikim požarima i nezaobilaznim (i sve češćim) meteorskim vatrenim kuglama. Ukratko, "divljanje" planeta se i dalje odvija sve bržim koracima. Ovo nipošto ne bismo trebali ignorirati!

Pogledajte video sažetak (napomena: prijevod na hrvatski jezik je dostupan klikom na "kotačić" koji se nalazi dolje desno u prozoru video uratka, pri čemu odaberete Hrvatski među ponuđenim titlovima):

Jamal Khashoggi, koji je prije dva tjedna nestao iz saudijskog veleposlanstva u Istanbulu i pretpostavlja se da je mrtav, je (ili je bio) saudijski novinar i autor. Njegov djed (turskog podrijetla) oženio se Saudijkom i služio je kao osobni liječnik kralju Abdulazizu Al Sahu, utemeljitelju kraljevstva Saudijske Arabije. On je nećak pokojnog, saudijskog trgovca oružjem visokog profila Adnanom Khashoggiom, koji je poznat po svojem učešću u skandalu Iran-Contra, a njegov rođak bio je Dodi Fayed, ljubavnik princeze Diane kada su oboje vjerojatno ubijeni u namjernoj nesreći u pariskom tunelu 1997. godine.

Khashoggi je bio član Muslimanskog bratstva, organizacije koju je pohvalio u svojim nedavnim kolumnama u The Washington Postu, zajedno s "umjerenim pobunjenicima" u Siriji. Muslimansko bratstvo postoji kako bi oslobodilo muslimanski svijet zapadnog utjecaja i njegove pristaše nastoje usaditi Kur'an i Sunnet kao "jedinu referentnu točku za uređivanje života muslimanske obitelji, pojedinca, zajednice i države". Jedina razlika između članova Muslimanskog bratstva i radikalnih islamskih vehabista jest ta da je prva spremna prihvatiti neki oblik demokracije u svom političkom sustavu.

Tijekom kasnih osamdesetih i devedesetih Khashoggi je bio zaposlen od saudijske obavještajne službe (i navodno američkih snaga) u Afganistanu. Tvrdilo se da je bio savjetnik bivšeg šefa saudijske obavještajne službe, princa Turka Al Faisala, koji je odstupio s tog položaja samo deset dana prije napada 11. rujna. Khashoggi se sprijateljio s Osamom bin Ladenom u Afganistanu i Sudanu i podržao njegov džihad protiv Sovjeta u svojim novinskim člancima. Razgovarao je s bin Ladenom nekoliko puta i sastao se s njim u Tori Bori i Sudanu 1995. godine. Khashoggi je stoga jedini ne-kraljevski Saudijac koji je znao za intimno poslovanje kralja s al-Qaedom koje je dovelo do terorističkih napada 9/11. Ali nitko ne smije misliti da je Khashoggi bio samo nezainteresirani novinar. Ispod je slika sa njim (gore lijevo s RPG-om na ramenu) s afganistanskim mudžahedinom, u novinskom članku koji je sam napisao.

U ožujku 2003. Khashoggi je postao glavni urednik saudijskog dnevnika Al Watan. No, nepuna dva mjeseca kasnije, bio je otpušten od saudijskog ministarstva informacija jer je dopustio kolumnistu da kritizira islamskog učenjaka Ibn Taymiyya, smatrajući ga utemeljiteljem vehabizma. Dvije godine kasnije, kada je njegov bivši mentor princ Turki 2005. godine imenovan saudijskim veleposlanikom u SAD 2005. godine, Khashoggi je postao njegov medijski pomoćnik.

U travnju 2007. Khashoggi je ponovno počeo raditi kao glavni urednik Al Watana. No, u svibnju 2010. godine, navodno je podnio ostavku da se "usredotoči na svoje osobne projekte", iako je bilo spekulacija da je bio prisiljen podnijeti ostavku zbog nezadovoljstva saudijske vlade sa člancima objavljenim u tisku koji su bili kritički prema grubim islamskim pravilima Kraljevstva.

Nakon 2010. Khashoggi je održavao veze sa saudijskim elitama, uključujući i one u svom obavještajnom aparatu. Godine 2015. pokrenuo je satelitski kanal Al-Arab, sa sjedištem u Bahreinu izvan Saudijske Arabije, budući da zemlja ne dopušta da neovisni kanali za vijesti djeluju unutar njenih granica. Kanal vijesti podržao je saudijski milijarder princ Alwaleed bin Talal i partner s američkim financijskim kanalom Bloomberg Television. No, kanal je emitovao manje od 11 sati prije nego ga je Bahrein zatvorio. Khashoggi je također bio politički komentator za saudijske i međunarodne kanale, uključujući MBC Južne Koreje, BBC, Al Jazeera i Dubai TV.

U prosincu 2016.u izvješću Middle East Eye rečeno je da su vlasti Saudijske Arabijske zabranile Kashogiju da objavljuje ili se pojavljuje na televiziji "zbog kritiziranja predsjednika SAD-a Donalda Trumpa".

Sljedeći je članak 4-ti. dio u nizu od šest dijelova o prijelazu Rusije iz komunizma u kapitalizam tijekom devedesetih godina. Linkovi na prethodne postove: uvod, dio 1, dio 2, dio 3. To je izvadak iz poglavlja 3 moje knjige, Velika obmana: Istina o Bill Browderu, Zakonu Magnitsky i anti-ruskim sankcijama. Prethodni primjer knjige bio je zabranjen prošlog ljeta od strane nekih istih glumaca o kojima ćemo raspravljati danas. Ovaj bi se post trebao pokazati relevantnim danas, u svjetlu histeričnih opovrgavanja nedavnog summita predsjednika Trumpa s njegovim ruskim kolegom u Finskoj, osobito u pogledu uloge i pouzdanosti takozvane "obavještajne zajednice".

Sada, zašto zapad aplaudira Gorbačovu i Jeljcinu? Mislite li da Zapad želi da sovjetski narod živi u luksuzu, dobro nahranjen? Ni izdaleka! Zapad želi da se Sovjetski Savez raspadne. Gorbačov i Jeljcin dobivaju pohvale jer Zapad smatra da uništavaju zemlju. - Alexander Zinoviev, ožujak 1990. na francuskom TV kanalu Antena 2 tijekom debate s Borisom Jeljcinom.

Zapadni komentatori obično se usredotočuju na razdoblje od 1991. do 2000. godine i krive administraciju Billa Clintona zbog lošeg upravljanja njihove pomoći Rusiji. Međutim, okrivljavanje Clintonove administracije je nešto poput čitanja knjige iz sredine, a ne od početka. Da bismo shvatili ulogu američke vlade u ruskoj tragediji, moramo ići barem deset godina unatrag, do početka administracije predsjednika Ronalda Reagana. Moramo također razlikovati legitimnu američku vladu i nezakonitu, paralelnu strukturu moći koja djeluje unutar nje. Dugo vremena, ova "tajna vlada" nije mogla biti diskutovana u učtivom društvu jer je njeno postojanje smatralo divljom teorijom zavjere.

Ali sve se to promijenilo u jesen 1986. kada se teretni američki avion srušio iznad Nikaragve, a Reaganova ilegalna prodaja oružja Iranu postala izložena. Ovi događaji doveli su do otkrivanja afere "Iran-Contra". Pokrenuta je puna kongresna istraga, a postupak je otkrio postojanje paralelne strukture moći koja je nezakonito djelovala unutar legitimne strukture vlasti. Po prvi put, akcije ove mreže, koje se nazivaju i vlada iz sjene, duboka država ili Poduzeće, službeno su zabilježene i više se ne mogu odbaciti kao puka teorija zavjere.

U svom posebnom izvješću pod nazivom "Tajna vlada", novinar Bill Moyers opisao je organizaciju kao "povezanu mrežu službenih funkcionera, špijuna, plaćenika, bivših generala, profitera i super-patriota koji za različite motive djeluju izvan legitimnih institucija vlasti. Predsjednici se okreću njima kad ne mogu dobiti potporu Kongresa ili naroda, stvarajući tu moć bez nadzora koja tako plaši tvorce našeg ustava." Pokojni senator Daniel Inouye je to okarakterisao kao "vlast u sjeni sa vlastitim zračnim snagama, vlastitom mornaricom, vlastitim mehanizmima za prikupljanje sredstava i mogućnostima da nastave s vlastitim idejama nacionalnog interesa, slobodna od svih provjera i ravnoteža, slobodna i od samog zakona."¹

U svrhu naše analize važno je imati na umu postojanje ove mreže, kao također i Williama Caseya, najvišeg službenika Reaganove administracije koji je izravno povezan s njom.

Zapadni korporativni mediji odredili su Vladimira Putina kao glavnog negativca današnje geopolitike. Ako bi njihovo izvještavanje o predsjedniku Rusije bilo istinito i objektivno, morali bi zaključiti da Putin nema nikakve pozitivne kvalitete, da je on najpohlepniji i najokrutniji tiranin od Džingis-kana i da je svoju vladu pretvorio u bezakonsku mafijsku državu. Doista, neprijateljska, negativna pokrivenost Vladimira Putina je sveprisutna, ali gdje bi se trebali predočiti konkretni dokazi, neprekidno ponavljanje optužbi uzima se kao dovoljan dokaz.

Joseph Goebbelsova tehnika velike laži uključuje obmanjivanje ljudi s velikim, bestidnim lažima neumoljivo ih ponavljajući. Ako nas istina oslobađa, moramo je onda širiti s odvažnošću i odlučnošću. Moramo odgurnuti i otkriti laži. Onih koji traže ratove je malo, a nas koji želimo mir mnogo je. Čak i ako netko može ušutkati neke od nas, ne mogu nas sve ušutkati. Učinite svoj dio, odbacite strah i laži, i zajedno možemo okončati današnje distopijsko stanje stalnog rata.

Dobar primjer velike laži je način na koji je Bill Browder "dokazao" Putinovu korupciju. Njegov dokaz je smiješan, no korporativni mediji tretiraju Browdera kao stručnjaka o tom pitanju i ponavljaju njegove navode kao da su neupitne činjenice. Mada je sumnjiva, kao što bi trebala biti takva izražena pristranost, čini se da tehnika velikih laži djeluje. Danas, većina zapadnjaka izgleda sklona vjerovati da Putin rutinski ubija kritičare i političke suparnike, da je skupio ogromno osobno bogatstvo i da Rusijom upravlja kao osobnim teritorijem.

Demonizacija koja je potaknula ova uvjerenja nije slučajni događaj. Kao što smo već vidjeli kroz primjere Slobodana Miloševića (Srbija), Saddama Husseina (Irak), Moammara Gaddafija (Libija) i Bashara Al Assada (Sirija), klevetanje stranog lidera redovito se koristi za dobivanje javnog pristanka za rat. Negativna percepcija lidera ciljanih nacija predisponira javnost, osobito onih koji sebe smatraju pravednim i progresivnim, da prihvate rat ili operacije promjene režima kao način da "pomognu" da se ta nacija oslobodi političkog ugnjetavanja i stekne veću slobodu i demokraciju.

Ratovi za resurse ili hegemoniju možda nisu prihvatljivi za javnost, ali borba u ratovima radi zaštite ljudskih prava druga je stvar. Tijekom godina čuo sam mnoge dobronamjerne i učene intelektualce da opravdavaju čak i očigledne ilegalne ratove, sve dok oni vjeruju da su motivisani pitanjima ljudskih prava.

Engleska protiv Rusije na ruskom tlu u nogometnom svjetskom kupu ovog ljeta bila bi zabavnija od dosadne, lakrdijaške šarade koje dvije zemlje igraju od ožujka. Skripal Saga - Salisbury trovanje - Putinov osobni kemijski napad na Veliku Britaniju... Jedino što vrijedi reći o tome jest da je to samo još rike i bijesa, bez značaja. Unatoč tome, mainstream anglophoni mediji su iskoristili ovu neistinitost jer je to korisno odvraćanje pažnje od glavnih geopolitičkih promjena koje su u tijeku, kao i socio-ekonomskog i planetarnog previranja koji su posljedica ili oslikavanje kaotične tranzicije svjetskog sustava kroz koju prolazimo.

Ispunjene s paranoidnim teorijama zavjere i nepristojnim spekulacijama, ono što medijskim pripovijestima o ovoj gluposti nedostaje - kao i obično - je važan kontekst. Godine 2003. Sjedinjene Države i Velika Britanija pokrenule su nepromišljenu invaziju i okupaciju Iraka pod izlikom da je Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje (koje je, posebno, uključivalo kemijsko oružje) usmjereno na London. Rusija je tražila dokaze o tome prije tog rata, upozoravajući kako bi zbog takvog ozbiljnog kršenja međunarodnog prava nastao kaos, i bila je ignorisana.

SAD i Velika Britanija kasnije su pokrenuli plaćenićki rat protiv susjedne Sirije financiranjem, naoružavanjem i osposobljavanjem 'internacionalne brigade' 'muslimanskih osloboditelja', a kada je to jednom 'omekšalo' zemlju, angloamerički estabilišment je bio spreman nasrnuti i "obezglaviti režim" u kolovozu 2013. pod izlikom da je Bashar Al-Assad 'koristio kemijsko oružje protiv vlastitog naroda'. Rusija je ponovno intervenirala, ali ovaj put su je slušali (vjerojatno zbog toga što je Rusija već imala vojno uporište u zemlji kroz svoje dugoročne ugovore o zračnoj zaštiti, a ne zato što su američki Kongres i britanski Parlament iznenada "vidjeli svjetlo" i pristali da se pridržavaju Međunarodnog zakona). OPCW (Organizacija za zabranu kemijskih oružja) je potvrdila da je sirijska država bez kemijskog oružja, a ta je stvar naizgled odbačena.

Osim što nije. Bilo bi očekivano, nakon takve javne i međunarodno odobrene primjene nenasilnih pravnih sredstava za ublažavanje međunarodnog skandala koji je spriječio urušavanje sirijske države i daljnju destabilizaciju Bliskog istoka, da je pozivanje na "kemijsko oružje" kad god su Zapadne zemlje željele opravdati svoju uporabu ogromne vojne vatrene moći da "diktatori nauče lekciju" osuđeno na propast.

Umjesto toga, kao što smo to vidjeli posljednjih godina, upravitelji carstva su igrali na ovu kartu još desetak puta, a shema je svaki put izložena od ruskih nepristranih medija i zapadnih disidenata. U kombinaciji s uspješnom ruskom obranom Sirije od strane terorističkih skupina poput ISIS-a - koji su također izložili zapadnu ruku iza tzv. Islamskog terorizma - zapadna elita koja je navikla dominirati na Bliskom istoku dobila je snažan motiv da pogrešno prezentira namjere i djelovanje Ruske vlade na svjetskoj sceni.

Zato Bukom oko Ničega u Salisburyju nastoje povezati Rusiju s navedenim kemijskim oružjem: Rusija i dalje 'zaustavlja' strategiju kačenja upotrebe WMD-a (oružja za masivno uništenje) na metu (Sirija) - koja ima dvojak učinak potkopavanja zapadnih diktata u inozemstvu i podizanja sumnje u zemlji o njihovoj 'civilizacijskoj misiji', i na taj način slabi vjeru u zapadne institucije i 'naš način života "- tako da Rusija mora biti sama umiješana u takvu upotrebu WMD-a "kako bi se ponovno osnažila vjera u zapadne institucije". A ako i dalje postoje sumnje o zapadnoj krivnji u manipuliranju teroristima kako bi izazvali kemijske napade, barem će se Rusija spriječiti da preuzme moralnu visoku razinu.

Obilne kiše, olujne tuče, poplave i klizišta nastavili su razarati širom svijeta u mjesecu kolovozu, od Kine do SAD-a. Stotine su poginule, a tisuće raseljene.

Valovi vrućina snažno su udarili na dijelove Europe, Australije i SAD-a, samo da bi ih ugasile nevjerojatne količine kiše - pa čak i snijega u slučaju Sardinije - uslijed nezabilježenih temperaturnih padova. No Sardinija nije bila jedino područje koje je dobilo ozbiljnu dozu kolovoškog snijega, zabilježen je i u Australiji, Urugvaju i na Alpama.

'Vatreni prsten' je nastavio biti visoko aktivan, a to se ne ogleda samo u vulkanskim erupcijama, već i u nizu snažnih potresa iznad magnitude 6 koji su tresli Indoneziju, izazivajući smrt više od 300 ljudi. U međuvremenu, Venezuelu je pogodio potres jačine 7,3 - njezin najveći u 118 godina.

Porast broja morskih ili vodenih pijavica, 'vatrenih tornada' i pješčanih vragova također je obilježio ovaj mjesec širom svijeta. Nekoć rijetki fenomen, morske/vodene pijavice su sve češća pojava ovih dana u nekim područjima. Istovremeno, vodeni/vatreni/pješčani vrtlozi se pojavljuju na vrlo neobičnim mjestima.

Da bude još luđe, nekoliko jezera i rijeka diljem svijeta jednostavno je nestalo ovoga kolovoza. Što se događa?! Vrijeme će pokazati!

Pogledajte video sažetak (napomena: prijevod na hrvatski jezik je dostupan klikom na "kotačić" koji se nalazi dolje desno u prozoru video uratka, pri čemu odaberete Hrvatski među ponuđenim titlovima):

Nakon više od sedam godina rata s ciljem promjene sirijskog režima, meta je sada postao Hezbollah. No pitanje ostaje: nakon neuspješnog rata u 2006., što mogu učiniti neprijatelji ove organizacije da bi postigli svoj cilj?

Glavni tajnik Hezbollaha Sayyed Hasan Nasrallah izjavio je u svom najnovijem govoru da "Hezbollah je jači od izraelske vojske". Izrael je reagirao prikazivanjem vježbe Golanske brigade i 7. oklopne brigade, u nazočnosti šefa stožera Gadi Eisenkota, simulirajući rat protiv Hezbollaha. Ova se vježba odvijala nakon rutinskih vježbi kopnenih snaga 36. divizije kako bi "poboljšala koordinaciju i spremnost u slučaju rata".

U poruci kojom se ukazuje da neće razlikovati civile od militanata, Izrael je izgradio novu bazu za obuku u okupiranoj Golanskoj visoravni, Snir objekt, kako bi simulirao libanonska sela. Ova lažna sela Hezbollaha su namjerena biti takvog tipa da se izraelski vojnici mogu suočiti u borbenim situacijama ako je zapovjeđena invazija na Libanon.

Isto tako, Hezbollah je izgradio lažna izraelska naselja na libanonsko-sirijskim granicama za borbenu obuku kako bi se pripremio za rat. Sayyed Nasrallah je obećao da će premjestiti bitku izvan libanonske granice i zatražio je od svojih ljudi da se pripreme za borbu na "neprijateljskom terenu" ako Hezbollahu bude nametnut rat.